Vinkovci

Vinkovci
grb
Država	Hrvatska
Županija	Vukovarsko-srijemska
Gradonačelnik	Mladen Karlic (HDZ)
Površina	94,2 km2
Površina središta	68,2 km2
Koordinate	45°17′N 18°48′E
Stanovništvo (2021.)
Ukupno	30 842
– gustoća	327 st./km2
Urbano	28 111
– gustoća	452 st./km2
Poštanski broj	32100
Vinkovci Vinkovci na zemljovidu Hrvatske

Vinkovci su grad u istočnoj hrvatskoj regiji Slavoniji i administrativno pripada Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Zemljopisni položaj

Grad Vinkovci nalazi se na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, između Dunava i Save, smješten uz rijeku Bosut.

Grad i njegovo šire područje smješteno je na 78-125 m nadmorske visine, s površinom od 102.805 ha, od čega 60.623 ha oranica i 29.149 ha pretežito hrastovih i jasenovih šuma, s blagom kontinentalnom klimom, te s dovoljnim i povoljnim rasporedom padalina.

Prostire se uz Bosutsku nizinu, te autocestu i željezničku prugu, koji spajaju Zapadnu Europu s Dalekim istokom, te Srednju Europu s izlaskom na Jadransko more.

Povijest

Grad Vinkovci je jedan od najdulje neprekidno naseljenih gradova u ovom dijelu Europe.

Prapovijest

Arheološka istraživanja na području Vinkovaca pokazala su postojanje starije faze starčevačke kulture neolitika, prije 7000 godina. Dvije autohtone kulture, sopotska, vinkovačka i vučedolska nastanjivale su šire područje grada od 4000-1800 g. pr. Kr. U starijem željeznom dobu područje grada naselili su Iliri, a u mlađem Kelti koji su se ubrzo stopili s Ilirima.

Srednji vijek

Vinkovci

Ovaj dio članka nema wikipoveznica ili ih ima premalo Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

Pogibijom cara Valensa kod Hadrianopolja 378. godine započinje i kraj antičkih Cibala koje Vizigoti na svojem putu u Italiju pustoše krajem 378. ili početkom 379. godine. Njih zatim u sljedeća dva stoljeća slijede Ostrogoti, Huni, Gepidi i Langobardi. Antički grad, međutim, ni tada nije prestao postojati, ali život u njemu neumitno odumire i sužava se, kako potvrđuju arheološka istraživanja, samo na uže središte. Od svih spomenutih barbarskih, uglavnom germanskih naroda, trajnog traga na prostoru Cibala ostavljaju samo Gepidi. Prva faza gepidske dominacije (476.−504.) završava potpadanjem pod vlast ostrogotskog vladara Teodorika I., tj. s njegovim osnivanjem provincije Panoniae Sirmiensis sa sjedištem u Sirmiju. Druga faza gepidske dominacije (536.−567.) znatno bolje je arheološki dokumentirana. Na ukupno 11 lokacija u najužem središtu grada otkriveno je ukupno 46 gepidskih grobova dok s 5 mjesta unutar bedema antičkog grada postoje i nalazi keramike koji potvrđuju njihovo trajnije naseljavanje. Cibale su dakle u 6. stoljeću potpuno barbarizirane, ali je njihovim gepidskim stanovnicima izdišući antički grad očito još uvijek važan.

Dolazak Avara u Panoniju (568.) i njihovo osvajanje Sirmija (582.) konačno i potpuno dokida kasnoantičko razdoblje. Nalazi 10 slavenskih paljevinskih grobova (9 s urnom i 1 bez nje) u zapadnom dijelu grada (Duga ulica 99) upućuju na zaključak kako je središte antičkih Cibala unutar bedema toliko razrušeno i nefunkcionalno da ga novi slavenski naseljenici izbjegavaju te svoje naselje formiraju negdje u blizini vanjske strane zapadnog bedema. Ovi slavenski paljevinski grobovi datiraju se u 7. stoljeće, odnosno povezuju se s vremenom doseljenja u vrijeme Prvog avarskog kaganata (582.−626.). Razdoblju Drugog avarskog kaganata (oko 670.−796.) u Vinkovcima pripada tek nekoliko sporadičnih nalaza pa neki autori na temelju izvode zaključak o svojevrsnom naseobinskom hijatusu tijekom 8.–9. stoljeća na prostoru Vinkovaca. Međutim, nalaz jednog avarskog pojasnog jezička iz 8. stoljeća na Meraji osporava tezu o ovom naseobinskom hijatusu. Osnovni razlog što na Meraji nema «avaro-slavenskog» rodovskog groblja na redove možda će biti u tome što su ga uništile kasnije faze ukopavanja (bjelobrdska, kasnosrednjovjekovna i ranonovovjekovna do kraja 18. stoljeća). Od preko 300 grobova evidentiranih na Meraji u iskopavanjima 1953., 1965., 1997. i 1998. godine iz istog razloga samo ih je 16 moglo biti pripisano bjelobrdskoj kulturi (10.−13. stoljeća). Međutim, i oni su bili dovoljni da se zaključi kako se u blizini Meraje, koja se uzgred budi rečeno nalazi točno na poziciji uz vanjski rub zapadnog rimskog bedema, nalazilo bjelobrdsko naselje (10.−13. stoljeća). Isto naselje je, na svojem rodovskom groblju na Meraji, sagradilo malenu ranoromaničku crkvicu datiranu, prema novcu ugarskog kralja Ladislava I. (1077.−1095.) nađenom u jednom grobu unutar crkve, oko 1100 godine. Crkvica bi prema svim standardima bila prva župska crkva naselja kojega prema kasnijim izvorima s početka 14. stoljeća znamo pod imenom Sv. Ilija. Naime, njena veličina od 33 m² svrstava je u red tipičnih župskih crkava u Ugarskoj 11. i 12. stoljeća. Na osnovi demografske procjene, koja se u načelu zasniva na tezi krajnje racionalnog korištenja površine srednjovjekovnih župskih crkava, bjelobrdska populacija nastanjena oko Meraje mogla je brojiti maksimalno 160 osoba. U ovaj broj uključeno je i 15-20 % onih koji crkvu iz različitih razloga nisu mogli pohoditi (rodilja, nejake djece, starih i bolesnih). Vezano uz ovu crkvicu trebalo bi napomenuti kako su mnogi autori na osnovi navodnog nalaza medaljice s likom sv. Benedikta na kojoj je bio natpis «ORDO SANCTI BENEDICTI» prilikom prvog istraživanja na Meraji 1953. godine te na osnovu navodne «darovnice cara Justinijana benediktincima za Cibale» iz 6. stoljeća spekulirali o benediktinskoj pripadnosti iste crkvice na Meraji tijekom 11. i 12. stoljeća. Još je u 17. stoljeću glasoviti francuski benediktinski učenjak Jean Mabillon (1632.−1707.) utvrdio kako je spomenuta «Justinijanova darovnica» «najbezočnija» krivotvorina montekaskinskog redovnika Petra Đakona iz 12. stoljeća kojoj je osnovni cilj bio pobijanje posjedničkih ostalih talijanskih benediktinskih opatija tobožnjim starijim pravima njegovog Monte Cassina. Uz to još je i spomenuta medaljica zagubljena, čini se još pedesetih godina 20. stoljeća, te se stoga teza o benediktincima na Meraji u 11. i 12. stoljeću danas ničim ne da dokazivati. Bilo kako bilo, srednjovjekovna populacija nastanjena oko Meraje, tijekom 12. i 13. stoljeća, čini se nije uopće rasla jer se smatra kao je spomenuta crkvica nakon tatarskog pustošenja 1242. godine iznova obnovljena te je najmanje još pola stoljeća služila svojoj funkciji.

Negdje, najranije krajem 13. ili u prvim desetljećima 14. stoljeća, na njenom južnom boku odjednom nastaje nova velika gotička crkva posvećena sv. Iliji kako to donose popisi izvanredne papinske desetine u prostoru Vukovskog arhiđakonata Pečuške biskupije koju su između 1332. i 1335. godine skupljali dvojica francuskih klerika Rajmund de Bonofato i Jakov de Lengres. Ne samo to nego je župa Sv. Ilije (Sancto Elya / Helya), kako je glasilo srednjovjekovno ime današnjih Vinkovaca, nakon župe u podgrađu vukovske utvrde druga po poreznoj snazi u cjelokupnom Vukovskom arhiđakonatu. U pet pohođenja ove župe svaki put je u njoj zatečen župnik Jakov koji je položio ukupno poreznog novca u visini 310 banskih denara.

Na osnovu jake porezne snage srednjovjekovne župe Sv. Ilije te na osnovu površine njene gotičke crkve (128 m²) na današnjoj Meraji dalo bi se zaključiti kako se stanovništvo srednjovjekovnog naselja na Meraji od 1242. do 1332. godine više nego učetverostručilo. Procijenjeni broj od maksimalno 680 osoba za naselje Sv. Ilije u prvoj polovici 14. stoljeća te jaka porezna snaga župe, može se, osim porastom stanovništava u matičnom naselju Sv. Iliji, te «trgovačko-obrtničkim» značajem istoga, jedino objasniti pretpostavkom kako su joj tada pripadala manja satelitska sela osnovana tijekom 13. ili 14. stoljeća. Imena tih područnih sela saznajemo u kasnijim srednjovjekovnim ispravama od početka 15. stoljeća. Neka od njih su se do danas sačuvala u imenima zemljišta u okolici današnjih Vinkovaca na kojima su donedavno postojali tzv. ljetni «šokački» stanovi koji također upozoravaju na položaje ovih danas nepostojećih srednjovjekovnih sela. U okolici Sv. Ilije, a kako je to već rečeno u prethodnim poglavljima nalazila su se brojna manja «satelitska» seoska naselja. Tako su se u jugozapadnom, zapadnom, sjevernom i sjeveroistočnom dijelu današnje teritorije grada nalazili: Liskovac, *Krnjašci (1702.), Zablaća s trima selima, Draganovci te možda *Ervenci (1702.). Na desnoj strani Bosuta nalazila su se manja svetoilijska područna sela, tj. posjedi: Kunovci (danas Kunjevci), Kanovci, Zalužje, Petrovci, Bozijaš / Bazijaš i možda Novakovci / Wyfalyu. Jugoistočno od Sv. Ilije s lijeve bosutske obale nalazili su se: Milovan(ci) i Trbušanci. Ova dva posljednja posjeda gotovo dosljedno se navode u srednjovjekovnim izvorima u sklopu pripadnosti posjeda i crkvene župe *Sv. Salvatora, odnosno Újlaka (Wylak) čije se središte, kako se misli u posljednje vrijeme, nalazilo na prostoru današnjeg vinkovačkog prigradskog naselja Mirkovaca istočno od Vinkovaca. Na krajnjem istoku današnje teritorije grada Vinkovaca prema Jankovcima nalazio se srednjovjekovni posjed Vidor čije su granice vrlo dobro opisane još u ispravi iz 1220. godine.

Tijekom srednjeg vijeka u blizini Sv. Ilije, čini se, nalazili su se i *Fečkovci / Fetečkovci, Odolenfalua / Udalenfalua, *Pobrđe / Poprečje, *Baškovci i još neki drugi, ali zbog njihovog izostanka u suvremenim toponimijskim, topografskim i kartografskim izvorima (počevši od kraja 18. stoljeća) danas im je teško odrediti točan položaj. Prostor Sv. Ilije, doduše indirektno, spominje se još u ispravi iz 1267. godine koja se bavi omeđivanjem posjeda Čepan (Chepan je starije ime današnjeg Cerića sjeveroistočno od Vinkovaca). Posjed Čepan je 1267. godine, naime, na zapadu imao susjede gradukmete utvrde Vukovo (…populi castro de Wolkov…) na temelju čega je razvidno kako je stanovništo tadašnjeg srednjovjekovnog naselja Sv. Ilija imalo jobagionski status. Tek negdje krajem 13. stoljeća ono je prešlo u ruke bana Martina, rodonačelnika baćinske grane ugarskog plemićkog praroda Szente-Mágócsa.

Kasnija isprava iz 1353. godine Sv. Iliju upravo navodi kao zajednički posjed devetorice unuka bana Martina od roda Szente-Mágócsa: Stjepana i Ladislava, sinova Nikolinih; Mihovila i Benedikta, sinova Pavlovih; te Martina (baranjski arhiđakon i pečuški kanonik), Jurja, Nikole i Ivana, sinova Emerikovih. U ispravama iz 1355. i 1396. godine u Sv. Iliji (Zenhylya, 1355.; Zenthylie, 1396.) spominju se veliki godišnji županijski sajmovi koji su se održavali uoči Miholja (28. 9.) i na Bartolovo (24. 8.). Iz isprave iz 1396. godine poznata su i trojica članova roda Szente-Mágócsa: Stjepan i Bartol, sinovi Nikole Emerikova, kao i njihov rođak Andrija, sin mačvanskog bana Pavla Liskovačkog. Oni su tada bili u nekakvom sukobu jer je došlo do razračunavanja između nekih njihovih podložnika uoči i nakon sajma u Sv. Iliji na Bartolovo.

Zatim se Sv. Ilija (Zenthilie) spominje 1410. godine i tada je još uvijek posjed baćinske (de Bathya), prema posjedu Baćinu na lijevoj strani Vuke zapadno od današnjeg Antina), odnosno liskovačke grane (de Lysko / Lyzko, prema posjedu *Liskovu koje se nalazilo između današnje Trpinje i Bobote, današnje zemljište i arheološki lokalitet Staro Lijeskovo), grane ugarsko plemićkog praroda Szente-Mágócsa. Kao posjednici se u Sv. Iliji tada navode udovica Nikole Baćinskog Uršula (koja se u međuvremenu preudala za Bertoka de Bya) te Uršulin sin Ladislav (još 1391. spominje se kao baranjski podžupan). Sljedeća isprava u kojoj se spominje Sv. Ilija (Zenthylle) zbog oštećenosti datira se između 1413. i 1415. godine. Oko Sv. Ilije i nekih drugih posjeda (kao na primjer Draganovaca / Draganfalua, *Fečkovaca / Fekechfalua, Zablaća, Odolenfaluae i dr.) u to vrijeme vodio se spor između rođaka bosanskog biskupa Ivana III. (1387. −1408.) iz liskovačke ili baćinske grane Szente-Mágócsa s jedne strane i Davida, sina Nikole Lackovog od Szántóa. Predmet spora su vjerojatno bili posjedovni udjeli biskupa Ivana kojeg je David od Szántóa optuživao za potpomaganje protivnika Žigmunda Luksemburškog pa mu je isti kralj te posjede navodno oduzeo. Ove tvrdnje osporavali su biskupovi rođaci: Andrija Stjepanov i Stjepan Ladislavov Baćinski, zatim njihovi rođaci Nikola Nikolin, Andrija Mihovilov i neka «djevojka» Ana kao i, što je najzanimljivije, tadašnji glavni kraljevski peharnik Ivan Alšanski iz Logretove grane Szente-Mágócsa.

Upravo se misli kako je Ivan Alšanski nakon smrti svojih rođaka Andrije i Nikole Liskovačkih 1424. godine darovnicom kralja Žigmunda Luksemburškog stekao većinu njegovih bivših posjeda među kojima se nalazio i Sv. Ilija. To indirektno potvrđuju kasnije kako krivotvorene tako i vjerodostojne isprave. Prema poznatoj krivotvorini datiranoj «1435.» godinom, a koju je vjerojatno dala izraditi druga generacija velikaške obitelji Talovac šezdesetih godina 15. stoljeća u pokušaju obrane svojih stečenih prava protiv prisezanja Morovića i Dombovarskih (de Dombo prema posjedu Dómbo u županiji Tolna) Sv. Iliju (Zenthelye), kao i još 42 druga svoja posjeda Ivan II. Alšanski (†1435./1437.) i njegova supruga Klara oporučno su ostavljali hrvatsko-dalmatinskom i slavonskom banu Matku Talovcu i njegovoj braći Franku, Perku i Ivanu.

Talovci su doduše vjerodostojnom darovnicom kralja Žigmunda Luksemburškog (1387.−1437.) iz 1437. godine stekli brojne baštine i stečevine sada već pokojnog glavnog kraljevskog peharnika Ivana Alšanskog (trgovište Otok i obližnju utvrdu Virgrad s pripadajućim selima, Seč na Vuci nizvodno od Laslova s pripadajućim selima, Gaboš s pripadajućim selima, kao i polovicu posjeda Tizin kod Osijeka), ali ne i Sv. Iliju, kao i neke druge bivše posjede Ivana Alšanskog. Potonjih posjeda se prva generacija Talovaca, na zasad nepoznat način, ipak domogla. Naime, druga, znatno manje moćna, generacija Talovaca 1462. godine prodavala je svoj vukovarski posjed za 500 zlatnih ugarskih florena Jobu Gorjanskom (†1481.). Kako se vukovarski posjed tada nalazio u «tuđim rukama» (još ga je 1456. godine kralj Ladislav V. darovao Albertu i Sebastijanu od Hangácsa iz Bodroške županije), kao jamčevinu za neizvršenje kupoprodajnog ugovora Talovci su nudili svojih 8 cjelovitih, kao i 7 posjeda u kojima su imali samo posjedovne udjele. U ovoj drugoj skupini nalazio se i Sv. Ilija (Zenthyllye).

Sv. Ilija (Zenthillye) 1464. se zatim navodi u sporazumu sklopljenom između Morovića i Dombovarskih oko ravnomjerne podjele bivših posjeda već odavno mrtvog Ivana Alšanskog: Alšana, Selne, Gunje, Váralje i Otoka. Razlog ovog sporazuma ležao je u činjenici što su te posjede još uvijek držali Talovci, a Morovići i Dombovarski su se istih željeli domoći pri tome se pozivajući na nekakvo srodstvo s Ivanom Alšanskim.

Međutim, ovaj ugovor, bar što se tiče posjeda Sv. Ilije, ali i Váralje te Otoka nije ostvaren. Naime, Sv. Ilija (Zenthilye) navodi se 1491. godine među 58 pripadajućih posjeda kaštela u Slakovcima koje je tada kralj Vladislav II. Jagelović (1490.−1516.), zbog pristajanja uz protukralja Maksimilijana Habsburgovca, oduzeo Lovri Bánffyju Gorjanskom (1478.−†1526.) i njegovom šurjaku Ivanu Kishorvátu od Hlapčića. Prema tome Sv. Ilija je shodno ugovoru iz 1462. godine, negdje između 1464. i 1481. godine, došao u ruke Joba Gorjanskog, a kako je isti bio posljednji muški potomak palatinske grane Gorjanskih, većina posjeda ove grane nakon njegove smrti 1481. godine prešla je u ruke banske grane Gorjanskih. Njima je upravo pripadao spomenuti Lovro Bánffy («Banić») koji je 1491. posjedovao i Sv. Iliju (Zenthilye / Zenthylye).

Isprava iz 1491. godine je važna iz nekoliko momenata. U njoj se prvi put navodi i današnje ime Vinkovaca (Wynkocz) koji su, čini se, tada bili svetoilijsko područno selo ili bolje reći «zaselak». Najvjerojatnije su bili relativno mlado naselje nastalo možda tek tijekom 15. stoljeća. Gdje su se točno nalazili u odnosu na staru svetoilijsku jezgru oko Meraje, teško je reći. Na njihov položaj možda bi mogla upozoravati stara vinkovačka ulica «Vinkov sokak» kako se do početka 19. stoljeća nazivala današnja ulica I. G. Kovačića sjeverno od Meraje.

Osim toga znamo kako je vlasništvo nad onim drugim posjedovnim udjelom Sv. Ilije, za kojega znamo kako ga 1462. nisu držali Talovci, i nadalje bilo u rukama liskovačke grane Szente-Mágócsa. Tako se u ispravi iz 1491. godine navodi neki Bertba (?Bertok), zastupnik plemića Emerika Liskovačkog koji stanuje u Sv. Iliji.

Kralj je posjede oduzete Lovri Bánffyju i Ivanu Kishorvátu istom ispravom odmah darovao erdeljskom biskupu Ladislavu i njegovoj braći Petru i Matiji Géreb od Vingárta, kao i tamiškom županu Pavlu Kinizsiju. Ova darovanja isti kralj je ubrzo, nakon 4 mjeseca, a u skladu s odrednicama u međuvremenu sklopljenog mira s Maksimilijanom Habsburgovcem, morao opozvati. Gerébi, međutim, nisu htjeli priznati novonastalu situaciju pa su poveli opsežnu oružanu akciju u Vukovskoj županiji u cilju zauzimanja posjeda Lovre Bánffyja i Ivana Kishorváta. Akciji se priključio i kaločki nadbiskup Petar Váraday čiji su posjed Sotin još 1490. godine u jeku najžešćih sukoba zaposjeli Lovro Bánffy i Ivan Kishorvát. To se očito dogodilo u drugoj polovici 1494. godine, kako su se 1498. godine pred kraljem Ladislavom žalili Ivan Kishorvát i Lovro Bánffy, kao i njihovi ostali rođaci i tazbina. U ispravi iz 1498. godine nabrajaju se svi posjedi koje su Gerébi 1494. godine zaposjeli, među njima i Sv. Ilija koji se tada prvi put navodi u statusu trgovišta (oppidum Zenthille).

Upravo ovom podatku odgovara jedan arheološki nalaz iz 1965. godine nađen u grobu kasnosrednjovjekovne faze ukopa na Meraji. Radi se o kožnatoj vreći u kojoj je bilo 50 ugarskih denara Matije Korvina (1458.−1490.) i Vladislava II. Jagelovića (1490.−1516.). Vlasnik ovog grobnog priloga očito je bio kakav bogati trgovac ili obrtnik koji je živio i umro u trgovištu Sv. Ilija početkom 16. stoljeća.

Lovro Bánffy i Ivan Kishorvát svoje posjede uspjeli su povratiti kroz parnicu iz 1498. godine ili tek nakon smrti posljednjeg Gereba 1503. godine. Tako znamo kako je Lovro Bánffy u Sv. Iliji (Zenthellye) kao i u drugim posjedima (Zalužju, *Poprečju, Kunjevcima, Lĕskovcu i Bozjašu) 1506. posjedovao posjedovne udjele. Vlasnik drugih posjedovnih udjela u Sv. Iliji 1506. godine bio je Nikola Baćinski. U Sv. Iliji se 1506. godine spominje i brod, odnosno skela na Bosutu od koje su njegovi vlasnici ubirali brodarinu.

Već se 1516. godine kao jedan od susjeda ivankovačkog vlastelinstva spominje Vid Serlyth od Sv. Ilije (Vito Serlyth de Zenthilliye). On je ujedno i prvi posjednik Sv. Ilije kome je Sv. Ilija matični, a možda i jedini posjed. Usto njegovo je prezime očito hrvatsko, te bi se moglo čitati u raznim verzijama: Srlić, Srljić, Šrljić, Štrlić, Štrljić itd.

Vid Serlygh od Sv. Ilije se u ispravi izdanoj 1524. u Ivankovu navodi kao jedan od dvojice tadašnjih vukovskih podžupana, a ista isprava također donosi ime jednog stanovnika Vinkovaca: Vinko Wajda («vojvoda») de Wynkovc.

Vid Sterlich (?Štrljić) poznat je i iz pisma iz 1536. godine u kojem se navodi kao «poseban izaslanik» Franje Tahyja kojega je ovaj, zbog dramatičnih događaja vezanih uz osmanlijska osvajanja u središnjoj i zapadnoj Slavoniji, zajedno s ovim pismom, slao kralju Ferdinandu u Beč.

Čini se kao su Osmanlije opustošile područje Sv. Ilije još oko 1527. godine na što upućuju najmlađi primjerci ugarskih denara nađenih u arheološkoj ostavi na području Vinkovačkog Novog Sela. Ostava je možda mogla nastati ne uslijed neposredne osmanlijske opasnosti već vezano uz teške borbe koje su se te godine u Slavoniji vodile između pristalica Ferdinanda Habsburga i Ivana Zapolje.

Bilo kako bilo, prostor Vinkovaca se zasigurno 1536. godine nalazio već duboko u prostoru Osmanskog Carstva. Prema jednom osmanlijskom popisu iz 1550. godine u sklopu Ivankovačke nahije navodi se «selo Vinkovci, drugim imenom Ilinci». Ilinci su tada bili pustoselina (mezra) koju su obrađivali žitelji sela Vinkovci, Trbušanci i Ostrovo. Prema osmanlijskom popisu iz 1570. godine u sklopu nahije Ivankovo navodi se selo Vinkovci koji su tada imali 17 naseljenih kuća, a zapisana su i imena sedamnaestorice kućedomaćina. Stanovnici ovih Vinkovaca, kao i sela Zalužja obrađivali su zemlju na mezri Ilinci.

Misli se kako je veći dio stanovništva Vinkovaca tijekom 16. stoljeća prešao na kalvinizam, ali je utjecaj kalvinizma donekle potisnuo svećenik Šimun Matković iz Olova. Vizitacija Petra Masarechija iz 1623. godine u ivankovačkoj župi kojoj su tada pripadali i Vinkovci također navodi prisustvo mnogobrojnih kalvina «ilirske» narodnosti. Petar Nikolić 1660. godine navodi i crkvu Sv. Ilije u sastavu ivankovačke župe.

Vinkovci su vjerojatno oko 1686. godine uslijed ratnih zbivanja bili raseljeni, jer prvi postosmanlijski popis iz 1697. godine navodi kako su se izbjeglice iz Ivankova, Andrijaševaca, Pobrežja, Retkovaca, Prkovaca i Vinkovaca (Vinkovczy) skrivale u šumama i močvarama oko sela Antina. Nakon minule ratne opasnosti, oko 1700. ili 1701. godine iznova su se vratili na svoja stara selišta.

Vinkovci su već od ovog razdoblja u području novoformirane Vojne krajine, a već se 1705. i 1708. (Vincocz) godine navode kao crkvena župa. Stara srednjovjekovna župska gotička crkva Sv. Ilije na Meraji vjerojatno je u ovom razdoblju dobila glavnu posvetu sv. Vinku, kako to izričito navodi vizitacija iz 1729. godine. Spominju se i pomoćni oltari posvećeni sv. Ivanu Nepomuku i Blaženoj Djevici Mariji. Vinkovci tada već broje nešto manje od 500 stanovnika, a značajan porast doživljavaju nakon 1750. godine kada postaju sjedište 7. brodske graničarske pukovnije i njoj pripadajuće 9. vinkovačke satnije. U ovom vremenu središte naselja sa starog srednjovjekovnog položaja oko Meraje seli se na današnje mjesto. Stare antičke ruševine na mjestu središta Cibala poravnavaju se i nasipavaju u cilju stvaranja vojnog vježbališta. Na istom mjestu je još 1729. godine postojao drveni župski stan i kapela, a pedesetih i šezdesetih godina na sve četiri strane vježbališta grade se drveni objekti za potrebe vojske i vojne uprave. Njih će od početka sedamdesetih godina zamijeniti čvrsto zidani reprezentativni barokni objekti: Zapovjedništvo 7. brodske pukovnije (današnja zgrada Gradskog muzeja Vinkovci sagrađena 1775. godine); nova župska crkva Sv. Ivana Nepomuka (današnji Sv. Euzebije i Polion, dovršena 1777. godine); na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće zgrada Pukovnijskog suda (današnji Općinski sud) te sjedište generalata Slavonske vojne krajine te niz drugih javnih i privatnih kasnobaroknih građevina. Stara gotička crkva na Meraji se zapušta te vojnom eraru isprva služi kao skladište odora, a u 19. stoljeću i kao žitno skladište.

Pored svega navedenog treba dodati još i Engelovo mišljenje, među ostalim sadržano u njegovoj čestici o srednjovjekovnom naselju Szentillye na mjestu današnjih Vinkovaca, kako je njegovo starije ime zabilježeno u jednoj do sada nepoznatoj ispravi iz 1329. godine bilo Bogdánfalva (Bogdanfolua!). Odgovara li doista Bogdanfolua zapisana 1329. godine u posjedu bana Martina od roda Szente-Mágócsa kasnijim vijestima o Sv. Iliji na mjestu današnjih Vinkovaca, ili nekom drugom posjedu srednjovjekovne Vukovske županije, za sada se ne može pouzdano reći.

Preuzeto iz: D. Petković, Srednjovjekovna nasrelja sjeverozapadnog dijela Vinkovačkog kraja, Vinkovci, 2006., str. 245 - 253.

Turska i Vojna Krajina

Vinkovci se prvi put spominju u jednom izvještaju iz 1615. godine, uz napomenu da su nekada bili dobro nastanjeni, a pod Turcima su se rasuli u nekoliko sela. Nakon pogibije kralja Matije Korvina na Mohačkom polju, Turci se sve više zalijeću na ova područja. Vinkovce osvajaju godine 1533. i u gradu se zadržavaju sve do godine 1691, no osim ruševina i pokojeg turcizma u govoru stanovništva, ne ostavljaju velikog traga. Iako se grad oslobodio od Turaka, ipak je još strepio nd mogućih napadaja turske vojske, te je osnovana Vojna krajina u koju su uvršteni i Vinkovci. U gradu je smješten stožer regimente, te se Vinkovci razvijaju u važno vojno i kulturno središte. Grad je bio sjedište Brodske i Gradiške regimente koje su činile brigadu. S obzirom na takav status, ubrzo počinje izgradnja objekata neophodnih za uspješno djelovanje obrambenih snaga. Stoga je izgrađeno veliko vojno vježbalište, a izgradnja je uzela maha za vrijeme vladanja carice Marije Terezije. U to se doba grad pretvorio u vojnokrajišku jezgru s urbanom fizionomijom panonskog baroknog tipa. S vojnom vlašću počinje sustavna naobrazba. naime, otvoreno je više vojnih učilišta, a od godine 1766. djeluje i vinkovačka klasična gimnazija. Osnovana je u Petrovaradinu, a 1799. premještena je u Vinkovce i postaju potpuna gimanzija. To je jedina vojnokrajiška gimnazija i odigrala je važnu ulogu u izobrazbi brojnih znanih Vinkovčana kao što su Josip Kozarac, Joza Ivakić, Vanja Radauš i drugi.

20. stoljeće

Vinkovci su 1900.g imali oko 8.500 stanovnika. Kada je 1918. g. Hrvatska ušla u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, došlo je do nove organizacije uprave kojom su u 1921. g. ukinute županije, a osnovane oblasti. Nezadovoljstvo koje se pojavljuje među narodima u novostvorenoj državi 1929. g. dovodi do diktature vladara i ukidanja oblasti i oblasnih skupština. Bivši kotar Vinkovci ulazi u sastav Drinske banovine, no radom hrvatskih političkih stranaka 1931. g. kotarevi Vinkovci, Vukovar, Šid i Ilok pripojeni su Savskoj banovini. Rat je grad zatekao i 1940.-1945. godine kada su se na ovom području izvojevale važne bitke, kao što je probijanje srijemskog fronta, kada je gotovo cijelo područje Vojvodine i Slavonije oslobođeno od nacističkog agresora. Dan kada su se Nijemci povukli iz Vinkovaca, 13. travnja, je dugo slavljen kao dan grada. Nakon Drugog svjetskog rata u tada novoj Jugoslaviji osnivaju se kotarevi sa sjedištem u Vinkovcima, Vukovaru, Županji. U tom razdoblju usporavan je razvoj industrije na području Slavonije i zapadnog Srijema, ali marljivšću i upornošću njenih stanovnika i zahvaljujući prirodnom bogatstvima ovoga kraja razvila se napredna poljopriveda i neke industrijske grane.

Krajem 1990, početkom 1991 u Hrvatskoj je započeo domovinski rat. Bio je to rat između Hrvata i Republike Srpske Krajne i Jugoslavenske narodne armije (JNA). Rat je imao četiri faze. Prva faza je započela krajem 1990, početkom 1992, kada je srpska vojska započela nemire. Druga faza je trajala od siječnja 1992 do 1995 kada je došlo do primirja između zaračenih strana, uz stalno motrenje od strane UN-a. Treća faza je trajala od svibnja do kolovoza 1995 kada je hrvatska vojska oslobodila područja koja su bila pod takozvanom Srpskom Krajnom. Zadnja, četvrta faza je bio Deytonski sporazum potpisan 14. prosinca u Parizu, kada su se zaračene strane obvezale na prekid rata. Reintegracija je trajala do 1998.

Raspadom socijalističke Jugoslavije u neovisnoj Hrvatskoj obnavlja se 1992. g. županija pod imenom Vukovarsko-srijemska u čijem se sastavu našao i grad Vinkovci. Grad je jedno vrijeme bio upravno sjedište županije dok uvjeti nisu dozvolili da se nakon mirne reintegracije okupiranog Podunavlja ured premjesti u Vukovar.

Vinkovci su bili središte velikosrpske agresije i grad je trpio neprekidna bombardiranja. U znak odmazde, hrvatske su vlasti minirale pravoslavnu crkvu, a prostor pretvorili u park. Polovica grada je uništena, puno ljudi moralo je napustiti grad. Jugoslavenska vojska je osvojila veliki dio istočne Hrvatske. U posljednji tren je hrvatska vojska zaustavila prodor srpskih snaga deset kilometara prije ulaza u Vinkovce.

Administracija i politika

Gradsko vijeće

U gradu su na vlasti koalicija stranaka HDZ, DC, HSP, HSLS i HSU. Saziv 2005. godine, broji 31 vijećnika: 12 HDZ, 4 SDP, 2 HNS, 2 HSS, 2 HSLS, 3 HSP, 2 HSU, 3 DC i 1 SDSS.

• Predsjednik Gradskog vijeća je Senko Bošnjak, dipl.oec. - HSLS
• Potpredsjednici Gradskog vijeća su:

Zvonimir Mišić, dipl.ing. - HDZ

Mihajlo Tomašković, - HSU

Lokalna uprava

Poglavarstvo Grada Vinkovaca, kao izvršno tijelo, broji devet članova. Gradonačelnik je po položaju i predsjednik Poglavarstva dr. Mladen Karlić. Zamjenici gradonačelnika su Željko Ilić i Željko Beljo. Ujedno su i zaduženi za određeno područje iz nadležnosti jedinica lokalne samouprave. Članove Poglavarstva, na prijedlog gradonačelnika, bira Gradsko vijeće, te svoju dužnost obnašaju volonterski. Ostali članovi poglavarstva su: Ante Miljak, Petar Šimić, Dražen Milinković, Željko Šarčević, Nada Gagro i Branimir Gali. Gradsko vijeće Grada Vinkovaca, kao predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, Grada Vinkovaca, broji 31 vijećnika. Predsjednik Gradskog vijeća je Senko Bošnjak. Potpredsjednici Gradskog vijeća su Zvonimir Mišić i Mihajlo Tomašković.

Ekonomija

Dilj d.o.o. , članica NEXE grupe. 80-godišnja tradicija proizvodnje cigle i crijepa. Proizvodni program je u skladu s ISO standardom 9001. Spačva d.d. drvna industrija. Proizvodnja hrastovog parketa, vrata i furnira.

Demografija

U Vinkovcima danas živi 35.912 stanovnika. Hrvati čine većinu sa 89% , 7% čine Srbi, 0.6% Mađari, 0.3% Romi, 0.2% Rusini i ostali.

Velika prijeratna općina Vinkovci, po popisu iz 1991. godine imala je 98.484 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava:

• Hrvati - 78.313
• Srbi - 13.170
• Mađari - 1.644
• Bošnjaci - 342
• Rusini - 209
• Jugoslaveni i ostali - 4.806

Kultura i šport

Umjetnost i kultura

Dramska umjetnost

Kazališna tradicija u Vinkovcima seže u daleku 1917. godinu kada je Diletantsko kazalište izvelo "Prosce" Ise Velikanovića. Ovo djelo kao da je najavilo bogati šokački repertoar vinkovačke scene. Narodno kazalište Vinkovci izvelo je 5. srpnja 1945., odmah nakon II. svjetskog rata, zahtjevno djelo "Požar strasti" Josipa Kosora. Slijede "Inoče" Joze Ivakića (1966.), "Graničari" Josipa Freudenreicha (1971.), dramatizirani roman "Đuka Begović" Ivana Kozarca (1974.), "Šokica" Ilije Okrugića (1976.), dramatizirani "Mrtvi kapitali" Josipa Kozarca (1977.), "Pouzdani sastanak" Joze Ivakića (1978.), mjuzikl I. Boždara i Davora Kačića "Bećarske vatre", dramatizirani "Satir iliti divji čovik" M. A. Reljković (1982.) i mnoga druga djela. Vinkovački dramski amateri dostigli su visoku umjetničku razinu svoje glume. Franjo Jelinek Beli bio je izvrstan Đuka Begović.

Vinkovačko kazalište dalo je i kasnije poznate profesionalne glumce kao što su Vanja Drach, Nada Subotić, Ivo Ficij, Mato Ergović, Žarko Mijatović, Jasna Bašić, Rade Šerbedžija, Ivo Gregurović, Vesna Tominac i drugi. Kao ravnatelj kazališta zaslužni su za njegov uspon Vojin Dubajić, Vladimir Rem i Miroslav S. Mađer. Osobito uspješan redatelj bio je Himzo Nuhanović, višegodišnji scenarist otvorenja "Vinkovačkih jeseni". Na toj su svečanosti sudjelovali mnogi poznati glumci koji su svoje umjetničko djelovanje započeli na vinkovačkim kazališnim daskama. Čest gost bio je i poznati glumac Fabijan Šovagović, kao izvrstanĐuka Begović i interpretator poezije i proze sa šokačkom tematikom.

Likovna umjetnost

Šokadija kao tema za umjetničko likovno stvaralaštvo prepoznatljiva je kod brojnih umjetnika starije i nove generacije. Postoji veliki broj umjetnika koji rođenjem ili životom nisu bili vezani za Vinkovce, ali su ovom gradu darovali poneko važno djelo. Među njima su Albert Kinert (grafički list Satir), Branko Ružić (Šokačko kolo na terasi bivše Cibalae banke) i Rudolf Švagel Lešić (poprsje Josipa Kozarca).

Vanja Radauš, akademski kipar, slikar, grafičar i pjesnik, jedan od najznačajnijih hrvatskih likovnih umjetnika i kulturnih djelatnika kojemu su Šokadija i grad Vinkovci bili nadahnućem za stvaranje nježnih likova Šokica, a svoju Slavoniju je obdario skulpturama M. A. Reljkovića, Josipa i Ivana Kozarca, Josipa Kosora, Josipa Lovretića, Ivane Brlić Mažuranić i drugih značajnih osoba.

Postoji veliki broj umjetnika koji su cijeli život vezani uz Vinkovce, Antun Babić, medaljer i grafičar; Ivan Domac, pokazivao interes za pejzaž; Božidar Kopić, slikao portrete, aktove i pejzaže; Joza Mataković, slikar i scenograf, autor znaka Vinkovačkih jeseni; Đurđena Zaluški , trajno vezana uz motive ravničarskih krajolika rodnih Vinkovaca; Katarina Žanić Michieli, njezine su slike sjećanje na Slavoniju u cjelokupnoj njezinoj fenomenologiji; Jasna Maretić Diminić, za svoj likovni izraz odabrala je motiv krajolika, Stjepan Jozić, slikar senzibilne palete i pastelnih tonova, ravnatelj Gradskog muzeja i Galerije umjetnosti; Dubravko Mataković, jedan od vodećih suvremenih hrvatskih majstora stripa, kao i mnogi drugi.

Književnost

Tijekom tri stoljeća književni život na području današnje Vukovarsko-srijemske županije obogaćivao se poznatim imenima od kojih su mnoga trajno upisana u hrvatsku književnu povijest. Matija Antun Reljković, glavni je promicatelj prosvjetiteljstva u književnosti ovih krajeva u 18. stoljeću. Osim spjeva "Satir iliti divji čovik", napisao je "Novu slavonsku i nimačku gramatiku".

U 19. stoljeću najznačajnija književna ličnost je Josip Kozarac, moderni nastavljač ideja Reljkovićevih. Josip Lovretić, pučki pripovjedač i pjesnik, istaknuti je hrvatski etnograf i etnolog; Josip Kosor, romanopisac, dramatičar, autor brojnih pripovijedaka, putopisa, feljtona; Joza Ivakić, svojim igrokazima iz slavonskog života označava najviši domet hrvatske dramske književnosti u žanru pučkog teatra; Josip Bogner, piše recenzije, studije, eseje i književno-povijesne rasprave; Ivan Kozarac, njegovo kratkotrajno životno stvaranje svojevrsna je slikovnica Vinkovaca i Šokadije.

Glazbeni život

Od značajnih glazbenih umjetnika koji su potekli s ovog područja, moramo spomenuti Josipa Runjanina (1821.-1878.), skladatelja hrvatske himne, osobe koja se nameće u glazbenoj umjetnosti.

U Vinkovcima je 1948. osnovana Gradska muzička škola, 1971. postala je osnovna muzička škola, a danas se zove Osnovna glazbena škola Josipa Runjanina Vinkovci. Njenim djelovanjem započinje sustavni i dugotrajni rad na glazbenom kultiviranju slušateljstva i mladih naraštaja.

Među mnogobrojnim tamburaškim sastavima ističu se Najbolji hrvatski tamburaši (Zlatni dukati), Dike, Slavonske lole, Patria, Sinovi ravnice i drugi. U tzv. pop glazbi među najpoznatijim je dance skupina Colonia - danas najuspješnija dance grupa u Hrvatskoj, a na hrvatskoj rock sceni skupina Majke. Iako skupina više ne postoji, bivši pjevač Goran Bare, objavio je svoj prvi solo album sa sastavom Plaćenici, koji je postavio nove standarde na Hrvatskoj blues sceni, te nastavlja s radom izdavanjem novog albuma "Za život". Tu je i reper Shorty, koji se proslavio sa hip-hop izvedbom pjesme "Dođi u Vinkovce". Također, ne možemo ne spomenuti pokojnog "Satana panonskog", možda i jedinog pravog Hrvatskog "underground" izvođača, poznatog po svojim krvavim scenskim nastupima i nesvakidašnjom prozom.

Također Vinkovci imaju i svoj veoma mlad, ali izvrstan Gradski puhački orkestar koji svira već 2 i pol godine. Do sada su imali mnogo nastupa čak i izvan naše zemlje, a nerijetko nastupaju i na ulicama grada, kao npr. za dobro poznate Vinkovačke jeseni, te neke veće blagdane - Božić, Nova godina...

Šport

Nogomet:

• HNK Cibalia (do 1991. znana i kao Dinamo Vinkovci)
• NK Dilj
• NK Vinkovci

Odbojka:

• ŽOK Vibrobeton

• SK Lokomotiva
• TK Vinkovci
• ŠRU Bajer

Boćanje:

• BK Lapovci-Dilj
• BK Mladost - Cestorad

Plivanje:

• Vinkovački plivački klub

Kuglanje:

• kuglački klub Dilj-Obrtnik Vinkovci

Obrazovanje

Osnovne škole

• o.š. Antuna Gustava Matoša
• o.š. Bartola Kašića
• o.š. Josipa Kozarca]
• o.š. Ivana Gorana Kovačića]
• o.š. Vladimira Nazora
• o.š. Ivana Mažuranića
• Osnovna glazbena škola Josipa Runjanina]

Srednje škole

• Gimnazija Matije Antuna Reljkovića
• Ekonomska i trgovačka škola Ivana Domca
• Tehnička škola Ruđera Boškovića
• Industrijsko-obrtnička škola Silvija Strahimira Kranjčevića
• Zdravstvena i veterinarska škola dr Andrije Štampara
• Drvodjeljsko-tehnička škola
• Poljoprivredno šumarska škola Vinkovci

Fakulteti

• Poljoprivredni fakultet Osijek - ogranak Vinkovci
• Filozofski fakultet Osijek - ogranak Vinkovci
• Elektrotehnički fakultet Osijek - ogranak Vinkovci
• Građevinski fakultet Osijek - 7. stupanj - ogranak Vinkovci

Udruge

• Odred izviđača "Vinkovci"
• Kinološko športski klub "Cibalia" Vinkovci

Znamenitosti

Vinkovačke jeseni

U Vinkovcima, najvećem gradu jugoistočne Slavonije i Vukovarsko-srijemske županije, već više od tri i pol desetljeća održavaju se u rujnu mjesecu Vinkovačke jeseni. Vinkovačke jeseni najveća su i najpoznatija folklorna, kulturna, gospodarska i turistička manifestacija ne samo Vinkovaca i okolice, već Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, pa čak kontinentalne Hrvatske u cjelini. Na manifestaciji sudjeluju foklorne skupine iz različitih dijelova Hrvatske, dijaspore i drugih zemalja Europe i Amerike.

Prve Vinkovačke jeseni održane su u rujnu 1966. godine. U početku bila je to lokalna smotra izvornoga slavonskog folklora na kojoj su nastupale folklorne skupine iz okolice Vinkovaca, a potom i Slavonije i Baranje.

Godine 1970. uz spomenute skupine na Smotri sudjeluju i skupina gradišćanskih Hrvata i Rusina i Ukrajinaca iz Petrovaca. Kasnije se na Smotri pojavljuju folklorne skupine iz raznih dijelova bivše Jugoslavije, Austrije, Mađarske, Poljske, Slovačke, Rumunjske, Francuske, Švedske i SAD.

Od 1977.godine Vinkovačke jeseni su smotra izvornog foklora naroda i narodnosti Hrvatske, a od 1990. godine smotra izvornoga hrvatskoga foklora na kojoj nastupaju i foklorne skupine iz dijaspore.

Svečanom otvorenju Jeseni prethode Folklorne večeri. One se održavaju nekoliko večeri prije svečanog otvorenja Jeseni i na njima nastupaju foklorne grupe iz okolice Vinkovaca, a od 1993. godine iz Vukovarsko-srijemske županije. Od osamdesetih godina foklorne večeri imaju natjecateljski karakter, a najbolje skupine stječu pravo nastupa na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu i Đakovačkim vezovima.

Svečanost otvorenja događa se na otvorenoj pozornici na središnjem gradskom trgu ili pokraj Bosuta s programom kojem je izvorište i nadahnuće Slavonija i Šokadija – njezini običaji i hrvatska tradicija. U programu sudjeluju popularni hrvatski glumci, tamburaške skupine i pjevači klasične, zabavne i narodne glazbe. Na tim priredbama visoke kulturno-umjetničke i zabavne razine okupi se više tisuća žitelja grada na Bosutu, Županije i gostiju iz raznih dijelova Hrvatske u inozemstva. Svaku priredbu izravno prenosi HRT.

Jedna od najzanimljivijih priredbi Vinkovačkih jeseni su Šokački divani, nastali kao priredba koja ima za cilj dočarati izvorni govor, igre i zabavu odnosno duh i mentalitet Šokca, Slavonca i obnoviti nekadašnje divane. U sklopu Vinkovačkih jeseni održavaju se od 1974. godine najčešće u nekom od naselja vinkovačke okolice.

Mimohod sudionika Smotre foklora ulicama Vinkovaca blagdan je za oči i uši. Kolona svih sudionika, nakon svečane mise u crkvi Sv. Euzebia i Poliona dugačka nekoliko kilometara kreće se prema stadionu NK Cibalie, zadržavajući se kratko ispred glavne pozornice na otvorenom. Više desetina tisuća gledatelja koji ispune ulice i središnji gradski trg, mogu uživati u ljepoti narodnih nošnji i zvucima foklornih skupina iz Mađarske, Ukrajine, Poljske, Slovačke, Francuske, Švedske i drugih zemalja koji kao gosti sudjeluju na Jesenima. Smotra folkora s mimohodom svih sudionika i predstavljanjem konjskih zaprega najatraktivnija je i najposjećenija priredba Vinkovačkih jeseni. S početnih dvadesetak izvornih skupina i 700 izvođača Smotra foklora danas okuplja preko sedamdeset skupina s oko 3.000 izvođača. Poseban interese na Mimohodu i Smotri izaziva pojava i nastup konjskih zaprega. Kloparaju gradskim ulicama i trgovima uređene konjske zaprege. Posebno su lijepe i zanimljive svatovske. Za Šokca, Slavonca, konji i zaprege zbog nekadašnjeg načina života imaju posebno, gotovo mitsko značenje. Otuda i velika ljubav i pozornost prema tim plemenitim životinjama kojih je sve manje.

Iako djeca na Jesenima sudjeluju od samog početka, 1970. godine nastaju Male vinkovačke jeseni, koje 1971. godine prerastaju u Dječje jeseni.

Športska natjecanja, crtanje na pločniku i panoima, nastupi dječjih zborova, foklornih i plesnih skupina, literata, recitatora i dječji korzo dio su sadržaja organiziranih na Dječjim jesenima.

Uz spomenute tradicionalne priredbe i manifestacije, na Jesenima se održavao i niz drugih priredbi kulturnog, gospodarskog i športskog sadržaja. U danima Jeseni u gradu se održavaju likovne izložbe, književne večeri, koncerti, znanstveni i stručni skupovi, gospodarska savjetovanja i izložbe, promocije knjiga, športska natjecanja i drugo. Vinkovačke jeseni slave, čuvaju, njeguju i pokazuju izvorno narodno blago, kulturu i običaje, slavonske, hrvatske, ali i pripadnika drugih naroda kao što su naši dragi i uvaženi gosti.

Poznati Vinkovčani i Vinkovčanke

• Dionizije Švagelj
• Dubravko Mataković, hrvatski crtač stripova (Prot pictures, Desmozgenes...)
• Goran Bare, pjevač rock-skupine Majke
• Ivan Kozarac
• Josip Kozarac
• Mile Petković, nogometni trener
• Shorty, rap-glazbenik
• Vanja Drach, glumac HNK Zagreb
• Josip Runjanin, autor glazbe himne "Lijepa naša"
• Vladimir Smiljanić-Babura, rukometaš
• Tomislav Peternek, srpski i jugoslavenski fotograf
• Josip Mikulčić-Joža, glazbenik
• Rade Šerbedžija, glumac
• Mirko Filipović, K1 borac

Gordan Nuhanović, pisac

Gradovi pobratimi/prijatelji

• Ohrid
• Koprivnica
• Široki Brijeg
• Camponogara
• Kenzingen

Povelja o prijateljstvu gradova i Klub prijatelja

U vrijeme kada su Vinkovci i cijela Hrvatska trebali pomoć, javilo se puno ljudi iz Njemačke, kao i stanovnici grada Kenzingena i Njemački Crveni Križ okruga Emmendingen koji su željeli pomoći. Odlučili su djecu iz Vinkovaca pozvati u Kenzingen i na taj ih način maknuti iz grada te im priuštiti lijepo vrijeme daleko od ratnih stradanja i razaranja. Djeca su jedno vrijeme provela u Kenzingenu kod obitelji. Kroz ovu humanitarnu gestu razvilo se i prijateljstvo između dvaju gradova. Dolaskom delegacije iz Kenzingena, 2002 je i potpisan sporazum o prijateljstvu. Tim činom započeto je niz zajedničkih akcija ( dječja igrališta okružena minama, razmjena glazbenih i folklornih grupa), donacije (novac, hrana, odjeća) kao i razmjena učenika, dok na kraju nije potpisana i povelja o prijateljstvu gradova. Povelja su potpisali 8. kolovoza 2007 gradonačelnik Dr. Mladen Karlić i gradonačelnik Matthias Guderjan.

Korisne informacije

Turistička ponuda

Uz bogate povijesne znamenitosti, kao i gospodarske osobitosti koje ovo područje čine zanimljivim, Vinkovci s okolicom imaju također i svoju raznovrsnu i sveobuhvatnu ugostiteljsko - turističku ponudu i privlačnost.

Ugostiteljska ponuda

U Vinkovcima je razgranata turistička i ugostiteljska ponuda raznih hotela ("Slavonija", "Lady M", "Hotel GEM"...), te oko trideset specijaliziranih restorana, motelskog i drugog tipa sa slavonskim specijalitetima, veći dio u samom gradu, a jedan dio uz prometnice.

Seoski turizam

Turistička zajednica grada Vinkovaca dala je inicijativu davne 1975. godine da se drevne ljepote bogate i lijepe Slavonije iskoriste za razvoj seoskog turizma, budući da su sela Otok, Ivankovo, Rokovci, Andrijaševci, Lipovac i mnoga druga smještena u prekrasnim ambijentima čuvenih hrastovih šuma i na mendrima rijeka Bosut, Biđ, Spačva, Studva i njihovim pritocima. Osobito su poznati "Virovi" kod Otoka - prirodnog fenomena skoro netaknute šumske prirode. I danas osim čiste prirode i odmora u tišini, šetnji, lovu, ribolovu gost se može uključiti u seoske poslove sa svojim domaćinom i uživati u poznatim slavonskim specijalitetima. Sva ta sela sačuvala su svoj izvorni izgled, svoje narodne običaje, svetkovine, narodne nošnje, igre i vesele šokačke pjesme.

Lovni turizam

Ova vrsta turizma ima dugogodišnju tradiciju zbog raznovrsne divljači. To su jelen obični i jelen lopatar poznati u cijeloj Europi te divlje svinje i fazani. Nadomak gradu poznata su lovišta : "Kunjevci", "Spačva" i "Merolino".

Ribolov

Ribolov je moguć na rijekama Bosut, Spačva, Studva, Otočkim i Bošnjačkim virovima. Rijeke obiluju slatkovodnim ribama : šaran, smuđ, som, linjak, grgeč, karas i štuka. Športski ribolov se također njeguje od davnih dana na području Vinkovaca, i nije rijetkost, pogotovo u ljetnim mjesecima, vidjeti brojne ribiće kako se takmiče uz Bosut u samom centru grada.

Vanjske poveznice

• Službena stranica Vinkovaca
• Vinkovci On-line