Međunarodno priznanje Hrvatske
Za druga značenja, pogledajte Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, spomendan u slavu međunarodnog priznanja.
Međunarodno priznanje Hrvatske je postupno uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija i sljedeći dan su se novosamostalne države uzajamno priznale.[1]
Paralelno je tekao proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, gdje su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su priznale Hrvatsku tokom 1991, a od njih prva Litva. Te su države u to doba i same bile tek djelomično priznate.
Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju.[2]
Od općepriznatih zemalja Hrvatsku je prvi priznao Island,[1] 19. prosinca 1991. Island je također prvi priznao i baltičke republike: Litvu, Latviju, Estoniju.
Istog dana je Njemačka objavila priznanje koje je međutim trebalo stupiti na snagu 15. siječnja 1992. Priznanje su najavile i Italija, Švedska i Vatikan.
Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja, a San Marino 14. siječnja.
Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. Nadnevak 15. siječnja se obilježava kao spomendan - Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, Japan u ožujku, SAD u travnju, a Indija u svibnju.
Na sjednici Glavne skupštine 22. svibnja 1992. koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Ujedinjenih naroda.[1] Uz Hrvatsku nove su članice postale Slovenija i Bosna i Hercegovina.
Hrvatsko je izaslanstvo na svečanosti u Ujedinjenim narodima vodio prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava. Podizanju zastave prisustvovali su mnogi diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika.[3]
Do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države.[4] Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su Sporazum o normalizaciji odnosa, koji je uključivao uzajamno priznanje, 23. kolovoza 1996., a uspostavile su diplomatske odnose 9. rujna iste godine.[5]
Kronologija[uredi | uredi kôd]
Kronološki pregled priznanja Hrvatske do primanja u UN[4][1]:
(članstva u međunarodnim organizacijama održavaju stanje u vrijeme priznanja Hrvatske)
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.png)
Države koje nisu priznale Hrvatsku[uredi | uredi kôd]
Pet država još nije službeno priznalo Hrvatsku, niti su s Hrvatskom uspostavile diplomatske odnose. To su Butan, Liberija, Niger, Srednjoafrička Republika i Tonga.[6]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d Stjecanje međunarodnopravne osobnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991., Pravni fakultet Split
- ↑ Odgovor medijima koji je napadaju: Evo gdje je Grabar-Kitarović bila u vrijeme priznanja Republike Hrvatske!, narod.hr
- ↑ Hrvatska primljena u punopravno članstvo UN-a[neaktivna poveznica]
- ↑ a b Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Kronologija 1992 Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2016.
- ↑ Zakon o normalizaciji odnosa između RH i SRJ (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 11. rujna 2012. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Bilateralni odnosi, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Kronologija 1991[neaktivna poveznica]
- Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Kronologija 1992 Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2016.