Katarina Kosača-Kotromanić
| Katarina Kosača-Kotromanić | |
|---|---|
 Nadgrobni spomenik Katarine, s prikazom kraljice okružene grbovima svoga muža i oca (reprodukcija iz 1677.)
| |
| bosanska kraljica i blaženica | |
| Rođena | 1424. Blagaj |
| Preminula | 25. listopada 1478. Rim |
| Slavi se u | Katoličkoj Crkvi |
| Spomendan | 25. listopada |
 Portal o kršćanstvu
| |
Katarina Kosača-Kotromanić, rodnim imenom Katarina Vukčić Kosača (Blagaj, 1424. – Rim, 25. listopada 1478.),[1] bila je kraljica Bosne kao supruga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, pretposljednjega bosanskog kralja. Rođena je u obitelji Kosača. Njezina je udaja 1446. godine dogovorena kako bi se uspostavio mir između kralja i njezina oca Stjepana Vukčića Kosače.[2]
Kraljica Katarina jedna je od najznačajnijih osoba u povijesti Bosne i Hercegovine. Među bosanskohercegovačkim Hrvatima časti se kao blaženica.
Rođena je u Blagaju kod Mostara oko 1424. godine, od Jelene Balšić, kćeri Balše III. i Stjepana Vukčića Kosače,[3] koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan Herzog, što na njemačkom jeziku znači vojvoda. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje nosio naslov »Vojvoda Humske zemlje«. Kosača titulu u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku »herceg od Svetog Save«, odakle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.
Braća su joj i sestre bili:
- Vladislav Hercegović Kosača,
- Vlatko Hercegović Kosača i
- Stjepan Hercegović Kosača kojeg otac nakon pada Hercegovine pod vlast Osmanlija, šalje u Carigrad, gdje je prešao na islam, uzeo ime Ahmed-paša Hercegović i postao veliki vezir Osmanskoga Carstva,
- te sestra Mara koja se udala za Ivana Crnojevića.
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, bosanskih kraljeva i banova. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i 1446. brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala rimokatolkinja.[4]
Stjepan Tomaš Kotromanić s kraljicom Katarinom imao je troje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna.[nedostaje izvor] Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš pod nerazjašnjenim okolnostima umro je 10. srpnja 1461. Nasljedio ga je sin iz prethodna braka s Vojačom, Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini dan je naslov »Kraljice majke« i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Za vrijeme osmanskoga napada na najutvrđeniji kraljevski grad Bobovac oko 20. svibnja 1463. godine Katarina je sudjelovala u obrani.[nedostaje izvor]
Nakon Radakove izdaje Bobovca kraljica Katarina je, prema predaji, s djecom i kraljevskom pratnjom na konjima potkovanim naopako bježala preko Fojnice.[nedostaje izvor] Kad je stigla do vrela Bosne poželjela je odmoriti se jer su joj se tu i svatovi odmarali na Spasovo 1466. kad se Katarina udala za kralja Tomaša. Netko je kraljicu prokazao i malodobnu djecu Žigmunda (12-14) i Katarinu (10 godina), dok su se igrala, Osmanlije su iz zasjede zarobili, odveli u Carigrad i islamizirali. Teško pogođena sudbinom djece nastavila je bijeg starim Rimskim putem preko Konjica, Glavatičeva, Nevesinjskoga polja, Stjepankrsta, Blagaja, Maslina kod Stoca, Hutova do Stona i Dubrovnika. Sa sobom je ponijela kraljevski mač svoga pokojnog muža. Mač je pohranila u Dubrovniku „pod zavjetom da se on preda njezinom sinu Šimunu kad se oslobodi turskoga ropstva kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje”. U srpnju 1463. boravila je na Lopudu.
Dubrovnik je bio izložen osmanskoj opasnosti te je kraljica Katarina iz dubrovačkoga kraja otišla je u Rim gdje ju je papa primio sa svim počastima priskrbivši joj sve potrebno za život. Molila je papu da organizira obranu njezina Kraljevstva. Do kraja života zalagala se za oslobođenje svoga Kraljevstva i djece.[nedostaje izvor]
Papa Pio II. 12. kolovoza 1464. u Anconi je okupio vojsku kojoj je bio na čelu i bili su spremni krenuti u oslobađanje Bosanskoga kraljevstva. Međutim, tri dana kasnije papa je pod nerazjašnjenim okolnostima umro. Vjeruje se da je namjera prokazana i da je papa otrovan.[5]
Katarina je umrla 25. listopada 1478. godine u Rimu. Njezino tijelo položeno je na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu. U svojoj oporuci pet dana prije smrti napisala je oporuku da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.
Njezinom grobu kroz cijelu godinu hodočaste tisuće Hrvata. Na grobnoj ploči stoji natpis:[6]
- Catharinae Reginae Bosnensi
- Stephani ducis San[c]ti Sabbae sorori
- et genere Helene et domo principis
- Stephani natae Thomae regis Bosnae
- uxori quantum vixit annorum LIIII
- et obdormivit Romae anno Domini
- MCCCCLXXVIII dei XXV oteobris [sic]
- monumentum ipsius scriptis positu
Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.). Gradeći tu crkvu otkrilo se da se na tom mjestu nalazila starokršćanska bazilika. Papa Nikola V. hodačasnicima crkvi Presvetoga trojstva u Vrilima udijelio je oprost. Hodočašće u čast Nikole V. i kraljice Katarine obavlja se 18. lipnja. Katarina je dala sagraditi i franjevački samostan, crkvu Svete Kate u Kreševu te kod Fojnice u Kozogradu kapelu,[7] zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“[8] te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.[9]
Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti na njezin život – te se žene nazivaju »Katarinke«. Prema legendi je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce. Fra Bono Benić u svom Ljetopisu zapisao je da se u Sutješkom samostanu čuvaju: plašt, stola, svileni ubrus, kvadratična svilena vrećica, uškrobljeni rubac za misu, dio misnice. Sve to izvezla je i zlatom protkala kraljica Katarina.[10]
Stariji istraživači Katarinu su smatrali pretposljednjom kraljicom Bosne,[11] jer posljednjom bosanskom kraljicom smatrali su kraljicu Maru, supruga posljednjeg kralja u Bosni (po tom tumačenju)[12] i kći despota Srbije, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja.[13][14][15][16][17][18][19][20][21] Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena u Bosni, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, koji je kraljicu Katarinu nazivao "Majka kraljica" iako je položaj kraljice u Bosni (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg kralja u Bosni, odnosno posljednja kraljica u Bosni.[22][23]
Pojedini suvremeni istraživači drže da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica.[11] Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje kraljevstva u Bosni. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik kraljevstva u Bosni, tj. da je sukladno tome bila posljednja kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom kraljicom u Bosni, iako ona to formalno nikad nije bila.[24]
Postoji i treće tumačenje, po kojem je nakon pada Kraljevstva Kotromanića istu funkciju preuzela Bosna Matije Korvina (teritorij, prijestolnicu, vlast, crkvenu i svjetovnu vlastelu te narod), iz čega proizlazi zaključak da je dinastija Korvin zapravo detronizirala dinastiju Kotromanić s prijestolja u Bosni, navodivši da su je kraljevina u Bosni priznata tek 1461. godinu i nešto prije njezina pada, a da su se cijelo vrijeme njenim suverenima smatrali hrvatsko-ugarski kraljevi, uz ogradu da se to odnosi na dio Bosne koji je kontrolirao Korvin nakon ratova iz 1463. i 1464.[25] Takvo gledište poznaje više bosanskih kraljica u vrijeme Katarine, već spomenutu Maru, zatim Beatricu Aragonsku, suprugu Matije Korvina. Nikola Iločki, Matija Radivojević i Matija Vojsalić bili su vazalni kraljevi te seanonimne supruge ne mogu smatrati bosanskim kraljicama.
- ↑ Pandžić, Bazilije. Katarina Vukčić Kosača (1424. - 1478.) Bosna Argentina, Böhlau, Verlag Köln Weimar Wien 1995.
- ↑ Stjepan Tomaš | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 22. srpnja 2022.
- ↑ Regan, Krešimir. Bosanska kraljica Katarina, str. 157
- ↑ Matica hrvatska, Hrvatska revija, s.n., 1978.
- ↑ Dragić, Marko. Od Kozigrada do Zvonigrada. Baška Voda-Mostar-Zagreb. 2001.
- ↑ Istoria degli anni santi, tratta in gran parte da quella del p.l.f. T.M. Alfani, con aggiunte notabili
- ↑ Franjevačka provincija Bosna Srebrena Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. studenoga 2016. (Wayback Machine) kta/f.p.: Dokumentarac o kraljici Katarini “Povijest ženskim rukopisom: Katarina Kosača”, najava emisije na HTV3 27. rujna (pristupljeno 2. studenoga 2016.)
- ↑ Franjevački samostan Jajce Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. kolovoza 2017. (Wayback Machine) Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
- ↑ Franjevački samostan Jajce Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. listopada 2016. (Wayback Machine) Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine na Katini (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
- ↑ Dragić, Marko. Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti. Split, 2008., str. 329.
- ↑ a b Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 158
- ↑ Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
- ↑ Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
- ↑ Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
- ↑ Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002. godine
- ↑ Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960. godine, stranica 80.
- ↑ Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952. godine, stranica 46.
- ↑ Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896. godine, strana 291.
- ↑ Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912. godine, strana 99.
- ↑ Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980. godine
- ↑ Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969. godine
- ↑ Luigi Villari, The republic of Ragusa: an episode of the Turkish conquest, J.M. Dent & Co., 1904, strana 243.
- ↑ Dumbarton Oaks, Dumbarton Oaks studies, Harvard University Press, 1950.
- ↑ Marko Perojević, « Stjepan Tomaš Ostojić», Povijest Bosne i Hercegovine, sv. I. , III. izdanje, HKD Napredak, Sarajevo 1998.
- ↑ Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 159
- Katarina Kosača-Kotromanić Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. kolovoza 2012. (Wayback Machine)
- Portret Katarine Kotromanić Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. kolovoza 2012. (Wayback Machine)
- Marko Dragić, Posljednja bosanska kraljica, Katarina Kosača
| ||||||||||||||||||||