Melvin Schwartz

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Melvin Schwartz
Rođenje 2. studenog 1932.
New York City, New York, SAD
Smrt 28. kolovoza 2006.
Twin Falls, Idaho, SAD
Državljanstvo Amerikanac
Polje Fizika
Institucija Sveučilište Columbia u New Yorku,
Sveučilište Stanford
Nacionalni laboratorij u Brookhavenu, New York
Alma mater Sveučilište Columbia u New Yorku
Akademski mentor Jack Steinberger
Poznat po Neutrino
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1988.)
Niz proton-proton ili p-p niz prevladava kod zvijezdi veličine našeg Sunca ili manjih.
Znanstvenike je oduvijek zanimalo odakle silna Sunčeva energija.
Upotrebom komore na mjehuriće prvi puta je otkriven neutrino 13. prosinca 1970. Neutrino je udario proton u vodikovom atomu. Sraz se vidi na desnoj strani, gdje se sijeku 3 linije.

Melvin Schwartz (New York, 2. studenog 1932. – Twin Falls, Idaho, 28. kolovoza 2006.), američki fizičar i poduzetnik. Doktorirao fiziku (1958.) na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Radio na Sveučilištu Columbia (od 1958. do 1966.), potom na Sveučilištu Stanford (od 1966. do 1983.). Godine 1970. osnovao je tvrtku Digital Pathways, Inc., za projektiranje zaštite računalnih sustava. Bio je ravnatelj (od 1991. do 1994.) odsjeka za visokoenergetsku i nuklearnu fiziku u Nacionalnom laboratoriju u Brookhavenu i profesor na Sveučilištu Columbia (od 1991. do 2000.). Kako bi proučavao svojstva neutrina koji gotovo nikada ne reagiraju na materiju, Schwartz im je u suradnji s L. Ledermanom i J. Steinbergerom (od 1960. do 1962.) povećao brojnost. Za dobivanje neutrinskoga snopa koji se sastojao od nekoliko stotina milijardi neutrina bilo je potrebno metu od metalnog berilija pogoditi protonima ubrzanima u ubrzivaču (akceleratoru) čestica. U sudaru je nastalo mnoštvo različitih elementarnih čestica, a jedne od njih, pioni, raspadali su se u mione i neutrine. Sve čestice, osim neutrina, zaustavljene su čeličnom barijerom debljine 13,4 metara pa se u aluminijski detektor probio samo čisti neutrinski snop. Nekoliko je neutrina međudjelovalo s atomima aluminija. Analizirajući ta međudjelovanja (interakcije), tri su fizičara otkrila mionski neutrino. Za istraživanja u području fizike neutrina, metodu neutrinskih snopova i demonstraciju parne strukture leptona na temelju otkrića mionskog neutrina dobio je 1988. sa svojim suradnicima sa Sveučilišta Columbia Ledermanom i Steinbergerom Nobelovu nagradu za fiziku. [1]

Problem Sunčevih neutrina[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Problem Sunčevih neutrina

Znanstvenike je oduvijek zanimalo odakle silna Sunčeva energija. H. von Helmholtz je prvi pred oko 140 godina pokušao znanstveno protumačiti izvor Sunčeve energije pomoću gravitacije i došao je do spoznaje da bi time energija Sunca trajala najviše oko 30 milijuna godina. Za fizičare 19. stoljeća bilo je to dovoljno, ali ne i za biologe, koji su pokušavali vremenski odrediti nastanak života na Zemlji. Danas je poznato da Sunce zrači energiju već 5 milijardi godina. Tek šezdesetih godina 20. stoljeća je H. A. Bethe uspio zahvaljujući prijedlogu fizičara von Weizsäckera protumačiti proces energije na Suncu. Neutrino je bitan za taj proces dobivanja energije koja kompenzira gravitacijsku energiju i time sprječava gravitacijsko urušavanje (kolabiranje) Sunca. U središtu Sunca, preko složenih lančanih reakcija u takozvanom Sunčevom standardnom modelu (SSM), dolazi do nuklearne fuzije protona u helij. Tim nuklearnim vezanjima bariona pretvara se masa m u energiju E prema poznatoj jednadžbi:

gdje je: c - brzina svjetlosti. Svake sekunde Sunce kroz taj složeni proces fuzije "izgori" u sekundi gotovo 600 milijuna tona vodika u teže atomske jezgre. Pri tome nastaje Sunčevo svjetlo (fotoni) i Sunčevi neutrini. Neutrino neposredno napusti gusti centar Sunca, dok foton treba 100 tisuća godina dok dođe na površinu koju mi opažamo.

Kroz stalna raspršenja foton izgubi svaku informaciju o središtu Sunca za razliku od neutrina. Na površini Zemlje dobivamo danju i noću preko 60 milijardi Sunčevih neutrina po cm2 u sekundi prema Betheovoj osnovnoj reakciji:

gdje je masa deuterija manja od mase dvaju protona što odgovara energiji vezanja protona i neutrona u deuterij (defekt mase).

Zato proučavanje Sunčevih neutrina nije samo test SSM modela, nego dopušta direktno promatranje unutrašnjosti Sunca kod temperature od oko 15 milijuna stupnjeva Celzija. Dnevno svjetlo dolazi s površine Sunca, gdje je temperatura svega 5 505 ºC. [2]

B. Pontecorvo, učenik E. Fermija, je predložio da neutrino može kod apsorpcije u atomskoj jezgri pretvoriti kemijski element s atomskim brojem X u element atomskog broja X+1. Na primjer, izotop klora () preko reakcije:

u izotop argona (). U tom slučaju broj atoma argona mjeri količinu Sunčevih neutrina. Otkriću Sunčevih neutrina pridonio je i mladi radiokemičar Ray Davis u novoosnovanoj grupi za kemiju u Brookhaven National laboratoriju. Kako nije dobio neki određeni radni zadatak, u biblioteci je pokušao naći neki interesantni problem za sebe. Tako je našao prijedlog talijanskog fizičara Pontecorva i odmah je razvio radiokemijski pilot projekt kako pronaći mali broj elemenata argona u tekućini klora. Nakon tog pilot projekta sagradio je ogromni rezervoar od 380 tisuća litara, ispunio ga tekućinom za kemijsko čišćenje perkloroetilenom, koji je bogat s klorom i jakom apsorpcijom neutrina.

Detektor je postavio u rudnik zlata 1 500 metara pod zemljom da bi smanjio utjecaj kozmičke pozadine (eng. background). Davis je razvio preciznu tehniku kako količinski (kvantitativno) izvući nekoliko atoma radioaktivnog argona proizvedenog apsorpcijom neutrina u kloru. Posao je bio vrlo težak, lakše bi bilo naći iglu u plastu sijena. Argon u tekućini klora je bio prvi dokaz Sunčevih neutrina. Svakih mjesec dana je Davis "ulovio" 17 radioaktivnih atoma argona. Nakon 6 mjeseci izmjereni broj atoma nije se podudarao s očekivanim brojem neutrina prema Sunčevom standardnom modelu. Ili je bila kriva SSM teorija ili je Davisov pokus bio pogrešan. Kako su mnogi daljnji pokusi, izvođeni na isti način, pokazali sličan rezultat, došlo se na ideju da su se elektronski neutrini na putu do Zemlje pretvorili u druge vrste neutrina koji ne mogu biti apsorbirani u tim kemijskim pokusima, koji reagiraju samo na νe, a ne na νμ ili ντ.

To otkriće vodilo je daljnjim pokusima. Tako je jedna japanska grupa pod vodstvom fizičara M. Koshiba blizu grada Kamioka u rudniku cinka, oko 600 metara ispod zemlje, sagradila rezervoar od 50 tisuća tona izuzetno čiste vode sa 11 146 staklenih fotomultiplikatora, cijevi promjera 50 cm. Način detekcije u ovom pokusu je različit od kemijskih detektora. Detektor s vodom može detektirati sve vrste neutrina. Neutrino u sudaru s molekulama vode stvara razne elementarne čestice s električnim nabojem koji u vodi imaju brzinu veću od brzine svjetlosti u vodi i stvaraju takozvano Čerenkovljevo svjetlo (Čerenkovljevo zračenje) čime otkriju svoj identitet (kod posjeta nuklearnom reaktoru može se u skladištu uranijevih šipki u vodi vidjeti plavo Čerenkovljevo svjetlo kojeg stvaraju elektroni). Svjetlo je registrirano s panoramski raspodijeljenim fotomultiplikatora i izračunat je tip reakcije pomoću računala,čime se moglo identificirati neutrino.

S tim nešto poboljšanim detektorom je jedna japansko-američka grupa objavila 1998. da neutrino mijenja svoj identitet prolazom kroz svemir. Time je otkrivena oscilacija neutrina i pokazano da neutrino ima masu. To je također potvrdila i jedna kanadska grupa. Time je riješen problem manjka Sunčevih neutrina koji dolaze do Zemlje i potvrđen Sunčev standardni model. Davis i Koshiba su za svoja istraživanja Sunčevih neutrina bili nagrađeni Nobelovom nagradom 2002.

Dana 23. veljače 1987. dogodilo se duboko u svemiru nešto što je prostim okom zadnji vidio J. Kepler: zvjezdana, takozvana eksplozija supernove. Pred 180 tisuća godina u susjednoj galaksiji jedna je zvijezda iscrpila fuzioni materijal i time je nestala energija koja je davala otpor vlastitoj gravitaciji. U jednom trenu je nastala urušenjem gravitacijska eksplozija i emitirala energiju preko neutrina i svjetlosti veću od 1000 milijardi višu negoli naše Sunce izrači u godinu dana. Signal od 12 neutrina registrirao je Kamiokande detektor. Istodobno su i druga dva slična detektora u SAD-u registrirala neutrine. Tek nakon 2 sata je stigao i svjetlosni signal (neutrino je kroz svemirsku prašinu brži od svjetla). Time se potvrdilo pokusno predviđanje teorijskih modela o razvoju zvijezda i gravitacijskom kolapsu. Tako se može reći da je 1987. započela neutrinska astronomija izvan naše galaksije!

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Schwartz, Melvin, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, preuzeto 18. siječnja 2020.
  2. Ivo Derado, Dražan Kozak: "Nevidljiva čestica, misteriozni neutrino", [2] "Hrčak", portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa, www.hrcak.srce.hr, 9. siječnja 2020.