Katarina Kosača-Kotromanić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Katarina Kosača-Kotromanić
Katarina Kosača-Kotromanić
Kraljica i blaženica
Rođena 1425.
Blagaj
Preminula 25. listopada 1478.
Rim
Slavi se u Rimokatolička Crkva
Spomendan 25. listopada

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj kod Mostara, 1425.? - Rim, 25. listopada 1478.), žena bosanskog kralja i banaStjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.

U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako neki povjesničari tu ulogu pripisuju kraljici Mari (1447. - 1495.), ženi bosanskog kralja Stjepana i kćeri srpskog despota Lazara Brankovića. Više na kraju teksta.

Životopis[uredi VE | uredi]

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara 1425. od Jelene Balšić i Stjepana Kosače,[1] koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao naslov Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg od Svetog Save" (po srpskom svetitelju Savi Nemanjiću). Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.

Obitelj[uredi VE | uredi]

Dolazi iz humske velikaške obitelji iz Hercegovine Kosače, otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača, braća su joj bila veliki vezir Osmanskog Carstva Ahmed-paša Hercegović, također i Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko i Stjepan te sestra Mara.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem[uredi VE | uredi]

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je morala postati rimokatolkinja. [2]

Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj i ban Bosne te je s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dan naslov kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Tursko osvajanje i bijeg[uredi VE | uredi]

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica Katarina, koja se privremeno sklonila u Ljetnikovac "Kozov Grad" iznad Fojnice, konjima, po legendi "naopako" potkovanim, sa pratnjom povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".

Njezinu djecu Šimuna i Katarinu su oteli Turci i prisilno ih poturčili. Prema sultanovoj naredbi, poslani su u Carigrad na njegov dvor. Katarina je umrla prirodnim putem i pokopana je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi turbe koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja). U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Šimun je na sultanovom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu. U povijesti je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija.

Smrt[uredi VE | uredi]

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478., godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.

Oporuka[uredi VE | uredi]

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina kao narodna junakinja[uredi VE | uredi]

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.

Posljednja bosanska kraljica?[uredi VE | uredi]

Stariji istraživači Katarinu su smatrali pretposljednjom kraljicom Bosne,[3] jer posljednjom bosanskom kraljicom smatrali su kraljicu Maru, supruga posljednjeg bosanskog kralja (po tom tumačenju)[4] i kći despota Srbije, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. [5][6][7][8][9][10][11][12][13] Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena Bosne, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na bosansko prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice Bosne (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg bosanskog kralja, odnosno posljednja bosanska kraljica. [14][15]

Pojedini suvremeni istraživači drže da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica.[16] Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva, tj. da je sukladno tome bila posljednja bosanska kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom bosanskom kraljicom, iako ona to formalno nikad nije bila[17].

Postoji i treće tumačenje, po kojem je nakon Bosanskoga Kraljevstva Kotromanića istu funkciju preuzela Bosna Matije Korvina (teritorij, prijestolnicu, vlast, crkvenu i svjetovnu vlastelu te narod), iz čega proizlazi zaključak da je dinastija Korvin zapravo detronizirala dinastiju Kotromanić s bosanskoga prijestolja, uz ogradu da se to odnosi na dio Bosne koji je kontrolirao Korvin nakon ratova iz 1463. i 1464. [18] Takvo gledište poznaje više bosanskih kraljica u vrijeme Katarine, već spomenutu Maru, zatim Beatricu Aragonsku, suprugu Matije Korvina, te anonimne supruge bosanskih kraljeva Nikole Iločkoga, Matije Radivojevića te Matije Vojsalića. Po ovom tumačenju Katarina je po godini stupanja na tron šesta s kraja kraljica Bosne, dok po godini smrti pojedine kraljice također nije posljednja, jer se Mara zadnji put spominje u dokumentima 1495. godine, a Beatrica Aragonska umrla je 1508. godine. [19]

Dalje, područja kojima je vladao Stjepan Vukčić Kosača su bila među posljednjim teritorijima kojima su ovladale Osmanlije te se i Stjepan Vukčić Kosača može ubrojiti među posljednje vladare Bosne i u tome smislu njegova treća supruga Cecilija koja je bila bavarska princeza bi mogla nositi titulu posljednje kraljice Bosne. Također, i Matija Vojsalić Hrvatinić je prema nekim povjesničarima posljednji kralj Bosne te bi i njegova supruga nositi titulu posljednje kraljice Bosne.[nedostaje izvor]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", Naklada Breza, Zagreb, 2010.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 157
  2. Matica hrvatska, Hrvatska revija, s.n., 1978.
  3. Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 158
  4. Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
  5. Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
  6. Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
  7. Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002. godine
  8. Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960. godine, stranica 80.
  9. Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952. godine, stranica 46.
  10. Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896. godine, strana 291.
  11. Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912. godine, strana 99.
  12. Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980. godine
  13. Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969. godine
  14. Luigi Villari, The republic of Ragusa: an episode of the Turkish conquest, J.M. Dent & Co., 1904, strana 243.
  15. Dumbarton Oaks, Dumbarton Oaks studies, Harvard University Press, 1950.
  16. Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 158
  17. Marko Perojević, « Stjepan Tomaš Ostojić», Povijest Bosne i Hercegovine, sv. I. , III. izdanje, HKD Napredak, Sarajevo 1998.
  18. Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 159
  19. Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 160