Gramatika hrvatskoga jezika

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Gramatika hrvatskoga jezika, u širem smislu, uključuje skup normi u hrvatskom standardnom jeziku (pravogovorne, pravopisne, gramatičke i leksičke ) koje se odnose na pisanje, govor, riječi, njihovo značenje i odnose među raznim riječima, itd.

Pravopis[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Pravopis hrvatskoga jezika
Pravopis hrvatskog jezika detaljno govori o pravilima pisanja velikog i malog slova, -ije i - je, interpunkcijskih znakova, tuđica, o iznimkama,...

Interpunkcijski znakovi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Razgodak
Interpunkcijski ili rečenični znakovi (razgodci) rastavljaju tekst na rečenicu i njene dijelove. To su: točka, upitnik, uskličnik, zarez, navodnici, dvotočje, trotočje, točka sa zarezom, izostavnik, crtica, spojnica i zagrade.

Narječja[uredi VE | uredi]

Hrvatski jezik ima 3 narječja: kajkavsko, čakavsko i štokavsko. Zbog najšire zastupljenosti među Hrvatima od 57%, kao i zbog najmanjeg utjecaja stranih riječi (u kajkavskom ima mnogo germanizama i mađarizama, a u čakavskom talijanizama, zbog povijesnih okolnosti) štokavsko narječje izabrano je za osnovu modernog hrvatskoga standardnog jezika koji je nadopunjen velikim fondom riječi kajkavskog i čakavskog narječja.

Fonemi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Fonetika
U hrvatskom jeziku postoje tri podjele fonema.

1. Prema otvorenosti (odnosno, zatvorenosti) prolaza zračnoj struji koja izlazi iz pluća.
Otvornici (samoglasnici) a, e, i, o, u + (ie) (r)
Zatvornici (suglasnici) b, c, č, ć, d ,dž, đ, f, g, h, j, k, l, lj, m, n, nj, p, r, s, š, t, v, z, ž

Zatvornici se dijele po tvorbenom načinu na zvonačnike i šumnike.
U zvonačnike spadaju l, j, lj, m, n, nj, v, r.
U šumnike spadaju:
- zapornici: b, d, g, p, t, k
- tjesnačnici: z, ž, s, š, f, h
- slivenici: dž, đ, č, ć, c

2. Po mjestu tvorbe (ovisno o dijelovima usta koji sudjeluju u tvorbi glasova: usne, desni, zubi, jezik i nepce)
Dvousnenici (bilabijali) p, b, m
Zubnousnenici (labiodentali) f, v
Zubnici (dentali) t, d, n, c, z, s
Desnici (alveolari) l, r
Nepčanici (palatali) č, ć, dž, đ, j, lj, nj, š, ž
Mekonepčanici (velari) k, g, h

Kao nepčanici se ponašaju: šć, št, žd, rj.[1]

3. Po zvučnosti (zvučni i bezvučni parnjaci)
Zvučni b d g đ z ž / / /
Bezvučni p t k č ć s š f c h

Naglasak[uredi VE | uredi]

Naglasak je isticanje sloga visinom izgovora ili jačinom, ili oboje.

U standardnom hrvatskom jeziku kratki i dugi slogovi mogu biti naglašeni te se u njima ton izgovora može kretati uzlazno i silazno. U silaznim naglascima slog je naglašen jačinom i visinom. U uzlaznim naglascima, jedan slog je naglašen jačinom, a slog iza njega visinom. Zato se uzlazni naglasci mogu naći samo na dvosložnim i višesložnim riječima. Ukupno postoje 4 naglaska:

Naglasak Oznaka Opis notama
dugosilazni NeoShtokavian LongFalling Tone.svg
kratkosilazni NeoShtokavian ShortFalling Tone.svg
dugouzlazni ´ NeoShtokavian LongRising Tone.svg
kratkouzlazni ` NeoShtokavian ShortRising Tone.svg

Opise notama je prvi dao Josip Florschütz u svojoj gramatici iz 1896[2].

Riječi ne moraju uvijek biti naglašene, one se tada s riječju do sebe spajaju u jednu naglasnu cjelinu. Ako se spajaju s riječju iza onda su to proklitike ili prednaglasnice, a ako se spajaju s rječju ispred onda su enklitike ili zanaglasnice.

Pravila naglašavanja

  1. Riječi u hrvatskom jeziku najčešće imaju samo jedan naglasak
  2. Polusloženice (riječi pisane sa spojnicom spomen-ploča, auto-cesta) i superlativi (najjednostavniji, najprodavaniji...) imaju dva naglaska
  3. Jednosložne riječi mogu imati samo silazne naglaske
  4. Višesložne riječi na prvom slogu mogu imati sva četiri naglaska
  5. Višesložne riječi na srednjem slogu mogu imati samo uzlazne naglaske
  6. Posljednji slog u riječi ne može se naglasiti (osim ako je riječ jednosložna ili je usklik, npr. Aha!)
  7. Zanaglasna dužina može stajati samo iza naglašenog sloga
  8. Naglasak se može mijenjati u oblicima riječi (sklonidba, sprezanje, komparacija, …)
  9. Silazni naglasci mogu prijeći na prednaglasnicu i tada postaju kratkouzlazni ili kratkosilazni

Morfem[uredi VE | uredi]

Morfem je najmanji jezični odsječak riječi koji ima vlastito značenje.

Postoje tri osnovne vrste morfema: prefiksalni, korijenski i sufiksalni.

po | ruk | a

Prefiksalni stoji na početku, sufiksalni na kraju, a korijenski u sredini riječi.
U nekim slučajevima, morfem može mijenjati svoj oblik, a da značenje ostane isto. Takvi morfemi nazivaju se alomorfi.

po | ruk | a -> po | ruč | i | ti

Postoji još jedna podjela morfema: na rječotvorne i oblikotvorne.
Rječotvorni morfemi služe za tvorbu novih riječi.

škol -> škola, školarina, ...

Oblikotvorni morfemi mijenjaju samo oblik riječi, ali ne i značenje.

škol -> škola, škole, školi, ...

Leksem[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Leksem
Leksem označava ukupnost svih oblika koje ima neka riječ (značenje mora biti uvijek isto).

kuća, kuće, kući, kućama,...

Treba razlikovati tvorbenu analizu i morfemsku analizu riječi. Kod tvorbene analize, radi se o leksemu, a ne o morfemu.
tvorbena analiza

Kuć|a ali: kuća|nstvo jer je riječ kućanstvo nastala od kuća, uz dodavanje nastavka.

Riječ, vrste riječi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Riječ
Riječ je glas ili skupina glasova koja ima neko značenje, i kao takva je osnovna jedinica svakog jezika.
Po određenosti značenja, riječi se mogu podijeliti na:

  1. Punoznačnice (imenice, glagoli, zamjenice, pridjevi, brojevi, prilozi) - imaju i gramatičko i leksičko značenje
  2. Nepunoznačnice (prijedlozi, veznici, čestice, usklici) - imaju samo gramatičko značenje, uspostavljaju veze između punoznačnim riječima.

Vrste riječi su skupovi riječi koji se odnose na isti pojam a razlikuju se nastavkom. Ako se riječi pojavljuju u više oblika, onda su promjenjive,a ako se nikad ne mijenjaju onda su nepromjenjive.

Promjenjive vrste riječi:

Nepromjenjive vrste riječi:

Imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi imaju rod, broj i padež. Pridjevi se mogu i komparirati u tri stupnja - pozitiv, komparativ i superlativ. Glagoli nemaju ni rod ni broj ni padež - ne sklanjaju (dekliniraju) se, već se konjugiraju - imaju glagolska vremena.

Padeži[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Padež
U hrvatskom jeziku postoji 7 padeža. To su (navedeni po HNOS-u):

  1. Nominativ - Tko? Što? (Postoji)
  2. Genitiv- Koga? Čega? (Nema)
  3. Dativ - Komu? Čemu? (Prilazim)
  4. Akuzativ - Koga? Što? (Vidim)
  5. Lokativ - O komu? O čemu? (Razmišljam)
  6. Vokativ - Oj! Ej! (dozivanje)
  7. Instrumental - S kim(e)? Čim(e)? (Putujem)

Glagolski oblici[uredi VE | uredi]

  • Infinitiv (neodređeni glagolski oblik, osnovni oblik glagola)

Glagolska vremena možemo podijeliti s obzirom na to izriču li prošlost, sadašnjost ili budućnost.

prošlost

sadašnjost

budućnost

Glagolski načini ne izražavaju neko konkretno vrijeme.

Glagolska stanja govore vrši li radnju subjekt ili se radnja na njemu vrši.

  • Aktiv (izražava da subjekt vrši radnju)
  • Pasiv (izražava da se na subjektu vrši radnja)

Glagolski pridjevi su pridjevi nastali od glagola.

Glagolski prilozi su prilozi nastali od glagola.

Glasovne promjene[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Glasovna promjena
To su promjene glasova zbog tvorbe riječi ili oblika riječi uz međusoban utjecaj glasova sličnih ili različitih zvučnih i izgovornih svojstava. Mogu se događati na granici dviju riječi ili između morfemske osnove i morfema.

Glasovne promjene u hrvatskom književnom jeziku su:

Rečenica[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rečenica
To je niz riječi ili jedna riječ kojom prenosimo neku cjelovitu obavijest.
Svojstva:

  • Članjivost - može se rastavljati na sastavne dijelove
  • Modalnost - prenosi obavijest o vremenu i načinu zbivanja radnje
  • Ciljna usmjerenost (priopćajna svrha) - govori što izražava rečenica
  • Obavijesnost - sastoji se od dijela koji sadrži novu obavijest (rema) i dijela koji govori nešto već poznato (tema)

Rečenica se sastoji od rečeničnih dijelova (članova rečeničnog ustrojstva), a to su:

Podjela[uredi VE | uredi]

Postoje dva načina podjele rečenica. Prva, jednostavnija je po priopćajnoj svrsi, na upitne, usklične i izjavne, ovisno o tome izražavaju li neko pitanje, naredbu (ili iznenađenje, uzvik itd) ili neku izjavu.

Druga podjela je s obzirom na sastav na:

1. Jednostavne rečenice - imaju samo jedan predikat.

  • Neproširene - imaju samo subjekt i predikat.
  • Proširene - imaju subjekt, predikat i dodatke (druge rečenične dijelove).


2. Složene rečenice - imaju dva ili više predikata.

  • Nezavisno složene - sastoji se od dvije ili više jednostavnih rečenica koje mogu stajati zasebno.
  • Rečenični niz - rečenice nanizane bez veznika; odvajaju se zarezom
  • Sastavne - veznici: i, pa, te, ni, niti; ne odvajaju se zarezom
  • Rastavne - veznik: ili; ne odvajaju se zarezom
  • Suprotne - veznici: a, ali, nego, no, već; odvajaju se zarezom
  • Isključne - veznici: samo, samo što, jedino, jedino što, tek, tek što; odvajaju se zarezom
  • Zaključne - veznici: dakle, zato, stoga; odvajaju se zarezom
  • Zavisno složene - sastoji se od dvije ili više jednostavnih rečenica koje ne mogu stajati zasebno. Jedna od njih je glavna rečenica (može stajati samostalno), dok su druge zavisne (ne mogu stajati samostalno, proširuju glavnu rečenicu).
  • Subjektne - odnosi se prema glavnoj kao subjekt prema predikatu
  • Predikatne - kao predikatni dio
  • Objektne - kao objekt
  • Atributne - kao atribut prema imenici koju opisuje
  • Priložne - kao priložna oznaka (mjesta, vremena, načina, namjere, uzroka, poslijedice, pogodbe ili dopuštanja) prema predikatu
  • Mjesne
  • Vremenske
  • Načinske
  • Namjerne
  • Uzročne
  • Posljedične
  • Pogodbene
  • Dopusne

Frazem[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Frazeologija
Frazemi su jezične jedinice koje se sastoje od više članova, ali u govoru imaju značenje u cjelini.

biti na konju (dobra situacija, prilika)

Povijest[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatski jezik

Prva hrvatska gramatika, 1604.

Počeci hrvatske pismenosti sežu i do 8. stoljeća, no samostalni razvoj jezika počinje u 9./10. stoljeću kada Ćiril i Metod pokrštavaju Hrvate i uvode pismo glagoljicu. Najpoznatiji pisani spomenik na glagoljici je zasigurno Bašćanska ploča iz 1100. godine. Osim nje, od glagoljičnih tekstova značajni su Vinodolski zakonik, Valunska ploča, Istarski razvod, Misal kneza Novaka, a od tiskanih knjiga značajne su dvije inkunabule, Misal po zakonu rimskoga dvora i Brevijar po zakonu rimskoga dvora. O pitanju standardnog hrvatskog jezika najviše se počelo govoriti u baroku, kada dolazi do većeg razvoja gramatike, te na samom početku nastaje prva hrvatska gramatika Bartola Kašića Institutionum linguae illyricae libri duo, izdana u Rimu 1604. godine.


Popis hrvatskih gramatika do 20. stoljeća

1971.Do prave standardizacije dolazi u 19. stoljeću, tijekom hrvatskog proljeća, koje započinje ilirskim pokretom, kad Ljudevit Gaj 1830. izdaje Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja.
U 20. stoljeću Hrvatska ulazi u sastav Jugoslavije, što uvelike utječe na položaj hrvatskog jezika.

1954. hrvatski i srpski jezikoslovci sklapaju Novosadski dogovor, kojim se stvara zajednički jezik, nazvan hrvatskosrpski ili srpskohrvatski. No, srpski jezik ipak postaje službeni jezik administracije.
Zbog nezadovoljstva tim dogovorom, veliki broj hrvatskih jezikoslovaca i 18 znanstvenih i kulturnih ustanova potpisuje 1967. Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika u kojoj kritiziraju Novosadski dogovor. Deklaracija je oštro osuđena od strane vlasti. 1971. izlazi Hrvatski pravopis (tzv. Londonac) autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, objavljen ponovno 1972. u Londonu zbog političke situacije u Jugoslaviji, čija vlast je osudila i zabranila pravopis kao i Deklaraciju.

1990. Hrvatska postaje samostalna država i pravopis iz 1971. se konačno izdaje u Zagrebu. Od tada, počinje slobodan razvoj jezika i izdaju se nove gramatike.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Reference[uredi VE | uredi]

  1. Kad "o" iza nepčanika postaje "e", kao muž->mužem, plašt->plaštem.
  2. E. Pletikos, Govorna riječ Page white acrobat.png(PDF)