Pieter Zeeman: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 13: | Redak 13: | ||
| etnicitet = |
| etnicitet = |
||
| polje = [[fizika]] |
| polje = [[fizika]] |
||
| radna_institucija = [[Sveučilište |
| radna_institucija = [[Sveučilište u Amsterdamu]] |
||
| alma_mater = [[Sveučilište |
| alma_mater = [[Sveučilište u Leidenu]] |
||
| doktorski_mentor = [[Heike Kamerlingh Onnes]] |
| doktorski_mentor = [[Heike Kamerlingh Onnes]] |
||
| poznat_po = [[Zeemanov efekt]] ([[normalni Zeemanov efekt|normalni]] i [[iskrivljeni Zeemanov efekt|iskrivljeni]]) |
| poznat_po = [[Zeemanov efekt]] ([[normalni Zeemanov efekt|normalni]] i [[iskrivljeni Zeemanov efekt|iskrivljeni]]) |
||
| Redak 38: | Redak 38: | ||
Zeeman je radio i na [[Dopplerov efekt|Dopplerovom efektu]] i kanalnim zrakama (laboratorijski testovi). Drugo polje proučavanja bilo je širenje svjetla u medijima u kretanju. Izvan svog polja istraživanja, Zeeman je pokazivao mnogo interesa za [[književnost]] i [[kazalište]]. Bio je vrlo ugodan domaćin i volio je pozivati suradnike i učenike na večere u svojem domu, čemu je obično prethodio učeni razgovor u njegovoj radnoj sobi, što se nastavilo okupljanjem u obiteljskom krugu. |
Zeeman je radio i na [[Dopplerov efekt|Dopplerovom efektu]] i kanalnim zrakama (laboratorijski testovi). Drugo polje proučavanja bilo je širenje svjetla u medijima u kretanju. Izvan svog polja istraživanja, Zeeman je pokazivao mnogo interesa za [[književnost]] i [[kazalište]]. Bio je vrlo ugodan domaćin i volio je pozivati suradnike i učenike na večere u svojem domu, čemu je obično prethodio učeni razgovor u njegovoj radnoj sobi, što se nastavilo okupljanjem u obiteljskom krugu. |
||
== Vanjske poveznice == |
|||
{{commons|Pieter Zeeman}} |
{{commons|Pieter Zeeman}} |
||
Inačica od 27. travnja 2014. u 05:27
| Pieter Zeeman | |
 | |
| Rođenje | 25. svibnja 1865. Zonnemaire |
|---|---|
| Smrt | 9. listopada 1943. Amsterdam |
| Državljanstvo | Nizozemska |
| Polje | fizika |
| Institucija | Sveučilište u Amsterdamu |
| Alma mater | Sveučilište u Leidenu |
| Akademski mentor | Heike Kamerlingh Onnes |
| Poznat po | Zeemanov efekt (normalni i iskrivljeni) |
| Istaknute nagrade | 1902. - Nobelova nagrada za fiziku 1912. - Matteuccijeva medalja 1921. - Madelja Henryja Drapera |
| Portal o životopisima | |
Pieter Zeeman (Zonnemaire, 25. svibnja 1865. - Amsterdam, 9. listopada 1943.), nizozemski fizičar.
Nakon završetka srednješkolskog obrazovanja u Zierikzeeu, otišao je na dvije godine u Delfit gdje je primio stipendiju za klasične jezike, što je onda bilo ključno znanje za upis na fakultet. Tu je Zeeman bio izložen okolini pogodnoj za razvoj njegovog znanstvenog talenta (Dr. J. W. Lely, Kamerling Onnes). Zeeman je bio široko načitan i njegova strast za izvođenje eksperimenata zadivila je Kamerlingha Onnesa i bila baza za plodno prijateljstvo.
Godine 1890. imenovan je Lorentzovim asistentom, što mu je omogućilo da sudjeluje u opsežnom programu proučavanja Kerrovog efekta, važnog temelja za njegov budući rad. Doktorirao je 1893., a 1897. godinu poslije otkrića magnetskog dijeljenja središnjih linija, pozvan je na Sveučilište u Amsterdamu. Godine 1908. Van der Waals (Nobelova nagrada za fiziku 1910.) je umirovljen i Zeeman je odabran kao njegov nasljednik, a u isto vrijeme je bio i direktor laboratorija fizike. Godine 1923. samo za njega izgrađen je novi laboratorij težine od četvrtine milijuna kilograma kao prikladna platforma za eksperimente bez vibracija. Taj institut je danas poznat kao Zeemanov laboratorij Sveučilišta u Amsterdamu.
Zeemanov talent za prirodnu znanost prvi put je postao očit 1883. godine, dok je još uvijek pohađao srednju školu. Jasno je opisao i nacrtao auroru borealis - koja se onda jasno mogla vidjeti u njegovoj zemlji. Urednik časopisa Nature hvalio je pomna zapažanja profesora Zeemana u njegovom opservatoriju u Zonnemaireu.
Glavna tema Zeemanova istraživanja se uvijek ticala optičkih pojava. U Strasbourgu je proučavao širenje i apsorpciju električnih valova u tekućinama. Glavni rad mu je bio proučavanje utjecaja magnetizma radijacije svjetlosti u prirodi. Otkriće tzv. Zeemanovog efekta, za koji je dobio Nobelovu nagradu 1902. godine, u jednom je ne samo potvrdio Lorentzov teorijski zaključak s obzirom na stanje polarizacije svjetla koju emitira plamen, nego je i pokazao negativnu prirodu oscilirajućih čestica, kao i neočekivano visoki omjer njihovog naboja i mase (e/m).
Kad je sljedeće godine J. J. Thomson otkrio postojanje slobodnih elektrona u obliku katodnih zraka, identitet elektrona i oscilirajućih čestica svjetla se mogao ustanoviti iz negativne prirode i e/m omjera čestica. Tzv. iskrivljeni Zeemanov efekt se mogao tek kasnije objasniti, jer je porastao broj istraživača koji su proučavali efekte korištenja raznih tvari kao emitera svjetla, a koji se nisu dali objasniti Lorentzovom teorijom.
Ne samo da je Zeemanov efekt bacio novo svjetlo na mehanizam zračenja svjetla i na prirodu tvari i elektriciteta, nego njegova velika važnost leži u činjenici da čak i do današnjeg dana ona nudi krajnje sredstvo za otkrivanje strukture atoma i prirode i ponašanja njegovih komponenti. Još uvijek služi kao konačni test u svakoj novoj teoriji atoma.
Zeeman je vrlo skoro i izrazio mišljenje da bi se moglo potvrditi postojanje jakih magnetskih polja na površini Sunca (što je vrlo tipično za Zeemana proširavanje koncepata fizike u stvarnost nebeskih tijela), što je kasnije i potvrđeno fotografijama koje su pokazivale da na spektralne linije solarnih vrtloga utječu magnetska polja.
Zeeman je radio i na Dopplerovom efektu i kanalnim zrakama (laboratorijski testovi). Drugo polje proučavanja bilo je širenje svjetla u medijima u kretanju. Izvan svog polja istraživanja, Zeeman je pokazivao mnogo interesa za književnost i kazalište. Bio je vrlo ugodan domaćin i volio je pozivati suradnike i učenike na večere u svojem domu, čemu je obično prethodio učeni razgovor u njegovoj radnoj sobi, što se nastavilo okupljanjem u obiteljskom krugu.
