Gerardus 't Hooft

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Gerardus 't Hooft
Gerard 't Hooft.jpg
Rođenje 5. srpnja 1946.
Den Helder, Nizozemska
Narodnost Nizozemac
Polje Teorijska fizika
Institucija Sveučilište u Utrechtu
Alma mater Sveučilište u Utrechtu
Akademski mentor Martinus Veltman
Poznat po Elektroslaba teorija,
Kvantna teorija polja,
Kvantna gravitacija
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1999.)

Gerardus 't Hooft (Den Helder, 5. srpnja 1946.), nizozemski fizičar. Doktorirao (1972.) na Sveučilištu u Utrechtu gdje je bio profesor. Gostovao je kao predavač na više znanstvenih konferencija Adriatic meeting on particle physics, koje organiziraju zagrebački fizičari čestica. Kako se 1960-ih pojavila nada da će se objašnjenje temeljnoga slabog međudjelovanja naći putem objedinjenja s elektromagnetizmom, na sličan način na koji je J. C. Maxwell objedinio električne i magnetske pojave, on je u radu objavljenom 1971. pokazao renormalizabilnost (uklonjivost beskonačnosti) elektroslabe teorije i time ju svrstao u red teorija koje omogućuju proračune velike preciznosti. Ti su proračuni olakšali nalaženje t-kvarka 1994. na tevatronu kraj Chicaga. Za rad koji je rasvijetlio kvantnu strukturu elektroslabih međudjelovanja u fizici podijelio je Nobelovu nagradu za fiziku 1999. sa svojim bivšim učiteljem M. Veltmanom. [1]

Elektroslaba teorija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Elektroslaba teorija

Elektroslaba teorija je teorija ustanovljena pri pokušajima formulacije konzistentne teorije slabih međudjelovanja, po uzoru na kvantnu elektrodinamiku. Konstrukciju takve teorije započeli su u 1960-ima S. L. GlashowA. SalamS. Weinberg, temeljeći je na četirima prijenosnicima sile od kojih su dva nabijena, a dva neutralna. Eksperimentalna potvrda dodatne, neutralne slabe struje, koju ta konstrukcija predviđa, donijela je tim autorima Nobelovu nagradu za fiziku 1979. Za samu matematičku formulaciju te teorije, koja omogućuje i njezinu iscrpnu eksperimentalnu provjeru, 1999. dodijeljena je još jedna Nobelova nagrada za fiziku G. ’t Hooftu i M. Veltmanu. [2]

Kvantna elektrodinamika ili kvantna teorija polja[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Kvantna elektrodinamika i Kvantna teorija polja

Kvantna elektrodinamika ili kvantna teorija polja je kvantna teorija međudjelovanja koja opisuje ponašanje čestica nabijenih električnim nabojem i objašnjava sve elektromagnetske pojave. Formulirana je kasnih 1940-ih godina (R. P. Feynman; S. Tomonaga; J. S. Schwinger). Nastala je spajanjem relativističkih i kvantnomehaničkih načela, a u tome je spoju rođeno novo baždarno načelo lokalne simetrije, važno i za ostala temeljna međudjelovanja. Kvantna elektrodinamika jedna je od najtočnijih teorija polja i fizike uopće, jer su njezina predviđanja eksperimentalno provjerena do preciznosti jedan u milijardu (1 : 109 = 10–9). Zbog takve preciznosti uzima se uzorom za teoriju polja. U toj teoriji elektromagnetska sila, kojoj je doseg beskonačan, opisuje se jednodimenzijskom U(1) simetrijom koja, najjednostavnije govoreći, opisuje simetriju vrtnje kruga. [3]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hooft, Gerardus ’t, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.
  2. elektroslaba teorija, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.
  3. kvantna elektrodinamika, [3] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Gerardus 't Hooft.