Petar Čule
| Njegova preuzvišenost Petar Čule | |
|---|---|
| Naslovni nadbiskup Giufija | |
 Biskup Petar Čule nakon biskupskog posvećenja 4. listopada 1942. | |
| Crkva | Katolička Crkva |
| Nadbiskupija | Giufi |
| Imenovan | 14. rujna 1980. |
| Služba završila | 29. srpnja 1985. |
| Prethodnik | Bogdan Stefanov Dobranov |
| Nasljednik | Edouard Mathos |
| Redovi | |
| Ređenje | 20. srpnja 1920. zareditelj Ivan Šarić |
| Posvećenje | 4. listopada 1942. posvetitelj Ivan Šarić |
| Osobni detalji | |
| Rođen | 18. veljače 1898. Kruševo, BiH |
| Umro | 29. srpnja 1980. Mostar, BiH |
| Pokopan | Katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Denominacija | katolik |
| Roditelji | Juriša i Jaka (rođ. Šarac) |
| Prethodna služba | biskup mostarsko-duvanjske biskupije (1942.-1980.)apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanske biskupije (1942.-1980.) |
| Obrazovanje | doktor teoloških znanosti |
| Alma mater | Collegium Canisianum |
| Geslo | Adveniat regnum tuum(Dođi kraljevstvo Tvoje) |
Petar Čule (Kruševo, 18. veljače 1898. - Mostar, 29. srpnja 1985.), prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski od 1942. do umirovljenja 1980. godine. Nakon odlaska u mirovinu, imenovan je naslovnim nadbiskupom Giufija u današnjem Tunisu.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rođen je 18. veljače 1898. u Kruševu kod Mostara kao treće od osmero djece.[1] U Travniku od 1909. do 1917. završava osam razreda male i velike gimnazije, a u Sarajevu pohađa teologiju od 1917. do 1921.
Svećeništvo[uredi | uredi kôd]
Za svećenika je zaređen u Sarajevu 20. lipnja 1920. Nakon mlade mise trebao je postati župnikom u Blagaju, ali je imenovan fra Jako Jukić, tako da se Čule odlučio za postdiplomski studij u Innsbrucku gdje 12. srpnja 1923. doktorira pod naslovom "De statu hominis kod sv. Bonaventure". Povratkom u Mostar obnašao je dužnost prefekta u Napretkovu konviktu do 1929., a u isto vrijeme bio je profesor na gimnaziji u Mostaru: vjeroučitelj (1923. – 1924.), profesor francuskoga jezika (1926.) i filozofije (1926. – 1928.). Arhivarom Ordinarijata postaje 1926., a biskupskim savjetnikom 1934.[1]
Biskupstvo[uredi | uredi kôd]
Nakon smrti biskupa Alojzija Mišića papa Pio XII. 15. travnja 1942. Čulu imenuje mostarskim biskupom, uz veliko neslaganje tadašnjih čelnika NDH koji su pokušali izazvati bojkot novoga biskupa među župnicima u Hercegovini. Biskupsko geslo mu je bilo Adveniat regnum tuum (Dođi kraljevstvo tvoje). Unatoč protivljenu vlasti, za biskupa ga u Mostaru 4. listopada 1942. zaređuje vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić, uz Alojzija Stepinca, tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa i Ramira Marconea, delegata Svete Stolice u Hrvatskoj.[1] Nitko od tadašnje vlasti nije bio nazočan ređenju.
Progon komunističkih vlasti[uredi | uredi kôd]
Nova ga komunistička vlast tri godine provocira i proziva. Bio im je na meti jer je svjedočio o etničkom čišćenju istočne Hercegovine od katoličkih Hrvata i selektivnog progona isključivo katoličkog svećenstva:[2]
»"Izbjeglice iz istočne Hercegovine (kotar Stolac) moraju se vraćati natrag u staru postojbinu, ali im je tamo sve porušeno, pa tako ništa nemaju, hrane se korijenjem. Nešto hrane dobivaju što dolazi od Unre, ali tek nakon što se podmire muslimani i pravoslavni. Nijedna vjera nije toliko šikanirana kao katolička... Radi se o fizičkom istrebljenju katolika. Radi toga ne ubijaju se ni pravoslavni popovi ni muslimanski hodže, nego samo katolički svećenici. Radi toga četnici se puštaju ili blago sude, a katolici neštedimice ubijaju i po sudu i bez suda. Katolici su raja, koja mora muslimanima kulučiti kao u doba osmanlijskog feudalizma."«Posebno je vlastima bio na meti nakon što je digao glas protiv pokolja fratara u na Širokom Brijegu, u glasovitom Pastirskom pismu s biskupskog zasjedanja u Zagrebu 22. rujna 1945.[3] Tad ga komunistička vlast pritvara u travnju 1948. Na montiranom procesu koji je trajao tri dana osuđen je na 11 godina i 6 mjeseci zatvora, te na kaznu gubitka građanskih prava u trajanju od 3 godine.[1] Kaznu je služio u zatvoru u Zenici, a prilikom prevoženja s ostalim zatvorenicima u zatvor u Srijemskoj Mitrovici teško je ozlijeđen. Pušten je na uvjetnu slobodu 1955., a od 1958. je nastavio sa službom biskupa.
Sudionik je Drugog vatikanskoga sabora. Jedan od koncilskih otaca na četiri sjednice.[4] Nakon 30 godina, 1980. dovršava katedralu u Mostaru. Tom prigodom papa Pavao VI. imenuje ga 14. rujna naslovnim giufitanskim nadbiskupom, kao posebnom čašću za osobito zaslužne ljude u Crkvi.[1][4] Preminuo je kao biskup emeritus 29. srpnja 1985.[4] te je pokopan u kripti sv. Josipa katedrale Marije Majke Crkve u Mostaru.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d e dr. Tomo Vukšić, Biskup - predvodnik kolone svjedoka vjere, Stolačko kulturno proljeće 2007.
- ↑ Hrvatsko kulturno vijeće Ljubomir Škrinjar: Uz 67. obljetnicu ubojstva hercegovačkih franjevaca. Humac, Široki Brijeg, Vrgorac, Radimlje – da se ne zaboravi, 9. veljače 2012. (pristupljeno 23. listopada 2016.)
- ↑ Biskup Petar Čule u rujnu 1945.: Novi poredak znači smrt katolicizmu[neaktivna poveznica] Objavljeno 16. rujna 2012., pristupljeno 6. lipnja 2013.
- ↑ a b c Catholic-Hierarchy Archbishop Petar Čule (pristupljeno 23. listopada 2016.)
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Životopis na stranicama Biskupijâ Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan Inačica izvorne stranice arhivirana 31. prosinca 2021.
| |||||