Povijest Istre

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Histri[uredi VE | uredi]

Istru naseljava u 11. stoljeću prije Krista prapovijesno pleme Histri, po kojima Istra i dobiva ime. Histri su se bavili lovom, ribolovom, stočarstvom, poljodjelstvom i trgovinom.

Rimsko razdoblje[uredi VE | uredi]

Godine 178. i 177. prije Krista Rimljani pokoravaju Histre i preuzimaju vlast na području današnjeg istarskog poluotoka.

Nakon pada Rimskog Carstva Istra pada pod vlast Ostrogota, 489. g.

Bizantsko razdoblje[uredi VE | uredi]

Godine 539. g. Istru zauzima Bizant, koji ostavlja brojne povijesno-kulturne znamenitosti.

Hrvati se u Istri spominju već u 6. stoljeću. [1]

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Istarska marka

Prema svjedočanstvu pape Grgura I. iz 600. godine početkom 7. st. dolazi do avarsko-slavenskih upada i naseljavanja Hrvata. Gradovi u unutrašnjosti srušeni su i napušteni, dok priobalje odolijeva napadima. Hrvati su do sredine VII. st. naselili srednju Istru te postupno doprijeti i do granica gradova na jugu i zapadu poluotoka. To potvrđuju arheološka istraživanja i nastojanja pape Ivana IV. (640.–642.) da otkupi zarobljenike od Slavena u Istri i Dalmaciji i da pred slavenskom opasnošću relikvije istarskih i dalmatinskih starokršćanskih mučenika skloni u Rim.

Godine 789. Istra postaje dio franačke države.

Istrom su u 10. i 11. st. vladale njemačke feudalne obitelji, osim istočnog dijela, koji pripada Hrvatskoj do početka 11. st. Istra je zasebna markgrofovija, koju rimsko-njemački carevi daju u feud raznim velikaškim obiteljima. Henrik IV. nominalno upravu nad Istarskom markom predaje akvilejskom patrijarhu.

Godine 1145. Pula, Kopar i Izola poraženi su od strane Venecije te su morali prisegnuti na vjernost mletačkom duždu.

U 13. st. vlast patrijarha je oslabila te su se istarski gradovi redom predavali Veneciji: Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283. godine. Venecija je postupno zavladala cijelim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.

Godine 1325. nastaje prvi glagoljički hrvatski spis, Istarski razvod, zapisnik o razgraničenju općina srednje i jugoistočne Istre.

Od Napoleona do Austrije[uredi VE | uredi]

Padom Mletačke Republike 1797. g. Istra potpada pod vlast Napoleona, ali Napoleon predaje Veneciju Habsburškoj Monarhiji, zajedno s mletačkim dijelom Istre i Dalmacije, u zamjenu za Lombardiju i Nizozemsku.

Godine 1805. Napoleon ponovno zauzima bivšu mletačku Istru.

Godine 1809. cjelokupan istarski prostor pripojen je Napoleonovim Ilirskim provincijama. Tada prvi put središnji dio Istre pripada Hrvatskoj - Napoleonovoj provinciji Civilna Hrvatska.

Godine 1814. Istra postaje dijelom Austrijske Carevine, prvo kao dio Kraljevine Ilirije (1816. - 1849.), a potom kao zasebna teritorijalna jedinica, čiji je glavni grad Pazin. Dobiva i svoje predstavničko tijelo (1861.): Istarski sabor.

Druga polovica 19. st.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatski narodni preporod u Istri

Odvija se politička i kulturna borba za nacionalnu i političku jednakopravnost hrvatskog i slovenskog stanovništva u odnosu na talijansko. Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri bio je biskup Juraj Dobrila. Njegova je koncepcija bila aktivirati narod na planu nacionalne samoobrane, njegovati narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizacijska i kulturna postignuća i pronaći put da se narod izvuče iz bijede.

1. svjetski rat[uredi VE | uredi]

Dolazi do prekida nacionalnih borbi, a Italija pokazuje jasan interes za istočnom obalom Jadrana. Godine 1915. dolazi do tajnog dogovora u Londonu, prema kojem su Italiji obećani južni Tirol, dio Dalmacije te Istra, s Trstom i Goricom.

Između dva svjetska rata[uredi VE | uredi]

Godine 1920. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca prepušta Istru Italiji (vidi Pariška mirovna konferencija 1919.). Talijanska vlast u Istri zatvara sve oblike hrvatskoga i slovenskoga javnog života; zatvaraju se škole, kulturne ustanove, dolazi do talijanizacije hrvatskih imena. Uslijedio je masovni egzodus hrvatskog stanovništva.

Talijanizacija[uredi VE | uredi]

13. srpnja 1920. u Puli je zapaljen hrvatski Narodni dom koji je bio mjesto okupljanja i djelovanja hrvatskih kulturnih društava. Tada su talijanske vlasti otpuštale s posla ljudi samo zbog njihove nacionalne pripadnosti. Zabranjena je komunikacija na hrvatskom jeziku, provođene se pljenidbe, sječene su voćke, istakalo se vino. Počelo tada i maltretiranje i progon hrvatski intelektualaca pogotovo učitelja i svećenika.

Zatvarane se sve hrvatske škole, zabranjivani hrvatski nadgrobni spomenici, toponimi, hrvatska se prezimena potalijančivala (Zakon o zabrani smiješnih prezimena)[2], počeo najveći egzodus hrvatskog naroda s Istre i Primorja, započinju i fizičke likvidacije hrvatskih domoljuba. Tada su se na lomačama palile knjige pisane hrvatskim jezikom ne zato jer imaju „neprihvatljiv sadržaj“, nego zato jer je jezik kojim su pisane neprihvatljiv.“ .[3][4]

2. svjetski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Istra u Narodnooslobodilačkom pokretu

Nakon kapitulacije Italije, 1943. godine, dolazi do sveopćega narodnog ustanka u Istri. Protjerana je fašistička vlast, a NOO Istre donosi proglas o oslobođenju Istre i njezinu pripojenju federalnoj Hrvatskoj u novoj Jugoslaviji. Uskoro cjelokupno područje okupiraju Nijemci, a NDH proglašava formalno pripojenje Istre, iako razgraničenje s Mussolinijevom Talijanskom Socijalnom Republikom nikad nije uređeno.

Poslije pada Mussolinija, Hrvati u Istri sastavili su i potpisali Proglas Hrvatskoga istarskog sabora. Uz pomoć svećenika dokument je poslan u Rim, Vatikan, pa sve do Krunoslava Draganovića. Proglas je bio upućen i Jurju Krnjeviću u London. U proglasu su Hrvati iz Istre javili da je Istra hrvatska i neka Krnjević učini što može, da Istra ne bi doživjela jugoslavensku komunističku okupaciju poslije sloma talijanskog fašizma.[5]

U sklopu završnih partizanskih operacija za oslobođenje cjelokupnoga južnoslavenskog prostora oslobođena je i Istra, 9. svibnja 1945. godine. Ubrzo američke i britanske snage također ulaze u Istru.

Osim partizanskih postrojbi koje su tijekom rata pružale oružani otpor talijanskoj fašističkoj vlasti i u konačnici vojno oslobodile Istru, veliku zaslugu u očuvanju hrvatskog identiteta Istre i Kvarnerskih otoka u uvjetima talijanizacije imali su i hrvatski katolički svećenici. Posebnu zaslugu ima velečasni Božo Milanović, koji je prije prihvaćanja sporazuma u Parizu 1948. priložio nepobitan dokaz, etničku kartu, prema kojoj su Hrvati bili većina na tom inaće povijesnom hrvatskom području [6].

Istra nije vraćena matici Hrvatskoj zahvaljujući Titu, nego tomu što su Saveznici Istru vratili Hrvatskoj. Tito je, zapravo, Istru kaznio, jer nije poštovao povijesne, a uspostavio je administrativne granice republika koje nisu poštovale povijesne granice. Jedino je Hrvatska snažno kažnjena titovskim granicama. Hrvatskoj Istri Tito je oduzeo najhrvatskiji grad Kopar i priključio ga Sloveniji. U Kopru je bila prva hrvatska gimnazija. Na istoku je Hrvatskoj oduzet, a Srbiji priključen Srijem, zanemarujući činjenicu da je prema popisu stanovništva 1935. npr. u Zemunu živjelo samo 5% Srba. Bosni i Hercegovini nisu određene granice Kraljevine Bosne, koja se na zapad prostirala najdalje do rijeke Vrbasa, nego su joj pridružena turska osvajanja, područja tzv. Turske Hrvatske.[7] Sloveniji je još nekoliko rubnih općina priključeno na štetu Hrvatske. Boku kotorsku s primorjem do Bara dodijelio je Crnoj Gori.

Nakon 2. svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Istarski poluotok je sporazumom Jugoslavije, SAD-a i Ujedinjenoga Kraljevstva u Beogradu 1945. godine podijeljen u dvije zone, Zonu A i Zonu B. Zona A je bila pod britansko-američkom, a Zona B pod jugoslavenskom vojnom upravom. Crta razgraničenja bila je tzv. Morganova linija. U Zonu A ušla je zapadna obala Istre, od Novigrada do Trsta, kao i izdvojeno područje oko Pule, a u Zonu B ostatak Istre. Jugoslavenska armija se je povukla iz Zone A. Prema ugovoru od 10. II. 1947. (Pariški mirovni ugovori) ukinute su Zone A i B, osnovana je neovisna država Slobodni Teritorij Trsta (STT), na sjeverozapadnom dijelu Istre, od Novigrada do Trsta, a preostali dio pripao je Jugoslaviji. Ubrzo je došlo do egzodusa većeg dijela talijanskog stanovništva.

STT je također podijeljen na Zonu A i Zonu B. Zona A obuhvaćala je usko područje oko Trsta i Pule, a Zona B preostali dio. Zonom A je opet upravljala američka i britanska vojska, a Zonom B jugoslavenska. Privremeni režim uprave prihvatilo je Vijeće sigurnosti UN-a, no civilna uprava s guvernerom nije zaživjela.

Vlasti socijalističke Jugoslavije bile su pune poleta zbog pobjede u ratu. Vjerovali su da bi se istarsko stanovništvo golemom većinom opredijelilo za Jugoslaviju na plebiscitu. Stoga je Jugoslavija bilo uz ideju plebiscita koji su smatrale najprihvatljivijim način rješavanja graničnih sporova s Italijom. Efekti višedesetljetne talijanizacije i strah od fašističke vlasti, kao i strah od zamjeranja talijanskim vlastima u slučaju neuspjeha plebiscita bili su razlozi . Informacije o istarskim prilikama Nikoli Moskatelu dali su razni ljudi, među njima i Ivan Pavić, poslijediplomant kanonskog prava na Gregoriani, svećenik porečko-puljske biskupije. Na sve te informacije Moskatelo je otišao u Beograd uvjeravati Tita neka ne podupre zamisao o plebiscitu u Julijskoj krajini, zbog prije navedenih razloga. [8]

Diplomatske akcije radi pronalaženja konačnoga rješenja nisu prestajale. Kada su 8. listopada 1953. SAD i Velika Britanija najavili povlačenje svojih snaga i prepuštanje Zone A Italiji, uslijedile su demonstracije širom Jugoslavije, a duž granice su raspoređene jake jugoslavenske i talijanske vojne snage (Tršćanska kriza). Novi pregovori, započeti u veljači sljedeće godine, rezultirali su 5. listopada 1954. Londonskim memorandumom, kojim je STT ukinut i podijeljen, pri čemu je Jugoslaviji pripala Zona B te dio Zone A. Tako se cijelo hrvatsko područje Istre sjedinjuje s maticom zemljom Hrvatskom (zapadni obalni dio prvi put u povijesti).

Konačna državna granica između dviju država dogovorena je sporazumom u Osimu (Osimski ugovor), 10. studenoga 1975. godine.

Nakon raspada Jugoslavije, 1991. g., pošto su Hrvatska i Slovenija 1992. međunarodno priznate kao samostalne i nezavisne države, njihove republičke granice postale su državne. Time je najveći dio Istre dospio u sastav Republike Hrvatske, a gotovo sva hrvatska Istra obuhvaćena je Istarskom županijom, jednom od županija RH.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Instituta dr. Franje Tuđmana jedini način da se razvije hrvatsko društvo', izjava akademika HAZU Petra Strčića dnevno.hr, autor HINA, 11. svibnja 2013.
  2. Mezulić,Hrvoje;Jelić, Roman: [O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943. : nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta /]
  3. Nosić, Milan , "Talijanizacija istarskih prezimena
  4. http://www.maveda.hr/knjige/knjiga43.html
  5. Documents.tips Antun Kunek: Monsinjor Krunoslav Draganović, Glasnik hrvatskog uljudbenog pokreta, Zagreb, 12. srpnja 2008., Godina I. -br. 18. - stranica 16-17 (pristupljeno 22. srpnja 2017.)
  6. http://www.hkz-kkv.ch/jasenovacki_mit_pripreme_za_novi_rat.php Davor Domazet-Lošo
  7. Safaric-safaric.si U Puli održana promocija knjige prof. Filipa Ćorlukića „Moja sjećanja na minulo stoljeće“. Za portal croatia.ch pripremio Zvonimir Mitar. Izlaganje autora Filipa Ćorlukića, 30. ožujka 2016. (pristupljeno 22. srpnja 2017.)
  8. Stipan Trogrlić: Od »narodnog neprijatelja« do respektabilnog sugovornika, Glas Koncila, 2. siječnja 2011., str. 21, podlistak diplomatska borba mons. Bože Milanovića za hrvatsku Istru (1)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

1. http://www.istrapedia.hr/hrv/706/povijest-povijest-istre-od-prapovijesti-do-1918-g-1/istra-a-z/

2. http://www.istrapedia.hr/hrv/1624/povijest-povijest-istre-od-1918-2000-g-2/istra-a-z/

3. http://www.istra-istria.hr/index.php?id=401