Hrvatski hercegovački Bleiburg

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Hrvatski hercegovački Bleiburg, Hercegovački Bleiburg[1] je mjesto masovnog poslijeratnog jugokomunističkog zločina. Nalazi se u Stocu i okolini.

Preživjeli iz Bleiburške tragedije vođeni su po Križnom putu. Na Radimlji kod Stoca završavao je jedan krak Križnog puta.[2]

Na tisuće Hrvata sudionika Križnoga puta dovodili su iz smjera Mostara, ali i mnoge druge nevine ljude, na sudište u Stolac. U montiranim procesima s lažnim svjedocima presuđivali su uvijek protiv njih i zatim ih mučki ubili. Neki nisu imali niti suđenje. Komunisti su u stolačkom kraju potkraj Drugoga svjetskog rata zarobljavali brojne hrvatske civile koji nisu izbjegli, zatim bi ih dovodili u Stolac gdje su ih bez suda osudili i ubili u okolici. Dosadašnja istraživanja došla su do otkrivenih 10.000 ubijenih, u mjesecu svibnju 1945. godine. Sve do 1990. vladala je prisilna šutnja o pokolju. Kad su konačno svjedoci zbivanja progovorili, otkrivene su masovne grobnice na petnaestak mjesta: u jamama, u rupama, kanalima i u koritu Bregave, a osobito Radimlje te i u samu rijeku Radimlju. Šokantna su svjedočanstva o mučenju žena i djevojaka u raznim narodnim nošnjama. Ponaosob ih je bilo s područja zapadne Hercegovine. Otkrilo se ubojstvo nekolicine nepoznatih franjevaca i drugih svećenika te u novije vrijeme i do podataka o ubojstvu petorice franjevaca nad jednom jamom u blizini Stoca. Jedno od najvećih stradališta je nedaleko od nekropole Radimlja.[3][4] Katolicima su poslijeratne godine bile užasne. Izbjeglice iz stolačkog kotara, koje su izbjegle pred komunističkom vojskom, morale su se vratiti u postojbinu. Sve ime bilo porušeno, nisu ništa imali i bili su prisiljeni hraniti se korijenjem. Nešto malo hrane slala je UNRRA, ali katolici su ju dobivali tek nakon što su bili podmireni muslimani i pravoslavni. Nijedna vjera nije bila toliko šikanirana kao katolička. Nova Jugoslavija ciljano je sprovodila fizičko istrebljenje katolika. Nisu bili ubijani ni pravoslavni popovi ni muslimanski hodže, nego samo katolički svećenici. Četnike su puštali na slobodu ili su im blago sudili, dok jej jugokomunistička vlast neštedimice ubijala katolike i po sudu i bez suda. Ubijali su ih partizani i OZNA. Neiskreni komunisti rehabilitirali su četnike koji su zapovijedali pokoljima Hrvata. Jednostavnom promjenom strana, krajem rata ti četnici postajali su zamjenici zapovjednika partizanskih divizija. Katolici su dovedeni u obespravljeni položaj kao u osmanlijskom feudalizmu, bili su kao raja koja je morala kulučiti za gospodara. Spomenik hrvatskim žrtvama podignut je 2005. na Vidovom polju, na livadi izvan nekropole stećaka. [5] Istraživanju žrtava najvažniji doprinos dala je Katolička crkva, jer su potajice, prema naputku biskupa, svećenici prikupljali podatke o stradalim Hrvatima istočne Hercegovine. Uz ustrajni rad nekolicine entuzijasta podatci su dopunjeni, objedinjeni i objavljeni kao vrlo vrijedna knjiga svjedočanstava protiv zaborava o 4515 ubijenih Hrvata s toga područja. Na vidjelo su brojne mnoge nepoznate činjenice o uzrocima, tijeku, broju i posljedicama stradanja istočno-hercegovačkih Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Dokumentirano su pobijene brojene neistine i laži o njima komunističke protuhrvatske promidžbe. Promidžba je popisala i objavila srpske i muslimanske žrtve, ali su ti popisi upotrijebljeni za optužbe protiv Hrvata, jer je jugoslavenska mašinerija laži navela samo 195 hrvatskih žrtava. Točno je da broj hrvatskih žrtava premašuje srpske i muslimanske zajedno. 1600 hrvatskih žrtava s ovog prostora pokazuje da su Hrvati najveći stradalnici i Stolac je s pravom nazvan "hrvatski hercegovački Bleiburg". Ovdje su stradali i mnogi Hrvati iz drugih krajeva na ovome mjestu. U ratu je stradalo 683 vojnika, 684 djece i 817 žena, nakon rata na Križnim putovima život su izgubila 1333, a nakon Križnih putova 531 istočnohercegovački Hrvat, ili ukupno oko 20 % tamošnjeg hrvatskog pučanstva. Dokumenti ukazuju da su vodeće strukture KPJ i nove jugoslavenske vlasti planirale i zapovijedile ukloniti sve one koji bi mogli predstavljati oporbu ili eventualne problem kod uspostavljanja novoga totalitarnog komunističkog ustava vlasti. To je bio razlog mržnje u dijelu Srba i Muslimana protiv Hrvata i okrutnih postupaka prema Hrvatima. Ta je mržnja vrlo dugo bila utisnuta i nakon povratka preživjelih na popaljena ognjišta u Hercegovini u dijelu Srba i Muslimana. Osobito je to bilo kod onih u strukturama KPJ i vlasti, koji su mogli bilo kojega tamošnjeg Hrvata optužiti, maltretirati i ubiti bez posljedica. Biskup Čule je izvijestio na Biskupskoj konferenciji u Zagrebu rujna 1945. o stanju svog kraja. Nije bilo katoličkog sela, koje nije bilo bez žrtava. OZNA je po ulasku u svako selo pobila po nekoliko ljudi radi zadavanja straha drugima. Odmah su napunili sve zatvore u Mostaru, mahom Hrvatima katolicima. Po noći su iz zatvora i logora odvodili kamione pune katolika koje su ubijali bez ikakve sudske presude, pa procjene broja pobijenih katolika na teritoriju mostarske biskupije u1945. se kreće u blizu deset tisuća. Jugokomunistički državni teror fizički je uništavao Hrvate. Opljačkali su sva katolička sela oko Mostara i Širokog, seljacima su oteli i posljednju kravu, ovcu, kokoš. Zbog sušne godine ljetina je bila slaba, pa je vladala glad. Nešto hrane slala je UNRRA, ali vlast je prvo davala Srbima i Muslimanima, a Hrvatima zadnjima. Posljedica zločinačke jugoslavenske vlasti bila je promjena demografske i etničke slike u istočnoj Hercegovini na štetu Hrvata u korist Srba i Muslimana. Tijekom socijalističke Jugoslavije broj se Hrvata u istočnoj Hercegovini stalno smanjivao.[6] U komunističkoj strahovladi predstavnici Srba i Muslimana su što prikriveno-što otvoreno, pokušavali nametnuti svoju nadmoć.[7]

Povjesničari procjenjuju da je na samom koncu II. svjetskog rata i poraća u masovnim grobnicama ovdje mučki ubijeno nekoliko desetaka tisuća tzv. "narodnih neprijatelja". Nepotpuni i neslužbeni podatci su da je tih godina ukupno ubijeno više od 20.000 hercegovačkih Hrvata, a iz same župe Stolac ubijeno je i nestalo 668 stanovnika Hrvata, što je više nego desetkovalo Hrvate na lijevoj obali rijeke Neretve,[7] čiji gubitci prelaze 20%. Dokumenti i iskazi svjedoka označavaju nekoliko mjesta najbrutalnijih pogubljenja krajem rata i u poraću. To su jama Bišina kod Nevesinja, Trebinjska šuma i dva mjesta masovnog stradanja u blizini Stoca: Radimlju odnosno Vidovo polje te jame na visoravni Poplat jugozapadno od Stoca, sa istočne strane magistralne ceste Stolac - Neum. Ratni zarobljenici koji su dovođeni na ova stratišta su zatvor Ćelovina u Mostaru, te zatvori OZN-e u Stocu, Čapljini, Čitluku i Ljubuškome. Cijele kompozicije vlakova korištene su kao prijevozno sredstvo za prijevoz žrtava kojima su kao mjesta posljednjeg počinka, voljom KPJ i OZN-e, određene upravo ta mjesta za masovna gubilišta. Vlak smrti stajao je u željezničkoj postaji u Hutovu, s koje su zarobljenike jugokomunistički zločinci odvodili na masovna gubilišta na jamama na Poplatu. Jedna se zove "Bodirogina jama", druga je "Jama iza Đanove kuće" na čestici koja se zove Bakrač.[7] Otkrivena je u nekoliko navrata, ali svjedoci su šutili zbog straha za vlastiti život. Svibnja/lipnja 1945. svjedok je išao putem preko Poplata na Ravni. Naišao je na goveda koja riču, a isprednjih bila je svježa krv po ledini. Na obližnju jamu bila je nabacana drača, a ispod drače vidila se odjeća. Svjedok je prišavši bliže, vidio da je jama puna do vrha. 1959./1960. sasvim slučajno. Nalazač je lovio golubove, sišao u jamu duboku 24 metra i ugledao mnogo glava, na prvi pogled preko stotine glava i plus drugih kostiju, porcije, noževe, viljuške, kaiševe.[8] JNA je nekoliko puta u poraću dolazila na tu jamu. Mještani su primijetili da vojnici JNA idu s bačvama na kojima je pisalo H2SO4 (sumporna kiselina) i nacrtana mrtvačka glava. Temeljno svojstvo te kiseline je razaranje organskih tvari. Logičan je zaključak da je vojska uništavala dokaze masakra. Koncem devedesetih godina speleolozi društva „Špiljar“ iz Splita pregledali su jamu i potvrdili da je u njoj mnoštvo ljudskih kostiju i o tome napravili uredan zapisnik. Kod Radimlje u velikim iskopinama nastalim zbog eksploatacije šljunka, partizanski egzekutori i ubili su desetak tisuća ljudi. Svjedoci koji su zime 1944. prošli onuda, uočili su da se zemlja "dimi", premda je bila velika studen. Obližnja zemlja bila je crna od čahura, mnogo željezničkih kapa na zemlj i krv. Velika čatrnja bez vode te još 3-4 velike rupe, jame, odakle se kopao pijesak bile su pune ljudi. Jednom poslije partizani su došli po skupinu djevojaka i žena, dao im uzeti krampove i lopate i poveo ih zatrpavati jame. 4-5 kao kuća velikih jama i puna čatrnja ljudi bile su slabo pokrivene dračom, a žene su zatrpavale koliko su mogle. Poslije je sve to preorano i vinogradi posađen. Iskazi svjedoka potvrđeni su 1998. godine. Terenska istraživanja koja je ljeta 1998. poduzela Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske - ispostava u Ljubuškom, otkopala je jednu jama i čatrnju na Radimlji i potvrdila svjedočanstva.[7]

U Stocu je najpoznatija državna institucija Državna bolnica (Koštana bolnica) bila mjestom okrutna zločina. Krajem 1945. iz nje su izveli nacionalno, vjerski ili na neki drugi način nepodobne ranjenike i bolesnike te ih pobili u samom vrtu. Zavjera šutnje počinitelja i strah svjedoka bili su preveliki. Svjedoče o dvadesetak pokopanih. Drugo veliko stratište je zgrada Suda, čiji je veliki podrum poslužio je za zatvor partizanima od jeseni 1944. godine. Premda je rat bio gotov, u njegovom podrumu na sirovi način ubijeno je nekoliko desetina civila pogrešne vjere ili nacionalnosti. Te i druge lokacije bile su mjesta brojnih likvidacija "unutrašnjih neprijatelja".[9] Grobnica 19 ustaša je unutar zida silosa za brašno.[10]

Egzekutori ovih zločina živjeli su ili još žive Berkovićima, Bileći, Ljubinju, Mostaru ali i u Stocu.[7]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Glas Koncila br.21-2017. Molitva na hercegovačkom Bleiburgu, 28. svibnja 2017. str. 13 (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  2. Miljenko.info Na Radimlji održana komemoracija za žrtve totalitarnog jugokomunističkog režima 21. svibnja 2017. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  3. Hrsvijet.net M.M. Hercegovački Bleiburg kod Stoca: Spomen na 10.000 žrtava pobijenih poslije bleiburške tragedije 13. svibnja 2014. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  4. Stolac.co Zupa-stolac.com Foto: Održana komemoracija na Radimlji 21. lipnja 2017. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  5. HKV Ljubomir Škrinjar: Uz 67. obljetnicu ubojstva hercegovačkih franjevaca - Humac, Široki Brijeg, Vrgorac, Radimlje – da se ne zaboravi, 09. veljače 2012. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  6. Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Istina o žrtvi na Radimlji. Dr. Zdravko Dizdar "Svoje žrtve komunizma ne smijemo zaboraviti". Izvor: Stolačko kulturno proljeće, Godišnjak za povijest i kulturu, godište V, godina 2007., stranica 15 do 18. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Hrsvijet.net Ilija Zovko: Geopolitičke igre i licitiranje opstojnošću i zrtvama stolačkih Hrvata 05. rujna 2012. (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  8. „Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“ (str. 731., 732., 733., 736.)
  9. MaxPortal Gordan Raguž: Stolac za početnike: “Ovdje smo ih sve pobili… baaanda… sve pobili… metak u potiljak “ (pristupljeno 19. srpnja 2017.)
  10. Maxportal Facebook 9. listopada 2016

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Braniteljski portal Obljetnice: Radimlja - Komunisti su proslavljali svoj izlazak na otvorenu pozornicu. Ubijeli su sve redom, Stolac, 18. svibnja 2014.