Travanjski rat: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 16: | Redak 16: | ||
|strana2={{ZD+X/N|NNJE}}<br>{{ZD+X/K|Kr ITA}}<br>{{ZD|M|MAĐK}} [[Kraljevina Mađarska|Mađarska]]<br>{{ZD|R|RUM}} [[Kraljevina Rumunjska|Rumunjska]]<br>{{ZD|B|BUG}} [[Kraljevina Bugarska|Bugarska]] |
|strana2={{ZD+X/N|NNJE}}<br>{{ZD+X/K|Kr ITA}}<br>{{ZD|M|MAĐK}} [[Kraljevina Mađarska|Mađarska]]<br>{{ZD|R|RUM}} [[Kraljevina Rumunjska|Rumunjska]]<br>{{ZD|B|BUG}} [[Kraljevina Bugarska|Bugarska]] |
||
|strana3= |
|strana3= |
||
|zapovjednik1 = {{ZD|K|K JUG}} [[Milan Nedić]]<br>{{ZD|K|K JUG}} [[Milorad Petrović]]<br>{{ZD|K|K JUG}} [[Dušan Trifunović]] |
|zapovjednik1 = {{ZD|K|K JUG}} [[Dušan Simović]]<br>{{ZD|K|K JUG}} [[Milan Nedić]]<br>{{ZD|K|K JUG}} [[Milorad Petrović]]<br>{{ZD|K|K JUG}} [[Dušan Trifunović]] |
||
|zapovjednik2 = {{ZD|N|NNJE}} [[Maximilian von Weichs]]<br>{{ZD|N|NNJE}} [[Wilhelm List]]<br>{{ZD|K|Kr ITA}} [[Vittorio Ambrosio]] |
|zapovjednik2 = {{ZD|N|NNJE}} [[Maximilian von Weichs]]<br>{{ZD|N|NNJE}} [[Wilhelm List]]<br>{{ZD|K|Kr ITA}} [[Vittorio Ambrosio]] |
||
|zapovjednik3= |
|zapovjednik3= |
||
Inačica od 16. kolovoza 2019. u 12:00
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
| Travanjski rat | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| sukob: Drugi svjetski rat | |||||||
 Uništeni jugoslavenski tenk | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Kraljevina Jugoslavija
|
 Treći Reich Kraljevina Italija Mađarska Rumunjska Bugarska
| ||||||
| Zapovjednici | |||||||
| Dušan Simović Milan Nedić Milorad Petrović Dušan Trifunović
|
Maximilian von Weichs Wilhelm List Vittorio Ambrosio
| ||||||
| Postrojbe | |||||||
| 850.000 | 700.000 | ||||||
| Gubitci | |||||||
| 375.000 zarobljenih, nepoznat točan broj poginulih i ranjenih | Ukupno (ranjeni, ubijeni i nestali): 5234 | ||||||
Travanjski rat (ili Direktiva br. 25; Aprilski rat - naziv češći u literaturi) u historiografiji je naziv za rat vođen između 6. i 17. travnja 1941. između osovinskih sila (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka, nakon državnog udara u Beogradu koji je Sile Osovine pokolebao u uvjerenju da se mogu osloniti kako Jugoslavija neće u suradnji s Velikom Britanijom ugroziti vojnu poziciju Njemačke i Italije.
Uz to je Italija odranije imala planove za razbijanje Jugoslavije, kako bi uspostavom svoje imperijalne vladavine na istočnoj obali Jadrana pretvorila to more u svoje unutrašnje vode.
Sile osovine su bez poteškoća porazile, okupirale i razdijelile Kraljevinu Jugoslaviju, ali neki autori iznose da je napad Trećeg Reicha na SSSR (koji, vrijedi opaziti, nije ni rječju protestirao zbog njemačkog napada na Jugoslaviju; uostalom su 10 mjeseci ranije sovjetske snage uz njemačku podršku okupirale Moldaviju, tj. dio Jugoslaviji susjednje Rumunjske) - Operacija Barbarossa - bio odgođen za nekoliko tjedana; posljedično su njemačke snage zauzele do početka oštre ruske zime 1941. godine nešto manji teritorij, nego što bi bile u stanju bez napada na Jugoslaviju[1].
Kratak opis ratnih zbivanja
Vojska Kraljevine Jugoslavije bila pod zapovjedništvom pretežno srpskog časničkog kadra. Glavni stožer je planirao, prema iskustvima iz 1. svjetskog rata kada je stvoren tzv. Solunski front, preko Grčke osigurati pomoć Velike Britanije, koja je u Grčkoj već bila vojno prisutna. Iz zapadnih dijelova Kraljevine Jugoslavije trebale su se jugoslavenske vojne snage pod borbom povlačiti prema središnjim i istočnim dijelovima države, koje se namjeravalo odlučno braniti. Svi su ti planovi doživjeli potpuni neuspjeh: invazija je krenula također iz pravca Bugarske i Albanije na jugu i istoku Jugoslavije, a vojne snage nisu bile spremne - a očito ni sposobne - pružiti dovoljno jaki otpor njemačkoj vojsci koja je u to doba slovila za nezaustavljivu.
Prvoga dana rata (6. travnja) zrakoplovi Luftwaffe žestoko su bombardirali Beograd, pri čemu je život izgubilo od 2000 do 4000 civila. Otpor Kraljevskog jugoslavenskog zrakoplovstva bio je prilično neučinkovit iako je u njegovu sastavu bilo i naprednih lovačkih zrakoplova poput britanskog Hurricanea ili njemačkog Messerschmitta Bf 109. Nekoliko jugoslavenskih bombardera izvršilo je napade na ciljeve u Austriji i Mađarskoj te na Zadar i Albaniju (koji su bili pod vlašću Talijana), ali takve sporadične akcije nisu značajnije utjecale na tijek ratnih zbivanja.
Wehrmacht je s lakoćom osvojio prostor Makedonije brzim tenkovskim prodorom i time spriječio stvaranje nekog novog solunskog fronta. Njemački prodor zatim se usmjerio na sjever Grčke gdje su udružene njemačke, bugarske i talijanske snage krenule u konačno osvajanje te države. Prodor jugoslavenske vojske u Albaniju (koja se nalazila pod okupacijom fašističke Italije) nije omogućio izbijanje na Jadran, te je također bio neuspješan iako je zauzet dio sjeverne Albanije. U invaziji na Kraljevinu Jugoslaviju sudjelovale su oružane snage Italije i Mađarske. Rumunjska i Bugarska nisu izravno sudjelovale u napadu, ali su pružale logističku potporu ustupanjem baza i dopuštanjem razmještanja njemačkih postrojbi na svojem teritoriju. Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije također nije niti pokušavala pružiti otpor Talijanima iako je imala na raspolaganju hidroavione, razarače, podmornice i niz manjih plovnih jedinica. Kad je pala jugoslavenska pomorska baza u Boki kotorskoj jedini čin otpora bilo je samouništenje razarača Zagreb pri čemu je život izgubilo nekoliko pomorskih časnika. Nekoliko manjih plovnih jedinica (podmornica Nebojša, torpedni čamci) uspjeli su pobjeći prije zarobljavanja te su se pridružili britanskim snagama.
Hrvati u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci držali su se prilično pasivno ili su otkazali poslušnost kad je proglašena NDH. Neki piloti Hrvati su prebjegli Nijemcima.[nedostaje izvor]
Za vrijeme rata, 10. travnja 1941., proglašena je u Zagrebu Nezavisna država Hrvatska.
Rat je završen potpisivanjem kapitulacije 17. travnja. Kralj Petar II. Karađorđević i jugoslavenska vlada otišli su u emigraciju još 14. travnja. Njemačke vojne snage imale su veoma male gubitke: nešto manje od 200 ubijenih i nestalih, te 50 uništenih zrakoplova.
Sam Adolf Hitler je svojim zapovjednim vlakom iz Berina doputovao 12. travnja 1940. god. u Mönichkirchen u Austriji, svega 50 km od jugoslavenske granice, te je odatle nadzirao invaziju. 26. travnja je odatle doputovao do Maribor, kojega će zajedno s većim dijelom Slovenije uskoro priključiti Njemačkoj.[2]
Posljedice
Jugoslavenska vojska nije imala izgleda za pobjedu u neravnopravnom sukobu, no ipak brzina s kojom je Kraljevina Jugoslavija osvojena neugodno je iznenadila Veliku Britaniju koja je bila potaknula puč koji je i isprovocirao napad Trećeg Reicha.
14. travnja mladi kralj Petar II. Karađorđević i njegovo uže društvo, a dan kasnije predsjednik (pučističke) vlade Dušan Simović i članovi vlade te praktično svi sudionici nedavnog udara pobjegli su iz zemlje s jedne zračne luke kraj Nikšića. Kralj i vlada su vojnim avionima uspjeli prevesti za sobom u inozemstvo veliki dio zlatnih rezervi države. Samo mali dio jugoslavenskih vojnika izbjegao je zarobljavanju, i to privremeno. Od mornarice, 2 torpedna čamca i 1 podmornica pobjegli su u Egipat[3], a dio zrakoplovstva (60-70 aviona) odletio je iz zemlje. Oko 1 500 vojnika pobjeglo je u Grčku. Vojnike su uskoro zarobili Nijemci, a 44 aviona je kratko vrijeme nakon bijega uništio napad njemačkih bombardera u zračnoj luci Paramythia blizu Janjine u sjeverozapadnoj Grčkoj. Oko 20 drugih aviona uspjelo je odletjeti u Egipat.
Prema najranijim njemačkim službenim podacima broj ratnih zarobljenika iznosio je 6 298 časnika i 337 864 dočasnika i vojnika, sve Srba.[4] Prema američkim izvorima koji se temelje na zaplijenjenim njemačkim ispravama, Nijemci su zarobili oko 254 000 vojnika i časnika, računajući samo Srbijance.[5] Pišući kasnije na osnovi potpunije evidencije, Terzić tvrdi da je zarobljeno oko 375 000 ljudi, od toga su 30 000 zarobili Talijani. Nakon puštanja raznih kategorija ljudi, uključujući neke bolesnike, on procjenjuje da je na kraju ostalo oko 200 000 ratnih zarobljenika u Njemačkoj, a 10 000 u Italiji, te da su 90% njih bili Srbi. Još kasnije njemački službeni izvor procjenjuje broj jugoslavenskih ratnih zarobljenika u Njemačkoj 21. lipnja 1941. na 181 258, uključujući i one koji su pušteni, pobjegli ili umrli. Od tog broja 13 559 bili su časnici.[6] Na njemačkoj strani u Travanjskom ratu bio je samo 151 ubijeni, 392 ranjena i 15 nestalih. U svom naletu na Beograd, 41. oklopni korpus izgubio je samo jednog časnika, žrtvu civilnog snajpera.
Sile pobjednice su zaplijenile rezerve novca koje su jugoslavenske vlasti pripremlile za plaćanje ratnih troškova, te su ih koristile za financiranje svojih potreba. Barem 60 tona zlatnih poluga, 2 tone zlatnih kovanica, 6 milijuna američkih dolara i 2 milijune britanskih funti iz jugoslavenskih državnih rezervi će zaplijeniti Talijani (od toga će, smatra se više od 20 tona prisvojiti Mussolinijev časnik Licio Gelli, koji će za njihovu krađu biti okrivljen tek 1998. godine[7]).[8]
Dijelovi Kraljevine Jugoslavije će biti pripojeni državnim područjima Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i Albanije pod Talijanskom okupacijom. Na preostalim dijelovima područja biti će osnovani Nezavisna Država Hrvatska, Kraljevina Crna Gora (kao dio Talijanskog Imperija) i Nedićeva Srbija. Te države pod svojom okupacijom će Italija i Njemačka nesmiljeno gospodarski iskorištavati za podupiranje svojih ratnih potreba.[9] Nakon što u tim područjima nastaju ustanci s formiranjem četničkih i partizanskih postrojbi, u ratnim zbivanjima je izginulo izrazito mnogo ljudi, najviše u NDH gdje se i odvijalo najviše borbenih aktivnosti - čak su i partizanske i četničke postrojbe iz Srbije sve do 1945. godine pretežno ratovale na području NDH. Na traženje Hitlerove Njemačke, na čitavom području bivše Kraljevine Jugoslavije provođen je holokaust nad Židovima i porajmos (uništenje) nad Romima.
Poveznice
Literatura
- Jozo Tomašević, Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1979.
Izvori
- ↑ Drew Middleton. 21. lipnja 1981. HITLER'S RUSSIAN BLUNDER (engleski). NY Times. Pristupljeno 17. travnja 2019.
- ↑ Boris Hajdinjak. 16. travnja 2016. Hitler v Mariboru (slovenski). Večer. Pristupljeno 17. travnja 2019.
- ↑ Adamich, The Royal Yugoslav Navy in World War II
- ↑ Der Feldzug auf dem Balkan, str. 64.
- ↑ United States, Department of the Army, The German Campaigns in the Balkans, str. 64.
- ↑ KTB/OKW/WFSt I, 1106.
- ↑ GELLI: ACCUSATO DI AVER RUBATO 20 TONNELLATE D'ORO NEL 1942 (talijanski). Adnkronos. 9. listopada 1998. Pristupljeno 17. travnja 2019.
- ↑ Feruccio Pinotti - Focus Storia n° 19 (aprile 2008). 19. travnja 2008. Licio Gelli, il burattinaio d'Italia (talijanski). Focus. Pristupljeno 17. travnja 2019.
- ↑ Tomasevich, Jozo, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; okupacija i kolaboracija" (prijevod s izvornika na engleskom), Zagreb, EPH-Liber 2010., str. 783-790 (PDF). Pristupljeno 17. travnja 2019.
Vanjske poveznice
- Sestrinski projekti
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Travanjski rat |
| |||||||||||||||||||||||||||||||||