Alpinizam

Alpinizam
	UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
	Francuska Italija Švicarska
Regija:	Europa
Godina upisa:	2019.
Ugroženost:	ne
Poveznica:	UNESCO:01471

Alpinizam (fr. alpinisme, prema alpin iz lat. Alpinus za „alpski”) je kompleks aktivnosti koje se u suštini svode na kretanja nepristupačnim i neuređenim planinskim predjelima i stijenama isključivo iz estetskih (radi otkrivanja i doživljavanja prirodnih ljepota), “športskih” (u smislu stila, brzine i dosega) i kontemplacijskih tj. duhovnih potreba; u užem smislu riječi športska grana koja obuhvaća osvajanje teško dostupnih planinskih vrhova. U početku su usponi bili ograničeni na alpsko područje, pa mu otuda i naziv.^[1] Kao športska disciplina alpinizam je i na ledu, umjetnim liticama, u dvorani, a rašireno je i tzv. slobodno penjanje (samo snagom i vještinom).

Kao tradicionalna tjelesna aktivnost koju karakterizira zajednička kultura, koja obuhvaća znanje o visokoplaninskom okruženju, povijesti praksi i vještina, znanje o okolišu, promjenjivim klimatskim uvjetima i prirodnim opasnostima, alpinizam je zaštićena nematerijalna kulturna baština u Francuskoj (2015.), Italiji i Švicarskoj (2017.). U prosincu 2019. godine alpinizam je upisan na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.^[2]

Povijest

Tragovi penjanja na visoke planine datiraju još iz prapovijesti (Ötzi), dok je prvi dokumentirani tehnički uspon pomoću užadi, ljestava i kuka bio onaj na Mont Aiguille, koji se dogodio 26. lipnja 1492. godine.^[3] Međutim, tek je u 19. stoljeću planinarenje postalo istinski popularno kao sport. Naziv se počeo uvoditi pošto su se švicarski liječnik Michel-Gabriel Paccard i vodič Jacques Balmat 8. kolovoza 1787. uspeli na Mont Blanc (4808,73 m).^[4] Već 1821. godine nastaje i prvi alpinistički klub na Mont Blancu, Tvrtka vodiča u Chamonixu, a 1857. i prvi nacionalni “Britanski alpski klub”, te 1874. i “Francuski alpski klub” Club alpin français (CAF)^[5], a iste godine i Hrvatsko planinarsko društvo, prva planinarska organizacija u Hrvatskoj (Hrvati su 9. narod u svijetu s planinarskom organizacijom).

Prve ekspedicije na Himalaju organizirao je Englez W. Conway 1892., a 1898. i na Ande. Godine 1909., talijanski princ Louis-Amédée od Savoje pokušao je osvojiti K2 i dosegao visinu od 7500 metara. Razlikuje se klasično razdoblje alpinizma, vezano uz otkrivanja i znanstvena istraživanja, i moderni alpinizam, koji se nakon I. svjetskog rata počeo razvijati uz primjenu mnogobrojnih tehničkih pomagala. Britanci su organizirali nekoliko ekspedicija za uspon na Everest iz Tibeta. Tijekom ekspedicije 1924., Edward Felix Norton postavio je visinski rekord od 8572 metra koristeći kisik u bocama, dok su George Mallory i Andrew Irvine nestali tijekom pokušaja da dosegnu vrh. Dana 29. kolovoza 1936., Bill Tilman i Noel Odell popeli su se na Nanda Devi (7816 m) bez kisika; uspon je bio izvanredan, ali nije prešao simboličnu visinu od 8000 m.^[3]

Godine 1932., u Chamonixu u Francuskoj, sa sjedištem u Bernu u Švicarskoj osnovana je “Međunarodna federacija za penjanje i planinarenje” (Union internationale des associations d'alpinisme, UIAA) kako bi okupila različita nacionalna udruženja (Hrvatski planinarski savez je punopravni član od 1991.).

Članovi francuske ekspedicije Maurice Herzog i Louis Lachenal osvojili su 1950. himalajski vrh Annapurnu (8078 m). Pedesetih godina pojavili su se i penjači ekstremisti, koji su penjački smjer slijedili ravno od podnožja do vrha (prvi je to učinio Talijan E. Comici u Dolomitima). Najviši vrh na svijetu, Mount Everest (8848 m), prvi su 29. svibnja 1953. osvojili novozelandski alpinist Edmund Hillary i Šerpa Tenzing Norgay, i to kao članovi britanske ekspedicije koju je predvodio John Hunt. U svibnju 1975. taj je vrh osvojila i prva žena, Japanka Junko Tabei. Za razliku od svih dotadašnjih alpinista, Reinhold Messner i Peter Habeler uspeli su se 8. svibnja 1978. na »krov svijeta« bez boca s kisikom. Penjući se bez pratnje, Nijemac Hermann Bühl uspeo se 1958. na Nanga Parbat (8126 m).

Nakon osvajanja gotovo svih vrhova, alpinizam je usmjeren na svladavanje stijena i na sve teže pristupe vrhovima planina. Iz alpinizma se 1980-ih razvilo i športsko penjanje kao zasebna športska grana.^[1] God. 1985. američki alpinist Richard Bass postiže cilj penjanja na najviši vrh na svakom kontinentu (Sedam vrhova), a 1986. Reinhold Messner postaje prva osoba koja se popela na svih 14 osamtisućinaca.

Alpinizam u Hrvatskoj

Podrobniji članak o temi: Alpinizam u Hrvatskoj

Hrvatski planinar je časopis koji izlazi od 1898. godine

Prvim alpinističkim pothvatom u nas smatra se uspon karlovačke učiteljice, ilirkinje Dragojle Jarnević 1843. po stijeni Okića. Prve naše planinarske organizacije, u kojima se s vremenom počeo njegovati i alpinizam, bile su Hrvatsko planinarsko društvo, osnovano u Zagrebu 10. listopada 1874., i riječki Club Alpino Fiumano, utemeljen 12. siječnja 1885. Pionir alpinizma u nas, R. Radošević, poduzeo je 1903. nekoliko smjelih uspona u području Mont Blanca. I. Krajač uspeo se 1907. na vrhove u švic. Alpama, a D. Paulić i Slovenac R. Badjura uspeli su se 1912. stijenama Jalovca i Mangarta. Prvi priznati alpinistički uspon u Hrvatskoj, tzv. “Cepinaški smjer” u stijeni Kleka, izveo je 1926. Z. Badovinac s drugovima. Franjo Draženović i Dušan Jakšić prvi su se 1930. uspeli na Mont Blanc, a 1931. na Matterhorn. Alpinistica Micika Frölich prva se 1938. uspela na Mont Blanc. Za razvoj alpinizma mnogo su učinili članovi Hrvatskoga turističkoga kluba »Sljeme«, osnovanoga 1923. u Zagrebu kao podružnica Hrvatskoga planinarskog društva, a on od 1925. djeluje kao samostalno društvo. U njemu su se okupili promicatelji modernog alpinizma u Hrvatskoj: S. Bošnjaković, M. Drobac, B. i M. Gušić, B. Ivanović, K. Koranek, M. Mandl i dr. U Hrvatskome planinarskom društvu osnovana je 1935. “Alpinistička sekcija” 1935. (poslije: “Alpinistički odsjek”). Penjačkim se pothvatima u tom razdoblju ističu Marijan Dragman, Slavko Brezovečki, Ivan Bumba, Miroslav i Vjekoslav Čubelić. God. 1944. Zagrepčanin Tibor Sekelj penje se na Aconcaguu u Andama, naš prvi uspon na šesttisućnjak. Nakon 1945. alpinistička se djelatnost najviše njegovala u odsjecima zagrebačkih planinarskih društava »Velebit«, »Zagreb-Matica«, »Željezničar«, te u splitskome »Mosoru« i riječkome »Kamenjaku«. Marijan Čepelak i Borislav Aleraj ispenjali su 1973. veoma težak smjer Brid-klina u Anića kuku. Alpinističke ekspedicije iz Hrvatske penjale su se na mnogobrojna svjetska velegorja: Kilimandžaro, 1958.; Ararat, 1970. (riječka ekspedicija i PD 'Vihor', Zagreb); Ingolsfjaeld, Grenland, Himalaje (Željko Poljak na Bezimenom vrhu u masivu Annapurne) 1971.; Spitsbergen, 1973.; Aconcagua, 1975.; Mount McKinley, 1978.; Elbrus, Kavkaz, 1981.; Annapurnu IV., Himalaju, 1982; Manaslu, Himalaju, 1983. i 1984.; Ama Dablam, Himalaja, 1986.; Ngozumba Kang, Himalaju, 1987; Mount Everest, 1989., 1997. te 2009. i dr. Najviše ekspedicija vodili su Jerko Kirigin i Darko Berljak. Stipe Božić uspeo se na Mount Everest dvaput (1979., 1989.), a uspon na najviši vrh, u sklopu ženske alpinističke ekspedicije, ostvarile su 2009. sestre Darija i Iris Bostjančić te dva dana nakon toga alpinistice Ena Vrbek i Milena Šijan.^[1]

Alpinizam kao kulturna baština

Alpinisti povezani užetom dolaze na vrh Großvenedigera, Visoke Ture, Austrija.

Alpinizam zahtijeva fizičke, tehničke i intelektualne sposobnosti, a prakticira se korištenjem prilagođenih tehnika, vrlo specifične opreme i alata poput cepina i dereza. Pored potrebnih znanja, tehnika i vještina, alpinizam se oslanja na estetske reference, jer su planinari posvećeni eleganciji kretanja u usponu, kontemplaciji krajolika i povezanosti s prirodnim okruženjima kroz koja prolaze. Nadalje, praksa uključuje etička načela temeljena na predanosti svakog pojedinca, posebno da ne ostavlja trag svog prolaska i da pomaže drugim penjačima. Timski duh, simboliziran užetom za penjanje, još je jedan bitan element mentaliteta alpinista.^[2]

Većina članova zajednice pripada alpskim klubovima koji promiču alpske prakse diljem svijeta. Ovi klubovi organiziraju grupne izlete, pružaju praktične informacije i doprinose raznim publikacijama. Stoga su vektori planinarske kulture. Od 20. stoljeća, alpski klubovi triju alpskih zemalja (unutar Međunarodne federacije udruženja planinskih vodiča, IFMGA) njeguju prijateljske veze čestim organiziranjem bilateralnih ili trilateralnih sastanaka na različitim razinama.^[2]

Povezani članci

Izvori

1 2 3 alpinizam, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 14. siječnja 2026.
1 2 3 Alpinizam na službenim stranicama UNESCO-a (fr.) Pristupljeno 14. siječnja 2026.
1 2 Claude Gardien, Povijest planinarenja, Grenoble, Glénat, listopad 2021. ISBN 978-2-344-03872-7
↑ Yves Ballu, Osvajanje Mont Blanca, Gallimard, Pariz, 1986., str. 19.
↑ Sylvain Jouty i Hubert Odier, Rječnik planine, Pariz, Arthaud,2009.( 1. izd . 1999.)

Vanjske poveznice

Međunarodna planinarska i penjačka federacija (UIAA), službena organizacija za planinarenje i penjanje koju je priznao Međunarodni olimpijski odbor
Bertrand Delapierre, Alpinizam, UNESCO-va nematerijalna svjetska baština, 2018., video na YouTube-u

Sestrinski projekti

	Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Alpinizam
	Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Alpinizam

[HE-1] 1 2 3 alpinizam, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 14. siječnja 2026.

[UNESCO-2] 1 2 3 Alpinizam na službenim stranicama UNESCO-a (fr.) Pristupljeno 14. siječnja 2026.

[CG-3] 1 2 Claude Gardien, Povijest planinarenja, Grenoble, Glénat, listopad 2021. ISBN 978-2-344-03872-7

[4] Yves Ballu, Osvajanje Mont Blanca, Gallimard, Pariz, 1986., str. 19.

[5] Sylvain Jouty i Hubert Odier, Rječnik planine, Pariz, Arthaud,2009.( 1. izd . 1999.)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

v r u Nematerijalna svjetska baština u Francuskoj (30)
	Nematerijalna kulturna baština s potrebom za hitnom zaštitom (1)	Cantu in paghjella sekularno i liturgijsko pjevanje s Korzike (2009.)
	Reprezentativni popis (26)	Alençonska čipka, vještina pravljenja (2010.) • Alpinizam¹⁾ (2019.) • Aubussonska tapiserija (2009.) • Baguette, tradicionalne vještine i kultura (2022.) • Compagnonnage, mreža za prenošenje znanja i identiteta (2010.) • Equitation, francuska škola jahanja (2011.) • Fest-noz, festivalno okupljanje zajedničkih tradicionalnih plesova Bretanje (2012.) • Festivali vatre ljetnog suncostaja na Pirenejima²⁾ (2015.) • Karneval u Granvilleu (2016.) • Francuski gastronomski objed (2010.) • Francuska tradicija crtanja krovišta (2009.) • Glazbeno umijeće svirača lovačkog roga³⁾ (2020.) • Gwoka⁴⁾ (2014.) • Maloya⁴⁾ (2009.) • Medvjeđe svečanosti u Pirinejima⁵⁾ (2022.) • Parfumerija u Grasseu (2018.) • Procesija divova i zmajeva⁶⁾ (2008.) • Procesije kostiju Limousina (2013.) • Ručna izrada stakla⁷⁾ (2023.) • Sokolarstvo⁸⁾ (2021.) • Suhozid⁹⁾ (2024.) • Transhumanca, sezonsko seljenje stoke¹⁰⁾ (2023.) • Umjetnost staklenih perli¹¹⁾ (2020.) • Urarske obrtničke i umjetničke vještine¹²⁾ (2020.) • Vještine pariških krovopokrivača (cinkara) i ornamenitalista (2024.) • Živa kultura lunaparkova (2024.)
	Registar najboljih praksi očuvanja (3)	Graditeljske radionice gotičkih katadrala¹³⁾ (2020.) • Yole ronde s Martinika, od konstrukcije do plovidbenih praksi⁴⁾ (2020.) • Pljočkanje¹⁴⁾ (2022.)
¹⁾ Zajednička svjetska baština Italije, Francuske i Švicarske; ²⁾ Zajednička baština Francuske i Španjolske; ³⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg); ⁴⁾ Nematerijalna svjetska baština francuskih prekomorskih posjeda; ⁵⁾ Zajednička baština Francuske i Andore; ⁶⁾ Zajednička baština Belgije i Francuske; ⁷⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Češka, Finska, Francuska, Njemačka, Mađarska i Španjolska); ⁸⁾ Zajednička baština više zemalja (Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Hrvatska, Južna Koreja, Katar, Mađarska, Maroko, Mongolija, Saudijska Arabija, Sirija, Španjolska i Ujedinjeni Arapski Emirati); ⁹⁾ Nematerijalna svjetska baština više zemalja (Andora, Austrija, Belgija, Cipar, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Luksemburg, Slovenija, Španjolska i Švicarska); ¹⁰⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Albanija, Andora, Austrija, Hrvatska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Rumunjska i Španjolska); ¹¹⁾ Zajednička svjetska baština Italije i Francuske; ¹²⁾ Zajednička baština Francuske i Švicarske; ¹³⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Francuska, Italija, Norveška i Njemačka); ¹⁴⁾ Zajednička baština više zemalja (Belgija, Cipar, Francuska, Hrvatska i Italija);

v r u Svjetska baština u Italiji
	Kulturna dobra (55)	Agrigento (Dolina hramova) (1997.) • Akvileja (1998.) • Amalfijska obala (1997.) • Arapsko-Normanski Palermo i katedralne crkve u Cefalù i Monrealeu (2015.) • Bazilika Svetog Franje Asiškog i povijesno staro središte Asiza (2000.) • Portici Bolonje (2021.) • Botanički vrt u Padovi (1997.) • Brežuljci prošeka Coneglianoa i Valdobbiadenea (2019.) • Caserta (Palača u Caserti, Vanvitellijev akvadukt, San Leucio) (1997.) • Castel del Monte (1996.) • Cilento i Vallo di Diano (Paestum, Velia, samostan u Paduli) (1998.) • Cinque Terre, Portovenere i otoci (Palmaria, Tino i Tinetto) (1997.) • Crespi d'Adda (1995.) • Domus de Janas, pogrebna tradicija prapovijesne Sardinije (2025.) • Etruščanske nekropole Banditaccia i Monterozzi (2004.) • Ferrara (1995.) • Povijesno središte Firence (1982.) • La Strade Nuove i kompleks Palazzi dei Rolli u Genovi (2006.) • Hadrijanova vila (1999.) • Ivrea, industrijski grad 20. stoljeća (2018.) • Langobardska središta u Italiji (Cividale del Friuli, Brescia, Castelseprio, Spoletu, Campello sul Clitunno, Benevento, Monte Sant'Angelo) (2011.) • Mantova i Sabbioneta (2008.) • Sassi i park crkava u stijenama Matere )1993.) • Medici vile i vrtovi (2013.) • Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća: Stato da Terra i zapadni Stato da Mar (2017.) • Torre Civica, Piazza Grande i Katedrala u Modeni (1997.) • Povijesno središte Napulja (1995.) • Padovanski ciklus fresaka iz 14. stoljeća (2021.) • Povijesno središte Pienze (1996.) • Katedralni trg u Pisi (1987.) • Pompeji, Herkulanej i Oplontis (Torre Annunziata) (1997.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa²⁾ (2011.) • Raetinska pruga¹⁾ (2008.) • Ranokršćanski spomenici u Ravenni (Mauzolej Gale Placidije, Neonova krstionica, Arijanska krstionica, Nadbiskupska kapelica u Raveni, Nova bazilika Svetog Apolinarija, Teodorikov mauzolej, Bazilika svetog Vitalea i Bazilika Svetog Apolinarija u Classi) (1996.) • Rezidencije Savojske dinastije (1997.) • Povijesno staro središte Rima uključujući Baziliku sv. Petra izvan zidina ¹⁾ (1980.) • Sacri Monti (2003.) • San Gimignano (1990.) • Siena (1995.) • Sirakuza i Pantalica (2005.) • Su Nuraxi (1997.) • Crkva Svete Marije Milostive u Milanu (1980.) • Villa d'Este (2001.) • Trulli Alberobella (1996.) • Urbino(1998.) • Crteži doline Val Camonica (1979.) • Kasnobarokni gradovi visoravni Val di Noto (Caltagirone, Catania, Militello in Val di Catania, Modica, Noto, Palazzolo Acreide, Ragusa, Scicli) (2002.) • Val d'Orcia (2004.) • Venecija i njezina laguna (1987.) • Verona • Via Appia, Regina Viarum (2024.) • Vicenza i Paladijeve vile • Villa del Casale (1997.) • Vinogradarski krajolik Pijemonta: Langhe-Roero i Monferrato (2014.) • Veliki lječilišni gradovi Europe (Montecatini Terme) (2021.)
	Prirodna dobra (6)	Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe²⁾ (2017.) • Dolomiti (2009.) • Etna (2013.) • Krške i evaporitne špilje Sjevernih Apenina (2023.) • Liparski otoci (2000.) • Monte San Giorgio³⁾ (2003.)
	Nematerijalna svjetska baština (9)	Sardinijsko pastoralno pjevanje Canto a tenore (2009.) • Mediteranska prehrana⁵⁾ (2010.) • Tradicionalno sicilijansko lutkarsko kazalište Opera dei Pupi (2008.) • Tradicionalna izrada violina u Cremoni (2012.) • Napuljski Pizzaiuolo (2017.) • Proslave procesija velikih struktura na ramenima (2013.) • Tradicionalni račvasti uzgoj loze zajednice na otoku Pantelleria (2014.) • Transhumanca (2019)⁶⁾ • Praksa opernog pjevanja u Italiji (2023.)
¹⁾ Zajednička svjetska baština Italije i Vatikana ²⁾ Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja ³⁾ Zajednička svjetska baština Italije i Švicarske ⁴⁾ Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja ⁵⁾ Zajednička svjetska baština Cipra, Grčke, Hrvatske, Italije, Španjolske, Maroka i Portugala ⁶⁾ Zajedno s više zemalja

v r u Svjetska baština u Švicarskoj
	Kulturna baština (9)	Povijesno središte Berna (1983.) • Tri dvorca, obrambene zidine i gradska jezgra Bellinzona (2000.) • Urbanizam urarskih gradova La Chaux-de-Fonds i Le Locle (2009.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu³⁾ (2016.) • Terasasti vinogradi Lavauxa (2007.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa²⁾ (2011.) • Raetinska pruga¹⁾ (2008.) • Müstairski samostan Svetog Ivana u Val Müstairu (1983.) • Kneževska opatija St. Gallen sa zadužbinskom bibliotekom i crkvom (1983.)
	Prirodna baština (3)	Tektonski geotop Arena Sardona kantona Glarus (2008.) • Alpsko područje Jungfrau-Aletsch između Wengena i Fiescha (2002.) • Monte San Giorgio¹⁾ (2003.)
	Nematerijalna svjetska baština (2)	Festival vinogradara u Veveyu (2016.) • Baselski karneval (2017.)
¹⁾ Zajednička svjetska baština Italije i Švicarske ²⁾ Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja ³⁾ Nematerijalna svjetska baština više zemalja