Starogrčki jezik

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Starogrčki)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Početak Homerove Odiseje

Starogrčki (ISO 639-3: grc) je izumrli indoeuropski jezik koji se govorio od vremena antičke Grčke do uništenja Bizanta i preteča je modernog grčkog jezika. Sva klasična djela Homera, Herodota, Platona, Aristotela, itd. pisana su na grčkom jeziku. Izvornik biblijskoga Novoga zavjeta također je grčki.

Kroz povijest govorilo se nekoliko inačica, poimence

U užem smislu starogrčki jezik uključuje narječja koja su se govorila u arhajskom i klasičnom razdoblju.

Razvoj[uredi | uredi kôd]

Raspodjela grčkih narječja u 5. i 4. st. pr. Kr.[1]
Zapadna grupa:

██ dorsko

██ sjeverozapadno dorsko

██ ahejsko dorsko

Središnja grupa:

██ eolsko

██ arkadociparsko

Istočna grupa:

██ atičko

██ jonsko

Porijeklo ranih oblika i rani razvoj grčkih narječja nije dobro poznat zbog nedostatka dokaza. Jedino potvrđeno narječje iz brončanog doba je mikenski grčki (1600. – 1100. pr. Kr.) koje se piše linearom B, preuzetim s Krete. Nakon toga dolazi razdoblje u kojemu nema pisanja, koje traje do osmog stoljeća pr. Kr., kada Grci prilagođavaju pismo od Feničana.

S invazijom Dorana 1120. pr. Kr. počinju se razvijati starogrčka narječja. U klasičnome razdoblju jezik se dijeli na:

Arkadociparsko narječje najsličnije je mikenskom grčkom toliko da ga neki smatraju ostacima mikenske Grčke.

Dorsko narječje prostiralo se od južnog Peloponeza do Krete i južnih grčkih otoka te dorskih kolonija u južnoj Italiji i Siciliji. Smatra se da ahajska i sjeverozapadna narječja također spadaju u dorsku skupinu.

Jonsko narječje je steklo prestiž između grčkih govornika zbog svoje povezanosti s jezikom Homerovih i Herodotovih djela. Homerova djela zapisana su homerskim grčkim koji se sastojao uglavnom od starojonskog s posuđenicama iz susjednog eolskog narječja, a jezično je blizak atičkome narječju kojime se govorilo u Ateni. Reforme pisanja provedene su u Ateni 403. pr. Kr., pri čemu je stari atički alfabet zamijenjen jonskom verzijom koju je koristio grad Milet. Ovo pismo je kasnije postalo standardni grčki alfabet.

Atički grčki bio je prestižno narječje kojim se govorilo u Atici i Ateni. Od ostalih narječja je najsličnije kasnijim oblicima grčkog. Ponekad je uvršteno u istu skupinu s jonskim narječjem. Utjecaj atičkog širi se zajedno s kulturnim utjecajem Atene (klasični grčki).

S osvajanjima Aleksandra Velikog u 4. stoljeću pr. Kr. atički grčki se širi na nova područja i pojednostavljuje, te se pretvara u koiné (Κοινή), zajednički jezik istočnog Sredozemlja. Ostaje dominantan jezik i nakon širenja Rimskog Carstva na ta područja, pa je grčkom koiné napisan i biblijski Novi zavjet. Koiné se kasnije postupno pretvara u srednjovjekovni odnosno bizantski grčki.

Fonologija[uredi | uredi kôd]

Antički grčki imao je kompleksan sustav samoglasnika koji su razlikovali duljinu, a postojala je i razlika između poluotvorenih i poluzatvorenih samoglasnika. Osim toga, postojali su i dvoglasi. Ovdje su samoglasnici u međunarodnoj fonetskoj abecedi:

Kratki samoglasnici
Prednji Stražnji
nezaobljeni zaobljeni
Zatvoreni /i/ ῐ /y/ ῠ /u/ υ
Poluotvoreni /e/ ε /o/ ο
Otvoren /a/ ᾰ
Dugi samoglasnici
Prednji Stražnji
nezaobljeni zaobljeni
Zatvoreni /iː/ ῑ /yː/ ῡ/υι /uː/ ου
Poluzatvoreni /eː/ ει /ɔː/ ω
Poluotvoreni /ɛː/ η
Otvoreni /aː/ ᾱ

Imao je i tri tipa naglasaka: akut (uzlazan), cirkumfleks (uzlazan, a onda silazan) te gravis (uzlazan, ali slabije nego akut, mogao se pojaviti samo na kraju riječi).

Suglasnički je sustav uključivao tri vrste ploziva: bezvučne, aspirirane bezvučne i zvučne. Ovdje je suglasnički sustav:[2]

Labijalni Koronalni Palatalni Velarni Glotalni
Ploziv aspirirani
bezvučni p t k
zvučni b d ɡ
Nazal m n (ŋ)
Frikativ bezvučni s h
zvučni (z)
Vibrant bezvučni (r̥)
zvučni r
Aproksimant bezvučni l̥* ʍ*
zvučni l j* w*

Gramatika[uredi | uredi kôd]

Antički grčki bio je jako flektivan jezik čije su imenske riječi (imenice, pridjevi, zamjenice i brojevi) razlikovale tri roda (muški, ženski i srednji), tri broja (jednina, dvojina i množina) te pet padeža (nominativ, akuzativ, genitiv, dativ i vokativ). Osim toga, postojale su i tri deklinacije, ovdje je primjer deklinacije imenice φιλία 'prijateljska ljubav, prijateljstvo' s određenim članom:[2]

Padež Singular Dual Plural
Nominativ φιλίᾱ

hē philíā

τὼ φιλίᾱ

tṑ philíā

αἱ φιλίαι

hai philíai

Genitiv τῆς φιλίᾱς

tês philíās

τοῖν φιλίαιν

toîn philíain

τῶν φιλιῶν

tôn philiôn

Dativ τῇ φιλίᾳ

têi philíāi

τοῖν φιλίαιν

toîn philíain

ταῖς φιλίαις

taîs philíais

Akuzativ τὴν φιλίᾱν

tḕn philíān

τὼ φιλίᾱ

tṑ philíā

τᾱ̀ς φιλίᾱς

tā̀s philíās

Vokativ φιλίᾱ

philíā

φιλίᾱ

philíā

φιλίαι

philíai

Grčki su glagoli još kompleksniji jer razlikuju:

  • tri lica (govornik, sugovornik, negovornik)
  • tri broja (jednina, dvojina, množina)
  • četiri načina (indikativ, konjunktiv, optativ, imperativ)
  • tri vida/aspekta (prezent (odgovara nesvršenom vidu u hrvatskom), aorist (svršenom vidu) i perfekt (nema ekvivalenta, po funkciji sličan engleskim perfect vremenima))
  • sedam vremena (prezent, imperfekt, futur, futur perfektni, aorist, perfekt, pluskvamperfekt)
  • tri stanja (aktiv, pasiv, mediopasiv).[2]

Primjer je konjugacija u indikativu prezenta aktivnog glagola λύω 'razmrsim':

jednina dvojina množina
1. 2. 3. 2. 3. 1. 2. 3.
indikativ λῡ́ω λῡ́εις λῡ́ει λῡ́ετον λῡ́ετον λῡ́ομεν λῡ́ετε λῡ́ουσι(ν)

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Roger D. Woodard (2008), "Greek dialects", in: The Ancient Languages of Europe, ed. R. D. Woodard, Cambridge: Cambridge University Press, p. 51.
  2. a b c Dukat, Zdeslav. 1990. Gramatika grčkoga jezika 2. izd izdanje. Školska knjiga. Zagreb. ISBN 86-03-99563-X. OCLC 439745473

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]