John Lewis Hall

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s John L. Hall)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
John Lewis Hall
John L. Hall in Lindau.jpg
Rođenje 21. kolovoza 1934.
Mjesto rođenja Denver, Colorado, SAD
Državljanstvo Amerikanac
Polje Fizika
Institucija Nacionalni institut za standarde i tehnologiju (NIST)
Sveučilište Colorado u Boulderu
Alma mater Sveučilište Carnegie Mellon u Pittsburghu
Poznat po Optički frekventni češalj
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (2005.)

John Lewis Hall (Denver, 21. kolovoza 1934.), američki fizičar. Diplomirao (1958.) i doktorirao (1961.) na Sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu. Radio u Nacionalnom institutu za standarde i tehnologiju (NIST) i na Sveučilištu Colorado u Boulderu (od 1962. do 2004.). Bavio se razvojem metoda za mjerenje frekvencija vidljive svjetlosti s točnošću od 15 znamenki. Praktična primjena njegova rada omogućila je provjeru teorije posebne ili specijalne teorije relativnosti i provjeru vrijednosti temeljnih fizikalnih konstanti, razvoj preciznih satova i poboljšanje satelitskih navigacijskih sustava kao što je Globalni položajni sustav ili GPS. Za doprinos razvoju kvantne optike i metoda precizne laserske spektroskopije s T. W. Hänschom dobio Nobelovu nagradu za fiziku 2005. (te je godine nagrađen i R. J. Glauber). [1]

Frekventni češalj[uredi VE | uredi]

Primjer frekventnog češlja.

Frekventni češalj je niz veoma uskih laserskih linija koje su u fazi i međusobno su udaljene jedan period ponavljanja.

Laserska spektroskopija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Laserska spektroskopija

Laserska spektroskopija je spektroskopska tehnika u kojoj se kao izvor elektromagnetskoga zračenja koristi laser s kontinuirano promjenljivom valnom duljinom. Prednost je uporabe lasera velika gustoća energije po širini spektralne linije, monokromatičnost emitiranoga zračenja i paralelnost snopa, što spektroskopu s laserom daje velike prednosti pred spektroskopima koji koriste dio spektra izvora bijele svjetlosti. Najvažnije su i najčešće metode laserska spektroskopija zasićenja, laserska polarizacijska spektroskopija i dvofotonska laserska spektroskopija, kod kojih se uklanja Dopplerov učinak, prisutan kod svih drugih spektroskopskih metoda, pa se dobivaju vrlo uske spektralne linije, s pomoću kojih se može znatno točnije proučavati struktura tvari. Najčešće se koriste takozvani tekućinski laseri, kod kojih je aktivno sredstvo neka otopina organskog ili anorganskoga podrijetla, koji rade kontinuirano u vidljivom dijelu spektra, a potiču se na rad vidljivim i ultraljubičastim zračenjem organsko-ionskoga lasera, ili pak laserski sustavi kod kojih je aktivno sredstvo kristal safira dopiran titanijem (za valne duljine od 700 do 1000 nm).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hall, John Lewis, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, preuzeto 14. travnja 2020.