Austro-ugarska ratna mornarica

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Austro-ugarska ratna mornarica
kaiserliche und königliche Kriegsmarine
Coat of arms of the Austro-Hungarian Navy.png
grb Austro-Ugarske ratne mornarice
Aktivna 1786.1918.
Država Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-Ugarska
Odanost Wappen Habsburg-Lothringen Schild.svg Habsburška kuća
Grana oružane snage Austro-Ugarske
Vrsta ratna mornarica
Uloga obrana Jadranskoga mora
Veličina 4 dreadnoughta
9 pre-dreadnoughta
4 obalna obrambena broda
3 oklopljena krstaša
6 lakih krstaša
30 razarača
36 torpiljarka
6 podmornica
Sjedište Beč
Sudjelovanje u borbama Bokserski ustanak
Prvi svjetski rat
Zapovjednici
Istaknuti
zapovjednici
Wilhelm von Tegetthoff
Anton Haus
Miklós Horthy
Znakovlje
vojnopomorska zastava (1915.-1918.) Naval Ensign of Austria-Hungary (1918).svg
vojnopomorska zastava (1786.-1915.) Austria-Hungary-flag-1869-1914-naval-1786-1869-merchant.svg

Austro-ugarska ratna mornarica bila je pomorski dio oružanih snaga Austro-ugarske Monarhije. Službeno ime na njemačkom glasilo je kaiserliche und königliche Kriegsmarine (Carska i kraljevska ratna mornarica), poznatija pod kraticom K.u.K. Kriegsmarine. Mornarica Habsburške Monarhije je postojala prije uspostave Austro-Ugarske 1867. te je nastavila služiti sve do kraja Prvog svjetskog rata. Godine 1915. u K.u.K Kriegsmarine djelovalo je ukupno 33.735 mornaričkog osoblja, od čega su 34% bili Hrvati.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Viška bitka, 1866.
Carska i kraljevska ratna luka Pula 1890.

Baze[uredi VE | uredi]

Glavna austrijska baza bio je seearsenal (pomorski arsenal) u Puli, koji je posjedovao jedne od najvećih plutajućih suhih dokova na Mediteranu. U dodatne baze ubrajali su se luka Kotor, najjužnija točka Austro-Ugarskog Carstva, te Trst koji je dobrovoljno prihvatio habsburški suverenitet još 1382. godine. Trst i Pula bili su glavna sjedišta brodogradnje.[2] Trst je također bio sjedište trgovačke linije Austrijskog Lloyda (osnovanog 1836. i kasnije nazvanog Lloyd Triestino), čije se sjedište nalazilo na uglu Piazze Grande i Sanite. Godine 1913. Austrijski Lloyd posjedovao je flotu od 62 broda koji su brojali 236.000 tona.[2]

Dok je Habsburška Monarhija u svom sastavu imala i dijelove sjverne Italije, Venecija je također imala austrijsko ratno brodogradilište, u kojem je 1860. porinuta topovnjača na brodski vijak Kerka (100 članova posade). Mletačka 'lagunska flotila' austrijskih brodova bila je 1864. usidrena ispred crkve San Giorgio, a u njoj su bili topovnjača na brodski vijak Ausluger, parobrod na vijak Alnoch, i pet topovnjača na vijak tipa 1 do tipa 4.[2]

19. stoljeće[uredi VE | uredi]

Austrijski ratni bodovi svoje prvo vojno djelovanje obavili su 1840. kada su kao dio britanske ratne mornarice protjerali egipatskog potkralja Muhameda Alija iz otomanske Sirije. Godine 1863. bojni brod kraljevske ratne mornarice HMS Marlborough, zastavni brod admirala Fremantlea, učinili su prijateljski posjet Puli.[2]

Tijekom pruskog i austrijskog napada na Schleswig-Holstein, tada vojvodstvima u Danskoj, kontraadmiral Wilhelm von Tegetthoff zapovijedao je austrijskom flotilom sa svojeg zastavnog broda na vijak SMS Schwarzenberg u pomorskoj akciji blizu Heligolanda 9. svibnja 1864. godine.[2] Austrijska mornarica istakla se preventivnim udarom na ratnu luku Rimini tijekom austrijsko-pruskog rata.

Austrijska mornarica u istom ratu se proslavila u bitki kod Visa 20. srpnja 1866. To je bila odlučna pobjeda za nadbrojniju austrijsku pomorsku silu pod zapovjedništvom kontraadmirala von Tegetthoffa nad nadmoćnijom talijanskom silom i prva velika europska pomorska bitka u kojoj su sudjelovali brodovi koji su koristili željezo i paru, te jedna od posljednjih koja je uključivala promišljeno probijanje brodskog trupa.

Godine 1873. nova parna fregata SMS Laudon (480 članova posade) pridodana je floti koja je nastupila na Međunarodnoj izložbi ratnih mornarica blizu Gravose 1880. godine.[2]

Mirnodopsko vrijeme[uredi VE | uredi]

Tijekom mirnodopskog razdoblja austrijski su brodovi posjetili Aziju, Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku i Tihi ocean. Kada je brat Franje Josipa prihvatio kobno meksičko prijestolje u travnju 1864. od Louisa Napoleona, postavši time Maksimilijan I. od Meksika, austrijski bojni brod SMS Novara prevezao ga je iz Jadrana do Vera Cruza uz pratnju fregata SMS Bellona (austrijska) i Themis (francuska). Maksimilijan je služio u austrijskoj mornarici kao admiral flote, a carska jahta Phantasie predvodila je povorku ratnih brodova iz njegova Schloß Miramar na otvoreno more.[3] Godine 1869. car Franjo Josip putovao je na korveti SMS Viribus Unitis na otvaranje Sueskog kanala. Brod je nazvan prema njegovom osobnom geslu.[4]

Austro-ugarski brodovi su također bili uključeni u istraživanje Arktika pri čemu su otkrili Zemlju Franje Josipa. Pomorska škuna Tegetthoff napustila je Tromsø u srpnju 1872. godine. Na kraju kolovoza ostala je zarobljena u ledu sjeverno od Novaje Zemlje te je nošena do dotad nepoznatih polarnih predjela. Prilikom tog nošenja istraživači su otkrili otočje koje su nazvali po caru Franji Josipu I. U svibnju 1874. kapetan Payer odlučio je napustiti ledom okovani brod te se pokušao vratiti saonicama i brodicama. 14. kolovoza 1874. ekspedicija je stigla na otvoreno more, a 3. rujna je napokon stupila na rusko kopno.

Ustanak na Kreti[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Grčko-turski rat (1897.)
Pri kraju 1876. izbio je ustanak na Kreti, a 21. siječnja 1897. grčka se vojska iskrcala na Kretu kako bi oslobodila otok od Otomanskog Carstva i ujedinila ga s Grčkom. Europske su sile, uključujući Austro-Ugarsku, intervenirale i proglasile Kretu međunarodnim protektoratom. Ratni brodovi K.u.K patrolirali su kretskim pomorjem tijekom blokade turskih pomorskih snaga. Kreta je ostala u neprirodnom položaju sve dok nije prepuštena Grčkoj 1913. godine.

Bokserski ustanak[uredi VE | uredi]

Austro-ugarski mornari u Kini

Austro-Ugarska je bila dio Saveza osam država tijekom Bokserskog ustanka u Kini (1899. - 1901.). Austrija je kao član savezničkih država poslala dva uvježbana broda i krstarice SMS Kaiserin und Koenigen Maria Theresa, SMS Kaiserin Elisabeth, SMS Aspern, i SMS Zenta sa skupniom mornara na sjevernokinesku obalu u travnju 1900. prilikom ustupanja Rusiji luke Port Arthur.

Oni su u lipnju pomogli zadržati tianjinsku željeznicu protiv bokserskih snaga, te su također pucali na nekoliko naoružanih džunki na rijeci Hai blizu Tong-Tcheoua. Također su odigrali ulogu u zauzimanju utvrda u Takuu zapovjedavši prilasku Tianjinu, a kapetan Roger Keyes s broda HMS Fame (1896) osvojio je četiri kineska razarača. Tijekom čitavog ustanka K.u.K. snage pretrpjele su samo neznatnu štetu. Nakon ustanka jedna je krstarica trajno zadržana u kineskoj postaji, a odred mornara je postavljen u veleposlanstvu u Pekingu. Poručnik Georg Ritter von Trapp, koji se proslavio mjuziklom Moje pjesme, moje snovi, odlikovan je za hrabrost na palubi SMS Kaiserin und Koenigen Maria Theresa tijekom ustanka.

Balkanski ratovi[uredi VE | uredi]

Tijekom Prvog balkanskog rata Austro-Ugarska se pridružila Njemačkoj, Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Italiji u blokadi pomorskog lučkog grada Bara u Kraljevini Crnoj Gori.

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Jadransko bojište u Prvom svjetskom ratu

Manevri austro-ugarske ratne mornarice u veljači 1913
Austro-ugarski dreadnoughti u Puli.

Austro-ugarska ratna mornarica djelovala je u nekoliko akcija tijekom Prvog svjetskog rata, a prije ulaska Italije u rat većinu je vremena provela u svojoj glavnoj mornaričkoj bazi u Puli, Hrvatska. Nakon talijanske objave rata upravo je razlog njenog postojanja privezao talijansku i francusku ratnu mornaricu na Mediteranu tijekom trajanja rata.

15. svibnja 1915. kada je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj, Austro-ugarska ratna mornarica je napustila svoje luke u Puli, Šibeniku i Kotoru kako bi bombardirala istočnu talijansku obalu između Venecije i Barlette. Glavni ciljevi bili su gradovi Ancona, Rimini, Vieste, Manfredonia, Barletta te mostovi i željezničke pruge duž obale. Sve do 1917. Austro-ugarska ratna mornarica ostala je uglavnom neoštećena.

Nazočnost triju Antantinih mornarica na Sredozemlju učinila je bilo kakve mjere koordinacije i uobičajene doktrine izvanredno teškima. Jadransko more je bilo podijeljeno na jedanaest zona od kojih su četiri bile pod britanskom mornaričkom upravom, četiri pod francuskom i tri pod talijanskom. Različite zapovjedne strukture, nacionalni ponos i jezična barijera doprinijeli su nedostatku kohezije u primjeni Antantine pomorske sile, stvorivši situaciju u kojoj su cvali napadi njemačkih i austro-ugarskih podmornica na brodove. Primjer nedostatka koordinacije bilo je potapanje talijanskog transportnog broda Minas koji je prevozio talijanske trupe iz Italije u Solun. Brod je torpediran u jednoj od britanskih zona u veljači 1917. s gubitkom od 870 života budući da Britanci nisu razumjeli poruku pa su izostali pomoći talijanskom razaraču koji se okrenuo oko zonalne barijere.

Bitka kod Drača[uredi VE | uredi]

U prosincu 1915. skvadron K.u.K. krstarica pokušao je napasti srpske trupe koje su se evakuirale iz Albanije. Nakon potapanja francuske podmornice i bombardiranja grada Drača skvadron je naletio na minsko polje u kojem je potopljen jedan razarač, dok je jedan oštećen. Sljedećeg dana skupina je naletila na skvadron britanskih, francuskih i talijanskih krstarica i razarača. Posljedica bitke bila su dva potopljena austrijska razarača i lakša šteta na još jednom, dok su Antantini ratni brodovi pretrpjeli tek neznatnu štetu.

Na konferenciji triju sila 28. travnja 1917. na Krfu raspravljalo se o ofenzivnijoj strategiji na Jadranu, ali Talijani nisu bili spremni razmotriti bilo kakve operacije s velikim brodovima uzimavši u obzir veličinu austro-ugarske ratne mornarice. Britanci i Francuzi bili su protiv jednostranih poteza protiv Austro-Ugara, posebice ako je to značilo sveobuhvatnu bitku. Austrijanci pak nisu bili neaktivni pa su čak tijekom održavanja same konferencije Antante planirali ofenzivnu operaciju protiv otrantske baraže.

Bitka u Otrantskim vratima[uredi VE | uredi]

SMS Novara nakon bitke u Otrantskim vratima

Kroz 1917. Jadransko more ostalo je ključno u podmorničkom ratovanju na brodove na Mediteranu. Kotor, nekih 140 milja sjeverno od uskog Otrantskog prolaza, bio je glavna podmornička baza iz kojeg je dolazila gotovo čitava prijetnja mediteranskom brodovlju. Otrantska baraža, koju je Antanta načinila sa 120 plovila i koristili kao mreže povlakuše i 30 motornih brodica, sve opremljene dubinskim nabojima, bila je osmišljena radi zaustavljanja prolaska podmornica iz Kotora. Njena je namjera ipak bila neuspješna pošto su od njenog postavljanja 1916. godine ulovljene samo dvije podmornice, austrijska U-VI i njemačka UB-44 od stotine mogućih prolaska.

Baraža je ipak bila učinkovita u zadržavanju austro-ugarske površinske flote koja nije mogla napustiti Jadransko more. Osim toga, kako je rat odmicao opskrba, posebno ugljena, bila je sve teža, a i dodatni strah od mina ograničio je austro-ugarsku ratnu mornaricu na bombardiranje talijanske morske i srpske riječne obale.

Na baražu su izvršena četiri manja austro-ugarska napada: 11. ožujka, 21. i 25. travnja, te 5. svibnja 1917., ali nijedan od njih nije učinio ništa značajno. Nakon toga su napravljene opsežne pripreme, a dvije podmornice opremljene su kako bi položile mine blizu Brindisija, dok je treća vršila ophodnju na izlazima u slučaju da anglo-talijanske snage budu povučene tijekom napada. Čitava operacija bila je tempirana za noć 14./15. svibnja što je dovelo do najveće bitke austro-ugarske ratne mornarice u Prvom svjetskom ratu, bitke kod Otrantskih vrata.

Prvi austro-ugarski ratni brodovi koji su izvršili napad bila su dva razarača, SMS Czepel i SMS Balaton. Talijanski konvoj od tri broda ispraćen razaračem Borea približavao se Valoni kada su se iz mraka Austrijanci obrušili na njih. Borea je ostavljena u potapanju. Od tri trgovačka broda jedan je, nakrcan streljivom, pogođen i dignut u zrak, drugi je zapaljen, a treći pogođen. Dva austrijska razarača zatim su otplovila na sjever.

U međuvremenu su tri austro-ugarske krstarice pod vrhovnim zapovjedništvom kapetana Miklosa Horthyja, SMS Novara, SMS Saida i SMS Helgoland, zapravo prošle pored patrole četiriju francuskih razarača sjeverno od baraže koji su mislili da se radi o prijateljskim brodovima. Tada su zaplovile kroz baražu prije nego što su se okrenule i napale je. Svaka austrijska krstarica preuzela je jednu trećinu linije te su započeli polagano i sustavno razarati baražu sa svojim 4 inčnim topovima prisilivši Antantine mornare na palubi na brzo napuštanje njihovih brodova.

Tijekom ove bitke Antanta je izgubila dva razarača, 14 parobroda i jednu jedrilicu dok je austro-ugarska ratna mornaica pretrpila samo manju štetu (Novarine parne opskrbne cijevi oštetila je granata) i nekoliko gubitaka. Austro-ugarska ratna mornarica vratila se u svoje baze na sjeveru radi popravka i opskrbe, a Antanta je morala ponovo izgraditi blokadu.

Pobuna iz 1918.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Pobuna mornara u Boki Kotorskoj

U veljači 1918. započela je pobuna u 5. floti stacioniranoj u mornaričkoj bazi u Kotorskom zaljevu. Mornari na, kako se govori, gotovo 40 brodova pridružili su se pobuni tražeći bolje uvjete i završetak rata. Pobuna se nije uspjela proširiti izvan Kotora te je za tri dana stigao odani mornarički odred. Zajedno s obalnim bitnicama odred je ispalio nekoliko granata na pobunjeničke brodove, nakon čega su ih zauzeli Kraljevski austrijski marinci u kratkoj i uspješnoj borbi. Oko 800 mornara je zatvoreno, oko 100 ih je izvedeno pred vojni sud, a vođe pobune Čeh František Raš i Hrvati Antun Grabar, Jerko Šižgorić i Mate Brničević su strijeljani.

Završnica Prvog svjetskog rata[uredi VE | uredi]

SMS Viribus Unitis, prvi bojni brod koji je nosio hrvatsku zastavu, 1. studenog 1918. u pulskoj luci potopljen od strane talijanskih diverzanata
Potonuće SMS Szent Iszvana

Drugi pokušaj slamanja otrantske blokade zbio se u lipnju 1918. pod zapovjedništvom kontraadmirala Horthyja. Iznenadni napad bio je isplaniran ali je talijanski torpedni čamac uočio flotilu i ispalio dva torpeda pogodivši jednog od četiriju austrijskih dreadnoughta SMS Szent István. Izgubljeni element iznenađenja naveo je Horthyja da prekine svoj napad. Posada je učinila ogromne napore kako bi sačuvali Szent Istvana koji je pogođen ispod crte vode, pa ga je Tegetthoff uzeo u tegljenje. Odmah nakon 6 sati ujutro, pošto crpke nisu bile dovoljne za zadatak, brod je bio u takvom stanju da je napušten nakon čega je ubrzo potonuo.[4]

Početkom studenog 1918., u namjeri izbjegavanja pada flote u ruke pobjednicima, austro-ugarki je car i kralj Karlo I. dao čitavu austro-ugarsku ratnu mornaricu i trgovačku flotu sa svim lukama, arsenalima i obalnim utvrdama Narodnom vijeću nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Oni su zauzvrat poslali diplomatske note vladama Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, SAD-a i Rusije kako bi ih obavijestili da Država SHS nije bila u ratu s bilo kojom od njih i da je Vijeće preuzelo čitavu austro-ugarsku flotu. Mornaricu su ipak na njenim sidrištima napale talijanska Regia Marina i francuska ratna mornarica. Nakon rata brodovi su podijeljeni između zemalja Antante, dok je nova Mornarica Kraljevine SHS dobila samo manji dio, uglavnom drugorazrednih i zastarjelih brodova. Neki brodovi koje su preuzele mornarice Antante, poput novog dreadnoughta Prinz Eugen, korišteni su u vježbama ciljanja na Atlantiku.[4]

Izgubljeni brodovi[uredi VE | uredi]

Brodovi izgubljeni u Prvom svjetskom ratu
Godina 1914. 1915. 1916. 1917. 1918.
Brodovi SMS Kaiserin Elizabeth, SMS Zenta U12, U3, SMS Lika, SMS Triglav U6, U16 U30, SMS Wildfang, SMS Wien U23, SMS Streiter, U20, U10, SMS Szent Istvan
Izvor:[5]

Pomorski problemi[uredi VE | uredi]

Osim razdoblja prije bitke kod Visa vojskom kontrolirano austrijsko Ministarstvo rata nadziralo je troškove ratne mornarice. Ne iznenađuje činjenica da je austro-ugarska ratna mornarica bila malo zaostala u razmišljanju. Problemi mornarice bili su još više pogoršani uz jedanaest različitih etničkih skupina koje su činile Austro-Ugarsko Carstvo. Časnici su trebali govoriti najmanje četiri jezika prisutna u Carstvu. Nijemci i Česi su općenito bili na dužnostima u strojarnici i signalnoj sobi, Mađari su bili topnici dok su Hrvati i Talijani bili mornari i ložači. Dvojna Monarhija Carstva u kojoj je austrijski car istovremeno bio ugarski kralj odražavala se u imenu ratne mornarice, C(es)arske i kraljevske ratna mornarice. K. u K. (Kaiser und Koenig). Osim problema koji su se ticali teškoće učinkovitog komuniciranja unutar takve višejezične vojske, dizajn carskih ratnih brodova bio je općenito manji i nekako manje sposoban od ratnih brodova europskih sila.

20. listopada 1897. bečka je vlada odlučila u ratnu mornaricu uvesti hrvatski jezik kao službeni jezik umjesto talijanskog (sama se odluka nije u potpunosti ostvarila).[6] Ta odluka kojom se hrvatski jezik izdigao na višu razinu, koja je pravedno odražavala važnost hrvatskog jezika, nije bilo radi austrijske brige za hrvatski jezik, nego zato što im je to bilo sredstvo kojim bi u Dalmaciju uvele njemački kao službeni jezik[6] a suzbilo utjecaj talijanskog, jezika susjedne države, nove supersile koja je imala otvorene teritorijalne pretenzije na Austro-Ugarsku.

Europska pomorska utrka u naoružanju[uredi VE | uredi]

Mornarica 1912. i planovi za gradnju novih brodova

Među mnogim čimbenicima koji su pokrenuli Prvi svjetski rat bila je pomorska utrka u naoružanju između Velike Britanije i Carske Njemačke. Ipak, to nije bila jedina europska pomorska utrka u naoružanju. Austro-Ugarsko Carstvo i Kraljevina Italija utrkivale su se međusobno za vladavinu nad Jadranskim morem. Velika Britanija već je preuzela vodstvo u europskoj utrci: bojni brod HMS Dreadnought dovršen je 1906. te je bio toliko napredan, da su neki smatrali da sve prethodne bojne brodove treba označiti zastarjelima, iako su Britanija i ostale zemlje ipak istodobno zadržale pre-dreadnoughte u službi.

Austro-ugarski mornarički konstruktori, svjesni neizbježne premoći svih vrsti dizajna velikotopnih dreadnoughta, predstavili su svoj slučaj Mornaričkom odsjeku Carskog ministarstva rata (Marinesektion des Reichskriegsministeriums) u Beču koje je 5. listopada 1908. donijelo odluku o gradnji vlastitih dreadnoughta. Prvi ugovor sklopljen je s 'Werft das Stabilimento Tecnico Triestino (STT)', a mornaričko naoružanje osigurala je Škoda iz Plzeňa. Mornarički proračun za 1910 bio je sadržajno proširen kako bi omogućio glavne prepravke postojeće flote i više dreadnoughta. Bojne brodove SMS Tegetthoff i SMS Viribus Unitis porinuo je nadvojvoda Franjo Ferdinand u Trstu uz veliko veselje 24. lipnja 1911. i 21. ožujka 1912. Nakon njih uslijedili su SMS Prinz Eugen i SMS Szent Istvan. Ovi bojni brodovi, konstruirani kasnije od mnogih ranijih britanskih i njemačkih dreadnoughta, bili su značajno ispred u nekim aspektima dizajna, posebice u odnosu na francuske i talijanske mornarice, te su imali Marconijeve bežične sobe kao i protuzračno naoružanje. Govori se da su to bili prvi bojni brodovi na svijetu opremeljeni torpednim lanserima ugrađenim na njihove pramce.[4] Između 22. i 28. svibnja 1914. Tegetthoff, praćen Viribus Unitisom, načinio je ljubazni posjet britanskoj mediteranskoj floti na Malti.[4]

Među europskim državama Carska Njemačka je usavršavala svoju ratnu mornaričku infrastrukturu, gradila je nove suhe dokove, te je proširila Kielski kanal kako bi omogućila prolaz većim brodovima. Carska Rusija je također započela gradnju nove moderne ratne mornarice[7] nakon svog poraza u Rusko-japanskom ratu. Britanska kraljevska mornarica, sa svojom velikom političkom podrškom, usprkos svemu trpjela je od nedostatka dalekovidnosti, a njezini konstruktori bojnih brodova radili su uz ograničenja dužine, širine i tonaže koje im je nametala ograničena veličina postojećih postrojenja.

Austrijske mornaričke zračne snage[uredi VE | uredi]

Albatross D.III iz K.u.K. Seefliegerkorps.

Prva sredstva za uspostavu mornaričkog zrakoplovstva osigurana su već 1911.godine kada je i osnovana prva Mornarička zrakoplovna postaja u Puli na otoku Sv.Katarina, gdje se eksperimentira s hidroavionima domaće izrade. U Travnju 1913. godine Austro-Ugarska mornarica je već koristila hidroavione u vojne svrhe, izviđanje, fotografiranje i dostavu poruka uzduž obale.[8]

U kolovozu 1916. formalno je osnovano Kraljevsko mornaričko zrakoplovstvo ili K.u.K. Seeflugwesen. Godine 1917. promijenilo je naziv u K.u.K. Seefliegerkorps. Zračne su snage djelovale na sljedećim zračnim lukama u Albaniji i južnoj Dalmaciji: Berat, Kavaja, Tirana, Skadar i Igalo. Postojala je i zračna luka u Podgorici u Crnoj Gori.

  • Flik 1 - Igalo od lipnja - studenog 1918.
  • Flik 6 - Igalo od studenog 1915. - siječnja 1916.
    • - Scutari od siječnja 1916. - lipnja 1917.
    • - Tirana od srpnja 1917. - lipnja 1918.
    • - Banja od lipnja - srpnja 1918.
    • - Tirana od lipnja - rujna 1918.
    • - Podgorica od rujna - studenog 1918.
  • Flik 13 - Berat od kolovoza - rujna 1918.
    • - Kavaja od rujna - listopada 1918.

Sljedeći K.u.K skvadroni koji su služili u Feltreu jesu:

  • Flik 11 - od veljače 1918.
  • Flik 14 - od lipnja 1918. do studenog 1918.
  • Flik 16 - od studenog 1917. - listopada 1918.
  • Flik 31 - od lipnja - srpnja 1918.
  • Flik 36 - od lipnja - srpnja 1918.
  • Flik 39 - od siječnja - svibnja 1918.
  • Flik 45 - tijekom travnja 1918.
  • Flik 56 - tijekom prosinca 1917.
  • Flik 60J - od ožujka - rujna 1918.
  • Flik 66 - od siječnja 1918. - studenog 1918.
  • Flik 101 - tijekom svibnja 1918.

Feltru su zauzele austrijske snage 12. studenog 1917. U blizini su se nalazile druge dvije K.u.K zračne luke, kod Arsija and Fonzasa. Glavna mornarička zrakoplovna postaja za K.u.K. nalazila se u Feltri. K.u.K. Seeflugwesen je uglavnom koristio modificirane njemačke zrakoplove, ali je razvio i nekoliko vlastitih varijacija. Poznati zrakoplovi za službu bili su sljedeći:

Slavno osoblje[uredi VE | uredi]

Dreadnought SMS Tegetthoff, nazvan po admiralu von Tegetthoffu

Vrhovni zapovjednici austro-ugarske ratne mornarice[uredi VE | uredi]

Vrhovni zapovjednici Flote (1914. - 1918.) (Flottenkommandant)[uredi VE | uredi]

Shematski crtež semi-dreadnoughta klase Radetzky.

Načelnici Mornaričkog odjela (Chef der Marinesektion)[uredi VE | uredi]

Više informacija[uredi VE | uredi]

Vojni objekti u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Christian Falvey, Martina Bílá: When Czech mariners sailed the seas, Radio Prague, 10.05.2011.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Hubmann, Franz, & Wheatcroft, Andrew (urednik), The Habsburg Empire, 1840-1916, London, 1972, ISBN 0-7100-7230-9
  3. Haslip, Joan, Imperial Adventurer - Emperor Maximilian of Mexico, London, 1971, ISBN 0-297-00363-1
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Wagner, Walter, & Gabriel, Erich, Die 'Tegetthoff' Klasse, Beč, siječanj 1979.
  5. Dario Petković: Ratna mornarica austro-ugarske monarhije, Pula 2004, Page 86, ISBN 953-6250-80-2
  6. 6,0 6,1 Gimnazija Vladimira Nazora, Zadar Gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom 1897. – 1921
  7. Greger, René, The Russian Fleet, 1914-1917, London, 1972, ISBN 7-110-0255-X
  8. = The Central Powers in the Adriatic, 1914-1918: War in a Narrow Sea Napisao/la Charles W. Koburger =

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Austro-Ugarska mornarica