Konzervacija filma

Izvor: Wikipedija
Limena ambalaža s rolama filmova.

Kozervacija filma ili preciznije rečeno konzervacija restauracija filmskih zapisa jedna je od specijalnosti konzervacije restauracije kulturne baštine. Potreba očuvanja starih filmskih zapisa, odnosno restauriranja filmova, danas predstavlja cijeli jedan pokret u kom sudjeluju povjesničari filma, arhivisti, muzeji, kinoteke, te neprofitne organizacije, svi usmjereni ka spašavanju filmske baštine od propadanja. U širem smislu uključuje u sebi sva djelovanja usmjerena na produljenje opstojnosti filmskog zapisa, uz najveće moguće poštovanje izvornika. Primjerice u SAD se 90 % nijemih filmovam te 50 % američkih zvučnih filmova nastalih prije 1950. smatra izgubljenima.

Godinama je pod pojmom očuvanja i restauracije podrazumijevana samo izrada duplikata odnosno dodatne kopije. Cilj je bio izraditi kopiju koja će biti što trajnija, i to uz minimalne gubitke na kvaliteti. Danas očuvanje filma uključuje koncepte poput primjerenog rukovanja, dupliciranja, pohrane i dostupnosti. Za arhiviste cilj je zaštita, te javna dostupnost sadržaja.

Očuvanje treba razlučiti od filmskog revizionizma,gdje pak dovršena djela dobivaju primjerice novu glazbenu pozadinu ili zvučne efekte, koloriranje crno bijelih filmova, te drugih kozmetičkih promjena, neovisno o uzrocima istih.

Propadanje filmske građe[uredi | uredi kôd]

Većina se filmova iz razdoblja nijemog filma smatra zauvijek izgubljenim. Filmovi iz prve polovine 20. stoljeća snimljeni su na nestabilnom i zapaljivom celuloznom nitratu, koji pak zahtijeva pažljivu pohranu, kako bi se usporili procesi razgradnje.

Većina filmova na ovoj bazi se s vremenom razgradi u prašinu.Nadalje dio je njih recikliran zbog sadržaja srebra,ili su uništeni u požarima.No najviše ih je propalo zbog namjernog uništavanja. Kako kaže Robert A. Harris,

većina ih nije sačuvana zbog propadanja filmskih studija koji su ih snimili,te su tada bačeni kao smeće.Nije se ni razmišljalo o njihovu očuvanju, jednostavno zbog nedostatka prostora ili zbog skupoće pohrane.[1]

Nijemi su filmovi nakon 1930. bili male i čak nikakove vrijednosti, te ih se jednostavno niti nije čuvalo. Povjesničari filma danas spašavanje baštine nijemog filma smatraju prioritetnim.

Zbog osjetljivosti ove građe,ispravna zaštita uključuje pohranu originalnih negativa (ako su očuvani) i pozitiva u prostorima s kontroliranom klimom.Kako velika većina filmova nije čuvana na takav način, isti su mahom propali.

Propadanje pak nije ograničeno samo na filmove na bazi celuloznog nitrata. Filmovi u boji rađeni jeftinom tehnologijom također su ugroženi. Brojni su filmovi i očuvani samo kao kinematografske kopije. Filmovi na bazi celuloznog acetata, koji za razliku od nitro celeloznih nisu zapaljivi,propadaju zbog tzv. octenog sindroma. Da stvar bude gora niske temperature koje pogoduju očuvanju boja loše utječu na octeni sindrom,dok pak više temperature pogoduju izbljeđivanju boja.

Prevencija propadanja[uredi | uredi kôd]

Zaštita filmske građe obično je usmjerena na čuvanje u prostorijama s kontroliranom mikroklimom, a ponekad se odnosi na popravak ili kopiranje filmskog zapisa. Za razliku od zaštite restauracija je čin povratka filmskog zapisa u stanje najbliže izvorniku, te često pretpostavlja i kombiniranje filmskih fragmenata. U većini ovih slučajeva se iz starog negativa načine novi pozitivi, ili kompozitni restauracijski negativ,koji je često pak kombinacija elemenata, te je namijenjen prije svega gledanju.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Metode[uredi | uredi kôd]

Popis obrađenih filmova[uredi | uredi kôd]

Školovanje konzervatora restauratora filmske građe[uredi | uredi kôd]

Kod nas nema institucije koja školuje konzervatore restauratore filmske građe.Restauriranjem ovog specifičnog materijala bavi se jedino Hrvatski filmski arhiv(Hrvatska kinoteka).[3]

Zakonska regulativa i zaštita prava konzervatora restauratora filmske građe[uredi | uredi kôd]

Ako izuzmemo opće zakonske akte rad konzervatorsko-restauratorske službe, pa i konzervatora restauratora filmske građe u Hrvatskoj danas prije svega određuju sljedeći propisi

Za restauratore i restauratore tehničare koji rade u Hrvatskom restauratorskom zavodu,Hrvatskom državnom arhivu,Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici,te samostalno,odnosno za restauratore i preparatore koji rade u muzejima:

  • Pravilnik o stručnim zvanjima za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te uvjetima i načinu njihova stjecanja (NN 104/19 na snazi od 8.11.2019.)
  • Pravilnik o uvjetima za dobivanje dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 98/18)

Što se tiče zaštite prava konzervatora restauratora stanje je i dalje nezadovoljavajuće usprkos nekim pozitivnim stvarima koje donosi novi pravilnik, prije svega činjenice da su svi konzervatori restauratori konačno podvedeni pod jedan jedinstveni pravilnik,te konačnog reguliranja statusa školovanih restauratora.Gore navedeni pravilnika kao i brojne druge specijalnosti ne navodi konzerviranje restauriranje filmske građe kao specijalnost.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Konzervacija filma u Hrvatskoj
Konzervacija filma u svijetu
Sestrinski projekti
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Konzervacija filma

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Robert A. Harris, public hearing statement to the National Film Preservation Board of the Library of Congress, Washington, D.C., February 1993.
  2. a b c d A Digital Restoration Retrospective. American Cinematheque at the Egyptian Theatre. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. listopada 2011. Pristupljeno 19. siječnja 2010.
  3. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. veljače 2020. Pristupljeno 23. siječnja 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)