Drugi svjetski rat u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Drugi svjetski rat u Hrvatskoj
Dio Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji
Nadnevak 6. travnja 1941.8. svibnja 1945.
Lokacija Hrvatska
Ishod Pobjeda partizana i četnika
Slom NDH
Casus belli Njemačka invazija Jugoslavije
Osnivanje hrvatske države
Četnička težnja Velike Srbije
Talijanski iredentizam
Teritorijalne promjene Osnivanje Jugoslavije
Hrvatska gubi BiH i Vojvodinu
Povratak Istre i Dalmacije
Značajno širenje Srbije
Sukobljeni
Flag of Germany (1935–1945).svg Treći Reich
Flag of Italy (1861–1946).svg Fašistička Italija
Flag of Independent State of Croatia.svg Nezavisna Država Hrvatska
Flag of Yugoslavia (1943–1946).svg NOVJ
Chetniks Flag.svg Četnici
Vođe
Flag of Germany (1935–1945).svg Edmund von Horstenau
Flag of Italy (1861–1946).svg Mario Roatta
Flag of Independent State of Croatia.svg Ante Pavelić
Flag of Independent State of Croatia.svg Eugen D. Kvaternik
Flag of Independent State of Croatia.svg Jure Francetić
Flag of Yugoslavia (1943–1946).svg Josip Broz Tito
Flag of Yugoslavia (1943–1946).svg Milovan Đilas
Flag of Yugoslavia (1943–1946).svg Aleksandar Ranković
Flag of Yugoslavia (1918–1941).svg Draža Mihailović

Drugi svjetski rat u Hrvatskoj započeo je 6. travnja 1941. invazijom Kraljevine Jugoslavije od strane Trećeg Reicha, a završio je padom Zagreba 8. svibnja 1945. i konačnim slomom Nezavisne Države Hrvatske.

Hrvatski teritorij[uredi VE | uredi]

6. travnja 1941. Hrvatska je teritorijalno izgledala drukčije nego danas. Kraljevina Italija posjedovala je Istru, Rijeku i dio Dalmacije, što je dobila Rapalskim i Rimskim sporazumom zbog obećanja Antante tijekom Prvog svjetskog rata u Londonu 1915. Hrvatska je tada bila dio Kraljevine Jugoslavije. Nakon sloma Jugoslavije osnovana je Nezavisna Država Hrvatska, pri čemu je Hrvatska dobila povijesne hrvatske zemlje (Bosna, Hercegovina, Vojvodina), ali je izgubila Međimurje kojeg je okupirala Kraljevina Mađarska i dijelove Dalmacije koje je okupirala Kraljevina Italija. Međutim, u ovom članku će se obraditi prostor današnje Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Tijekom 1920-ih i 1930-ih dolazi do uspona radikalnih ideologija. U Italiji vlast preuzimaju Mussolinijevi fašisti, a u Njemačkoj Hitlerovi nacisti. Hitler pokreće 1939. Drugi svjetski rat i do proljeća 1941. osvaja cijelu Europu, izuzev Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a. Iako su Staljin i Hitler bili saveznici i zajedno okupirali države te ubijali nevine ljude, Hitler potajno planira napad na SSSR nazvan Operacija Barbarossa. Međutim, prije toga mora dovesti Balkan pod svoju kontrolu, zbog čega pokreće Pothvat 25 - invaziju Kraljevine Jugoslavije i Grčke, čime započinje Travanjski rat.

U isto vrijeme, Jugoslavijom vlada kralj Aleksandar I. Karađorđević, koji 1929. postaje diktator te progoni i ubija mnoge nevine Hrvate, pogotovo katolike i domoljube. Stoga hrvatski domoljubi osnivaju Ustaški pokret, kojeg predvodi odvjetnik i književnik Ante Pavelić iz redova HSP-a.[1]

Tijek rata godine 1941.[uredi VE | uredi]

Travanjski rat i osnivanje NDH[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Travanjski rat, Slom Kraljevine Jugoslavije, i Osnivanje NDH

Jugoslavija potpisuje 25. ožujka ulazak u Trojni pakt, međutim 27. ožujka izvršen je puč kojim su srpski časnici proglasili kralja Petra II. punoljetnim. Vođa pobune bio je general Dušan Simović kojeg su podržale britanske tajne službe. Ubrzo nakon prevrata uhićeni su knez Pavle Karađorđević i premijer Dragiša Cvetković. Simović je pokušao uvjeriti Hitlera da će Jugoslavija i dalje podržavati Trojni pakt, ali Hitler mu nije vjerovao i pokrenuo je invaziju Jugoslavije 6. travnja. Invazija je započela snažnim bombardiranjem Beograda, a podržali su je Italija, Mađarska i Bugarska. Jugoslavenske snage ne uspijevaju obraniti domovinu i povlače se u unutrašnjost, a kralj Petar i ministri bježe iz zemlje s hrvatskim zlatom. Jugoslavija potpisuje kapitulaciju 17. travnja.[2]

Dok su njemački vojnici osvajali jugoslavenski teritorij, Hitler je razmišljao o tome koga će postaviti kao vođu satelitske hrvatske države. U to doba najmoćnija politička stranka bio je HSS pod vodstvom Vladka Mačeka, pa mu je Hitler ponudio da bude hrvatski poglavar pod njemačkom zaštitom. Maček to odbija, a Mussolini predlaže Hitleru da Hrvatskom zavladaju ustaše i njihov poglavnik, Ante Pavelić. U dogovoru s Pavelićem i njemačkim veleposlanikom Edmundom Weesenmayerom, pukovnik Slavko Kvaternik proglašava 10. travnja Nezavisnu Državu Hrvatsku. Talijanski fašisti uspijevaju skupiti 200 ustaša, daju im oružje i kamionima ih prevoze u Hrvatsku, gdje oni preuzimaju vlast. Weesenmayer je uspio nagovoriti Mačeka da pozove svoje pristaše na mir i vjernost svojoj vlasti. Pošto je hrvatski narod još od 1102. htio samostalnu hrvatsku državu, NDH je za njih bila "ostvarenje tisućljetnog sna", te su je u početku svi podržali.[3]

Unutarnja politika NDH[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Ustaški sabirni logori, Rimski ugovori (1941.), i Srbi u NDH

Ubrzo nakon osnivanja NDH, počelo je i osnivanje sabirnih logora. Ustaše su imali nekoliko sabirnih logora, uglavnom na području Slavonije, dok su nacisti i fašisti imali logore u Vojvodini i Dalmaciji. Partizani i četnici nisu držali logore, nego su odmah ubijali zarobljenike na najokrutnije moguće načine. Prvi sabirni logor, Danica, osnovan je već 15. travnja pokraj Koprivnice. Ipak, najveći sabirni logor u NDH bio je Jasenovac, u kojem su završavali Srbi, Hrvati, Židovi, Romi i kriminalci. Prema službeno dostupnim podatcima u Jasenovcu je ubijeno 80.000 ljudi.[4]

Pošto je u Italiji izuzetno jaka bila iredenta, fašisti su prigrlili tu težnju i odlučili iskoristiti ustašku vlast da se dokopaju jadranske obale. Stoga je talijanski poglavar Benito Mussolini prisilio Pavelića da mu preda dio Dalmacije, te su njih dvojica potpisali 18. svibnja tzv. Rimske ugovore. Pavelić nije mogao odbiti Mussolinija, jer bi ga ovaj napao i to bi značilo kraj NDH. Međutim, on je uspio značajno ograničiti talijansku potražnju, spasiti velik dio hrvatske obale i očuvati koliku-toliku neovisnost NDH.[5]

Začetak partizanske pobune[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Prvi sisački partizanski odred

Ustaški teror izazivao je veliko nezadovoljstvo u narodu, jer Hrvati kao katolici nisu mogli prihvatiti progone Srba. Međutim, nitko se nije mogao suprotstaviti NDH, posebno ne Komunistička partija Jugoslavije, jer je Sporazum Ribbentrop-Molotov još bio na snazi, a po njemu komunisti i nacisti moraju surađivati u borbi protiv slobode i demokracije. Međutim, 22. lipnja Hitler pokreće napad na SSSR, zbog čega je u Sisku utemeljen prvi partizanski odred u Europi. Iako su članovi odreda samo pobjegli u šumu u strahu od progona ustaških vlasti, a u nekoliko sljedećih mjeseci napravili tek nekoliko diverzija, značaj odreda je u tome što je to prvi odred NOB-a i prva antifašistička postrojba u Europi uopće. Odred je imao 77 boraca, a osnivači i zapovjednici bili su Vlado Janić-Capo i Marijan Cvetković.[6]

Tijek rata godine 1942.[uredi VE | uredi]

Protupartizanske operacije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Operacija "Albia"

Tijekom 1942. Sile osovine pokreću protupartizanske operacije s ciljem da unište jugoslavenske partizane. Dok nacisti i ustaše ratuju protiv partizana u Bosni, fašisti i četnici ratuju protiv ustaša u Dalmaciji. Jedna od najpoznatijih bitaka je Operacija "Albia", koja se odvila krajem kolovoza 1942. Cilj te operacije bilo je čišćenje partizanskih snaga, ali je provedeno i etničko čišćenje Hrvata. Četnici su počinili stravične zločine, a jedan od najpoznatijih je pokolj u Zabiokovlju 29. kolovoza 1942., u kojem je stradalo više desetaka Hrvata, između ostalog i tri katolička svećenika.

Partizanske diverzije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Napad NOVJ-a na Gojlo 1942.

Pošto su 1942. nacističke i ustaške snage bile znatno brojnije od partizanskih, partizani nisu smjeli ući u otvorene sukobe s osovinskim postrojbama, nego su ratovale koristeći gerilsku taktiku. Jedna od najpoznatijih diverzija zbila se 6. rujna u hrvatskom mjestu Gojlu. Pet stotina partizana napalo je hrvatske naftne izvore, koje je branilo 40 Nijemaca i 120 domobrana. Diverzija se pokazala uspješnom jer su naftni izvori uništeni, a korištenje nafte u njemačkim vojnim postrojbama u NDH drastično se smanjilo. U operaciji su poginula 32 Nijemca, a 7 ljudi je zarobljeno.

Tijek rata godine 1943.[uredi VE | uredi]

Protupartizanske operacije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Bitka na Neretvi i Bitka kod Šušnjara

U proljeće 1943. nacisti, fašisti, ustaše i četnici udružuju se u pokušaju uništenja dalmatinskih partizana. Bitka je trajala tri mjeseca i vodila se u okolici rijeke Neretve. Iako je osovinska ofenziva neuspjela, partizani trpe teške gubitke, pošto gube tri četvrtine svoje vojske. Četnici doživljavaju veliki poraz, a u njihovim redovima nastaje rasulo i dezerterstvo, te ova bitka označava i svršetak četničkog ratovanja u Hrvatskoj. Otprilike u isto vrijeme Ustaško-domobranski slavonski zdrug pokreće pokušaj uništenja slavonskih partizana kod Šušnjara, ali bitka završava odlučnom pobjedom partizana.

Kapitulacija Italije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Kapitulacija Italije, Pazinske odluke, Operacija Osovina, i Bitka za Split

Saveznici se u srpnju 1943. iskrcavaju na Siciliji, a 8. rujna oslobođena je Italija. Poglavnik Ante Pavelić koristi novonastalu situaciju, poništava Rimske ugovore te vraća Istru i Dalmaciju NDH. Unatoč tome, antifašisti imaju druge planove pa 26. rujna proglašavaju ujedinjenje Istre i matice Hrvatske.[7]

U isto vrijeme, velika količina talijanskog oružja i vojne opreme pada u ruke partizanima, koji naglo jačaju te uspijevaju osloboditi dijelove Istre. Nacisti pokreću operaciju kako bi uzeli to isto oružje od partizana i Talijana, pa nastaju nove bitke na području Hrvatske, ali i cijele Europe. Potaknuti kapitulacijom Italije, Splićani preuzimaju vlast u gradu 9. rujna, a sljedećeg dana u Split dolazi i Prva dalmatinska brigada NOVJ-a. Njemačke i ustaške postrojbe napadaju grad, te ga uspijevaju zauzeti nakon gotovo mjesec dana borbe.

Jesenske bitke[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Bitka za Ludbreg i Napad NOVJ-a na Glinu 1943.

Partizani 2. listopada napadaju Ludbreg, grad kod Varaždina koji je služio nacistima i ustašama kao uporište. Vrlo brzo ga osvajaju, a značaj bitke je u tome što je imala velik utjecaj na jačanje partizanskih snaga i intenziviranje antifašističke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Partizanske postrojbe izvode i napad na Glinu 23. studenog, jer se ondje nalazio njemački garnizon. Međutim, Sile Osovine pobjeđuju u bitci, a partizani trpe velike gubitke.

Tijek rata godine 1944.[uredi VE | uredi]

Dalmatinske bitke[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Desant NOVJ-a na Korčulu, Desant na Brač 1944., Bitka za Brač 1944., i Kninska operacija

U proljeće 1944. hrvatski partizani vode više bitaka u Dalmaciji, pogotovo na južnodalmatinskim otocima. 26. dalmatinska divizija NOVJ-a izvršava 22. studenog desant na Korčulu. Uspješnom taktikom pomorskih bitaka, partizani oslobađaju Korčulu već 24. studenog, iako uz velike gubitke. Partizani i Britanci 2. lipnja pokreću desant na Brač kako bi Nijemci poslali postrojbe na otok, a partizani se lakše borili u Drvaru. Međutim, do 4. lipnja bitka je gotova i završava nacističkom pobjedom. Partizani se ne predaju i 11. rujna pokreću novi pokušaj oslobođenja Brača, koji ovaj put rezultira uspjehom i velikim njemačkim gubitcima. U studenome se odvija i bitka za Knin kojom partizani napokon uspijevaju osloboditi Dalmaciju.

Slavonske bitke[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Bitka za Koprivnicu 1944., Bitka kod Batine, i Bitka za Našice 1944.

U vrijeme dalmatinskih bitaka oštre su se bitke vodile u Slavoniji. Tijekom listopada odvijala se bitka za Koprivnicu, važna, ali nedovoljno poznata bitka u hrvatskoj povjesnici. Oko 20,000 partizana napalo je Koprivnicu s ciljem da je zauzme. Grad je branilo samo 2,000 ustaša, domobrana i ostalih postrojbi, ali i to je bilo previše za partizane. Unutar četiri dana partizani su izgubili više tisuća vojnika i nisu uspjeli osvojiti grad, a hrvatski branitelji pod vodstvom viteza Rafaela Bobana zadržali su grad u hrvatskim rukama još neko vrijeme. U studenome su Crvena armija i NOVJ uspjeli osvojiti Baranju, što je Sovjetima otvorio put prema Kraljevini Mađarskoj koju su namjeravali osvojiti.

Nešto kasnije Šesti slavonski korpus napao je Našice, čime je otpočela najveća bitka Drugog svjetskog rata na tlu Slavonije. Iako su partizani bili blizu osvajanja grada, a Nijemci i Hrvati trpjeli velike gubitke, ipak su uspjeli poraziti partizane te je grad ostao u osovinskim rukama.

Tijek rata godine 1945.[uredi VE | uredi]

Oslobođenje Rijeke[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Riječka operacija

Tijekom 1945. vodile su se posljednje borbe između partizana i Nijemaca. Istra je već bila oslobođena, a pokušaj oslobođenja Rijeke počeo je 16. travnja. Bitka je trajala preko dvadeset dana, do 6. svibnja, ali je završila pobjedom Jugoslavenske armije i porazom njemačkih vojnih postrojbi. Time je Rijeka vraćena matici Hrvatskoj nakon 21 godine talijanske okupacije i terora.

Slavonske bitke[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Karlovačka operacija i Bitka za Odžak

Krajem travnja i početkom svibnja 1945. Jugoslavenska armija uspijeva osloboditi Karlovac te natjerati njemačko-hrvatske postrojbe na povlačenje. U isto vrijeme vodila se slavna bitka za Odžak, simbol partizanskog terora i hrvatskog junaštva. Bitka je trajala sve do 25. svibnja, kad je Treći Reich odavno bilo palo, zbog čega u narodu i danas postoji uzrečica: "Berlin je pao, a Odžak nije!" Odnos snaga je bio sličan kao u bitci za Koprivnicu: 20,000 partizana i 2,000 ustaša. Problem je bio u tome što su u pitanju bile domaće ustaše koje su izvrsno poznavale teren, a vojni zapovjednik im je bio genijalni strateg Petar Rajkovačić. Tijekom mjesec i pol dana Hrvatske oružane snage pružale su nevjerojatno jak otpor, tako da je Odžak osvojen i okupiran tek kad su ga počeli bombardirati britanski zrakoplovi, pritom teško ranjavajući Rajkovačića. Nakon bitke grupica od stotinjak ustaša probila je snage cijele jugoslavenske brigade te se još godinama gerilski borila protiv partizana u šumama (na njihov način). Po dolasku u grad partizani su poklali 2,500 ljudi, uključujući i katoličke svećenike, žene, starce, djecu i pacijente bolnice.

Izvori[uredi VE | uredi]