Zagrebačka filološka škola
Zagrebačka filološka škola bila je filološka škola koja je djelovala u Zagrebu tijekom devetnaestog stoljeća. Nudila je niz rješenja za pitanja vezana za standardizaciju hrvatskoga književnog jezika. Glavni predstavnik škole bio je Adolfo Veber Tkalčević.
Odluke koje je predložila Zagrebačka škola predstavljaju kombinaciju tradicionalne prakse pravopisnih, kao i povezivanja različitih umjetnih i dijalektalnih obilježja koja bi zadovoljila potrebe većine izvornih govornika. Među njima su:[1]
- morfološki pravopisa (na primjer, sudca, iztok umjesto suca, istok)
- genitiv množine završava na -ah (ženah umjesto ženā), zbog čega su dobili nadimak ahavci
- starim završetka u dativu, lokativu i instrumentalu (na primjer, (k) nožim, (u) nožih, (s) noži)
- upotreba slova ě za zamjenu staroslavenskog znaka jat (na primjer, rěčnik)
- pisanje er za slogovni /r/ (npr. perst)
Najvažniji predstavnci škole bili su Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić i Adolfo Veber Tkalčević. Na području leksikografije najpoznatiji je predstavnik Bogoslav Šulek, koji se posebno isticao u području purizma gdje je skovao neologizme i posudio zamjenu od drugih slavenskih jezika za ne-slavenske zamjenske riječi. Vatroslav Jagić također je bio čvrst zagovornik tih ideja, ali ih je naposljetku napustio.[1]
Zagrebačka filološka škola dominirala je nad riječkom i zadarskom filološkom školom škola, u prvom redu zahvaljujući stručnosti svojih sljedbenika. S dolaskom hrvatskih sljedbenika Vuka Karadžića Zagrebačka škola počela je opadati.[1]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c Bičanić et al. 2013. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBičanićFrančićHudečekMihaljević2013 (pomoć)
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Bičanić, Ante. 2013. Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskog jezika. Croatica
