Zagrebačka sinagoga

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zagrebačka sinagoga
Zagrebačka sinagoga na razglednici iz 1906. godine
Zagrebačka sinagoga na razglednici iz 1906. godine
Lokacija Zagreb, Hrvatska
Koordinate 45°48′42.5″N 15°58′41″E / 45.811806°N 15.97806°E / 45.811806; 15.97806Koordinate: 45°48′42.5″N 15°58′41″E / 45.811806°N 15.97806°E / 45.811806; 15.97806
Arhitekt Franjo Klein
Godine izgradnje 1866.
Godina završetka 1867.
Srušen 1941. – 1942.
Religija Judaizam
Arhitektonski stil pseudomaurski
Dimenzije 30m x 19,7m

Zagrebačka sinagoga bila je glavno mjesto bogoslužja zagrebačke židovske zajednice u modernoj Hrvatskoj. Sinagoga je izgrađena 1867. u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji unutar Austro-Ugarske i korištena je do 1941. kad ju je marionetska država Sila Osovine, negdašnja Nezavisna Država Hrvatska dala srušiti.

Sinagoga je izgrađena u pseudomaurskom stilu, dizajnirana prema hramu u gradskoj četvrti Leopoldstädter u Beču i nalazila se u današnjoj Praškoj ulici. To je bio jedini namjenski židovski objekt korišten za bogoslužje u povijesti grada Zagreba. Zgrada sinagoge bila je jedna od najistaknutijih javnih zgrada u Zagrebu i jedna od poznatijih sinagoga u okolici.[1]

Od 1980-ih postoje planovi ponovne gradnje sinagoge na originalnoj lokaciji, no zbog spleta različitih političkih okolnosti, do danas je u tom smislu ostvaren vrlo malo napredak. Glavne nesuglasice postoje između hrvatske vlade i židovskih organizacija, koliko bi ove organizacije bile uključene u cijeli projekt, uključujući i dizajn i svrhu nove građevine.

Povijest[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Židovi u Hrvatskoj
Ohrabreni ediktom o religiji cara Josipa II. iz 1782., Židovi se trajno nastanjuju u Hrvatskoj u kasnom 18. stoljeću, a židovsku općinu osnivaju 1806. godine.[2]

Židovska zajednica u Zagrebu je 1809. imala jednog rabina, a 1811. i svoje vlastito groblje.[2] Zajednici je 1833. omogućena kupnja zemljišta za gradnju sinagoge, no za njezinu izgradnju u to vrijeme nije imala dovoljno novca.[3][4]

Već 1855. zajednica je narasla na 700 članova[2] i 30. listopada te godine donešena je odluka o gradnji sinagoge.[4][5] Odbor za izgradnju imenovan je 1861.,[2] izabrano je i kupljeno zemljište na uglu ulice Marie Valerie (današnja Praška) i trga bana Jelačića. Međutim, novi je urbanistički plan promijenjen 1864. smanjujući raspoloživi prostor za gradnju, tako da zajednica odlučuje kupiti drugo zemljište veličine 1540 m2 udaljeno oko 80 metara od originalne lokacije.

Dizajn i izgradnja[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Pseudomaurski stil

Računalna rekonstrukcija prizemlja sinagoge
Računalna rekonstrukcija presjeka sinagoge

Franjo Klein, Zagrepčanin rođen u Beču, imenovan je za glavnog arhitekta izgradnje sinagoge. Klein je, kao predstavnik historicizma, modelirao zgradu prema pseudomaurskom bečkom Leopoldstädter hramu, koji je projektirao Ludwig Förster. Taj objekt postao je prototip za gradnju sinagoge u Središnjoj Europi. Za Zagrebačku je sinagogu korišten već razvijeni oblik zaobljenog luka (Rundbogenstil), no nisu preuzeti Fösterovi rani orijentalni motivi.[2]

Unutrašnjost sinagoge 1880., fotografirao Ivan Standl

Sastav glavnog pročelja, s dominantnim izvučenim i povišenim planom i donja strana s dva simetrična dijela, odražava unutarnju podjelu na tri broda. U prizemlju na prednjoj strani bio je sagrađen trolučni ulaz i bifora, dok je na prvom katu bio izgrađen visoki triforium s povišenim lukom i četverolistnim rozetama na stubištu.[2]

Sinagoga je zauzimala veći dio zemljišta: bila je okrenuta prema zapadu, a sâm hram bio je uvučen u odnosu na ulicu. Naime, prema austrougarskim propisima, morao je postojati predprostor, odnosno dvorište ispred same sinagoge koji onemogućava nekatoličkim crkvama javni ulaz s ulice (kao i tornjeve i zvona): imala je široki i nešto viši središnji brod i dva niža broda te, za razliku od Försterove sinagoge u Beču, nije imala oblik bazilike.[2]

Radovi su počeli 1866., a sinagoga je završena sljedeće godine. Sinagoga je službeno posvećena 27. rujna 1867., a toj su svečanosti nazočili predstavnici gradskih i regionalnih vlasti, javne osobe Zagreba i mnoštvo građana. Sinagoga je bila prva istaknuta zgrada u zagrebačkom donjem gradu, a njena arhitektura i veličina izazivali su opće divljenje i pohvale.[2]

19. i rano 20. stoljeće[uredi VE | uredi]

Maketa sinagoge izložena u Muzeju grada Zagreba
Sačuvana spomen ploča izložena u Muzeju grada Zagreba, na kojoj je obilježeno posvećenje poslije radova 1881.

Za religijske su potrebe u sinagogi sagrađene i orgulje,[6] što je malobrojna zajednica ortodoksnih Židova smatrala neprihvatljivim pa su stoga oni svoja bogoslužja održavali odvojeno, u iznajmljenim prostorijama.

U potresu 1880. sinagoga je pretrpjela manja oštećenja koja su sanirana sljedeće godine.[7]

Uslijed doseljavnja iz Mađarske, Češke i Moravske[6] židovska je populacija brzo rasla: sa 1285 članova 1887. na 3237 članova 1900. i potom na 5970 članova 1921. godine.[5] Sinagoga je postala premala da bi udovoljila potrebama stalno rastuće zajednice pa je zato 1921. pokrenuta njezina obnova s ciljem povećanja broja raspoloživih sjedala. Godine 1931. planiralo se povećati broj sjedala na 944, no od toga se kasnije odustalo.[7] Centralno grijanje u sinagogi uvedeno je 1933.[2]

Uništenje tijekom Drugog svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Holokaust u NDH
Tijekom 1941., kada su Sile osovine u Travanjskom ratu okupirale Kraljevinu Jugoslaviju, dolazi do raspada Kraljevine Jugoslavije i do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kojom je upravljao nacionalistički ustaški režim. Ubrzo po osnivanju NDH započinje sustavni progon Židova, modeliran prema nacističkom uzoru, a katkada i brutalniji: uvedeni su rasni zakoni, židovska imovina je zaplijenjena, a sami Židovi bili su uhićeni i deportirani u koncentracijske logore u Hrvatskoj i u druge zemlje.[8]

U listopadu 1941. novoinaugurirani gradonačelnik Zagreba, Ivan Werner, objavio je dekret za rušenje sinagoge, navodno zato što se sinagoga nije uklapala u glavni gradski urbanistički plan.[2][7] Devastacija sinagoge, započeta 10. listopada 1941.,[5] napredovala je sporo da se ne bi oštetile susjedne zgrade i završena je u travnju 1942.[2] Cijeli je proces fotografiran u propagandne svrhe, a fotografije su javno izložene na Antisemitskoj izložbi u Zagrebu. Fotografije su također izložene i u Dubrovniku, Karlovcu, Sarajevu, Vukovaru i Zemunu kao ilustracija "rješavanja židovskog pitanja u NDH".[9]

Ulomke filma o rušenju sinagoge otkrio je pet desetljeća kasnije, 1993., filmski redatelj Lordan Zafranović tijekom istrage za dokumentarni film Zalazak stoljeća/Testament L. Z.; 41 sekunda filma je spašena.[7][10] Ti su ulomci također korišteni u dokumentarnom filmu Mire Wolf Zagrebačka sinagoga 1867. – 1942. (1996.), koji je producirala Hrvatska radiotelevizija.[11]

Zidni umivaonik sinagoge nađen u ruševinama poslije Drugog svjetskog rata

Osam vrijednih svitaka Tore spašeni su nakon intervencije Leonarda Grivičića, poduzetnika i industrijalca koji je bio susjed Mile Budaka, ministra u vladi NDH. Grivičić je također bio blizak poglavniku Anti Paveliću i veleposlaniku Trećeg Reicha u NDH, Edmundu Glaise-Horstenau. Mada Grivičić nije imao veliku politički utjecaj u NDH, smatran je osobom od povjerenja. Kada je 9. listopada 1941. saznao za planove vlade o početku rušenja sinagoge, tu je informaciju iste večeri tajno proslijedio Bernardu Grüneru, glavnome kantoru zagrebačke sinagoge pa su svitci Tore tijekom noći sklonjeni na sigurno mjesto.[12]

Ubrzo po uništenju sinagoge, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac rekao je u propovijedi: "Kuća Božja bilo koje vjere je sveta stvar i tko u to dira, taj će životom platiti. I na ovom i na onom svijetu bit će proganjan."[13] Stepinac je još pridodao da su to počinili "ustaše i njihove vođe".[14]

Jedini sačuvani dijelovi sinagoge su zidni umivaonik, korišten za ritualno pranje ruku, i dvije spomen ploče iz predvorja te nekoliko dijelova stupa, koje je spasio Ivo Kraus. Ubrzo po završetku Drugoga svjetskoga rata Kraus ih je izvukao iz ruševina.[2][9][15] Zidni umivaonik i spomen ploče čuvaju se u Muzeju grada Zagreba, a dijelovi stupa kod židovske zajednice u Zagrebu.[2]

Pokušaji obnove[uredi VE | uredi]

1945. – 1990.[uredi VE | uredi]

Svaki peti hrvatski Židov je u Drugome svjetskome ratu preživio holokaust.[8] Između 1948. i 1953. se oko polovica svih članova zagrebačke Židovske općine odlučila za Aliju, preseljenje Židova u Izrael,[5][16] tako da je broj njezinih članova pao na desetinu od prije rata.[16] Jugoslavenski komunistički režim nacionalizirao je cjelokupnu imovinu Židovske zajednice u Zagrebu, između ostaloga i zemljište u Praškoj ulici.[17] Sve to, kombinirano s generalnim neprijateljstvom novoga režima prema religiji, učinilo je rekonstrukciju sinagoge skoro nemogućom.

Poslije Drugoga svjetskoga rata mjesto negdašnje sinagoge koristilo se kao odbojkaško igralište.[9] Na tom je mjestu kasnije izgrađena robna kuća, koja je do temelja izgorjela u požaru 31. prosinca 1980.[9][18] Ostatci te robne kuće poslije su očišćeni. Unatoč nekim ranijim idejama o gradnji robne kuće na istome mjestu i natječaju iz 1977. za arhitektonski dizajn zgrade, radovi na obnovi robne kuće nisu nikada započeli.[9] Umjesto toga, zemljište je korišteno za parking, a u tu svrhu služi i danas.[11][19]

Poslije 1986. zagrebačka Židovska općina započinje raspravu o židovskome kulturnome središtu i memorijalnoj sinagogi.[9] Dvojica arhitekata, Branko Silađin i Boris Morsa, istupaju javno s idejom o novome židovskome centru u Praškoj ulici.[9] Silađinovu viziju židovska zajednica prvobitno nije prihvaćala: umjesto toga napravljeni su planovi za gradnju kulturnoga centra i sinagoge nakon provedenoga međunarodnoga natječaja.[9] Međutim, unatoč podršci projektu unutar Jugoslavije i izvan nje, zagrebačke su gradske vlasti stalno usporavale ili odbijale potrebnu dokumentaciju pa ni taj projekt nije nikada ostvaren.[9]

1990. – danas[uredi VE | uredi]

Parkiralište u Praškoj ulici gdje se nalazila sinagoga

U jesen 1990., poslije prvih demokratskih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, gradska je vlast napokon odobrila projekt. Natječaj za najbolji arhitektonski projekt bio je planiran za siječanj 1991. Politički metež u državi, koji je nastao poslije raspada Jugoslavije i tijekom Domovinskoga rata, prouzročio je ponovno zaustavljanje projekta. Tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, rekao je 1994. Jakovu Bienenfeldu, članu vijeća zagrebačke židovske zajednice, da bi trebali napraviti novu sinagogu na mjestu negdašnje i da bi to financirala Vlada Republike Hrvatske.

Bienenfeld je odbio ponudu, jer ju je smatrao nepodobnom budući da je tijekom Domovinskoga rata bilo uništeno 1800 katoličkih crkava.[20]

Hrvatski zakon o denacionalizaciji stupio je na snagu 1996.,[1][12] a zemljište u Praškoj ulici vraćeno je židovskoj zajednici 31. prosinca 1999.[9] U 2002. planovi obnove sinagoge ponovno su bili aktualizirani poslije uknjiženja zemljišta.[21] Izvještaj o troškovima gradnje uručen je Vladi RH i Gradu Zagrebu u srpnju 2004. a revidiran je u listopadu 2004. godine.[21] Natječaj za izvođača radova bio je planiran 2005.,[22] no iste je godine došlo do raskola u zagrebačkoj Židovskoj općini, što je rezultiralo formiranjem disidentske zajednice Bet Israel na čijem su čelu bili Ivo i Slavko Goldstein.[23]

U rujnu 2006. Vlada Republike Hrvatske osnovala je radnu skupinu.[22] Odlučeno je da će projekt vrijedan 173 milijuna kuna dijelom financirati Vlada i Grad Zagreb,[17][19] a da obje židovske organizacije trebaju imati svoje predstavnike u radnoj skupini.[21][22][24] Međutim, zagrebačka Židovska općina – koja je bila vlasnik nekretnine i sebe smatrala jedinim legalnim predstavnikom zagrebačke Židovske općine[22] – smatrala je neprihvatljivim da i Bet Israel sudjeluje u radu radne skupine:[19][24] zbog takvih je uvjeta predsjednik Židovske općine Ognjen Kraus odbio daljnje sudjelovanje u projektu obnove sinagoge.[24]

Bilo je i novih neslaganja o dizajnu i namjeni nove zgrade, no postojala je i opća usuglašenost da bi nova zgrada trebala imati kulturnu i komercijalnu svrhu.[22] Židovska je općina naginjala modernijem dizajnu originalne sinagoge, a Bet Israel zagovarao je repliku originalne fasade smatrajući da bi takav izgled sinagoge zračio snažnom simbolikom.[22] Mišljenja arhitekata, gradskih urbanista i povjesničara umjetnosti također su bila podijeljena.

U 2001. i 2015. godini zagrebačka je Židovska općina predstavila nove planove za izgradnju višenamjenskoga židovskoga kulturnoga centra veličine 10.600 m2 i sinagoge u Praškoj ulici.

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 "Vraćen i prostor u Praškoj ulici gdje je nekad bila zagrebačka sinagoga", Vjesnik, objavljeno 12. siječnja 2001.
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 Knežević, Snješka (2001). The Synagogue of Zagreb, 1867-1942 (PDF). The Synagogue and Zagreb 42–46. Jewish Community of Zagreb. pristupljeno 26. veljače 2010.
  3. Švob, Melita (rujan 2006.). "Uz 200 godišnjicu Židovske općine u Zagrebu" (96): 23–29. Preuzeto 26. travnja 2009.
  4. 4,0 4,1 (srpanj 2007.)"140. godina posvećenja zagrebačke sinagoge" (101): 22–25. Preuzeto 20. svibnja 2009.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Historical background of the Jewish community of Zagreb. Jewish Community of Zagreb. pristupljeno 29. siječnja 2008.
  6. 6,0 6,1 Schwarz, Gabriel (1901–1906). Agram (Zagreb). Jewish Encyclopedia 239–240. Funk & Wagnalls. pristupljeno 5. travnja 2009.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Kusin, Vesna (9. prosinca 2001.). U ozračju svjetla hanukije (PDF). Vjesnik. Arhivirano s izvorne stranice na 14. prosinca 2001. pristupljeno 14. svibnja 2009.
  8. 8,0 8,1 Goldstein, Ivo (2001). The Genocide against the Jews in the Independent State of Croatia (PDF). The Synagogue and Zagreb 20–23. Jewish Community of Zagreb. pristupljeno 26. veljače 2010.
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 9,6 9,7 9,8 9,9 Knežević, Snješka. Sinagoga — simbol sudbine zagrebačkih Židova (PDF). pristupljeno 29. siječnja 2008.
  10. Smale, Alison. "Movie takes an honest look at war-torn Balkans", The Daily Gazette, objavljeno 19. prosinca 1993.
  11. 11,0 11,1 Jewish Heritage Sites in Croatia: Preliminary Report (PDF). United States Commission for the Preservation of America's Heritage Abroad (2005). pristupljeno 19. travnja 2009.
  12. 12,0 12,1 Cvitić, Plamenko (19. studenoga 2007.). "Zagorčeva milijunska prijevara" (627). Preuzeto 2. travnja 2009.
  13. Goldstein, Ivo (2001). Holokaust u Zagrebu, Novi Liber. ISBN 953-6045-19-2
  14. Kamenjar.com – Josip Pečarić: »Dr. Stanko Sielski – Pravednik među narodima« ("Spašavanje grupe zagrebačkih liječnika"), objavljeno 22. travnja 2015., pristupljeno 2. listopada 2016.
  15. (15. veljače 2005.)"Židovi koji su izgradili moderni Zagreb" (483). Preuzeto 4. srpnja 2012.
  16. 16,0 16,1 European Jewish Congress — Croatia. European Jewish Congress. pristupljeno 5. travnja 2009.
  17. 17,0 17,1 "Zagreb Jews seek new synagogue", Ynetnews, Yedioth Ahronoth, objavljeno 10. travnja 2006., pristupljeno 13. travnja 2009.
  18. http://www.vecernji.hr/zg-zivot/na-mjestu-srusene-sinagoge-tajnovito-je-izgorjela-modna-kuca-1079810
  19. 19,0 19,1 19,2 Kos Bučar, Dajana (20. studenoga 2006.). "Sinagoga da, ali po čijoj mjeri". Zagrebački komunalni vjesnik XXII. (337). Preuzeto 30. prosinca 2010.
  20. "'GRADNJA SINAGOGE U ZAGREBU JE PROMAŠAJ!' Najuspješniji židovski poduzetnik u Hrvatskoj Jakov Bienenfeld", www.jutarnji.hr, Jutarnji list (Croatian)
  21. 21,0 21,1 21,2 Kasni gradnja sinagoge. Metro.portal.hr (10. ožujka 2008.). pristupljeno 31. listopada 2010.
  22. 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 22,5 Knežević, Snješka (siječanj 2008.). "Anatomija jedne prevare" (103): 7–10. Preuzeto 18. svibnja 2009.
  23. Bajruši, Robert (1. veljače 2015.). Vlada i grad uz projekt: Zagrebačka sinagoga imat će 9 katova iznad zemlje i 3 ispod (hr). Jutarnji list. pristupljeno 6. veljače 2016.
  24. 24,0 24,1 24,2 Goldstein, Ivo (23. rujna 2009.). Mi smo za suradnju, a prof. Kraus to odbija. Jutarnji list. pristupljeno 23. rujna 2009.