Hannes Olof Gösta Alfvén

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Hannes Olof Gösta Alfvén
YoungAlfven.jpg
Rođenje 30. svibnja 1908.
Norrköping, Östergötland, Švedska
Smrt 2. travnja 1995.
Djursholm, Stockholm, Švedska
Državljanstvo švedsko
Polje Fizika, elektrotehnika
Institucija Sveučilište u Uppsali
KTH Kraljevski tehnološki institut u Stockholmu
Kalifornijsko sveučilište u San Diegu
Marylandsko sveučilište u College Parku
Kalifornijsko sveučilište u Los Angelesu
Alma mater Sveučilište u Uppsali
Akademski mentor K. M. G. Siegbahn
Poznat po Magnetohidrodinamika
Klein-Alfvénova kozmologija
Alfvénovi valovi
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1970.)
Član Kraljevskog društva (1980.)

Hannes Olof Gösta Alfvén ili Hannes Alfvén (Norrköping, 30. svibnja 1908. – Djursholm, 2. travnja 1995.), švedski fizičar. Odredio je brzinu širenja magnetohidrodinamskih transverzalnih valova (Alfvénovi valovi). Ta otkrića imaju veliku primjenu u astrofizici i kozmologiji, jer tvar u stanju plazme čini gotovo 99% tvari u svemiru, te u modeliranju i dizajniranju fuzijskih reaktora. Poznata je Klein-Alfvénova kozmologija sa svemirom simetrične materije i antimaterije. U toj kozmologiji razlog je širenju svemira u međudjelovanju materije i antimaterije koje su u stanju ambiplazme, a ambiplazma je zapravo sastavljena iz elektron-pozitron i proton-antiproton plinova. Kako se u doticajnim slojevima suprotnih tvari događa anihilacija (poništenje), nastala energija uzrokuje toplinske pojave razdvajanja i širenja polja s materijom od onog s antimaterijom. Alfvénova popularna knjiga iz kozmologije prevedena je i na hrvatski (Svjetovi i antisvjetovi, Zagreb 1971.). Za istraživanja na području magnetohidrodinamike s uspješnim primjenama na različite dijelove fizike plazme dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1970. (te je godine nagrađen i L. E. F. Néel). Bio je i predsjednik međunarodne Pugwashke konferencije. Po njemu je nazvan planetoid (1778 Alfvén). [1]

Magnetohidrodinamika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Magnetohidrodinamika

Magnetohidrodinamika je grana fizike koja proučava električki vodljive fluide (plinove i tekućine) izložene magnetskom polju. Fluidi mogu biti u tekućem (na primjer živa ili talina natrija) ili plinovitom stanju (ionizirani plin). Gibanjem fluida u magnetskom polju nastaje električna struja na koju djeluje magnetsko polje, što proizvodi mehaničke sile koje mijenjaju gibanje. Magnetohidrodinamika je u najnovije doba dobila posebno značenje i primjenu na području geofizičkih (Zemljina jezgra) i astronomska istraživanja (pojave na Suncu), pa se kao potpodručje izdvaja magnetoplazmadinamika.

Magnetohidrodinamički generator[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Magnetohidrodinamički generator

Magnetohidrodinamički generator ili MHD generator je uređaj koji omogućuje izravnu pretvorbu toplinske energije u električnu. Temelji se na razdvajanju iona i elektrona u plazmi na temperaturi višoj od 3000 K s pomoću magnetskoga polja i na dovođenju električnog naboja na anodu i katodu. [2]

Djelotvornost u MHD generatoru uglavnom nije velika (do 20%) zbog nevelike razlike temperatura na ulazu i izlazu iz kanala generatora jer i izlazna temperatura mora biti dovoljno visoka da se osigura stupanj ionizacije pri kojemu je još moguća energijska pretvorba. Problem s visokim temperaturama na izlazu je i taj što one pospješuju stvaranje štetnih dušikovih oksida (NOx). To se rješava promjenama u sustavu sagorijevanja i hlađenja vrućih plinova. [3]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Alfvén, Hannes Olof Gösta, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 28. siječnja 2020.
  2. magnetohidrodinamika, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 28. siječnja 2020.
  3. Draga Krpan-Lisica: "Osnove energetike", Udžbenici Sveučilišta u Splitu, Hinus, Zagreb 2001.