Richard Edward Taylor

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Richard Edward Taylor
Richard E. Taylor.jpg
Taylor 1967.
Rođenje 2. studenog 1929.
Medicine Hat, Alberta, Kanada
Smrt 22. veljače 2018.
Stanford (Kalifornija), SAD
Državljanstvo Kanađani, Amerikanac
Polje Fizika
Institucija École Normale Supérieure u Parizu
Sveučilište Stanford
Alma mater Sveučilište Stanford
Sveučilište u Edmontonu, Alberta
Poznat po Dokaz postojanja kvarkova pokusima
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1990.)
Član Kraljevskog društva (1997.)

Richard Edward Taylor (Medicine Hat, Kanada, 2. studenog 1929. – Stanford (Kalifornija), SAD, 22. veljače 2018.), kanadsko-američki fizičar. Studirao na Sveučilištu u Edmontonu, Alberta, potom na Sveučilištu Stanford, gdje je doktorirao 1962. Godine 1958. otišao je u Pariz na École Normale Supérieure, a potom se 1961. vratio na Sveučilište Stanford, gdje se u SLAC-u (eng. Stanford Linear Accelerator Center) bavio proučavanjem neelastičnoga raspršenja elektrona na protonima i vezanim neutronima. Ta su istraživanja imala veliku važnost za razvoj kvarkovskoga modela u fizici elementarnih čestica, pa je 1990. s J. I. Friedmanom i H. W. Kendallom dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Bio je član Kraljevskog društva (eng. Royal Society) od 1997.[1]

Kvark[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kvark

Kvark (eng. quark, naziv što ga je uveo američki fizičar Murray Gell-Mann po riječi iz Joyceova romana Bdjenje nad Finneganom) je elementarna čestica, sastavnica hadrona, električnoga naboja ±e/3 ili ±2e/3, podložna jakom međudjelovanju. Sve do otkrića Ω čestice kvarkovima se pridjeljivalo čisto matematičko značenje. Prve naznake njihove fizikalne stvarnosti (realnosti) pojavile su se u pokusima duboko neelastičnoga raspršenja elektrona na protonima, na Stanfordskome linearnom ubrzivaču čestica 1962. Opažanje raspršenja pod velikim kutovima (kakva su prije opažena u Rutherfordovim pokusima raspršenja alfa-čestica na listićima zlata) upućivalo je na postojanje tvrdih točkastih "jezgri" unutar protona. Slični pokusi provedeni potom neutrinskim snopovima na CERN-u nedvojbeno su potvrdili da je riječ o česticama trećinskog električnog naboja i polucijeloga spina. Za istraživanja putem duboko neelastičnih raspršenja kojima su ustanovljeni kvarkovi dodijeljena je Nobelova nagrada za fiziku 1990. J. I. Friedmanu, H. W. Kendallu i R. E. Tayloru.

Godine 1974. otkriven je c-kvark (Nobelova nagrada 1976. B. Richteru i S. C. C. Tingu za otkriće J/ψ mezona). Slijedilo je i otkriće b-kvarka (1977.) i t-kvarka (1994.). Time je bio zaokružen skup kvarkova koji s leptonima čine temeljne građevne blokove opažene tvari (fizika elementarnih čestica). Riječ je o česticama spina 1/2, koje se pojavljuju u različitim vrstama, okusima, svrstanima u obitelji ili naraštaje. Tvari koje nas okružuju građene su od gornjega i donjega kvarka (u i d, od engl. up i down) prvog naraštaja. Takav uzorak s donjim kvarkom električnoga naboja (–1/3)e i gornjim kvarkom naboja (+2/3)e ponavlja se u drugome naraštaju s kvarkovima stranog i čarobnog okusa (s i c, od engl. strange i charm) te kvarkom ljepote i istine (b i t, od engl. beauty i truth) trećega naraštaja. Svaki se od navedenih kvarkova pojavljuje u tri boje. Te se boje shvaćaju kao naboji na koje se vežu gluoni, prijenosnici jakoga međudjelovanja opisanoga kvantnom kromodinamikom.

Na maloj međusobnoj udaljenosti (manjoj od 10–15 metara) kvarkovi se gibaju kao slobodne čestice, a na većim udaljenostima djeluju iznimno velikim privlačnim silama te se zbog toga ne mogu izdvojiti iz hadrona kao zasebne čestice (asimptotska sloboda).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Taylor, Richard Edward, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 6. siječnja 2019.