Srbi u Hrvatskoj: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
ispravak
Nema sažetka uređivanja
Redak 3: Redak 3:
| slika =[[Datoteka:Prosvjeta.JPG|200px]]
| slika =[[Datoteka:Prosvjeta.JPG|200px]]
| opis slike =Zgrada [[Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta"|srpskog kulturnog društva "Prosvjeta"]]
| opis slike =Zgrada [[Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta"|srpskog kulturnog društva "Prosvjeta"]]
| populacija =201 631<br><small>(4,5 % ukupnog stanovništva Hrvatske)</small>
| populacija =186 633<br><small>(4,4 % ukupnog stanovništva Hrvatske)</small>
| regije =središnja i istočna [[Lika]], Kordun, Banovina, Kninska krajina, Bukovica, zapadna i istočna Slavonija, Baranja
| regije =središnja i istočna [[Lika]], Kordun, Banovina, Kninska krajina, Bukovica, zapadna i istočna Slavonija, Baranja
| jezik = [[Hrvatski jezik|hrvatski]], [[Srpski jezik|srpski]]
| jezik = [[Hrvatski jezik|hrvatski]], [[Srpski jezik|srpski]]
Redak 11: Redak 11:
'''[[Srbi]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]]''' najveća su nacionalna i etnička manjina.
'''[[Srbi]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]]''' najveća su nacionalna i etnička manjina.


Po popisu iz 2001. godine, ima ih 201.631 i čine 4,5 % stanovništva Hrvatske. Njihov broj je bio mnogo veći 1991. godine, kada ih je bilo 581.663 i kada su činili preko 12,2 % stanovništva.
Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, ima ih 186.633 i čine 4,4 % stanovništva Hrvatske. Na popisu iz 2001. godine, bilo ih je 201.631 i činili su 4,5 % stanovništva Hrvatske. Njihov broj je bio mnogo veći 1991. godine, kada ih je bilo 581.663 i kada su činili preko 12,2 % stanovništva.


== Demografska povijest Srba u Hrvatskoj ==
== Demografska povijest Srba u Hrvatskoj ==

Inačica od 12. svibnja 2013. u 14:59

Srbi u Hrvatskoj
Zgrada srpskog kulturnog društva "Prosvjeta"
Ukupno pripadnika
186 633
(4,4 % ukupnog stanovništva Hrvatske)
Značajna područja naseljavanja
središnja i istočna Lika, Kordun, Banovina, Kninska krajina, Bukovica, zapadna i istočna Slavonija, Baranja
Jezik
hrvatski, srpski
Vjera
pravoslavlje
Povezane etničke grupe
Srbi
Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci
Južni Slaveni

Srbi u Hrvatskoj najveća su nacionalna i etnička manjina.

Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, ima ih 186.633 i čine 4,4 % stanovništva Hrvatske. Na popisu iz 2001. godine, bilo ih je 201.631 i činili su 4,5 % stanovništva Hrvatske. Njihov broj je bio mnogo veći 1991. godine, kada ih je bilo 581.663 i kada su činili preko 12,2 % stanovništva.

Demografska povijest Srba u Hrvatskoj

Većina današnjih Srba u Hrvatskoj su potomci balkanskih Vlaha koji su doselili u Hrvatsku u ranom novom vijeku za vrijeme turskih osvajanja. Pritom valja razlikovati balkanske Vlahe od starohrvatskih Vlaha, katoličke vjere, koji su živjeli na području Dalmacije, Like i na južnoj velebitskoj padini, a etnografski ih se nije moglo razlučiti od Hrvata jer su se bili vrlo rano pohrvatili i snažno se integrirali u hrvatsko društvo [1][2].

Osmansko doba

Ti su balkanski Vlasi se doselili u Hrvatsku u istim migracijskim valovima kojim su došli na područje današnje BiH[1], tako da se već 1530. spominje veći broj Vlaha u nekim mjestima u središnjoj Hrvatskoj, kao što su Unac i Srb. Ti migracijski valovi nisu bili spontani i nekontrolirani, nego je bila uvijek riječ o "strogo usmjerenoj turskoj kolonizaciji ili planskoj turskoj politici, koja kolonizacijom stočarskog vlaškog stanovništva nastoji odmah popuniti osvojene krajeve iz gospodarskih i strateških razloga." [1]. Osmansko Carstvo nije slučajno koristilo Vlahe u te svrhe, budući da su bili "nesjedilački "pokretljiv svijet"" [1] i kao takvi su "imali osobitu ulogu u osvajanju novih prostora i u njegovu naseljavanju."[1]. Također valja imati na umu da ne valja poistovjećivati pojam Srba i Vlaha, jer je svojevremeno izvjesni broj Hrvatâ i Srbâ sa osvojenih područja htio ući u "vlaški red" da bi dobio vlaške povlastice, no središnje su osmanske vlasti "strogo branila i Srbima i Hrvatima pristup u povlaštenu vlašku zajednicu", još u doba srpskog kraljevstva su srpski vladari zabranjivali brakove između Srba i Vlaha [1].

Izvorište odakle su došli ti balkanski Vlasi su bili područje "balkanskih planina i balkanskobizantske civilizacije". Odatle su selili prema zapadu, a najčešće su išli trima velikim pravcima.

Prvi migracijski pravac je išao "sjevernom padinom Dinarskog gorja, poglavito iz hercegovačkog sandžaka preko velikih kraških polja: Livanjskog i Glamočkog"[1].
Drugi migracijski pravac je vodio preko "Banjaluke, Ključa i Petrovca u Pounje"[1].
Treći migracijski pravac je išao "iz Hercegovine dolinom rijeke Drine i Bosne, u Srijem i Slavoniju", gdje su osmanske vlasti osnovale sandžak i Pakrački sandžak[1].

Kolonizacija za vrijeme osmanske vlasti je trajala do sredine 16. stoljeća.

Osmanski pad, Mlečani i austrijska kruna

Nakon odluka na Bečkoj konferenciji 1577. kojom se odlučilo ojačati hrvatsko ratište uspostavom dobro opskrbljene i plaćene Vojne krajine, pobjede u bitci kod Siska 1593. i Žitvanskim mirom 1606. kojim je postalo jasno da će njihov dotadašnji poslodavac, Osmansko Carstvo sve više gospodarski posrtati i propadati, da se "doista primiče kraj pljačkama i obilnu plijenu što su ga više od stotinu godina nemilosrdno uzimali s ove strane hrvatske obrambene linije"[1], a nasuprot dobro novčarenoj drugoj strani, pa ostavljaju dotadašnjeg gospodara i sve više su prelazili na austrijsku stranu, koja je da bi ih još više pridobila, Vlasima dijelila "opustjelu zemlju hrvatskoga plemstva i svećenstva vežući doseljene Vlahe različitim povlasticama uz krajiške generale i Dvorsko ratno vijeće u Grazu" [1], čime je nakon turske, došao val austrijske kolonizacije Vlaha u Hrvatsku koja je trajala u 16. i 17. stoljeću.

Prvi balkanski Vlasi koji dolaze na slobodni teritorij, pod kršćanskom vlašću, su bili oni koji su u 16. st. došli iz Hercegovačkog sandžaka na područje današnje Dalmacije i Like. To je bilo dijelom mletačke kolonizacije balkanskih Vlaha.

Druga je skupina otišla na područje Varaždinskog i Karlovačkog generalata, a ona se javlja početkom opadanja moći Osmanskog Carstva. Budući da je u pograničnim područjima vladalo bezakonje, česta je bila ratna ugroza, onemogućen redovni gospodarski život i krajevi su opustjeli. Da bi se ti krajevi mogli braniti, trebalo je ljudstva koje bi naselilo te krajeve. Jedini zainteresirani su bili balkanski Vlasi koji su služili Osmanskom Carstvu i bili su voljni prići protivničkoj strani i napustiti dotadašnjeg gospodara koji ih više nije mogao kvalitetno financirati, za razliku od protivnika, rastuće moćne kršćanske Austrije koja je odlučila uložiti velike resurse u protuturski rat. Pregovarali su s nadvojvodom Ferdinandom koji im je dao slične povlastice koje su imali kod osmanskih vladara.[1]. Hrvatski sabor je pokušao 1629. riješiti balkanskovlaško pitanje posebnim zakonom kojim bi ih se stavilo u okvire Hrvatskog Kraljevstva, no balkanski Vlasi su se izravno nagodili sa Habsburzima izborivši Vlaške statute[1].

Kad je mletačku vlast u južnim hrvatskim krajevima zamijenila austrijska pa 1805. Napoleonova, došlo je do promjene crkvene organizacije. Kršćanski vjernici grčkog obreda koji su dotad djelovali pod krovom rimokatoličke Crkve izuzeti su od njene nadležnosti odlukom francuskih vlastiju. Iste su dale utemeljiti dalmatinsku biskupiju vjernika grčkog obreda, utemeljili su konsistoriju i bogosloviju. Napoleon je za biskupa (episkopa) je odredio Benedikta Kraljevića koji je prije bio metropolit dabrobosanski. Nosio je naslov biskupa "Dalmacije i Boke Kotorske". Odlaskom francuskih vlastiju 1813. i dolaskom austrijskih nije se promijenila nova crkvena organizacija. [3]

19. stoljeće pod austrijskom

Posrbljavanje balkanskih Vlaha u Hrvatskoj je počelo u 18. st. pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve, a ponajviše domaćih pravoslavnih svećenika Karlovačke mitropolije koji su se školovali u manastirima izvan Hrvatske (Ugarska) koje su vodili svećenici Srpske pravoslavne Crkve, koji su u južnougarske krajeve došli velikom seobom Srba 1690. i 1737.. 1695. je srpski patrijarh Čarnojević organizirao crkvenu hijerarhiju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, čime je zahvatio i pravoslavne Vlahe. Pri tome je dio (Vojna Krajina) podredio gornjokarlovačkoj episkopiji (biskupiji), a drugi dio (Varaždinski generalat i civilnu Hrvatsku) 1705. je podredio pakračkoj episkopiji[4].

Srbiziranje Vlaha u južnoj Hrvatskoj je bilo posljedicom što su se pravoslavni Vlasi iz južnih hrvatskih krajeva pod mletačkom upravom hijerarhijski povezali sa Srpskom pravoslavnom Crkvom u sjevernoj Hrvatskoj, što je pojačalo obrednu i crkvenu povezanost Vlaha sa tim doseljenim Srbima[4].

Novom samostalnijom organizacijom kršćanskih vjernika grčkog obreda su proradili interesi Srba iz Južne Ugarske, odnosno njihovog klera, za južne hrvatske krajeve. Spletkama metropolita iz Srijemskih Karlovaca Stratimirovića kod samog habsburškog državnog vrha biskup (episkop) vjernika grčkog obreda Benedikt je morao pobjeći, a na to je na čelo dalmatinske biskupije došao 1828. carevom odlukom arhimandrit Josif Rajačić, pouzdanik Srba iz Južne Ugarske. Srpski kler centriran u Srijemskim Karlovcima ga je 1848. postavio za patrijarha, no austrijski car nije se mogao baviti time, budući da je sama opstojnost Monarhije bila ugrožena mađarskom revolucijom, pa je pristao na taj manevar. Metropoliti iz Karlovaca su imali ambiciju podrediti si sve pravoslavne u Habsburškoj Monarhiji. [5] Ovaj pokušaj potčinjenja kršćana grčkog obreda u Monarhiji pod srpski kler nije prošao zbog molbe [nedostaje izvor] pravoslavnih Hrvata austrijskim vlastima. Iako su carske vlasti ustrojile dvije metropolije, Erdeljsku 18768. i Bukovinsku 1873.,[6] pod koju su došli Hrvati kršćani grčkog obreda iz Dalmacije te Crnogorci s Istre (Peroj), zbog crkveno-školske organizacije upliv je srpske propagande ušao među te ljude.

1860-ih se godina na području južne Hrvatske u austrijskoj krunskoj pokrajini Dalmaciji počelo se potiho širiti srpsko ime među pravoslavnim stanovništvom. Prvotno je to bilo kroz vjersko područje. Vremenom se to širenje srpskog imena počelo biti sve otvorenije, pa se počelo širiti i kao oznaka nacionalne pripadnosti. Dogodio se i jedan kratkovjeka proturječnost kad se za srpsku ideju pridobilo neke katoličke intelektualce. Potonja je kratkovjeka pojava se pojavila najjače u Dubrovniku, a potonji su bili zvani "Srbi katolici" [7] Pojavu potonjih su srpski publicisti s velikosrpskih pozicija tumačili kao argument za svojatanje Dubrovnika, ignoriravši okolnosti onog vremena: pod austrijskom su vlašću južnohrvatski krajevi doslovno grcali, Hrvatska koja je bila pod banovanjem Khuena Hedervaryja bila je osramoćena, satrvena i obeščašćena te sebe nisu htjeli dovesti pod istu čizmu, dok se novoosamostaljene Srbiju i Crnu Goru uz ideju ujedinjavanja Južnih Slavena romantično promatralo, a samu Srbiju su ti intelektualci nadobudno zamišljali kao ujediniteljicu. Stvaranjem južnoslavenske države politički su im se ciljevi ostvarili, a nakon toga su ti "jednokratni Srbi" nestali s političke pozornice.[8]

Takva su kretanja potihog širenja srpskog imena u hrvatskim krajevima posljedica planova srbijanskih političara koji sežu još iz prve polovice 19. st., dok Srbija nije bila samostalnom državom, nego tek autonomnom pokrajinom u Turskom Carstvu. Prema poznatom Garašaninovom Načertaniju iz 1844. namjeravali su utemeljiti srpsko carstvo na raspadnutoj turskoj državi. Apetiti iz prvotna plana kojem su granice činile Tursko Carstvo i Slaveni u njima, vremenom su se proširili na područje današnje Republike Hrvatske, odnosno ondašnje habsburške upravne jedinice Vojnu krajinu i Dalmaciju.[9] Takve megalomanske ideje širenja imale su slične pandane u novim kršćanskim elitama u pravoslavnim državama na jugoistoku Europe: Grčka su željeli obnoviti Bizantsko Carstvo, Bugarska Bugarsko Carstvo iz doba cara Simeona, a Srbija Srpsko Carstvo iz doba cara Dušana.[10].

Za to ostvariti, trebalo je pripremiti teren, da bi im diplomacija i vojska imale jaču podlogu za djelovanje. Oslonci za to su bili: srpsko državno pravo; ondje gdje ono nije moglo prisvojiti zemlje, posezalo se za argumentom narodnosti, a kad ni taj argument nije mogao prisvojiti neku zemlju, onda je trebalo "izmisliti" odnosno nekako "stvoriti" Srbe među ciljanim stanovništvom, ako ne kod svih, ono kod većine. Glavna ciljana skupina bili su im pravoslavci u susjednim, nesrpskim zemljama, a k zemljama u Austro-Ugarskoj to se pojačalo nakon debakla u pohodu na Bugarsku. Srbijanski je vrh 1848./50. organizirao tajnu mrežu agenata koji su propagirali srpsko ime, naputke dobivali iz samog vrha, tajnost je bila tolika da su samo u vrhu znali za nju, a novčarena je iz tajnih fondova. Agenti su se prikrivali djelatnošću u području kulture. Poznati agenti su bili dubrovački paroh Đorđe Nikolajević i prvak Narodne stranke Stefan Mitrov Ljubiša.[11] Izmišljanje novih Srba sprovelo se poistovjećivanjem pravoslavnog stanovništva i pravoslavne vjere u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Hrvatsko-slavonsko vojnoj granici te u Bosni i Hercegovini sa srpstvom.[10][12] Drugi kriterij 'srpstva' bilo je pripadanje stanovnika štokavskom narječju, 'argument' koji je trebao poslužiti i ondje gdje nije bilo pravoslavaca.[13] Poistovjećivanje govornika štokavskog narječja sa srpskim također je bila jednim od metoda kojom se pravdalo prisvajanja hrvatskih zemalja.[13] Ironično je da je ovu ideju "svi su štokavci Srbi", koja je bila argumentom Srbije koje je namjeravala oteti zemlje austrijskoj kruni, plod zamisli mladogramatičarske škole koju su izmislili njemački slavisti, a koju je promicala austrijska vlada, zabilježeno još 1850-ih .[13] Druga je ironija ta što se ova mladogramatičarska ideja kao bumerang obila o glavu onima koji su ju lansirali. Ideju o svim štokavcima kao Srbima i istosti hrvatskog i srpskog jezika lansirale su austrijske vlasti da bi lakše vladali hrvatskim krajevima i u sljedećem koraku radi pripajanja Srbije te prodor preko makedonskih krajeva sve do Soluna.[14] Ideja je bila da je "lakše imati Beograd i Zagreb ako se tamo govori isti jezik", pri čemu je geostrateški položaj Beograda (ušće Save u Dunav, blizina ušća Tise u Dunav i Morave u Dunav) u odnosu na Zagreb dodatno utjecao ("zašto izabrati Zagreb kad se može imati i Beograd") na favoriziranje Srba koje ondašnja Austrija nije doživljavala kao opasnost, za razliku od Hrvata koji su imali svoje jezičare, političare, uhodano pravo, vojnu tradiciju i spremnu vojsku, nacionalnu svijest, svojim državnim pravom i međunarodnim ugovorima potvrđena prava (ugovori koje su Habsburzi potpisali s Hrvatima) pa je Austriji trebao netko (Srbi) tko će im poslužiti u discipliniranju opasnih Hrvata. Isto je napravila i Mađarska koja je poslije 1848. postala snažna unutarnja i međunarodna politička čimbenica te se poželjela proširiti na jugoistok: širila je i protežirala među Hrvatima ideje vukovske škole preko mađarona, što je osobito bilo snažno za Khuena Hedervaryja.[14] Uslijedilo je u idućih nepunih sto godina naglo teritorijalno bujanje Srbije koju su protežirale austrijske protivnice Engleska i Francuska, koje je dovelo do toga da se Austriji odnosno Ugarskoj stvar otrgla kontroli te im se višestruko osvetilo drugovanje i trgovanje sa Srbijom a na štetu Hrvatske.

Velikosrpske je agente čekalo puno posla na početku ovog projekta. Srpski list Srbobran iz Zagreba koji je financirala srbijanska radikalska vlada[15] u broju 4(16)10.1894.,113 u članku Naša prva desetgodišnjica opisao je buđenje hrvatske nacionalne svijesti kod pravoslavnih, težnje ka zapadnim vrijednostima i o neindoktriniranosti svećenstva srpstvom: "U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su >pravoslavni Hrvati< koji sa amvon srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice."[16] Velikosrpski list Srbobran je zbog svog antihrvatskog članka Nikole Stojanovića Srbi i Hrvati ("Do istrage naše ili vaše” = "do istrebljenja našega ili vašega") u broju 168/169 iz godine 1902. prouzročio velike antisrpske demonstracije u Zagrebu, a kao posljedica svog dugogodišnjeg izazivačkog pisanja.[17]

U habsburškoj pokrajini Dalmaciji srpska se ideja širila trima kanalima[18][10]:
- tajnom agentskom mrežom, organiziranom i financiranom iz Srbije
- srpskim tiskovinama iz Južne Ugarske, posebice Zastave iz Novog Sada
- pravoslavnim svećenstvom i redovnicima iz Dalmacije koji su se školovali u bogoslovnoj školi Srpske pravoslavne Crkve u Srijemskim Karlovcima

Vremenom se primjećivalo da se nešto događa: pravoslavni su najednom sve izrazitije naglašavali srpstvo, dok su Hrvatima prigušivali hrvatstvo i isticali "slovinstvo, jugoslavenstvo, slavjansko, ilirsko". Dok su u Narodnoj stranci iz drugog dijela raskomadane Hrvatske, habsburškoj pokrajini Hrvatskoj i Slavoniji odnosno Vojnoj krajini još držali to neodređeno nadnacionalno ime "da se ne zamjere Srbima zbog zajedničke ideje", prvak Narodne stranke iz Dalmacije Pavlinović je pročitao srpske namjere, shvativši da Hrvatima žele oteti domovinu, pa je svoj stranački program obojio hrvatskim atributima, umjesto neodređenih "slovinskih, ilirskih" i sl. [19]

Kasnije su ti Srbi bili instrumentalizirani u rukama tuđinaca koji su upravljali Hrvatskom, kao sredstvo kojim se discipliniralo Hrvate. Posljedica svega toga je i da je porast broja Srba u doba banovanja Khuena Hedervaryja u Hrvatskoj, rastao u odnosu na porast broja Hrvata (2,5 % veći)[20]. Radi 'discipliniranja Hrvatske', Khuenov je režim prenaglašavao regionalnu ideju i regionalna imena među Hrvatima, poticao posrbljivanje pravoslavnih Hrvata, novostvorene je Srbe protežirao tako da su u Hrvatskoj paktirali s mađaronima (1883. - 1903.), radeći protiv hrvatskih interesa.[13] Tako su novostvoreni Srbi u Hrvatskoj postali zaštićena kasta, a posljedica te protežiranosti Srba bila je ta da se kulturno sjedište Srbima premjestilo iz južne Ugarske u Hrvatsku.[13] U hrvatskim krajevima koji su ostali izravno pod austrijskom krunom, Kraljevini Dalmaciji, posrbljeni pravoslavci paktirali su od 1870. sa talijanašima i autonomašima, a protiv hrvatskih stranaka.[13] Iz tog razdoblja datira paktiranje velikosrpskih snaga na hrvatskom jugu s talijanskom iredentom protiv Hrvatima, na način da su komadali hrvatske zemlje, negirali postojanje Hrvata, opstruirali svaki pokušaj međusobnog povezivanja hrvatskih zemalja makar se to radilo o običnoj prometnici (u Austro-Ugarskoj željeznica Zagreb - Split, u Titovoj Jugoslaviji i neovisnoj Hrvatskoj auto-cesta Zagreb - Split i tunel kroz Ćićariju), da bi prometnom odsječenošću oslabili tako odvojenu Hrvatsku i pojačali međusobno otuđenje Hrvata kojima su favorizirali regionalno nad nacionalnim, i na kraju kad su velikosrbi i talijanska iredenta međusobno se podupirali u zahtjevima za neopravdano i neosnovano povlašteni zakonski status u hrvatskim zemljama kad si ih nisu uspjeli pripojiti. Ovaj dvojni mađarsko-talijanski udar na potpuno integriranje hrvatske nacije za posljedicu imao je da je na grubi način hrvatskom narodu otrgnut veliki dio njegovih pravoslavnih kršćana.[13]

20. stoljeće

Zadnja desetljeća Austro-Ugarske

Po popisu 1910., na teritoriju Kraljevine Hrvatske i Slavonije živjelo je 644.955 Srba[nedostaje izvor], koji su činili 24,5 % stanovništva.

Kraljevina SHS/Jugoslavija

Na brojnost i srpsku ideju među pravoslavcima u Hrvatskoj veliki je značaj imala preorganizacija pravoslavne Crkve u Kraljevini SHS, kad su sve pravoslavne Crkve ujedinjene pod Srpskom pravoslavnom crkvom. To je odlučeno na konferenciji pravoslavnih episkopa od 31. prosinca 1918. u Srijemskim Karlovcima i odlučeno je uspostaviti srpsku patrijaršiju.[21] Stvaranjem Kraljevine SHS, Srpska pravoslavna crkva tako je zaposjela imovinu Bukovinsko-dalmatinske metropolije, koja je dotad bila pod vrhovnom crkvenom vlašću Carigradske patrijaršije, a sjedište imala u Bukureštu. Zaposjednute su imovine eparhije dalmatinsko-istarske i boko-kotorsko-dubrovačke eparhije.

Odmah nakon 1918. je pojačan priljev Srba iz Srbije na područje Hrvatske, osobito na područje srijemske i ličko-krbavske županije [22]. Relativni je rast Srba zabilježen u virovitičkoj (porast od 35 %), srijemskoj i modruško-riječkoj županiji, ponajviše zbog snažne od vlastiju organizirane kolonizacije srpskih dobrovoljaca u Slavoniji [23]. Tako je na područjima agrarnih ureda u Osijeku i Vukovaru podignuto po 25 naseobina za dobrovoljce na koje je naseljeno 8.000 obitelji[24].

Socijalistička Jugoslavija

Srbi su zabilježili porast u hrvatskim gradovima (kao vojno i upravno osoblje), a posebni vid rafiniranog koloniziranja je bila prikrivena kolonizacija priobalnih mjesta ("vikendice") [25].

Razlog rasta udjela Srba u nekim krajevima je zbog iseljavanja Hrvata[nedostaje izvor] iz političkih (politički progoni) i gospodarskih razloga (olakšano[nedostaje izvor] izdavanje putovnica radi odlaska na "privremeni" rad u inozemstvo), odnosno masovna smaknuća i veliko iseljavanje [25] Hrvata, osobito u neposrednom poraću. Također je bilo i planskog naseljavanja Srba u selima gdje su Hrvati u masovnim poklani, a preživjeli protjerani (uz zabranu povratka). Takvi primjeri su Zrin, Gvozdansko, Španovica[26], Udbina i druga.

Srpski hegemonistički krugovi u Jugoslaviji uveličavali su broj Srba u Hrvatskoj, da bi temeljem toga zahtijevali daljnje povlastice za njih. Popis iz 1971. je opovrgao te napuhane brojke. Iako su u vrijeme hrvatskog proljeća hrvatske ustanove tražile i njegovale dobre odnose sa Srbima, bilo je to otežano zbog utjecaja srpskog društva Prosvjete, srpskih generala u JNA (gen. Vidović i dr.) te raznih emisara koji su huškali Srbe na Hrvate. Ti huškači su skrivajući se iza imena Srba iz Hrvatske vodili su otvorenu kampanju protiv Hrvata. Letcima i pamfletima protuhrvatskog sadržaja su svaki spomen hrvatstva stigmatizirali klevetama o stvaranju nove NDH, raspadanju Jugoslavije, aludiranja na NDH "Hrvati klali Srbe", potpirivali su ustaničko raspoloženje, prijetili se hrvatskom narodu, a čelnike hrvatskog proljeća nazivali ustašama. Isti huškači su tražili traže autonomiju Korduna, Banije, Like i sjeverne Dalmacije,[27] na taj način otvoreno zazivajući daljnje komadanje i razvlašćivanje Hrvatske od Hrvata. Nažalost, ta histerična kampanja polučila je plod kod većine hrvatskih Srba, unatoč tome što su hrvatske ustanove poput Matice hrvatske se demokratično odnosile prema Srbima iz Hrvatske, kojih je nemalo surađivalo u Matičinim glasilima.[27]

Samostalna Hrvatska

Domovinski rat

Broj Srba je u tom razdoblju opao u Hrvatskoj. Hrvatsku su prije početka velikosrpske agresije na Hrvatsku u velikom broju napustile obitelji osoblja JNA srpske nacionalnosti, kao i građani srpske nacionalnosti koji se nisu slagali sa novim poredkom u Hrvatskoj, nego su organizirano otišli u Srbiju, BiH, Crnu Goru ili na područja pod nadzorom pobunjenih Srba iz Hrvatske. [28]
Ipak, jedan dio Srba je ostao živjeti na području pod kontrolom hrvatskih vlastiju. Dio tih Srba su pobili velikosrbi kad su zauzeli neke hrvatske krajeve koji su ostali pod kontrolom hrvatskih vlastiju (pokolj u Voćinu 12. i 13. prosinca 1991., pokolj u Gornjim Jamama 11. prosinca 1991., pokolj u Širokoj Kuli 13. listopada 1991.).

Dio se srpskog stanovništva na razne načine uključio u realizaciju projekta velike Srbije. Neki su koji su ostali u Hrvatskoj bili informatori i pomagači srpske agresije. [29] Zbog tih izdajnika unutar grada, časnom dijelu srpskog stanovništva u Hrvatskoj koji je sve vrijeme bio lojalan svojoj domovini, nije bilo lako.[30]

Također je poznat slučaj "predbjeglica". To je bio slučaj obitelji časnika JNA i pripadnika ondašnje milicije (kasnijeg MUP-a) koji otpočetka nisu pokazivali lojalnost hrvatskim vlastima, kao i ini Srbi koji su bili upozoreni na to da će se sukobi zaoštriti. Poznati su i slučaji nekih naselja koja su bila mješovitog nacionalnog sastava, gdje se srpsko stanovništvo iselilo "upravo uoči terorističkoga ili vojnoga napada na ta mjesta"[31]

Smanjenje broja Srba je došlo i iz slučaja obitelji iz nacionalno miješanih brakova, gdje je jedan od supružnika bio srpske nacionalnosti. Dio obitelji iz takvih mješovitih brakova su se osamostaljenjem Hrvatske, izjasnili kao Hrvati.

Tijek i kraj rata

Tijekom rata Srbi su napuštali okupirana područja Hrvatske i odlazili u Srbiju, BiH, Crnu Goru, zapadne zemlje ili egzotične zemlje. Još prvih godina rata pobunjeničke vođe srpskoga naroda su dobro uvježbali evakuaciju. Krajem rata evakuacija se dogodila točno prema planu koga su vođe srpskoga naroda stvorili još davno prije „Oluje“ i dobro ga uvježbali. Sustav Civilne zaštite je na svim njezinim razinama bio u tome vrlo učinkovit. I stanje u vojsci bilo je katastrofalno. Započinjanje operacije „Oluja“, 4. kolovoza je imalo za katastrofalnu posljedicu napuštanje borbenoga položaja i organizirani bijeg po unaprijed planiranim pravcima, jer pomoć koja im je ranije bila od Srbije obećana nije stigla. Vojnici su napustili bojne redove i zajedno sa stanovništvom krenuli prema Bosni i Hercegovini i potom u Srbiju. Babić, načelnik Republičkoga štaba Civilne zaštite, poduzeo je sve potrebne mjere kako bi pravovremene pripreme, kako samih djelatnika Civilne zaštite, tako i civilnoga stanovništva, bile učinjene. Ljude koji su odlučili ostati kod kuće, Civilna je zaštita također uputila i pripremila im potrebna sredstva za sklanjanje u blizini vlastitih kuća. Kada je Martić donio „Odluku o evakuaciji“, svi koji su sudjelovali u provedbi evakuacije bili su odmah upoznati s njom, načelnici štabova Civilne zaštite, zapovjednici postrojbi SVK-a i međunarodna zajednica. S obzirom na to da je već bilo u tijeku kretanje stanovništva u kolonama prema manje ugroženim mjestima, djelatnicima Civilne zaštite i vojske SVK-a bilo je puno lakše preusmjeriti kolone na pravce kretanja koji su navedeni u Martićevoj Odluci.Ljude koji su odlučili ostati u svojim kućama obilazili su djelatnici Civilne zaštite, lokalnih vlasti i vojske SVK-a. Oni su ljudima govorili da „bježe“ prema Srbu jer dolaze „ustaše“ izazivajući na taj način paniku i strah kod ljudi. Ti su ljudi nakon takvih upozorenja također odlučili otići. Posljedično, ljudi su se međusobno poticali da odu od svojih kuća. I u ovom se slučaju informacija o krajnjem odredištu evakuacije prenosila usmenim putem među ljudima. Rukovodstvo RSK-a i SVK-a nije imalo namjeru evakuirati stanovništvo iz najugroženijih područja u najmanje ugrožena područja, već je Martićeva Odluka imala za cilj iseljenje svog stanovništva s područja RSK-a, na duže razdoblje. Utemeljenost ovoga zaključka nalazimo i u činjenici da je vojska SVK,-a zajedno sa stanovništvom, prešla državnu granicu i ušla na područje BiH. Iako nije utvrđeno tko je i kada izdao zapovijed za povlačenje postrojbi SVK-a u BiH, razvidno je da je rukovodstvo SVK-a unaprijed isplaniralo povlačenje svojih postrojbi, vojne opreme i mehanizacije preko državne granice i dogovorilo predaju istog s Vojskom Republike Srpske. U skladu s dogovorom, Srpska je vojska Krajine to i učinila odmah po dolasku u BiH. Po dolasku u BiH, unatoč spomenutoj podršci RS-a, ljudima nije bilo omogućeno da ostanu privremeno, nekoliko dana, i kada se situacija smiri, da se vrate svojim kućama. Naprotiv, ljudi su morali napustiti i područje Republike Srpske i otići u Srbiju. Vrlo mali broj ljudi ostao je na području Republike Srpske.[32]

Kultura

Pri Srpskom kulturnom društvu Prosvjeti djeluje Središnja knjižnica Srba u Hrvatskoj.[33]

Dani srpske kulture su manifestacija koja se održava od 2006. godine.

Poznati Srbi u Hrvatskoj

1 - prema nalazima Ljubice Štefan, pisao je o svom hrvatskom podrijetlu [35]
2 - Božidar Petranović je rekao na izbornom govoru u Kninu pred većinom pripadnika istočne crkve , što je zabilježeno u "Zori Dalmatinskoj" iz 1848., u br. 29, gdje je govorio o svojim sunarodnjacima kao Hrvatima "Mi smo Hrvati. Nastojat ću da se mili naš hrvatski jezik što prije uvede u škole i u sudove." [36]
3 -
4 - mijenjao nacionalno izjašnjavanje kroz vrijeme, pa se poslije izjašnjavao Jugoslavenom.
5 - Talijanskog podrijetla.
6 - Vidjeti izjašnjavanje njegovog brata.
7 - Po majci Hrvat.

Potpora Republike Hrvatske srpskoj nacionalnoj manjini

Temeljem prava kao nacionalna manjina, kroz svoje udruge i kulturna društva Srbi u Republici Hrvatskoj godišnje primaju 11 milijuna kuna (podatci za 2011. godinu). [37]

Izvori i referencije

  1. ↑ a b c d e f g h i j k l m Stranica Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora dr Mirko Valentić: O etničkom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba
    Članak je izašao i u:
    Nastavni vjesnik (časopis Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora), br.2/1996., str. 20-30
    Hrvatska revija (časopis Matice hrvatske), br.2-3 (174-175)/1994., str. 309-332
    Časopis za suvremenu povijest, br.3/1992.. str. 1-21
  2. ↑ Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 178., 179., 181.
  3. ↑ Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj
  4. ↑ a b Predgovor Mirka Valentića u : Mile Bogović: Katolička Crkva i Pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Kršćanska sadašnjost/Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. V-VI
  5. ↑ Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj
  6. ↑ Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj
  7. ↑ Benedikta Zelić-Bućan, predgovor u : Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, Laus, Split, 1994., str. X.
  8. ↑ Slobodna Dalmacija Olivija Gustin Čuljak: 'Pitanje Boškovića' Dr. Nikola Tolja: Posrbljenje Dubrovčana bio je čin otpora Beču i Pešti, 7. veljače 2012.
  9. ↑ Benedikta Zelić-Bućan, predgovor u : Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, Laus, Split, 1994., str. XI.
  10. ↑ a b c Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 181.
  11. ↑ Benedikta Zelić-Bućan, predgovor u : Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, Laus, Split, 1994., str. XI.
  12. ↑ Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 168.
  13. ↑ a b c d e f g Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 178.-183.
  14. ↑ a b Katičić, Radoslav. Srpski jezik nije štokavski, Vijenac, Broj 427-429, 15. srpnja 2010.
  15. ↑ Artuković, Mato. Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902), Naprijed, Zagreb 1991., str. 32-33, 86-349-0257-9
  16. ↑ Artuković, Mato. Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902), Naprijed, Zagreb 1991., str. 34, 86-349-0257-9
  17. ↑ Artuković, Mato. Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine. ČSP br. 1, str. 179, Zagreb 2010.
  18. ↑ Benedikta Zelić-Bućan, predgovor u : Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, Laus, Split, 1994., str. XII.
  19. ↑ Benedikta Zelić-Bućan, predgovor u : Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, Laus, Split, 1994., str. XII.
  20. ↑ Mladen Lorković: Narod i zemlja Hrvata, Marjan tisak, Split, 2005. (pretisak izdanja iz 1939.), ISBN 953-214-288-6, str. 100.
  21. ↑ [http://www.hrvatskipravoslavci.com/index.php?option=com_content&view=article&id=67:razvitak-pravoslavlja-u-hrvatskoj-od-ix-stoljeca-do-1918-1922godine&catid=2:povijest&Itemid=10 Razvitak Pravoslavlja u Hrvatskoj od IX. stoljeća do 1918.-1922.godine ( I. dio)
  22. ↑ Mladen Lorković: Narod i zemlja Hrvata, Marjan tisak, Split, 2005. (pretisak izdanja iz 1939.), ISBN 953-214-288-6, str. 105.
  23. ↑ Mladen Lorković: Narod i zemlja Hrvata, Marjan tisak, Split, 2005. (pretisak izdanja iz 1939.), ISBN 953-214-288-6, str. 112.
  24. ↑ Mladen Lorković: Narod i zemlja Hrvata, Marjan tisak, Split, 2005. (pretisak izdanja iz 1939.), ISBN 953-214-288-6, str. 114.
  25. ↑ a b Zdenko Radelić: Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. od zajedništva do razlaza, Hrvatski institut za povijest/Školska knjiga, Zagreb, Zagreb, 2006., str. 392., ISBN 953-0-60816-0
    Osim toga, upozoravalo se, iz Hrvatske odlazi najviše radnika u inozemstvo, a da se u Hrvatskoj naseljavaju Srbijanci putem izgradnji brojnih vikendica na hrvatskom moru, kao što je spomenuto na sjednici Izvršnog komiteta CK SKH u veljači 1970."
  26. ↑ Hrvatsko žrtvoslovno društvo Prosvjedno pismo, 30. studenog 2009.
  27. ↑ a b Pollitika Ivan Cerovac: Ili što su sve u stanju učiniti hrvatski idealisti
  28. ↑ Slobodna Dalmacija Inline citat: "Istina je da su Srbi u HV-u bili časne iznimke, a da je većina Srba organizirano napustila Zadar. Jednostavno rečeno: ako gledamo proporcionalno, u Zadru je prije rata bilo krasnih i časnih ljudi, ali nisu kasnije bili ni u Hrvatskoj vojsci, a ni u gradu. Bio ih je, dakle, proporcionalno puno manji broj u vojsci i gradu nego što je bio njihov stvaran broj prije rata u strukturi stanovništva".
  29. ↑ Slobodna Dalmacija Inline citat: "Također, što se tiče izdajnika u gradu za vrijeme rata, to je bilo tako. Svi koji smo u Zadru doživjeli agresiju znamo da su Srbi morali imati, i imali su, informatore i pomagače koji su bili u gradu".
  30. ↑ Slobodna Dalmacija
  31. ↑ Milan Mesić: Pokušaj tipologizacije izbjeglištva i prognaništva, Migracijske teme, br.8/1992.str.107.
  32. ↑ Večernji list - Dokumenti o planu i provođenju evakuacije Srba iz “Krajine” 1995. godine Predgovor i zaključak iz upravo objavljene knjige predstojnika Ureda za prognanike i izbjeglice Adalberta Rebića “Sve moje izbjeglice” u izdanju zagrebačkog Novelti Milleniuma.
  33. ↑ Ministarstvo kulture RH Središnje knjižnice nacionalnih manjina
  34. ↑ Dnevno.hr Ratko Martinović: Loš PR u dijaspori - Koje su svjetski poznate osobe podrijetlom Hrvati, a da to niste ni znali, 28. listopada 2012.
  35. ↑ Dražen Stjepandić: Zašto Beograd skriva tajni dnevnik Nikole Tesle?, Hrvatski list br. 181/2008. od 13. ožujka 2008., Zadar, str. 30, 32
  36. ↑ Mihovil Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od godine 1848. do godine 1882., LAUS, Split/Podgora, 1994., ISBN 953-190-001-9, str. 3.-4.
  37. ↑ http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/slaviek-mario-maks/9044-povlatene-mirovine-2011-qantifaistiq-i-dalje-brojniji-od-branitelja.html
v • u
Manjine u Hrvatskoj
Albanci • Austrijanci • Bošnjaci • Bugari • Crnogorci • Česi • Mađari • Makedonci • Nijemci • Poljaci • Romi • Rumunji • Rusini • Rusi • Slovaci • Slovenci • Srbi • Talijani • Turci • Ukrajinci • Vlasi • Židovi
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Srbi_u_Hrvatskoj&oldid=4085736"