Sabo Bobaljević Mišetić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Grb obitelji Bobaljević.

Sabo Bobaljević Mišetić Glušac (Dubrovnik, 1529. ili 1530. – Dubrovnik, 1585.), hrvatski renesansni pjesnik, manirist.

Bio je potomak stare dubrovačke obitelji. Zvan je Glušac, jer je izgubio sluh. Vrlo buran život vodio je između državne službe, zatvora i progonstva. Imao je široku književnu izobrazbu, družio se s piscima svojeg vremena i osnovao je t.zv. Akademiju složnijeh. Pisao je na talijanskome i hrvatskome jeziku. Talijanski mu je kanconijer tiskan u Mletcima 1589., dok je hrvatski dio opusa sačuvan tek fragmentarno. Liriku mu obilježavaju uobičajene petrarkistički oblici i teme, kao i motivi iz vlastitoga životnog iskustva. Pisao je sonete, kancone i madrigale. Tematski su pjesme bile ljubavne. Djelo Arijadna u odiljenju Tezeja je plač. Prepjevao je Tassov Amor fuggitivo.

Mišetić je bio posjednik zemljišta, a neko vrijeme i kaštelan stonske utvrde Pozvizd.

Iz poslanica koje je slao mnogim hrvatskim i talijanskim pjesnicima, zna se kako je poznavao Mavra Vetranovića, Marina Držića, Maroja Mažibradića, Dinka Ranjine, Miha Monaldija, Mikše Pelegrinovića.

Mikša Pelegrinović napisao mu je poslanicu iz 1556. godine u osmeračkim katrenima, s komičnom tematikom o liječenju starosti (Od jazavac vitno rebro, / i od hrta lijeve desni, / od komarca hrbat desni, / i sve stuci u prah dobro).

Bobaljevića je posmrtno opjevao Miho Bunić.

Književnost[uredi VE | uredi]

  • Zbirka pjesama na talijanskomu jeziku (Rime amorose e pastorali e satire), koja je objavljena 1589. u Veneciji.

Literatura[uredi VE | uredi]