Mehmed Džemaluddin Čaušević

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Džemaludin Čaušević)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mesnevihân
Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević
Mehmed Džemaluddin Čaušević

4. reis-ul-ulema
trajanje službe
1914. – 1930.
Prethodnik hfz. Mehmed Teufik ef. Okić (vršitelj dužnosti)
Nasljednik hfz. Ibrahim ef. Maglajlić
Rođenje 28. prosinca 1870., Bosanska Krupa
Smrt 28. ožujka 1938., Sarajevo
Zanimanje teolog, znanstvenik, prevoditelj, jezikoslovac prosvjetitelj

Mesnevihân Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević (Arabica: مُحَمَّدٌ جَمَالُ‌الدِّينِ أف. چاۆشه‌وٖىݘ) (Arapuša, kraj Bosanske Krupe, 28. prosinca 1870.Sarajevo, 28. ožujka 1938.), četvrti po redu reis-ul-ulema u razdoblju Kraljevstva Jugoslavije, mislilac, prosvjetitelj, prevoditelj, jezikoslovac, hrvatski domoljub,[1] vjerski prvak bosanskohercegovačkih muslimana u 20. stoljeću.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mehmed Džemaludin ef. Čaušević rođen je 28. prosinca 1870. godine u mjestu Arapuša, nedaleko od Bosanske Krupe. Ubrzo nakon poroda umrla mu je majka, pa je brigu o Čauševiću vodio njegov otac, koji je bio napredni seljak, veoma ugledni islamski učenjak i poznat pod imenom Ali-hodža. U rodnoj je Arapuši stekao osnovno obrazovanje, gdje mu je otac bio prvi učitelj. Nakon što je stekao osnovno obrazovanje, Čaušević upisuje Bihaćku medresu, gdje nastavlja naobrazbu kod tadašnjeg bihaćkog muftije Ahmeda Sabita ef. Ribića.

Medresu je završio u Bihaću, a Pravni fakultet (Mektebi Hukuk) 1887. godine u Istanbulu. Kao student putuje po islamskom svijetu. U tom razdoblju boravi u Kairu, Jeruzalemu, Jemenu, Damasku, Ankari, gdje se upoznaje sa situacijom u ovim zemljama i gradovima, ali i s mišljenjima mnogih islamskih učenjaka, koji su snažno zastupali puteve obnove vjerskog i društvenog života. Negdje oko 1900. godine Čaušević je posjetio i čuveno Sveučilište Al-Azhar, gdje se i susreo s Muhamedom Abduhuom. Nekoliko je mjeseci slušao Abduhuova predavanja, koja će na njega ostaviti trajni pečat. Objavljivati je počeo već za vrijeme školovanja i studija u Istanbulu u listovima Tercünam-i hakitat, Tasvir-i efkâr i Vatan, a u rodnoj Bosni i Hercegovini uređuje Behar (1906-1907), Tarik i Mekteb. Čaušević se kao istanbulski student prava postepeno uključivao i u vjerski i društveni život, pa je kao student držao preko mjeseca ramazana govore u poznatoj Selimovoj džamiji u Edirneu. Njegova su predavanja bila obnoviteljski intonirana i u svojim nastupima bio je reformatorski usmjeren. Odlazio je i u druge dijelove Osmanskog Carstva: Sjevernu Makedoniju i Anadoliju i tamo proučavao društveni život muslimana, držao brojna predavanja, te poticao na samosvijest i preporod.[2] Nakon što je diplomirao, vraća se u Bosnu i od 1903. do 1905. godine je profesor arapskog jezika na Velikoj sarajevskoj gimnaziji, kad je izabran za člana Ulema medžlisa. Dvije godine, od 1909. do 1912., profesor je na Šerijatskoj sudačkoj školi, što na osobni zahtjev prekida, pa je nakon toga bez posla, da bi na nagovaranje Hodžinske kurije, a uz opiranje Austro-Ugarske, bio 1913. godine izabran za četvrtog po redu reis-ul-ulemu.

Reis-ul-ulema[uredi VE | uredi]

Ubrzo nakon imenovanja za reis-ul-ulemu započinje Prvi svjetski rat. Nakon atentata Gavrila Principa dolazi do napada na srpsko stanovništvo na koje je reagirao Čaušević. Dana 4. srpnja 1914. godine, nakon atentata, progona i interniranja srpskog stanovništva upućuje proglas. „Svakom bratu muslimanu da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine“. U proglasu muslimanima, koji je objavljen 24. srpnja 1914. godine, između ostalog poručio je: „Mi živimo s drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti sa sobom vrlo ružne posljedice“.[3]

Na položaju reis-ul-uleme ostao je sve do 1930. godine, i za to vrijeme je bio nesporni duhovni vođa bosanskohercegovačkih muslimana, pokretač i sudionik njihovih brojnih akcija. Po dolasku na poziciju reis-ul-uleme započeo je sa reformom školstva. Od 1905. godine Čaušević je po Bosni obilazio škole želeći istražiti i ustanoviti pravo stanje u njima. Uvidio je zaostalost muslimana , koja je bila primjetna na svakom koraku u vjerskom, društveno-političkom i ekonomskom životu. Za zaostalost je krivio konzervativne krugove, koji su distancirali stanovništvo od modernih škola, od europskih običaja, tj. stanovništvo je bilo prepušteno samo sebi. Objelodanjujući svoje stavove i mišljenja o pitanju obrazovanja Čaušević je bio žestoko napadan od konzervativne islamske uleme. Tradicionalna ulema je smatrala da se modernizacijom ruši islamska vjera, njena stroga pravila i postulati. Također, bojali su se izučavanja “nevjerničkih” nauka, smatrajući to veoma opasnim i pogubnim za jednog muslimana. Čaušević je inzistirao na obrazovanju, pa je tražio da što veći broj mladih ljudi završava škole. Vješto koristeći mogućnost javnog govora većoj masi ljudi na molitvi petkom, Čaušević pokušava da probudi muslimanske mase iz svekolike letargije. Uvidjevši značaj tadašnjih medija on objavljuje svoje tekstove u novinama pozivajući na reforme cjelokupnog društva.[4] Kao teolog i kulturni radnik pripadao je reformatorskom dijelu bosanskohercegovačke muslimanske inteligencije i sav životni vijek je proveo u iznalaženju odgovarajućih načina bosanskohercegovačkog muslimanskog duhovnog i političkog življenja. Stupanjem na snagu novog ustava Islamske zajednice 1930. godine, kojim se dokida samostalnost te institucije, reis Čaušević je u aprilu 1930. godine podnio ostavku na mjesto reisa, a ubrzo zatim je smijenjen sa pozicije reis-ul-uleme i penzionisan ukazom kralja nakon dva mandata reis-ul-uleme i 17 godina vođenja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Mesnevihân[uredi VE | uredi]

Za vrijeme boravka u Istanbulu Mehmed Džemaluddin Čaušević upoznao se s mevlevijskim šejhom, učenjakom i autorom jednog od najpoznatijih suvremenih turskih komentara Mesnevije, Muhammedom Esadom Dedeom. Nije poznato od kad datira Čauševićeva veza sa derviškim redovima, ali je sigurno da je u vrijeme boravka u Istanbulu, od 1887. do 1902. godine, pred Esadom Dedeom učio o mevlevijskom derviškom redu, te studirao Mesneviju i perzijski jezik.

Povremenim dolascima u Sarajevo za vrijeme studijskih raspusta u mjesecu ramazanu, od 1900. do 1902. godine, Čaušević je prenio svoju dervišku praksu iz Istanbula, ovaj put stanujući ne u unajmljenom stanu već u Gazi Husrev-begovom hanikahu. Svake ramazanske noći nakon teravih-namaza njegova derviška soba bila je prepuna ljudi zainteresiranih za već spomenuta predavanja sastavljenja kombiniranjem autentičnog derviškog nauka i angažirane suvremene teologije. Uporedo s društvenim i aktivnostima u Islamskoj zajednici, Čaušević je nastavio održavati i sarajevsku mevlevijsku tradiciju, držeći predavanja iz Rumijeve Mesnevije. Ne zna se točno kada je počeo s ovom praksom kao mesnevihân, ali se pouzdano zna da je to bilo već od samih početaka angažmana u Ulema medžlisu, a predavanja Mesnevije je držao u Isa-begovoj tekiji sve do zabrane njena rada, te potom nastavio u kući hadži Mujage Merhemića. Poslije njega, u Bosni i Hercegovini, Mesneviju su samo tumačili Mujaga ef. Merhemić (od 1942. do 1959.), šejh Fejzulah ef. Hadžibajrić (od 1965. do 1988.), hfz. Halid ef. Hadžimulić (od 1988. do 2011.) i hfz. Mehmed ef. Karahodžić (od 2011.). Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević je Mesneviju tumačio od 1911. do 1928. godine.[5] Učitavanje prakse derviša prethodnih generacija u život modernog bosanskohercegovačkog društva Čauševiću je pomoglo da osmisli specifičan vid pisma – arabicu, koja je bila izraz hrvatskoga jezika napisanoga formom arapskoga pisma.[6]

Reformator arabice[uredi VE | uredi]

Reis-ul-ulema Čaušević je radio na opismenjavanju običnog naroda, kako bi poboljšao ukupnon položaja samih muslimana. Prvi konkretan korak koji poduzima Čaušević u cilju poboljšanja života muslimana jeste reforma pisma. Znao je da mora reformirati pismo, ali isto tako je dobro znao da muslimani u većini ne žele da se odreknu arapskog pisma za koje su ih vezivali sveti razlozi njihove vjere. Čaušević reformira arebicu za potrebe pisanja hrvatskim jezikom unoseći u nju palatale đ, nj, lj i ć, te vokale o, i, e. Tako preuređena arabica nazivana je reformirana arebica, mektebica i matufovača. Njome su tiskana mnoga značajna djela kao što su: Kratka povijest islama, Bergivija i Tedžvid. Objavljivati je počeo za vrijeme školovanja i studija u Istanbulu u listovima: Tercünam-i hakitat, Tasvir-i efkâr i Vatan, a u rodnoj Bosni i Hercegovini uređuje Behar (1906-1907), Tarik i Mekteb.

Bio je poznat i po tome što je u svoje govore unosio svoje liberalne i reformatorske poglede na islamsku tradiciju. Veliki je pobornik prosvjete svojeg naroda, zaslužni promicatelj tolerancije, ravnopravnog položaja ženskog bića u ljudskom društvu, prvenstveno putem njihovog odgoja i obrazovanja te sudjelovanja u javnom životu.

Prijevod Kur'ana[uredi VE | uredi]

Grob Čauševića se nalazi u okviru Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu

Nakon što se povukao sa pozicije reis-ul-uleme 1930. godine, u mirovni Čaušević sa hfz. Muhamedom Pandžom započinje raditi na prvom prijevodu Kur'ana na hrvatski jezik,[7][8] čiji prijevod 1937. godine objelodanjuje u Sarajevu sa sadržanim Uvodom, Tumačenjem i Bilješkama. Međutim, prijevod Kur'ana od strane konzervativne islamske uleme nije dočekan sa oduševljenjem. Naime, središnju ulogu u kritičkim napadima na prijevod Čauševića i Pandže imao je Muhamed ef. Pašić. Novine El-Hidaje su 1937. i početkom 1938. godine objavile tekstove u kojima se ogleda srž Pašićeve kritike. U tekstovima, Pašić upozorava čitaoce da Čauševićev prijevod nije baziran na tradicionalnim izvorima, te optužuje prevoditelje za kidanje islamskog jedinstva. On tvrdi da je prijevod Kur'ana obojen derviškim simbolizmom, za šta Čaušević i Pandža u svoju obranu navode da je nužno kur’anski tekst u različitim vremenima različito razumijevati. Polemika koja se izrodila između uleme i prevoditelja Kur'ana se okončala bez značajnih rezultata u oblasti prevođenja Kur’ana na hrvatski jezik. Ipak, ona je ostala kao svjedok žestokih otpora prevođenju Kur’ana sa arapskog jezika na bilo koji drugi jezik.[9]

Smrt[uredi VE | uredi]

Nekoliko mjeseci nakon objavljivanja prijevoda Kur'ana na hrvatski jezik, Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević umro je u Sarajevu 28. ožujka 1938.[10] Iako već godinama nije bio reis, bosanskim naseljima je odjekivala rečenica „Preselio je reis Čaušević“.[11] Dženaza ovom velikom alimu, reformatoru i borcu bila je do tada nezapamćena po brojnosti onih koji su željeli da mu tim posljednjim zemaljskim činom odaju priznanje. Pokopan je u dvorištu sarajevske Gazi Husrev-begove džamije.[12][13][14][15][16][17]

Spomen-kuća[uredi VE | uredi]

U rodnom mjestu Čauševića u Arapuši je 2011. osnovana Udruga "Reis Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević" koja čuva od zaborava lik i djelo ovog reis-ul-uleme. Godinu dana kasnije (2012.), ista udruga je započela izgradnju "Spomen-kuće Reis Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević", koju je u konačnici 2018. godine i otvorila za javnost, a sve u cilju da se na što prikladniji način predstavi život i djelo reis-ul-uleme Mehmeda Džemaluddina Čauševića od njegovog rođenja pa do kraja života.[18]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatsko-bošnjački savez Životopisi: Reis-ul-ulema Džemaluddin Čaušević (pristupljeno 11. svibnja 2017.)
  2. Džemaludin ef. Čaušević pristupljeno 24. 10. 2019
  3. Džemaludin ef. Čaušević pristupljeno 24. 10. 2019
  4. Džemaludin ef. Čaušević pristupljeno 24. 10. 2019
  5. buziminfo.ba Tradicija prevođenja, kazivanja i tumačenja Mesnevije u Sarajevu i nekim drugim mjestima u BiH (pristupljeno 27. listopada 2019.)
  6. Angažirani intelekt i praktični tesavvuf: Jedan portret Muhameda Džemaludina Čauševića pristupljeno 8. 3. 2018
  7. (vanjska poveznica):
    "God. 1937. objelodanio je u Sarajevu u suradnji s Muhamedom Pandžom prvi cjelokupni prijevod Kur’ana na hrvatskom jeziku poprativši ga opširnim uvodom, tumačem i bilješkama.", Zdravko Sančević (1993.), »Čaušević, Mehmed Džemaludin«. U tiskopisu: Hrvatski biografski leksikon, 3. svezak: Č – Đ, (glavni urednik Trpimir Macan), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1993.; pristupljeno 23. siječnja 2015.
  8. Zlatko Hasanbegović, Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja, Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu-Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2007., fusnota 392, str 205.:
    "Muhamed Pandža (1897.-1962.) (...) Godine 1937. zajedno s Džemaludinom Čauševićem objavio je prijevod Kur'ana na hrvatski jezik."
  9. Prijevodi Kur'ana pristupljeno 23. 10. 2019
  10. (vanjska poveznica) Zdravko Sančević (1993.), »Čaušević, Mehmed Džemaludin«. U tiskopisu: Hrvatski biografski leksikon, 3. svezak: Č – Đ, (glavni urednik Trpimir Macan), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1993.; pristupljeno 26. rujna 2014.
  11. Džemaludin ef. Čaušević pristupljeno 24. 10. 2019
  12. Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina : povjesno kritička istraživanja : 3. dio, 2. izd., (Sabrana djela dr. o. Mominika [i. e.] o. Dominika Mandića : 5. sv.), Ziral – Zajednica izdanja »Ranjeni labud«, Toronto-Zürich-Roma-Chicago, 1982., str. 495. (NSK)
  13. Reis-ul-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević, dzematamsterdam.nl; pristupljeno: 23. 1. 2015.
  14. Prof. dr. Enes Karić: Mehmed Džemaluddin Čaušević (1870-1938); Hutbe i vazovi na bosanskom jeziku, reis-m-dz-causevic.org; pristupljeno: 23. 1. 2015.
  15. Mehmed Džemaludin ef.Čaušević, krajina.ba; pristupljeno: 23. 1. 2015.
  16. Aktuelne poruke prosvjetitelja i reformatora reisa Džemaludin Čauševića, boskrupa.ba; pristupljeno: 23. 1. 2015.
  17. Prof. dr. Enes Karić: Mehmed Džemaludin Čaušević (1870-1938); Hutbe i vazovi na bosanskom jeziku, oslobodjenje.ba; pristupljeno: 23. 1. 2015.
  18. Spomen-kuća u Arapuši pristupljeno 23. 10. 2019

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Mehmed Džemaluddin Čaušević


Prethodi: Reis-ul-ulema
1914.1930.
Slijedi:
hfz. Mehmed Teufik ef. Okić
(vršitelj dužnosti)
hfz. Ibrahim ef. Maglajlić