Hrvatsko-srpski odnosi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Hrvatsko-srpski su višestoljetni odnosi između Hrvata i Srba na području jugoistočne Europe, te drugih država u kojima žive kao iseljenici.

Odnosi poslije stvaranja versajske Jugoslavije[uredi VE | uredi]

Odnosi poslije stvaranja versajske Jugoslavije, započeli su 1918.,[1] i koji su više manje završili u razdoblju 1995.-1998. Intenzitet sukoba između Hrvata i Srba se pojačavao ili smanjivao, i pratio je geopolitičke promjene na prostorima u kojima Hrvati i Srbi žive i obuhvaćaju teritorije sljedećih država: Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, i Republika Srbija. Sukob se vodio na različitim razinama: na razini zajednica, ekonomski, diplomatski, vojno, ideološki, religijski, intelektualno, podatkovno, emocionalno, kulturno, medijski, sportski. Tokom visokog intenziteta sukoba obje strane koristile su represivne mjere na razini države, prisilnu asimilaciju, atentate, genocid, istjerivanje. Kod niskog intenziteta koriste se ekonomske mjere: različite porezne stope, posebne povlastice, diskriminacija u zapošljavanju, socijalne i medijski pritisci, fizički napadi, tuče između navijača športskih skupina.

Korijeni sporova[uredi VE | uredi]

Korijeni hrvatsko-srpskih sporova nisu duboki, i ne sežu stoljećima i niti su plod krvne osvete kako se to prikazivalo u stranim medijima tokom Domovinskoga rata. Hrvati i Srbi u krajevima Habsburške Monarhije su živjeli u miru, i zbog podređenoga položaja znali su nastupati zajedno u svezi pojedinih pitanja. Nakon Napoleonskih ratova u 19. stoljeću Europu potresaju velike promjene gdje feudalizam zamjenjuje kapitalizam kao gospodarski temelj društvenoga poredka, i dolazi do osnutka novih nacionalnih država. Ideje Francuske revolucije, te model nacionalne države u etničkom nehomogenom području spojeno sa niskom socio-ekonomskim statusom mnogih naroda nisu bila najbolja kombinacija.[2] Raspadom Osmanskog Carstva, na istoku 1812. nastaje Kraljevina Srbija koja se postala samostalna država i koja se počela afrimirati kao samostalna država. Stvaranjem samostalne srpske države ostvarila je vjekovna težnja srpskog naroda koji se oslobodio turskog jarma, kao i staviti poraz na Kosovu iza sebe Početkom 19. stoljeća pod utjecajem drugih nacionalno romantičkih pokreta u Europi pojavljuje se panslavizam, koja je obuhvaćala ideje o stvaranju jedinstva između slavenskih naroda i ideje su bile da se stvori homogena slavenska država, ili neka vrsta labave konfederacije. Dominantnu ulogu u južno slavenskoj zajednici, uvelike se zalagala Kraljevina Srbija, jer je ona tada bila jedina uz Rusiju koje su bile slobodne države sa većinskim slavenskim narodom. Nova srpska država postaje svjetionikom za Srbe u okolnim državama. U Hrvatskoj 1812. započinje razdoblje narodnog preporoda i osvješćivanja, i započinje borba za nacionalnu samostalnost. Pojavom Ilirskog pokreta 1830-tih, uveo je ideje o stvaraju političkog i kulturnog jedinstva južno slavenskih naroda, no taj pokret nije proizveo velike reakcije u Srbiji. U Srbiji se u tom vremenu dolazi do kristalizacije nacionalnog plana kroz izgrađivanja kosovskog mita u kojem se izgradio politički program za oslobođenje zemlje predaka odnosno ponovno obnavljanje Dušanovog Carstva. Mlada Kraljevina Srbija, započinje svoj propagandni program i naglašava težnje prema teritoriju Kosova, Novopazarskog sandžaka, Makedoniji. Paralelno sa razvijanjem kosovskog mita započinje i razvijanje programa Velike Srbije objavljeno od strane Ilije Garašanina u Načertaniju, 1844., te prošireno u u napisu Vuka Karadžića Srbi svi i svuda 1849. Djela Načertanije i Srbi svi i svuda negiraju postojanje Hrvatskog naroda ili ga umanjivaju u tolikoj mjeri da je samo adjunktan srpskom narodu. Svojim izlaskom, dolazi do velike protureakcije u hrvatskim intelekutalnim i političkim krugovima dolazi do stvaranja pravaškog pokreta na čelu sa dr. Antom Starčevića. U hrvatskim krajevima nastanjenim sa srpskim življem dolazi do jačanja osjećaja prema srpskoj državi (Kraljevni Srbiji), i osjećaji pripajanju svojoj matici jačali su iz godine u godinu. Nakon previranja u Monarhiji 1848., hrvatsko građanstvo stvara peticiju Zahtijevanja naroda kojim se iznose politička promjene koje su potrebne unutar monarhije da bi se promijenilo stanje hrvatskog naroda; pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Hrvatskog, ukidanje kmetstva, kao ekonomska, sudska, jezična i upravna samostalnost od Ugarske. Ovo zahtijevanje Hrvata nije odgovaralo mađarskim interesima, pa je ovo razdvajanje srpskih i hrvatskih interesa iskoristio kasnije ban Khuen-Hedervary, sa donošenjem posebnih Srpskih zakona i favoriziranjem Srba u društvenom, ekonomskom i političkom životu unutar Hrvatske. Ban Károly Khuen-Héderváry je sa ovim potezom koristio Srbe kao saveznike u borbi protiv hrvatskih nastojanja oko osamostaljenja, te da Hrvatsku učini sve ovisniju prema Ugarskoj. Godine 1883. dolazi do stvaranja Srpskog kluba koji kasnije biva utopljen u unionističku Narodnu stranku. Khuen-Hedervary u svojim vještim političkim manevrima i manipulacijama izbornih jedinica uspio je da u izborima 1884. da Narodna stranka dobije polovinu mandata u Saboru a delegati u zastupali interese Hrvatske u Ugarskom parlamentu. Veliki dio izabranih predstavnika Nacionalne stranke bile osobe srpske nacionalnosti iako su oni sačinjavali samo 25% stanovništva Banovine Hrvatske. Sa ovom premoći u Saboru, Srpski klub je izborio Srpske zakone 1884. te preinake 1887. u kojima je izboreno autonomnost za konfesionalne pravoslavne crkve. Srpski klub se također borio za dvojno hrvatsko-srpsku suverenost na hrvatskim prostorima, no ovi nije bilo zadovoljeno jer iako je to pomagalo u Hrvatskoj, Ugarska nije na to htjela pristati zbog problema u Vojvodini gdje su Srbi bili u većini. [3] Srpski klub je preko svojih glasila "Srpski list" za vrijeme Khenovog režima suprotstavljali su se ideji hrvatskog državnog prava sa svojim zahtjevima za političko pravo koje je prema njihovom tumačenju bilo ratificirano Vlaškim statutima (posebnom tretmanu Vojnih krajina) tokom 17. stoljeća. Odlaskom Khuen-Hedervariya sa vlasti 1903., dolazi do postupnog smirivanja političke situacije između Srba i Hrvata u Austro-Ugarskoj i pod vodstvom Ante Trumbića i Frana Supila dolazi do dogovora raznih stranaka 1905. (Riječka_rezolucija i Zadarska rezolucija) i kada se srpskom narodu priznaje status političkog naroda u Trojednoj kraljevini. Dogovoru nisu bile suglasne Čista stranka prava te Hrvatska pučka seljačka stranka. Razlog dogovora stranaka bila je spoznaja da razdor između Hrvata i Srba u Monarhiji jedino ide na korist mađarskim interesima, Bečkom dvoru te pomaže sve jačem talijanskom iredentističkom pokretu. Dogovorom stranka stvara se Hrvatsko-srpska koalicija sa Fran Supilom na čelu. Bečki dvor je ovu koaliciju opasnim za ostvarivanjem svojih planova, a i u neku ruku ova koalicija je bila dobra došla distrakcija uoči pripajanja Bosne i Hercegovine, jer ako može dokazati da postoji zavjera sa srpske strane, da bi se lakše mogla opravdati pripajanje Bosne i Hercegovine. Montiranim procesom u Zagrebu 1909. otvara se Veleizdajnički proces u kojim se 53 članova Srpske samostalne stranke uhićuje i gdje s bili optuženi da sa Kraljevinom Srbijom kuju zavjeru u ujedinjenju svih Južnih Slavena u jednu jedinstvenu državu na štetu Austro-Ugarske. Čista stranka prava Josipa Franka stala je na stranu Bečkog dvora napadajući Srbe u Hrvatskoj te Hrvatsko-srpsku koaliciju, iako ovo nije bilo uvriježeno mišljenje koje je vladalo u Hrvatskoj. Bez obzira na nedostatak dokaza, većina "zavjerenika" jer bilo proglašeno krivima i poslano u zatvor. Vođa koalicije Fran Supilo biva optužen 1909. također za veleizdaju, nakon završetka procesa Fran Supilo izlazi iz Hrvatsko-srpske koalicije koja kasnije pod čelništvom Svetozara Pribićevića sa mađarskim vlastima sklapa sporazum 1913. da bi time prestala djelovati kao ujedinjavajuća sila Srba i Hrvata u Austro-Ugarskoj monarhiji.


Vidi članak: Velika Srbija, Hrvatsko državno pravo, Srpska samostalna stranka, Vlaški statuti, Pravaštvo, Panslavizam, Ilirski pokret, Aneksija Bosne i Hercegovine

Razdoblje od 1918. do 1941.[uredi VE | uredi]

Ekonomsko nasilje[uredi VE | uredi]

Političko nasilje[uredi VE | uredi]

Asimilacija[uredi VE | uredi]

Vidi članak: Sporazum Cvetković-Maček, Sibinjske žrtve, Vrbske_žrtve, Prečani, Vidovdanski ustav, Atentat u Narodnoj skupštini 1928., Velebitski ustanak, Ustaše, Mile Budak

[4] [5] [6] [7]

Razdoblje od 1941. do 1945.[uredi VE | uredi]

Vidi članak: Drugi svjetski rat u Jugoslaviji, Nezavisna Država Hrvatska

Razdoblje od 1945. do 1990.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Povijest srpskohrvatskog jezika, Demokratska Federativna Jugoslavija, i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

Razdoblje od 1990. do 1991.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Deklaracija o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske

Razdoblje od 1991. do 1995.[uredi VE | uredi]

Vidi članak Domovinski rat, Zagrebački sporazum

Razdoblje od 1996. do 1998.[uredi VE | uredi]

Vidi članak: Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja, Erdutski sporazum

Razdoblje od 2000. do danas[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Operacija Saveznička sila i Međunarodno priznanje Kosova

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://www.globalsecurity.org/military/world/war/croatia.htm
  2. http://www.h-net.org/~habsweb/occasionalpapers/untaughtlessons.html#lesson%20five
  3. Krušelj, Željko, Khuenovi Srbi u borbi za dvojni suverenitet, Vjesnik, 11 i 12. ožujka 2006, str. 34
  4. http://www.croatianhistory.net/etf/nyt.html Einstein Accuses Yugoslavian Rulers in Savant's Murder
  5. http://www.cuvalo.net/?p=92 Memorandum of the Croatian National Council of North America (1933)
  6. http://www.cuvalo.net/?p=58 American intellectuals organized by Roger N. Baldwin, Chairman of the International Committee for Political Prisoners, sent the following letter to the Yugoslav representative in Washington on November 24, 1933.
  7. http://www.cuvalo.net/?p=59 Constitution of the Neutral Peasant Republic of Croatia

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]