Ivan XXIII.

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Ivan XXIII)
Skoči na: orijentacija, traži
Sv. Ivan XXIII.
S. Ioannes PP. XXIII.
Pope John XXIII - 1959.jpg
Pravo ime Angelo Giuseppe Roncalli
Početak pontifikata 28. listopada 1958.
Kraj pontifikata 3. lipnja 1963.
Prethodnik Pio XII.
(1939.-1958.)
Nasljednik Pavao VI.
(1963.-1978.)
Rođen 25. studenog 1881.
Sotto il Monte, Italija
Umro 3. lipnja 1963.
Rim
Papinski grb

John 23 coa.svg

Ostali pape imena Ivan
Portal: Kršćanstvo

Sveti Ivan XXIII. lat. Sanctus Ioannes PP. XXIII. (Sotto il Monte kod Bergama, 25. studenog 1881. - Rim, 3. lipnja 1963.), rođen kao Angelo Giuseppe Roncalli, 261. nasljednik apostola Petra, papa od 28. listopada 1958. do smrti 1963.

Raniji život[uredi VE | uredi]

Angelo Giuseppe Roncalli rodio se 25. studenog 1881. u malom planinskom selu Sotto il Monte kod Bergama, u seljačkoj obitelji. Angelo je bio četvrto dijete od trinaestero djece, koliko su ih imali njegovi roditelji Giovanni Battista Roncalli i Marianna, rođena Mazzola. U desetoj godini osjetio je poziv da služi Bogu, te odlazi u sjemenište u Bergamu. Nakon sjemeništa prelazi na Institut sv. Apolinara u Rimu, gdje je 10. kolovoza 1904. zaređen za svećenika. U međuvremenu od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija.

Angelo Giuseppe Roncali (sjedi) 1901. kao bogoslov

Nakon zaređenja Roncalli se vraća kući i u Bergamu ga za tajnika uzima biskup Giacomo Radini-Tedeschi (1859.-1914.), te predaje crkvenu povijest na sjemeništu. Godine 1914. biskup Radini-Tedeschi umire, a Roncalli je regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik, a zatim kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. postavlja ga 1920. za predsjednika misijskog apostolata za Italiju (Consiglio cetrale dell'Opera della Propagazione della Fede). Svoje slobodno vrijeme je posvetio pisanju o svetom Karlu Boromejskom (Carlo Borromeo, 1538.-1584.), kojega je neobično cijenio. Radeći na tome u milanskoj biblioteci "Ambrosiana", upoznao je kardinala Achillea Rattija (1857.-1939.). Kada je kardinal Ratti postao papa Pio XI., upućuje Roncallija u diplomatsku službu. Papa ga imenuje biskupom 19. ožujka 1925. i šalje za Apostolskog vizitatora u Bugarskoj. U studenom 1934. Sveta Stolica ga promiče u službu za Apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj. Već tada se zauzimao za približavanje ostalim kršćanima, posebno "pravoslavnoj braći". Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomogao je mnogim Židovima koji su bježali od progona. Papa Pio XII. postavlja ga 1. siječnja 1945. godine za nuncija u tek oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije 15. siječnja 1953. papa Pio XII. imenuje ga kardinalom a potom i patrijarhom Venecije. Tom prilikom kardinal Roncalli je rekao: "Dolazim iz poniznosti i odgojen sam u zadovoljnom i blagoslovljenom siromaštvu. Providnost me odvela iz moga rodnog mjesta. Upoznala me sa različitim narodima, religijama, ideologijama. Mene je uvijek više zanimalo ono što nam je zajedničko, nego ono što nas dijeli". Za kardinala Roncallija to je trebao biti častan umirovljenički položaj.

Izbor za papu[uredi VE | uredi]

U listopadu 1958. umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Na konklavama sudjeluje pedeset jedan kardinal. Njegovo ime se spominje kao jedno od mogućih nasljednika pape Pacellija, ali na njega nitko ozbiljno ne računa. Bile su to neizvjesne konklave. Poslije je Papa običavao govoriti: "Naša su imena skakutala unutra-van, kao slanutak u zdjeli." I napokon, 28. listopada 1958., nakon jedanaest krugova glasovanja i s trideset osam glasova, izabran je za nasljednika svetog Petra. Upitan koje će ime uzeti kao papa, odgovorio je: "Zvat ću se Ivan - (Ioannes Vocabor), po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola". Bilo je to prvo od iznenađenja koje će uslijediti.

Pontifikat[uredi VE | uredi]

Papa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti Crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svoga izbora u njega je zapisao: "...To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa." Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi papa imao je 77 godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazat će se da su se prevarili. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Treći kat Apostolske palače intimno je područje pape. Ivan je pustio kamere u svoje odaje. Takvo se što do tada još nije dogodilo, i nisu svi bili time oduševljeni. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do Pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine saziva konsistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao Kardinalski zbor. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u Bazilici sv. Pavla izvan Zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. Što više, sazivanje koncila iznenadilo je sve u svijetu. Svi su nešto očekivali od Pape, ali ne to. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Papa uvodi krilaticu "aggiornamento", tj. posadašnjenje Crkve. Svojim biskupima je rekao: "Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati... Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra". Svim kršćanima je poručio: "Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli". Kada je opao prvi šok s oduševljenjem su otpočete pripreme za Koncil. Među kardinalima i biskupima bila je nekolicina koji su se protivili Koncilu, navodeći da se time zadire u baštinu Crkve. U kolovozu 1961. izbija međunarodna kriza u Berlinu, gdje su Sovjeti započeli graditi Berlinski zid, kako bi spriječili sve učestalije prebjege građana s Istoka na Zapad. Papa je bio jako zabrinut i pitao se zar je moguće da će zbog jednog grada ponovno izbiti rat. Nikita Hruščov također nije želio rat, ali je prijetio njime. Tad se dogodilo nešto do tada nezamislivo. Papa se u Castel Gandolfu, preko Radio Vatikana obratio Sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje da sačuvaju mir. Hruščov reagira i u "Pravdi" hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje, iz Moskve stiže telegram s čestitkom u povodu Papinog osamdesetog rođendana. Kriza je okončana zahvaljujući Papi. Nekoliko dana prije početka Koncila Papa prvi puta napušta Rim i odlazi na hodočašće u Loreto i Assisi sa nakanom za uspjeh koncila. Početak Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. putem Eurovizije pratio je cijeli svijet. U svečanoj povorci u Baziliku sv. Petra, koja je bila posebno uređena za tu prigodu, donijeli su Papu na nosiljci, ispred kojeg je išla procesija od 2540 crkvenih otaca (kardinala, biskupa, teologa) koji su imali pravo glasa. Među pozvanim gostima bili su prisutni i izaslanici osamnaest nekatoličkih crkava. Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: "Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti Bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred Nebom i Zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine". Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želuca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila. Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa ponovo upućuje apel u ime cijeloga svijeta za svjetski mir. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno odahnuo. Šest mjeseci kasnije 11. travnja 1963. Papa objavljuje encikliku "Pacem in terris" (Mir na Zemlji), u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi, i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i aspiracija komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke Crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi. Bila je to svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je Papa teško bolestan i kako neće još dugo živjeti. Papa je na te glasine rekao: "Moj je kovčežić spakiran. Ja sam spreman"

Papina smrt[uredi VE | uredi]

Tijelo svetog pape Ivana XXIII.

Papa Ivan XXIII. posljednji puta se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963., kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir "Balzam". Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: "Moje se vrijeme na Zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo. Duše, duše, Ut omnes unum sint (da sve budu jedno)". Papine posljednje misli su se ticale i njegovih protivnika: "Ako sam koga povrijedio molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me moj Bog neće odbiti u svojoj milosti". Papa Ivan XXIII. umro je na Duhovski ponedjeljak 3. lipnja 1963. u 19.49 sati u osamdesetdrugoj godini života. Ni jedan papa do tada nije bio tako voljen, ni jedan tako obožavan. Još za života vjernici su ga nazvali Dobri papa. I danas mnogi pamte Papine riječi: "Život je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme, a onda nastavljamo putovanje". Sahranjen je u kripti Bazilike sv. Petra. Papa Ivan Pavao II. 2000. proglasio ga je blaženim, a papa Franjo 27. travnja 2014. svecem. Njegovo tijelo je preneseno u Baziliku sv. Petra, gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje svetog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog sveca.

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Jacques Mercier, Povijest Vatikana (Vingt siècles d'histoire du Vatican), Barbat, Zagreb 2001.,
  • Marijo Milić, Pape od sv. Petra do Ivana Pavla II., Laus, Split 2000.,
  • Eric Russell Chamberlin, The bad popes, Dorset Press, 1969.,
  • Enciklopedija opća i nacionalna, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d. Zagreb,
  • Cardinals of the Holy Roman Church, [1],
  • The Catholic Encyclopedia, [2],
  • Enciclopedia dei Santi, [3].

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vidi još: Protupapa Ivan XXIII. iz 15. stoljeća

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Ivan XXIII..