Srbi u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Srbi u Hrvatskoj
Milutin Milanković.jpg Ognjeslav Utješenović-Ostrožinski, pesnik.jpg Srećko Bijelić.jpg Tesla2.jpg
Pero Kvrgić.jpg Koncarev spomenik u Zagrebu.jpg Josip Runjanin.jpg DedicArsen.JPG
Jovan Sundečić.JPG Milan Đukić.jpeg Pupovac.jpg Gerba.jpg
Ukupno pripadnika
186.633[1]
(4,4 % ukupnog stanovništva Hrvatske, popis 2011.)
Značajna područja naseljavanja
središnja i istočna Lika, Kordun, Banovina, Kninska krajina, Bukovica, zapadna i istočna Slavonija, Baranja, veliki gradovi[2]
Jezik
hrvatski,[3] srpski
Vjera
pravoslavlje
Povezane etničke grupe
Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci
Južni Slaveni

Srbi su južnoslavenski narod koji čini najveću nacionalnu i etničku manjinu u Republici Hrvatskoj. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, ima ih 186.633 i čine 4,4 % stanovništva Hrvatske. Na popisu iz 2001. godine, bilo ih je 201.631 i činili su 4,5 % stanovništva Hrvatske. Njihov broj je bio mnogo veći 1991. godine, prije Domovinskog rata, kada ih je bilo 581.663 i kada su činili preko 12,2 % stanovništva.

Demografska povijest Srba u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Većina današnjih Srba u Hrvatskoj su potomci balkanskih Vlaha koji su doselili u Hrvatsku u ranom novom vijeku za vrijeme osmanskih osvajanja.[4] Pritom valja razlikovati balkanske Vlahe od kroatiziranih Vlaha, katoličke vjere, koji su od ranije živjeli na području Dalmacije, Like i na južnoj velebitskoj padini, a etnografski ih se nije moglo razlučiti od Hrvata jer su bili vrlo rano kroatizirani i snažno su se integrirali u hrvatsko društvo.[5]

Osmansko doba[uredi VE | uredi]

Ti su se balkanski Vlasi doselili u Hrvatsku u istim migracijskim valovima kojim su došli na područje današnje BiH, tako da se već 1530. spominje veći broj Vlaha u nekim mjestima u središnjoj Hrvatskoj, kao što su Unac i Srb.[6] Ti migracijski valovi nisu bili spontani i nekontrolirani, nego je bila uvijek riječ o "strogo usmjerenoj turskoj kolonizaciji ili planskoj turskoj politici, koja kolonizacijom stočarskog vlaškog stanovništva nastoji odmah popuniti osvojene krajeve iz gospodarskih i strateških razloga."[6] Osmansko Carstvo nije slučajno koristilo Vlahe u te svrhe, budući da su bili nesjedilački, pokretljiv svijet, i kao takvi su imali osobitu ulogu u osvajanju novih prostora i u njegovu naseljavanju.[6] Također valja imati na umu da ne valja poistovjećivati pojam Srba i Vlaha, jer je svojevremeno izvjesni broj Hrvatâ i Srbâ sa osvojenih područja htio ući u "vlaški red" da bi dobio vlaške povlastice, no središnje su osmanske vlasti strogo branile i Srbima i Hrvatima pristup u povlaštenu vlašku zajednicu. Primjerice, još u doba srednjovjekovne srbijanske države srpski vladari su zabranjivali brakove između Srba i Vlaha.[6]

Izvorište odakle su došli balkanski Vlasi bilo je područje balkanskih planina i balkansko-bizantske civilizacije, odakle su selili prema zapadu, a najčešće su išli trima velikim pravcima. Prvi migracijski pravac je išao sjevernom padinom Dinarida, poglavito iz hercegovačkog sandžaka preko velikih kraških polja: Livanjskog i Glamočkog; drugi migracijski pravac je vodio preko Banjaluke, Ključa i Petrovca u Pounje', a treći migracijski pravac je išao iz Hercegovine dolinom rijeke Drine i Bosne u Srijem i Slavoniju, gdje su osmanske vlasti osnovale sandžak i Pakrački sandžak[6]. Kolonizacija Vlaha za vrijeme osmanske vlasti je trajala do sredine 16. stoljeća.

Osmanski pad, Mlečani i Habsburzi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Vojna krajina

Paja Jovanović, Seoba Srbalja. Slika prikazuje veliku seoba Srba sa Kosova u zemlje austrijske krune oko 1690. godine.

Nakon odluka na Bečkoj konferenciji 1577. kojom se odlučilo ojačati hrvatsko ratište uspostavom dobro opskrbljene i plaćene Vojne krajine, pobjede u bitci kod Siska 1593. i Žitvanskog mira 1606. kojim je postalo jasno da će Osmansko Carstvo sve više gospodarski posrtati i propadati, da se "doista primiče kraj pljačkama i obilnu plijenu što su ga više od stotinu godina nemilosrdno uzimali s ove strane hrvatske obrambene linije"[6], a nasuprot dobro novčarenoj drugoj strani, pa ostavljaju dotadašnjeg gospodara i sve više su prelazili na austrijsku stranu, koja je da bi ih još više pridobila, Vlasima dijelila "opustjelu zemlju hrvatskoga plemstva i svećenstva vežući doseljene Vlahe različitim povlasticama uz krajiške generale i Dvorsko ratno vijeće u Grazu" [6], čime je nakon turske, došao val austrijske kolonizacije Vlaha u Hrvatsku koja je trajala u 16. i 17. stoljeću.

Prvi balkanski Vlasi koji dolaze na slobodni teritorij, pod kršćanskom vlašću, su bili oni koji su u 16. st. došli iz Hercegovačkog sandžaka na područje današnje Dalmacije i Like. To je bilo dijelom mletačke kolonizacije balkanskih Vlaha.

Druga je skupina otišla na područje Varaždinskog i Karlovačkog generalata, a ona se javlja početkom opadanja moći Osmanskog Carstva. Budući da je u pograničnim područjima vladalo bezakonje, česta je bila ratna ugroza, onemogućen redovni gospodarski život i krajevi su opustjeli. Da bi se ti krajevi mogli braniti, trebalo je ljudstva koje bi naselilo te krajeve. Jedini zainteresirani su bili balkanski Vlasi koji su služili Osmanskom Carstvu i bili su voljni prići protivničkoj strani i napustiti dotadašnjeg gospodara koji ih više nije mogao kvalitetno financirati, za razliku od protivnika, rastuće moćne kršćanske Austrije koja je odlučila uložiti velike resurse u protuturski rat. Pregovarali su s nadvojvodom Ferdinandom koji im je dao slične povlastice koje su imali kod osmanskih vladara.[6]. Hrvatski sabor je pokušao 1629. riješiti balkanskovlaško pitanje posebnim zakonom kojim bi ih se stavilo u okvire Hrvatskog Kraljevstva, no balkanski Vlasi su se izravno nagodili sa Habsburzima izborivši Vlaške statute[6].

Kad je mletačku vlast u južnim hrvatskim krajevima zamijenila austrijska pa 1805. Napoleonova, došlo je do promjene crkvene organizacije. Kršćanski vjernici grčkog obreda koji su dotad djelovali pod krovom rimokatoličke Crkve izuzeti su od njene nadležnosti odlukom francuskih vlastiju. Iste su dale utemeljiti dalmatinsku biskupiju vjernika grčkog obreda, utemeljili su konsistoriju i bogosloviju. Napoleon je za biskupa (episkopa) je odredio Benedikta Kraljevića koji je prije bio metropolit dabrobosanski. Nosio je naslov biskupa "Dalmacije i Boke Kotorske". Odlaskom francuskih vlastiju 1813. i dolaskom austrijskih nije se promijenila nova crkvena organizacija.[7]

Habsburška Monarhija i Austro-Ugarska[uredi VE | uredi]

Zemljovid Vojne krajine

Izgradnja srskog identiteta Vlaha u Hrvatskoj počela je u 18. st. pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve, a ponajviše domaćih pravoslavnih svećenika Karlovačke mitropolije koji su se školovali u manastirima izvan Hrvatske (Ugarska) pod vodstvom svećenika SPC koji su u južnougarske krajeve došli velikom seobom Srba 1690. i 1737. 1695. je srpski patrijarh Čarnojević organizirao crkvenu hijerarhiju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, čime je zahvatio i pravoslavne Vlahe. Pri tome je dio (Vojna Krajina) podredio gornjokarlovačkoj episkopiji (biskupiji), a drugi dio (Varaždinski generalat i civilnu Hrvatsku) 1705. je podredio pakračkoj episkopiji.[8]

Povezivanje sa SPC u sjevernoj Hrvatskoj nakon priključenja Dalmacije Habsburškoj Monarhiji 1813. pojačalo je crkvenu povezanost Vlaha sa Srbima na sjeveru i nastavilo proces stvaranja srpske nacionalne svijesti.[8] Novom samostalnijom organizacijom pravoslavnih vjernika Srbi iz Južne Ugarske počinju se povezivati s hrvatskim krajevima. Na čelo dalmatinske episkupije došao je 1828. carevom odlukom arhimandrit Josif Rajačić, pouzdanik Srba iz Južne Ugarske. Srpski kler centriran u Srijemskim Karlovcima ga je 1848. postavio za patrijarha. Metropoliti iz S. Karlovaca su imali ambiciju podrediti si sve pravoslavne u Habsburškoj Monarhiji.[7] No, carske se vlasti kasnije ustrojile dvije metropolije, Erdeljsku 1876. i Bukovinsku 1873.,[7] pod koju su došli kršćani grčkog obreda iz Dalmacije te je tako prvenstvo dano Ukrajincima i Rutenima u Monarhiji.

Petar Preradović ↓7, preporodni pjesnik i rodoljub Petar Preradović ↓7, preporodni pjesnik i rodoljub
Petar Preradović 7, preporodni pjesnik i rodoljub
Ognjeslav Utješenović-Ostrožinski, političar i književnik, desna ruka bana Jelačića 1848.

Revolucionarna 1848. i proces gradnje moderne hrvatske nacije donosi užu suradnju Hrvata i Srba i priznanje njihove ravnopravnosti pod dojmom ilirskih i južnoslavenskih ideja. Gibanja Hrvatskog narodnog preporoda 30-ih godina u tzv. Banskoj Hrvatskoj počela su se osjećati i u Dalmaciji. 1835. Božidar Petranović u Zadru počinje tiskanje Srbsko-dalmatinskog magazina. Sljedećih trideset godina Srbi i Hrvati zajedno surađuju u narodnjačkom pokretu, protiv autonomaškog, talijanaškog, a neutralnim narodnim imenom izbjegava se slabljenje pokreta. No, od početka pisanja Karadžića, Garešanina i Subotića o Dalmaciji kao srpskoj zemlji, a posebno priznanjem Srbije kao neovisne države 1878. na Berlinskom kongresu rastu različitosti između Hrvata i Srba u Dalmaciji. Srbi sve više počinju spominjati Dalmaciju kao "srpsku zemlju".[9] Nakon hrvatskog oduševljenja austro-ugarskim zaposjedanjem BiH, pri kojem su sudjelovali brojni hrvatski vojnici, pretrpjevši značajne gubitke, i traženja sjedinjenja BiH s Hrvatskom i Slavonijom lom je bio neminovan.[10] 1879. Srbi u Bukovici glasali su za talijanaškog kandidata Autonomaške stranke umjesto za Mihovila Klaića, usprotivivši se programu narodnjaka za sjedinjenje s Hrvatskom.[10] Taj događaj su narodnjaci prozvali bukovičkim izdajstvom. Ubrzo se osnivaju odvojene hrvatske i srpske stranke, a hrvatske stranke imaju većinu u Dalmatinskom saboru. Srpske stranke u Dalmaciji su surađivale s talijanaškima.[11]

Za vrijeme bana Mažuranića (1873.-1880.) ukida se srpska prosvjetna autonomija pod okriljem SPC u sklopu obrazovnih reformi i liberalnih nastojanja, a unatoč tumačenju tog poteza kao protusrpskog, u Mažuranićevom kabinetu neke od najvažnijih položaja držali su hrvatski Srbi: podban je bio Jovan Živković, ravnatelj Stola sedmorice Livije Radivojević, a Nikola Krestić je bio predsjednik Hrvatskog sabora.[12]

Tijekom svog dugogodišnje banovanja (1883.-1903.), obilježenog političkim nasiljem i agresivnom mađarizacijom, ban Hedervary je poticao međustranačke sukobe i sukobe hrvatskog i srpskog građanstva. Nametnuo je ćirilicu u gimnazije te je izjednačio s latinicom, a dopustio je i korištenje srpskih zastava.[13] Promijenio je službeno ime jezika iz hrvatski u "hrvatsko-srpski".[13] Za predsjednika sabora postavio je Srbina Vasu Đurđevića.[13] 1884. izglasani su tzv. Srpski zakoni, upotpunjeni 1887., kojima pravoslavna crkva na području Hrvatske dobiva pravo na samostalno školstvo. Héderváry je i financijski pomagao Srbe u Hrvatskoj.[13] Srbi u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća inicijativama Vladimira Matijevića stvaraju niz institucija kao što su Srpska banka, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga i Srpsko privredno društvo "Privrednik". Hrvatsko-srpski sukob pak kulminirao je 10. kolovoza 1902., kada je, nakon godina izazovnog pisanja,[14] časopis Srba u Hrvatskoj, zagrebački Srbobran, prenio tekst iz jednog beogradskog lista pod nazivom Do istrage vaše ili naše, u kojem se nijekalo postojanje hrvatske nacije i prognozirao rezultat sukoba Hrvata i Srba, pozivajući na uništenje:

Wikicitati „Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantira nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomiješani sa Srbima i proces opće evolucije po kojem ideja srpstva znači napredak.[15]
(N. Stojanović, 1902.)

Razjarene mase palile su srpske zastave i razbijale srpske institucije, trgovine, radnje.[15]

Politika novog kursa[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Politika novoga kursa, Hrvatsko-srpska koalicija, i Zadarska rezolucija

Zemljovid Kraljevine Hrvatske i Slavonije obzirom na vjerski sastav kotara, 1910. Crvena boja označava pravoslavne vjernike.[16]
Svetozar Pribićević, najpoznatiji političar Srba u Hrvatskoj

S dolaskom tzv. politike novog kursa događa se zaokret prema hrvatsko-srpskoj suradnji u svrhu borbe za zajedničke interese, što je potvrđeno zadarskom rezolucijom 1905., kad je hrvatska oporba pristala na široke ustupke što se tiče zastava, obrazovanja, naziva jezika i ravnopravnosti Srba. Stvorena je Hrvatsko-srpska koalicija, a srpski političar Svetozar Pribićević postaje njen istaknuti čelnik. Politika HSK temeljila se na suradnji s Ugarskom, talijanaškim strankama u Dalmaciji te srpskima u Hrvatskoj i Slavoniji, jamčeći široke ustupke što se tiče srpske manjine u Hrvatskoj. 25. veljače 1907. Frano Supilo prenio je riječi dr. Lovre Montija o općoj hrvatsko-srpskoj suradnji: "Sa Srbima možemo mnogo, bez Srba malo, a protiv Srba ništa".[17] Austrijska vlada poticala je protusrpsko raspoloženje u Hrvatskoj, a pokrenula je i montirane procese kako bi oslabila HSK, Veleizdajnički proces i Friedjungov proces 1908. Na suđenju u Friedjungovom procesu je dokazano da su optužbe utemeljene na lažnim i krivotvorenim dokumentima, dok je među nekim okrivljenim Srbima u Veleizdajničkom procesu ipak bilo velikosrpskih agitatora i protudržavne djelatnosti.[18] U političkom životu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Srbi su imali nesrazmjerno veliku ulogu. Izborne jedinice nisu bile ujednačene po stanovništvu, već skrojene po želji vlade. Tako je primjerice na izborima 1913. Hrvatska pučka seljačka stranka s 12.917 glasova dobila tek 3, a Srpska samostalna stranka s 11.704 glasača čak 17 zastupničkih mandata.[19] Zastupnici Mišćević, Pribićević, Krajnović i Budisavljević - njih četvorica - zajedno su dobili 1.062 glasa, što im je omogućilo četiri saborska mandata, za razliku od pravaša M. Uroića, koji je osvojio 1.138 glasova i nije osvojio mandat.[19]

Po popisu 1910., na teritoriju Kraljevine Hrvatske i Slavonije živjelo je 644.955 Srba, koji su činili 24,5% stanovništva. U Kraljevini Dalmaciji 1900. živjelo je oko 95.000 Srba te su činili 16% stanovništva.

Srbijanski je vrh 1848./50. organizirao tajnu mrežu agenata koji su propagirali srpsko ime, naputke dobivali iz samog vrha, tajnost je bila tolika da su samo u vrhu znali za nju, a novčarena je iz tajnih fondova.[20] Agenti su se prikrivali djelatnošću u području kulture. Poznati agenti su bili dubrovački paroh Đorđe Nikolajević i prvak Narodne stranke Stefan Mitrov Ljubiša.[21] Izmišljanje novih Srba sprovelo se poistovjećivanjem pravoslavnog stanovništva i pravoslavne vjere u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Hrvatsko-slavonsko vojnoj granici te u Bosni i Hercegovini sa srpstvom.[22][23] Drugi kriterij 'srpstva' bilo je pripadanje stanovnika štokavskom narječju, 'argument' koji je trebao poslužiti i ondje gdje nije bilo pravoslavaca.[11] Poistovjećivanje govornika štokavskog narječja sa srpskim također je bila jednim od metoda kojom se pravdalo prisvajanja hrvatskih zemalja.[11] Ironično je da je ovu ideju "svi su štokavci Srbi", koja je bila argumentom Srbije koje je namjeravala oteti zemlje austrijskoj kruni, plod zamisli mladogramatičarske škole koju su izmislili njemački slavisti, a koju je promicala austrijska vlada, zabilježeno još 1850-ih .[5] Druga je ironija ta što se ova mladogramatičarska ideja kao bumerang obila o glavu onima koji su ju lansirali. Ideju o svim štokavcima kao Srbima i istosti hrvatskog i srpskog jezika lansirale su austrijske vlasti da bi lakše vladali hrvatskim krajevima i u sljedećem koraku radi pripajanja Srbije te prodor preko makedonskih krajeva sve do Soluna.[24] Isto je napravila i Mađarska koja je poslije 1848. postala snažna unutarnja i međunarodna politička čimbenica te se poželjela proširiti na jugoistok: širila je i protežirala među Hrvatima ideje vukovske škole preko mađarona, što je osobito bilo snažno za Khuena Hedervaryja.[24]

Velikosrpske je agente čekalo puno posla na početku ovog projekta. Srpski list Srbobran iz Zagreba koji je financirala srbijanska radikalska vlada[25] u članku Naša prva desetgodišnjica opisao je buđenje hrvatske nacionalne svijesti kod pravoslavnih, težnje ka zapadnim vrijednostima i o neindoktriniranosti svećenstva srpstvom: "U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su "pravoslavni Hrvati" koji sa amvon srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice."[26][27] Velikosrpski list Srbobran je zbog svog antihrvatskog članka Nikole Stojanovića Srbi i Hrvati ("Do istrage naše ili vaše” = "do istrebljenja našega ili vašega") u broju 168/169 iz godine 1902. prouzročio velike antisrpske demonstracije u Zagrebu, a kao posljedica svog dugogodišnjeg izazivačkog pisanja.[28]

U habsburškoj pokrajini Dalmaciji srpska se ideja širila trima kanalima[29][5]:

  • tajnom agentskom mrežom, organiziranom i financiranom iz Srbije
  • srpskim tiskovinama iz Južne Ugarske, posebice Zastave iz Novog Sada
  • pravoslavnim svećenstvom i redovnicima iz Dalmacije koji su se školovali u bogoslovnoj školi Srpske pravoslavne Crkve u Srijemskim Karlovcima

Vremenom se primjećivalo da se nešto događa: pravoslavni su najednom sve izrazitije naglašavali srpstvo, dok su Hrvatima prigušivali hrvatstvo i isticali "slovinstvo, jugoslavenstvo, slavjansko, ilirsko". Dok su u Narodnoj stranci iz drugog dijela raskomadane Hrvatske, habsburškoj pokrajini Hrvatskoj i Slavoniji odnosno Vojnoj krajini još držali to neodređeno nadnacionalno ime "da se ne zamjere Srbima zbog zajedničke ideje", prvak Narodne stranke iz Dalmacije Pavlinović je pročitao srpske namjere, shvativši da Hrvatima žele oteti domovinu, pa je svoj stranački program obojio hrvatskim atributima, umjesto neodređenih "slovinskih, ilirskih" i sl. [30]

Kasnije su ti Srbi bili instrumentalizirani u rukama tuđinaca koji su upravljali Hrvatskom, kao sredstvo kojim se discipliniralo Hrvate. Posljedica svega toga je i da je porast broja Srba u doba banovanja Khuena Hedervaryja u Hrvatskoj, rastao u odnosu na porast broja Hrvata (2,5 % veći).[31] Radi 'discipliniranja Hrvatske', Khuenov je režim prenaglašavao regionalnu ideju i regionalna imena među Hrvatima, poticao posrbljivanje pravoslavnih Hrvata, novostvorene je Srbe protežirao tako da su u Hrvatskoj paktirali s mađaronima (1883. - 1903.), radeći protiv hrvatskih interesa.[32] Tako su novostvoreni Srbi u Hrvatskoj postali zaštićena kasta, a posljedica te protežiranosti Srba bila je ta da se kulturno sjedište Srbima premjestilo iz južne Ugarske u Hrvatsku.[32]

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Odmah po izbijanju rata zabranjene su sve organizacije i udruge koje je vlast smatrala naklonjenima Srbiji ili južnoslavenskoj ideji. Frankovci su iskoristili pojedine provokacije te ozračje i ogorčenost naroda nakon sarajevskog atentata te poveli protusrpske demonstracije. Nakon što je bačen kamen na povorku sa slikom Franje Ferdinanda, demolirane su radnje u vlasništvu Srba u Zagrebu te kavane i okupljališta projugoslavenskih političara.[33][34] Napadnuti su i saborski zastupnici Hrvatsko-srpske koalicije (HSK).[35] S druge strane, socijaldemokratska stranka je održala skup na kojem je osuđeno protusrpsko raspoloženje.[36] Istodobno s velikim protusrpskim neredima u Beču, Budimpešti i teškim izgredima u BiH, u kojima je bilo mrtvih i ranjenih, i u drugim hrvatskim gradovima je došlo do sukoba s jugoslavenski orijentiranim građanima i udrugama, a pogotovo prema srpskim društvima i klubovima, kao u Dubrovniku, gdje je nastradalo srpsko društvo "Dušan silni".[37] Veliki neredi zabilježeni su i u Zadru, Konavlima, gdje su paljene srpske zastave, i Metkoviću. U Đakovu i Slavonskom Brodu nemiri su poprimili razmjere u kojima je zatražena intervencija vojske.[38] U Petrinji je uveden policijski sat, a redarstvo je imalo pune ruke posla i u Bjelovaru i Virovitici. U Vukovaru i Zemunu redarstvo je uspjelo spriječiti veće sukobe. Većina Srba u Hrvatskoj je s odobravanjem dočekala vijest o ubojstvu Franje Ferdinanda i supruge, a ponegdje su zabilježene i teže provokacije, poput isticanja slika kralja Petra, veselja, vrijeđanja i slavlja.[39][40] U Zadru je uhićeno 14 Srba zbog slavljenja atentata.[41] Tijekom rata mnogi istaknuti političari su bili progonjeni i uhićeni, a neki su emigrirali.

Kraljevina SHS/Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Stvaranjem Kraljevine SHS dolazi do ostvarenja snažnijih veza Srba u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom. Na konferenciji pravoslavnih episkopa 31. prosinca 1918. u Srijemskim Karlovcima sve pravoslavne Crkve su ujedinjene pod Srpskom pravoslavnom crkvom te je uspostavljena srpska patrijaršija.[7] Srpska pravoslavna crkva tako je preuzela imovinu Bukovinsko-dalmatinske metropolije, koja je dotad bila pod vrhovnom crkvenom vlašću Carigradske patrijaršije, a sjedište je imala u Bukureštu. Preuzete su i imovine dalmatinsko-istarske i boko-kotorsko-dubrovačke eparhije.

Odmah nakon 1918. pojačan je priljev Srba iz Srbije na područje Hrvatske, osobito na područje Srijemske i Ličko-krbavske županije.[42] Relativni je rast Srba zabilježen u virovitičkoj (porast od 35%), srijemskoj i modruško-riječkoj županiji, ponajviše zbog kolonizacije srpskih solunskih dobrovoljaca u Slavoniji tijekom agrarne reforme, organizirane od strane vlasti.[43] Tako je na područjima agrarnih ureda u Osijeku i Vukovaru podignuto po 25 naselja za dobrovoljce na koje je naseljeno 8.000 obitelji.[44]

Iako je glavnina stranaka Srba u Hrvatskoj godinama surađivala s HSS-om u borbi protiv centralizma, 1927. stvarajući veliku Seljačko-demokratsku koaliciju, prilikom uspostave Banovine Hrvatske 1939. dio Srba pokazuje nespremnost na život u državi u kojoj su većina Hrvati.[45] Uslijedila su i traženja za pripajanjem ličkih i kordunskih kotareva većinski srpskoj Vrbaskoj banovini.[45]

NDH[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Srbi u NDH i Srbi u NDH: Broj žrtava

Izgnani Srbi napuštaju svoje domove

Nakon uspostave NDH, ustaški su dužnosnici odmah počeli davati oštre izjave protiv Srba,[46][47] a ubrzo su počeli i prvi progoni. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je dio uglednih Srba isprva nudio suradnju novoj vlasti. Već tijekom prvih mjeseci donesene su brojne zakonske odluke koje su bile usmjerene protiv Srba: otkazi iz javnih službi, morali su napustiti sjeverni dio Zagreba,[48] Zagrebom su se mogli kretati samo danju,[49] određeno je da moraju nositi oznake sa slovom "P" za pravoslavni,[50] naziv vjere je promijenjen iz srpsko-pravoslavna u grčko-istočna, zabranjena je ćirilica.[51][52] Počelo se s popisivanjem Srba kako bi se potom lakše deportirali u Srbiju. Oko 175.000 Srba iz NDH je završilo u Srbiji tijekom prve dvije godine.[53] Iz Hrvatske je organizirano deportirano 15.266 Srba.[54] Ustaška politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni, prisilna pokrštavanja) pojačala je otpor kod lokalnih Srba. Manji dio ih se priklonio ekstremnim nacionalistima i rojalistima četnicima, a veći dio ih se na početku rata priključio partizanima. 1941. i 1942. većina partizana na području današnje Hrvatske bili su Srbi, da bi se njihov postotak počeo smanjivati većim pristupanjem Hrvata te je 1944. iznosio 28,6%.[55][56][57]

Nakon proglašenja NDH izbilo je nekoliko srpskih pobuna. Prvi incident u uvjetima opće anarhije dogodio se 12. travnja u Gračacu pod vodstvom pripadnika bivše žandarmerijske postaje. Na ovu pobunu komunisti nisu imali nikakav utjecaj, a sudjelovali su isključivo Srbi pod četničkim vodstvom.[58] 27. srpnja izbila je pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bosanskom Grahovu, pri čemu su počinjeni pokolji u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Pobunu su organizirali četnici Draže Mihailovića, kojima su pripadali ondašnji vodeći srpski komunisti tih krajeva, radi stvaranja Velike Srbije po Moljevićevu projektu.[58]

Pavelić, Artuković i Germogen, imenovani patrijarh HPC

Stanovita promjena odnosa prema Srbima u NDH nastupila je u proljeće 1942. na njemačko traženje, budući da su Nijemci uvidjeli da je politika terora i represije prema Srbima jačala pobunu, koja je vezivala više njemačkih vojnika u NDH.[59] Tako je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, Srbi su uključeni u domobranske radne postrojbe.[60] Prestalo se s progonom Srba u Nedićevu Srbiju, a napuštena je i politika nasilnog tzv. prekrštavanja. No, pobuna je već toliko odmakla da ove mjere nisu značajnije utjecale na nju. Vlasti NDH su početkom 1942. počele sklapati sporazume s četničkim postrojbama kako bi se izbjegli međusobni sukobi i koordinirale akcije protiv partizana.[61][62]

Vladimir Žerjavić na temelju demografskih izračuna i sustavnog pregleda brojnih dokumenata, procjenjuje ukupne srpske žrtve u NDH na 335.000, od čega su 217.000 žrtve fašističkog terora (većinom pobijeni od ustaša).[63] Ustaše su, od dosad identificiranih zločina, odgovorni za stradanje 39.822 srpske civilne žrtve s područja današnje RH.[64] Od te brojke, u logorima je stradalo 26.350 Srba iz Hrvatske.[64]

Socijalistička Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Nakon Drugog svjetskog rata i teških stradanja, Srbi su u Ustavu NR Hrvatske 1947. (članak 11.) potvrđeni kao potpuno ravnopravni s Hrvatima, dok su u 2. članku spominje "bratsko jedinstvo Hrvata i Srba u oslobodilačkoj borbi".[65] Ustavom SR Hrvatske iz 1974. posebno su spomenuti već u prvom članku.

Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive.
— Ustav SR Hrvatske, članak 1., 1974.

No, usto je izričito navedeno da je Hrvatska nacionalna država samo hrvatskog naroda, dok je za ostale narode država, s time da su Srbi bili posebno spomenuti.[66]

...utvrđeno je da je hrvatski narod zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj...izvojevao...u zajedničkoj borbi sa drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u NOR-u i socijalističkoj revoluciji...nacionalnu slobodu, te uspostavio svoju državu - SR Hrvatsku.
— Ustav SRH, Osnovna načela, odlomak I, 1974.
Stanovništvo1931.-2001.[67]
Godina Broj Srba Udjel Ukupno
1931. 633.000 18,45% 3,430.270
1948. 543.795 14,39% 3,779.858
1953. 588.756 14,96% 3,936.022
1961. 624.991 15,02% 4,159.696
1971. 626.789 14,16% 4,426.221
1981. 531.502 11,55% 4,601.469
1991. 581.663 12,16% 4,784.265

Srbi u Hrvatskoj bili su predstavljeni u upravi, policiji i gospodarstvu nesrazmjerno svom udjelu u stanovništvu.[68] Iako su činili 11,5% stanovništva Hrvatske, 1984. Srbi su činili 49,9% milicije u Hrvatskoj, uz mnoge druge Srbe koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni.[68]

1945./6. pristupilo se saveznoj kolonizaciji Vojvodine, Srijema, Baranje i Bačke. S područja NR Hrvatske dobrovoljno je migriralo oko 11.000 obitelji, većinom iz Like i Korduna, među kojima mnogi Srbi. Također je bilo i slučajeva naseljavanja Srba u selima gdje su Hrvati stradali tijekom Drugog svjetskog rata, a preživjeli protjerani bez mogućnosti povratka. Takvi primjeri su Zrin, Gvozdansko, Španovica,[69] itd. No, udio Srba bio je u konstatnom padu od 1971., budući da je većina Srba u Hrvatskoj živjela u ruralnim područjima Like, Korduna, Banovine i Sjeverne Dalmacije - tzv. pasivnim krajevima.[70] Premda im je broj bio u opadanju, Srbi su zabilježili porast udjela u hrvatskim gradovima (kao vojno, policijsko i upravno osoblje), a poseban vid porasta udjela je bila gradnja vikendica građana SR Srbije i SR BiH, ponekad organizirana i financirana od strane matičnih općina.[71] Razlog rasta udjela Srba u nekim krajevima je iseljavanje Hrvata[71] iz političkih i gospodarskih razloga na "privremeni" rad u inozemstvo.

Iako su u vrijeme hrvatskog proljeća hrvatske ustanove tražile i njegovale dobre odnose sa Srbima, bilo je to otežano zbog utjecaja SKD Prosvjeta, srpskih generala u JNA (gen. Vidović i dr.) te raznih emisara[72] koji su stvarali netolerantno ozračje prema Hrvatima. Skrivajući se iza imena Srba iz Hrvatske vodili su otvorenu kampanju protiv Hrvata. Letcima i pamfletima protuhrvatskog sadržaja su svaki spomen hrvatstva stigmatizirali klevetama o stvaranju nove NDH, raspadanju Jugoslavije, aludiranja na NDH i ustaške ratne zločine, potpirivali su ustaničko raspoloženje, prijetili Hrvatima, a čelnike Hrvatskog proljeća pogrdno nazivali ustašama. Tražili su i autonomiju Korduna, Banije, Like i sjeverne Dalmacije.[73] Nažalost, ta kampanja polučila je plod kod većine hrvatskih Srba,[74] unatoč tome što su se hrvatske ustanove, poput Matice hrvatske, demokratično odnosile prema Srbima iz Hrvatske, kojih je nemali broj surađivao u Matičinim glasilima.[73]

Domovinski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Domovinski rat

Srbi u Hrvatskoj po popisu iz 1991.[75] Srbi u Hrvatskoj po popisu iz 1991.[75]
Srbi u Hrvatskoj po popisu iz 1991.[75]

U ozračju porasta srbijanskog nacionalizma i trvenja između republika u Jugoslaviji, 8. srpnja 1989. u Kninu je održan miting Srba s brojnim četničkim znakovljem i zazivanjem intervencije JNA.[76] S dolaskom višestranačja, osnivaju se i prve etničke srpske stranke u Hrvatskoj, od kojih je najveći bio SDS. Ubrzo se kao vođe pokreta Srba u Lici, sjevernoj Dalmaciji, Kordunu i Podunavlju profiliraju ekstremisti koji zazivaju oružanu pobunu,[77] nasilje prema Hrvatima te odbijaju priznati izbore i legalnu hrvatsku vlast. Napetosti rastu pobjedom HDZ-a i Franje Tuđmana na izborima u travnju 1990., budući da su u programu imali uspostavu samostalne Hrvatske. SDS Jovana Raškovića odbija sudjelovati u radu Sabora u svibnju 1990. Pojedini istaknuti srpski političari i znanstvenici, poput Sime Rajića i Jovana Bamburača, pozivali su na mir, suživot i smirivanje strasti.[78][79] 17. kolovoza 1990. počinje tzv. Balvan-revolucija. Stvoreno je i Srpsko narodno vijeće, a za predsjednika je izabran Milan Babić, kninski stomatolog. Proglašenje novog hrvatskog ustava u prosincu 1990., u kojem su Srbi svrstani u nacionalne manjine, iskorišteno je kao dokaz neprijateljstva Hrvata prema Srbima. Pod utjecajem velikosrpske propagande i uz podršku i kontrolu Srbije,[80] uspostavljaju se srpske autonomne oblasti, koje prerastaju u Republiku Srpsku Krajinu. U proljeće 1991. izbio je otvoreni rat i agresija. S područja RSK prognano je gotovo sve nesrpsko stanovništvo - između 170 i 250.000 ljudi.

Hrvatsku su prije početka velikosrpske agresije u velikom broju napustile obitelji časnika JNA srpske nacionalnosti, kao i građani srpske nacionalnosti koji se nisu slagali sa novim poretkom u Hrvatskoj, već su ponegdje u organizaciji JNA otišli u Srbiju, BiH, Crnu Goru ili na područja pod nadzorom pobunjenih Srba iz Hrvatske.[81] U slučajevima nekih naselja mješovitog nacionalnog sastava, srpsko se stanovništvo iselilo "upravo uoči terorističkoga ili vojnoga napada na ta mjesta".[82]

Dio Srba je ostao živjeti na području pod kontrolom hrvatskih vlasti. Iako je dosad neutvrđen točan broj, između 9 i 20 tisuća Srba branilo je Hrvatsku u redovima HV-a i MUP-a.[83] Zabilježeni su slučajevi u kojima su hrvatski Srbi stradali zajedno sa sumještanima Hrvatima nakon pada naselja u ruke paravojnih snaga pobunjenih Srba. Dijelom i zbog straha od "izdajnika" ili "snajperista"[84][nepouzdan izvor] te ratne psihoze i porasta netrpeljivosti uslijed ratnih stradanja, mnogi Srbi koji su ostali na području pod kontrolom hrvatskih vlasti bili su šikanirani i diskriminirani.[84] Dio djece iz mješovitih brakova se osamostaljenjem Hrvatske, u ratnoj klimi, izjasnio kao Hrvati.[nedostaje izvor]

Nakon i tijekom hrvatskih vojnih operacija Bljesak i Oluja, najveći dio srpskog stanovništva tzv. RSK (150-200.000 ljudi) organizirano je i planski napustio Hrvatsku.

Egzodus tijekom operacije Oluja[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Operacija Oluja

Službene hrvatske izjave koje pozivaju Srbe da ostanu ili da se vrate moraju se promatrati tako da su u potpunom nesuglasju sa stvarnošću. Čak ako ova djelovanja nisu nastala uslijed svjesne službene politike, nedostatak djelotvornosti koje su hrvatske vlasti pokazale u njihovom kontroliranju i obustavljanju kroz čitavih mjesec dana zasigurno stavlja veliku odgovornost na čitavu vlast.[85]

Izvještaj Misije EU iz rujna 1995. godine.

Naredba Milana Martića za evakuaciju civila s područja pogođenih vojnim djelovanjima.
Starica iz Krajine na traktorskoj prikolici prelazi srbijansku granicu.

Tijekom čitavog rata Srbi su uslijed ratnih zbivanja napuštali svoje domove u Hrvatskoj i odlazili u Srbiju, BiH, Crnu Goru ili udaljene zemlje. No, najveće masovno iseljavanje Srba iz Hrvatske zbilo se tijekom operacije Oluja.

Tumačeći goleme demografske promjene, hrvatski autori naglašavaju da su Srbi iseljeni po naređenju vlade "Republike Srpske Krajine" za evakuiranje civila s područja pogođenih vojnim djelovanjima, izdanom 4. kolovoza 1995.[86]

Do organiziranog bijega po unaprijed planiranim pravcima je došlo jer pomoć koja je "Krajini" ranije bila od Srbije obećana nije stigla.[87] Vojnici su napustili bojne redove i zajedno sa stanovništvom krenuli prema Bosni i Hercegovini i potom u Srbiju. Babić, načelnik Republičkoga štaba Civilne zaštite, poduzeo je sve potrebne mjere kako bi pravovremene pripreme, kako samih djelatnika Civilne zaštite, tako i civilnoga stanovništva, bile učinjene. Ljude koji su odlučili ostati kod kuće, Civilna je zaštita također uputila i pripremila im potrebna sredstva za sklanjanje u blizini vlastitih kuća.[87] Ljude koji su odlučili ostati u svojim kućama obilazili su djelatnici Civilne zaštite, lokalnih vlasti i vojske SVK-a. Oni su ljudima govorili da „bježe“ prema Srbu jer dolaze „ustaše“ izazivajući na taj način paniku i strah kod ljudi.[87] Ti su ljudi nakon takvih upozorenja također odlučili otići.[87] Posljedično, ljudi su se međusobno poticali da odu od svojih kuća.[87] Iako nije utvrđeno tko je i kada izdao zapovijed za povlačenje postrojbi SVK-a u BiH, razvidno je da je rukovodstvo SVK-a unaprijed isplaniralo povlačenje svojih postrojbi, vojne opreme i mehanizacije preko državne granice i dogovorilo predaju istog s Vojskom Republike Srpske.[87] Po dolasku u BiH, unatoč spomenutoj podršci RS-a, ljudima nije bilo omogućeno da ostanu privremeno, nekoliko dana, i kada se situacija smiri, da se vrate svojim kućama. Naprotiv, ljudi su morali napustiti i područje Republike Srpske i otići u Srbiju. Vrlo mali broj ljudi ostao je na području Republike Srpske.[87]

Postoje izravni dokazi o sustavnom paljenju civilnih kuća i društvenog vlasništva, uključujući i tvrtke, od strane HV-a, civilne policije i pripadnika specijalnih postrojbi policije.[85]

Izvještaj komisije Međunarodne helsinške federacije OESS 25. kolovoza 1995.

Tijekom i neposredno poslije akcije na tim prostorima zabilježeni su slučajevi paleža, pljačke i ubojstva preostalih pripadnika srpske nacionalnosti.[85] Tijekom vojnih operacija, hrvatske vlasti su javno pozivale Srbe da ostanu. Mnogi civili koji su poslušali Tuđmanov savjet da ostanu kod svojih kuća su ubijeni: u Sektoru jug ostao je 4.051 građanin, a ubijeno je 15 posto, oko šest stotina civila, uglavnom staraca.[85] Nakon zarobljavanja, strijeljan je i neutvrđen broj zarobljenika.[85][to u ovom izvoru ne piše] Rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 1009 od 10. kolovoza 1995. godine, Ujedinjeni narodi su oštro osudili granatiranje civilnih ciljeva, izrazili "duboku zabrinutost zbog teške situacije osoba prognanih iz svojih domova" i tražili od vlade Hrvatske zaštitu civila, njihove imovine i kažnjavanje počinitelja zločina. [88]

Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Govor Franje Tuđmana u Karlovcu 26. kolovoza 1995.

Nedugo nedugo nakon rezolucije UN, Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je 26. kolovoza 1995. godine pozvao Hrvate da "ne uništavaju kuće Srba, koji su otišli, jer to je sada hrvatska imovina", najavljujući da se mora smjestiti 380.000 hrvatskih prognanika i izbjeglica "u domove, kuće i imanja, koja su ostala, koja su na hrvatskoj zemlji i koja su vlasništvo hrvatskog naroda, hrvatske države".[89][90] U tako ispražnjena područja je vlada hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nešto kasnije naselila izbjeglice hrvatske nacionalnosti iz BiH.

Organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput Human Rights Watch-a, su i tijekom naredne 1996. godine upozoravale da su hrvatske oružane snage činile masovne ratne zločine ("skupna pogubljenja, nasilna odvođenja, mučenja i druga fizička zlostavljanja, palež, krađu i razaranja čitavih sela") koji su, uz rijetke izuzetke, ostali su potpuno nekažnjeni.[85] Izvješće Državnog tajništva SAD iz 1996. godine navodi da se "ubojstva, krađe i prijetnje nastavljaju" na područjima oslobođenima u "Oluji".[85]

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je 2011. godine priznalo da nitko još nije bio osuđen za počinje ratne zločine tijekom ili nakon Operacije Oluja [91]

Položaj Srba u Hrvatskoj danas[uredi VE | uredi]

Srbi po hrvatskim općinama, po popisu iz 2011.
Nuvola apps important yellow.svg    Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Kultura[uredi VE | uredi]

Nuvola apps important yellow.svg    Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Pri Srpskom kulturnom društvu Prosvjeti djeluje Središnja knjižnica Srba u Hrvatskoj.[92]

Dani srpske kulture su manifestacija koja se održava od 2006. godine. Temeljem prava kao nacionalna manjina, kroz svoje udruge i kulturna društva, Srbi u Republici Hrvatskoj iz proračuna godišnje (podatci za 2011. godinu) primaju 11 milijuna kuna.[93]

Poznati Srbi u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Nikola Tesla, najpoznatiji Srbin iz Hrvatske
Rade Šerbedžija, glumac i redatelj

Napomene[uredi VE | uredi]

  1. 1  - Prema nalazima Ljubice Štefan, pisao je o svom hrvatskom podrijetlu.[104][nepouzdan izvor]
  2. 2  - Obraćao se narodu (mahom Srbima) u svom izbornom govoru u Kninu kao Hrvatima, govoreći "mi smo Hrvati".[105][106]
  3. 3  - Mijenjao nacionalno izjašnjavanje kroz vrijeme, pa se poslije izjašnjavao Jugoslavenom.
  4. 4  - Talijanskog podrijetla.
  5. 5  - Vidjeti izjašnjavanje njegovog brata.
  6. 6  - Majka Hrvatica.[107]
  7. 7 ,7a  - U svome životopisu, Crtice moga života, u nekoliko navrata o sebi govori kao o Hrvatu.[108]
  8. 8  - Njegova kćerka Wilhelmina u nekoliko navrata izjavila je kako je Runjanin Hrvat.[109]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Članak je izašao i u:Nastavni vjesnik (časopis Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora), br.2/1996., str. 20-30 Hrvatska revija (časopis Matice hrvatske), br.2-3 (174-175)/1994., str. 309-332</ref>

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Državni zavod za statistiku RH 2. Stanovništvo prema narodnosti po gradovima/općinama, popis 2011.
  2. U pet najvećih gradova živi više od petine hrvatskih Srba. Državni zavod za statistiku RH 2. Stanovništvo prema narodnosti po gradovima/općinama, popis 2011.
  3. Radoslav Katičić, Novi jezikoslovni ogledi, 2. dopunjeno izd., Školska knjiga, Zagreb, 1992., ISBN 86-03-00484-6, str. 310.
    Wikicitati „Zbog toga što je to tako, zbog važnosti reformirane ćirilice za standardnu novoštokavštinu, a i zato što ćirilica otvara pristup do srodnih jezika: makedonskog, bugarskog, ukrajinskog, bjeloruskog i ruskog pa time jako proširuje obzorje, ćirilici bi trebalo osigurati mjesto u kulturi i nastavi hrvatskoga književnog jezika čak i bez obzira na srpski narod u Hrvatskoj. A on, kada se u osobnoj i javnoj upotrebi služi svojim pismom, ne izlazi iz okvira hrvatskoga književnog jezika.
        Ne izlazi iz njega ni onda kad njegovi pripadnici u osobnoj i javnoj upotrebi biraju izraze koji u hrvatskom književnom jeziku nisu standardno neutralni nego obilježeni, i to obilježeni kao srpska izražajnost.
    Biraju ih upravo na temelju te obilježenosti, izražavajući tako i potvrđujući svoj nacionalni i kulturni identitet. U javnoj se upotrebi i u jezičnoj nastavi udio ćirilskoga pisma i srpske jezične izražajnosti može, ako je to potrebno, regulirati i normativnim aktima, vodeći računa o nacionalnom sastavu pojedinih općina.”
    (Katičić, 1992. (izvorno 1987.), str. 310.)
  4. Valentić, 21.
    Wikicitati „Srbi Bosne i Hrvatske pripadaju, očito, skupini balkanskih Vlaha, zagonetnom svijetu Balkana.”
    ()
  5. 5,0 5,1 5,2 Markus, str. 178.-9., 181.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 6,7 6,8 Valentić
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Razvitak Pravoslavlja u Hrvatskoj od IX. stoljeća do 1918./1922. (I. dio)
  8. 8,0 8,1 Predgovor Mirka Valentića u : Mile Bogović: Katolička Crkva i Pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Kršćanska sadašnjost/Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. V-VI
  9. Macan, 312.
  10. 10,0 10,1 Tihomir Rajčić: Srp. nacionalizam u Dalmaciji u XIX. stoljeću: 6. dio - Preokret i odvajanje, Slobodna Dalmacija
  11. 11,0 11,1 11,2 Markus, str. 178.-183.
  12. Dalibor Čepulo: Liberalne reforme Hrvatskog sabora i srpska elita u Hrvatskoj, 269-285.
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 Bilandžić, 30.
  14. Artuković, Mato. Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine. ČSP br. 1, str. 179, Zagreb 2010.
  15. 15,0 15,1 Bilandžić, 31.
  16. A Magyar Szent Korona Orszagainak Helysegnevtara. Budapest: Pesti Konyvnyomda Reszveny-Tarasag, 1913.
  17. Bilandžić, 25.
  18. Kolar, str. 136.-138.
  19. 19,0 19,1 Ivan Bulić, Politika Hrvatsko-srpske koalicije uoči Prvoga svjetskog rata 1907.–1913. ČSP, br. 2., 415.-453. (2012)
  20. Zelić, XI
  21. Zelić, XI
  22. Markus, str. 181.
  23. Markus, str. 168.
  24. 24,0 24,1 Katičić, Radoslav. Srpski jezik nije štokavski, Vijenac, Broj 427-429, 15. srpnja 2010.
  25. Artuković, 32.-33.
  26. Artuković, 34.
  27. u broju 4 (16) u listopadu 1894., 113
  28. Artuković, Mato. Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine, ČSP br. 1, str. 179, Zagreb 2010.
  29. Zelić, XII
  30. Zelić, XII
  31. Lorković, str. 100.
  32. 32,0 32,1 Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 178.-183.
  33. Agičić, str. 305.
  34. Karaula, str. 274.
  35. Karaula, str. 268.-269.
  36. Agičić, str. 306.
  37. Demonstracije u Dubrovniku, Ilustrovani list, br. 29, God. I, 18. srpnja 1914, Zagreb
  38. Agičić, str. 306.
  39. Agičić, str. 309.-310.
  40. Karaula, str. 276.-278.
  41. Karaula, str. 277.
  42. Lorković, str. 105.
  43. Lorković, str. 112.
  44. Lorković, str. 114.
  45. 45,0 45,1 Srpski kulturni klub i Banovina Hrvatska, Krešimir Regan, LZMK, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.2 Listopad 2008.
  46. Matković, 2002., str. 180.
    Wikicitati „Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni, koji su došli ovamo, ti treba i da odu!”
    (Ministar Milovan Žanić na skupu u Novoj Gradiški)
  47. Matković, 2002., 180. str.
    Wikicitati „Mi imamo ne samo pravo, nego i dužnost tražiti od ovdašnjeg pravoslavnog življa, da taj živalj uvidi, što jest i da se prema tome snađe. Imamo zato pravo govoriti, ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina.”
    (Ministar Mile Budak na skupu u Novoj Gradiški)
  48. Naredba za evakuaciju Srba u Zagrebu koji stanuju u određenim sjevernim dijelovima grada, Hrvatski narod, br. 85, 8. svibnja 1941. str. 3
  49. Odredba da se Srbi smiju kretati Zagrebom samo danju, Hrvatski narod, br. 85., 8. svibnja 1941. str. 3)
  50. Veljko Đ. Đurić: Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji 1941-1944. godine. Viđenje kroz sudbine sveštenoslužitelja, str. 156
  51. Zakonska odredba o zabrani ćirilice s Provedbenom naredbom Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatski narod, svibanj 1941.
  52. NDH na životu, Milorad Pupovac, Novosti-samostalni srpski tjednik, broj 530., 12. veljače 2010.
  53. Jonjić, 2000., str. 5.
  54. A. Lj. Lisac, Deportacije Srba iz Hrvatske 1941. godine, Historijski zbornik, br. 14, Zagreb, 1956, 126
  55. Strugar, Vlado (1969). Jugoslavija 1941–1945, Vojnoizdavački zavod.
  56. (1982) Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, Vojnoistorijski institut.
  57. (1976) Putevim Glavnog štaba Hrvatske.
  58. 58,0 58,1 HIC Ante Beljo: Blagdan sv. Ane i četnička pobuna 27. srpnja 1941., slavlje nad zločinom, podlistak, 17. srpnja 2009.
  59. Jonjić, 2000.
  60. 49 mjeseci NDH, str.
  61. Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Globus, Zagreb 1986.
  62. NDH četnicima davala oružje i mirovine, Goran Kotur, Slobodna Dalmacija, 15.08.2009.
  63. Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992
  64. 64,0 64,1 Igor Graovac, Dragan Cvetković: Ljudski gubici Hrvatske 1941.-1945. godine: pitanja, primjeri, rezultati...
  65. Zvonimir Despot: Srbi nikad nisu bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, Bumerang prošlosti, objavljeno 23. veljača 2011.
  66. Dunja Bonacci Skenderović i Mario Jareb: Hrvatski nacionalni simboli između stereotipa i istine, Časopis za suvremenu povijest, god. 36, br. 2, str. 731.-760., 2004.
  67. Population of Croatia 1931-2001. Vojska.net. pristupljeno 2012-11-17
  68. 68,0 68,1 Aleksandar Štulhofer: Testirajući teorije etničkog sukoba: Occamova oštrica i početak rata u Hrvatskoj, Društvena istraživanja, Vol.2 No.2-3 (4-5) Ožujak 1993.
  69. Hrvatsko žrtvoslovno društvo Prosvjedno pismo, 30. studenog 2009.
  70. Kretanje broja Hrvata u SR Srbiji i Srba u SR Hrvatskoj (prema službenim podacima statistike), Ivan Crkvenčić, Acta Geographica Croatica, Vol.24. No.1 Rujan 1989.
  71. 71,0 71,1 Zdenko Radelić: Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. od zajedništva do razlaza, Hrvatski institut za povijest/Školska knjiga, Zagreb, Zagreb, 2006., str. 392., ISBN 953-0-60816-0
    Wikicitati „Osim toga, upozoravalo se, iz Hrvatske odlazi najviše radnika u inozemstvo, a da se u Hrvatskoj naseljavaju Srbijanci putem izgradnji brojnih vikendica na hrvatskom moru, kao što je spomenuto na sjednici Izvršnog komiteta CK SKH u veljači 1970.”
    ()
  72. Pollitika Ivan Cerovac: MH ili što su sve u stanju učiniti hrvatski idealisti, Ivan Cerovac - Sub, 01/03/2008 - 14:07, pristupljeno 2. ožujka 2014.
    Napomena: Tekst koji je Ivan Cerovac napisao 1976. godine za Hrvatsku reviju povodom 135 godina Matice hrvatske. Autor je 2008. naveo da je zbog onih koji su još uvijek sjedili u zatvorima morao mnogo toga prešutjeti.
    "No niti izdaleka nisu svi Srbi u Hrvatskoj zauzimali takav korektan stav. Većina onih 11 % Srba u Hrvatskoj postalo je žrtvom protuhrvatskih interesa, koje su zastupali, kako u HT (Hrvatskom tjedniku) piše general-pukovnik Vlado Mutak, razni «emisari» poput generala Vidovića. «Smatram da to izvorno nisu misli Vidovića», kaže se u HT, br. 7/2. «Iza njega stoje poznate ličnosti i huškači poštenog srpskog naroda iz tog ustaničkog kraja. To je nastavak kampanje, pisanje letaka i pamfleta nekolicine bijednih samozvanih voda, s kojima srpski narod nema nikakve veze. Čitao sam njihov letak koji aludira na do da su Hrvati klali Srbe, da se raspada Jugoslavija, da se stvara NDH, da treba čuvati oružje i čim šuma ozeleni, treba u šumu! Oni traže autonomiju Korduna, Banije, Like i sjeverne Dalmacije itd. Oni pišu pamflete protiv druga Šibla, a sve tobož u ime Srba iz Hrvatske. U pismu jednom našem uglednom znanstvenom radniku oni prijete hrvatskom narodu. Našeg predsjednika SK nazivaju «hrvatskom kraljicom», Miku Tripala ustaškim bojnikom te pišu razne gadosti.»"
  73. 73,0 73,1 Pollitika Ivan Cerovac: MH ili što su sve u stanju učiniti hrvatski idealisti
  74. Pollitika Ivan Cerovac: MH ili što su sve u stanju učiniti hrvatski idealisti, Ivan Cerovac - Sub, 01/03/2008 - 14:07, pristupljeno 2. ožujka 2014.
    "No niti izdaleka nisu svi Srbi u Hrvatskoj zauzimali takav korektan stav. Većina onih 11 % Srba u Hrvatskoj postalo je žrtvom protuhrvatskih interesa,...Sva demokratičnost MH i sva otvorenost prema Srbima u Hrvatskoj, od kojih je dobar broj surađivao u glasilima MH, nije smirila situaciju."
  75. (2008)"Promene udela stanovništva hrvatske i srpske nacionalne pripadnosti u Republici Hrvatskoj po gradovima i opštinama na osnovu rezultata popisa iz 1991. i 2001. godine". Preuzeto 2013-07-12.
  76. Glaurdic, Josip (2011). The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia, str. 51, London: Yale University Press. ISBN 030016629X
  77. Osnivačka skupština SDS-a u Bukoviću kod Benkovca, 17. 08. 1990., Jovan Rašković
  78. govor Sime Rajića u Saboru, 24.08.1990.
  79. Razgovor s Jovanom Bamburačem, 1990., HRT
  80. Milan Babic – Sentencing Judgement. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Retrieved 8 July 2009.
  81. Odgovor Vrančiću: Srbin sam i borio sam se u Hrvatskoj vojsci, Lada Kalmeta, 05.10.2011., Slobodna Dalmacija
    Wikicitati „Istina je da su Srbi u HV-u bili časne iznimke, a da je većina Srba organizirano napustila Zadar. Jednostavno rečeno: ako gledamo proporcionalno, u Zadru je prije rata bilo krasnih i časnih ljudi, ali nisu kasnije bili ni u Hrvatskoj vojsci, a ni u gradu. Bio ih je, dakle, proporcionalno puno manji broj u vojsci i gradu nego što je bio njihov stvaran broj prije rata u strukturi stanovništva.”
  82. Milan Mesić: Pokušaj tipologizacije izbjeglištva i prognaništva, Migracijske teme, br.8/1992.str.107.
  83. Davor Butković: I Srbi su branili Hrvatsku, Jutarnji list, 06.11.2010. Pristupljeno 27. rujna 2013.
  84. 84,0 84,1 Odgovor Vrančiću: Srbin sam i borio sam se u Hrvatskoj vojsci, Lada Kalmeta, 05.10.2011., Slobodna Dalmacija
    Wikicitati „Također, što se tiče izdajnika u gradu za vrijeme rata, to je bilo tako. Svi koji smo u Zadru doživjeli agresiju znamo da su Srbi morali imati, i imali su, informatore i pomagače koji su bili u gradu.”
  85. 85,0 85,1 85,2 85,3 85,4 85,5 85,6 Svjedočanstva strave
  86. 33 dokumenata o evakuaciji Srba
  87. 87,0 87,1 87,2 87,3 87,4 87,5 87,6 Večernji list - Dokumenti o planu i provođenju evakuacije Srba iz “Krajine” 1995. godine Predgovor i zaključak iz knjige predstojnika Ureda za prognanike i izbjeglice Adalberta Rebića “Sve moje izbjeglice” u izdanju zagrebačkog Novelti Milleniuma.
  88. Text of Resolution at UNHCR.org
  89. Tako je govorio Franjo Tuđman
  90. Kao da ih nikad nije bilo
  91. DORH priznao:nitko u hrvatskoj nije osuđen za ratne zločine u Oluji
  92. Ministarstvo kulture RH Središnje knjižnice nacionalnih manjina
  93. Povlaštene mirovine 2011., HKV.hr
  94. pravo.uni.zg: Đorđe Pribičević, preuzeto 1. listopada 2013.
  95. Mišo Cvijanović: Pero Kvrgić: Htio sam biti liječnik a postao glumac pa liječim duše umjesto tijela, Novi list, 4. ožujka 2012.
    "Mama Julijana je bila Slovenka, a prije je živjela u Klagenfurtu (Celovcu) u Austriji...Bila je konobarica i tu je upoznala oca, oženili su se i otac je u Moravicama u najam uzeo kolodvorsku restauraciju. Bio je Srbin, Kordunaš, porijeklom iz Veljuna...".
  96. Dnevno.hr Ratko Martinović: Loš PR u dijaspori - Koje su svjetski poznate osobe podrijetlom Hrvati, a da to niste ni znali, 28. listopada 2012.
  97. I Jovan je branio Hrvatsku, Slobodna Dalmacija, 26. rujna 2009., preuzeto 1. listopada 2013.
  98. privrednik.net: Vladimir Matijević osnivač "Privrednika", preuzeto 1. listopada 2013.
  99. 99,0 99,1 99,2 Srpsko narodno vijeće: „Znameniti Srbi u Hrvatskoj“, Filip Škiljan, Zagreb (2009) ISBN 978-953-7442-06-4, str. 23-25, pristupljeno 31. ožujka 2013
  100. Znameniti Srbi XIX veka, year 2, 2, editor Andra Gavrilović, Zagreb 1903, p. 13.
  101. Milan Đ. Milićević, Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda novijeg doba, Belgrade 1888, p. 572.
  102. Hrvatska enciklopedija: Runjanin, Josip, preuzeto 29. rujna 2013.
  103. Intervju, Večernje novosti
    Wikicitati „Porodica Dedić je bila siromašna težačka porodica iz Dalmacije. Ja sam, dakle, težački akademik. Moja majka Jelka je bila nepismena domaćica. Opismenio sam je. Otac Jovan je bio zidar, dobrovoljni vatrogasac i odličan muzičar. Majka je željela da se zovem Igor, ali sam kršten kao Arsenije, jer je svećenik htio da sin Dedića liči na mitropolita Čarnojevića. Moj stariji brat dobio je ime po kralju Milutinu.”
    (Arsen Dedić)
  104. Dražen Stjepandić: Zašto Beograd skriva tajni dnevnik Nikole Tesle?, Hrvatski list br. 181/2008. od 13. ožujka 2008., Zadar, str. 30, 32
  105. Zora Dalmatinska, br. 29., god. 1848., str. 114.
    Wikicitati „Mi smo Hrvati. Nastojat ću da se mili naš hrvatski jezik što prije uvede u škole i u sudove.”
    (Božidar Petranović, na narodnoj skupštini kraj Knina)
  106. Mihovil Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od godine 1848. do godine 1882., LAUS, Split/Podgora, 1994., ISBN 953-190-001-9, str. 3.-4.
  107. (srp.) Mihajlović: I Hrvatska je moja zemlja, Večernje novosti, 2. studenoga 2012.
    "Selektor reprezentacije Srbije Siniša Mihajlović je u intervjuu listu "Max" istakao da i Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju, podsećajući da je tu rođen, da mu je majka Hrvatica."
  108. Petar Preradović, Milivoj Šrepel, Izabrane pjesme: uvod napisao Milivoj Šrepel: sa slikom pjesnikovom , Izd. Matice Hrvatske, Zagreb, 1890.:
    str. III:
    Wikicitati „To je bilo godine 1838., na koje koncu prispijem k regimenti, gdje nadjem nekoliko oficira sunarodnika, naime: Gjuru Benka, Engelberta Knežića i Jerka Pevelića. Premda smo se kao Hrvati radi imali i često skupa bili, ali živjeli smo samo u vojničko-njemačkom duhu; malo kad nam je na um palo da progovorimo na svome jeziku.”
    ()

    str. XVI:

    Wikicitati „Sa velikom je žalošću gledao Preradović na razdor Hrvatâ i Srbâ, ali nije gubio nade da će prosvjeta i razbor s vremenom i ovu nesreću odkloniti. O tom bratskom sporu jada on u pismima prijatelju dru. Ignjatu Brliću. Tako mu piše iz Tamišvara 23. travnja 1861.: Srblji se odmiču od nas, više na svoju nego na našu štetu, to će oni osjetiti kašnje, kad se bude kolač dielio. Mene srce boli misleći na taj naš medjusobni jad.”
    ()

    str. 366.-367.:

    Wikicitati „...Poslanica Špiri Dimitroviću. Nas nekoliko častnika Hrvata imali smo priliku upoznati se tu s nekojimi častnici zemljaci pukovnije Karla Ferdinanda, br. 51., koji su u narodnom duhu drugovali, Kačićeve pjesme čitali... Dodje od njega pjesma, a u pjesmi svi mi hrvatski častnici Bakonjevci (bilo nas je jedno šestorica)...”
    ()
  109. Andrija Tomašek, "Lijepa naša": pripovijest o hrvatskoj himni, Zagreb, 1990., str. 102.:
    Wikicitati „Prema svjedočenju podmaršala Karla pl. Matasića Blagajskog, na njegov »upit o narodnosti njena otca« Wilhelmina mu je, uz začuđeni pogled, odgovorila »Pa moj je otac Hrvat« (»Mein Vater ist doch ein Kroat«). 232 - Pismo Karla pl. Matasića Blagajskoga. NSB, Zagreb, R. 5544.”
    ()
    Wikicitati „To je ponovila i u pismu Emiliju Laszowskom, predsjedniku Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, od 23. prosinca 1921., u kojemu navodi da se njen otac »Prem pravoslavne vjere priznavao...vazda Hrvatom«, pa je i nju »dao odgajati u hrvatskom duhu«, te da je i nakon što je šezdesetih godina »nastao...rascjep i u nacionalnom smjeru...ostao...vjeran svome osvjedočenju, jer je bio previše konzervativne prirode a da bi mogao biti sudionikom procesa preobrazbe«, pa je tako »do svoje smrti ostao što je uistinu bio te što je i meni dao ucjepljivati, naime Hrvat.« 233 - Pismo Wilhelmine Runjanin od 23. prosinca 1921., Emiliju Laszowskom, predsjedniku Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, NSB, Zagreb, R. 5544.”
    ()
    Wikicitati „Smatrajući svojom sramotom što je zaboravila hrvatski, koji da je bio njen materinji jezik, Wilhelmina je u intrevjuu iz 1936. izjavila kako joj je »Težko... zaradi tega, ker so bili vsi moji predniki z očetove in materine strani Hrvati in smo tudi v družini govorili vsi hrvatski«, 234 - Kosi Anton: Pri hčerki skladatelja "Lepe naše domovine" Josipa Runjanina. Slovenec, Ljubljana, LXIV/1936, 104a, 3.”
    ()