Suradnik:Mudroslov/Zanimljivosti

Zanimljivi članci, napisi, činjenice spašeni od zaborava.

Hrvatski jezik

Na ovoj su stranici prikazani neki istaknutiji spomeni hrvatskoga jezika kroz povijest, bilo pod hrvatskim imenom, bilo često rabljenim ilirskim, slovinskim, te dubrovačkim, dalmatinskim, bosanskim i slično. Tekstovi su probrani među često navođenima primjerima, te kod istaknutih pisaca i filologa.

»Žakan ubo ki za biskupom stoi v toi istoi crikvi (zove se hrvacki malik, a vlaški macarol), nima imiti od toga istoga keršćenja ne veće bolanač 15 vernez bnetačkih.«

Vinodolski zakon, 1288

Vinodolski zakon, 1288

»I pisaše listi ednoi i drugoi strami e'zikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebi shraniše e'zikom nemškim. I tako listi stari potvrdiše, strani vratiše, prepisavši ga sebi shraniše.«

Istarski razvod, 1325. (po nekim čitanjima glagoljične kratice datacija je 1275.)

»I tako sveti muž Konstanc naredi popove i knjigu harvacku i istumači iz grčkoga knjigu harvacku..«

Hrvatska kronika, vjerojatno u 14. stoljeću, područje Splita

»Tumačenje saltira hrvackoga«

Fraščićev psaltir, 1463., naslov

»..I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Arbaniju, nalegoše (Turci) na jazik hrvacki posilajući zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gire Zaprte...«

Pop Martinac, poslije 1493., na Grobniku u Istri

»Libar Marka Marulića Splićanina, u kom se uzdrži istorija svete udovice Judit u versih hrvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodu puk izraelski od velike pogibli«.

Marko Marulić: Judita, 1501, naslov

..(ah nepomnjo i nehaju jazika hrvackoga!), evo ove same za nevolju pribiram i razgledam, i tebi, budi da se na nezrili trpki jabuci pri roka utrgani, zahvaljam za sasvima dramatna se ne ozvati. Znam da Hrvat mojih ne jedan ali dva, da mnozi mudri i naučeni jesu ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti, proslaviti i naresiti i umili bi, da vidi mi se da sa manom pačeli sobom sramuju i stide. I prem ako ki poje ali piše, u jini tuj jazik piše i poje, da jino ni, znaj, neg nepomnja od kriposti.

Petar Zoranić: "Planine", Zadar, 1536.

Bilo je ljudih (i sada ima ) naučnih i razumnih mnogo, ali nisu htili na svitlost dati, ma, što je gore, rugaju se onima koji su naški pisali i tiskali. Ja sam doisto najmanji i nerazumniji od svih, a da znam više, više bi i učinio na poštenje gospodina Boga, i na korist duhovnu našega naroda slavnoga i jezika hrvatskoga... Toma Babić, Cvit razlika mirisa duhovnoga - u narodu popularno nazvana "Babuša" (duhovne i nabožne pjesme, razgovori, pouke), Venecija, 1726., 1736., 1759., 1802., 1829.; Dubrovnik, 1851. Zadar 1898.

..I tvoju dobrotu i razum izbrani

u dugu životu višnji boga da shrani,

i da tvoj slavan glas razumnijem uresom

to više svaki čas diže k nebesom;

od koga uresa, razuma i slave

višnji Bog s nebesa razlike države

u vrijednosti napuni, da vrijednos taj teče

u vijencu i kruni po svijetu daleče,

a navlaš kud jezik hrvatski prohodi,

neumrla po vas vik tuj vrijednos da hodi....

Mavro Vetranović: "Plemenitomu i vrijednomu gospodinu Petru Ektoroviću vlastelinu hvarskomu s velikijem priklonstvom..", 1539.

Bernardin Pavlović : "Priprauglegnie za dostoino rechi suetu missu i posli iste Boggu zahuaglegne / i zuagieno iz missala rimskoga i skupgleno, iz tomaçeno iz mnoghi ostaly devoti kniga i u' haruaski jezik pomgliuo i virno privedeno po Ozcu Fra Bernardinu Paulovichiu iz Dubrounika Reda Svetoga O. Franceska ... - U Mleczi, 1747 ."

Časti 'zbrana Niko i hvalo velika,

hrvatskoga diko i slavo jezika,

spjevaoče izvrsni, uresna kriposti,

........................

Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti

svake Bog nadili obilno milosti,

gospodom uresi, zakonmi i pravdom,

razlicim uzvisi imanjem i blagom,

svuda ga jes puna slava, svud on slove,

hrvatskih kruna gradov se svih zove,

Ivan Vidali, Korčula: "Poslanica Nikoli Nalješkoviću", 1564.

»Elektra tragedija. Ljubmir pripovijes pastirska. I ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene... Prisvijetlomu i priizvrsnomu gospodinu, Gospodinu Đurđu knezu Zrinskomu, svjetniku cesarova veličanstva, vladaocu nad blagom krune Ugarske na Dunaju, momu gospodinu vazda počtovanomu..Zato bivši tijem naslađenjem ganut, jes njekoliko godišta, i za obogatit također ovi naš jezik kojomgodi stvari ka je dostojna da se čti, prinesoh iz latinskoga pastijersku pripovijes Tassovu, pjesnivca u oni jezik toliko scijenjena, koliko mnim da svak zna; i dovedši ju na izvrsnos, koliko mi od onije nezrelijeh ljeta biješe dopušteno, dah ju na svijetlo, prikazavši ju jednomu vlastelinu od našijeh, vijećniku prvomu komu dosta bijehu ugodni ovaci trudi. Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu...«

Dominko Zlatarić

Dominko Zlatarić, Posveta prijevoda Tassove »Aminte«, Sofoklove »Elektre« i dijela Ovidijevih »Metamorfoza« Jurju Zrinskom, Venecija, 1597

»Ovi nauk....prinese; i složi u jezik slovinski kako se u Bosni govori.« 

Matija Divković:Nauk krstjanski

Matija Divković, »Nauk krstjanski«, naslovnica, Vareš-Olovo, tiskano u Mletcima 1611.

»Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom, paček ni jednomu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin. Što ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i razložito scinim ja zaisto i mnim, da oni pisalac, koji hoće štogod upisati naški, ima nastojati, koliko najbolje može, onim govorom upisati, koga on višt u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga može svak' lašnje razumiti i s koristju pročtiti: neka kakogodire mnozima ugodi. Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci). Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak' na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose.«

Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640.

hrrivat, Hervat; Croata; Illyricus, i. Croata; ae

hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia; Illyris, dis. Illyricum, ci, Croatia; ae

Jakov Mikalja, »Blago jezika slovinskoga«, Dubrovnik, 1649.

»..Malo je do se dobe slovenskim jezikom, za ktere bi ja bil znal, knjig štampano. Ali ni onem ogovoljivi nesu. Nekomu teh takoveh knjig reči nesu bile prave horvatske, nekomu nesu bile prave slovenske, nekomu bile su jako priproste....Ništramenje, komu se horvatski hoče govoriti, neka reče mesto lehko lahko, mesto osem osam, mesto jalen jalan, mesto nesem nisam, etc....Ja sem činil štampati onak, kak onde govore, gde sem pisal....«

Juraj Habdelić: »Zrcalo marijansko«, Zagreb,1662.

»Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija naša pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika horvatskoga, molite se za nas.«

Ivan Filipović Grčić: "Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u misecu, što u jedni strana zovu Mladu nedilju", Sinj-Venecija, 1704.

»U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.«

Filip Grabovac, »Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga«, Vrlika, 1749.

»Srićan, vesel i radostan

Evo Trogir sada biva

Ere vidi da koristan

Zemlju i Nebo on dobiva

U okolišu hrvatskomu

Sriću dragu sad on kuša

Er obraćen Bogu svomu

Slasti prima njega duša...«

Zahvalnica grada Trogira fra Jeronimu Barezi za propovijedanje u Trogiru, 1766.

»Ova knjiga koja do sada nije se vidila istumačena u naš jezik, pokažuje svemu Narodu hrvaskomu...«

Anđeo Dalla Costa: "Zakon crkovni", Split-Venecija, 1778.

Illyrice - Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski

Joakim Stulli

Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš,

pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave

bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao

s pivnice jer svako do glasovita Pregata

slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?

jer čupa od župskijeh do najponosnije vladike

stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?

Marko Bruerević-Desrivaux, Dubrovnik, »Satira«, oko 1820.

»...I zbilja, kako vi s g. Šafarikom tumačite Konstantina, kad veli na jednome mestu, a na drugom o pitanju ništa nezna — da je car bizantinski dopustio Hervatom Avare proterati. To ćete mi drugi put kazati. Kako razumite Konst. kad veli, da su se Servi naselili u cerljenu Hervatsku, t. j. od Cetine niz berdo, — u zemlju, koju su Hervati oteli i zauzeli? I to ćete drugi put kazati. — Razgledajte se sada po onome prostoru, u koi ste bili s g. Šafarikom nekakov Srbež razkopitili. — Još mi ostaju dva extrema, t. j. Istria i Dubrovnik. Vi velite, da su Istrianci nekakvi Srbi; ali gospodo pogledajte u „istrianske razvode" od god. 1325. (Arkiv za jug pov. knji. 2. razdel 2. str. 232—268.) pa ćete videti gde Istrianac veli da piše jezikom hervatskim. Upitajte g. Šafafika što je to. — Vi velite, da je knjižtvo Dubrovačko serbsko knjižtvo, t. j. da su Dubrovčani plemena servianskoga, ali gospodo, Zlatarić veli, da Sofokleovu Elektru i Ljubomira Tasova prevodi na hervatski jezik. O poganac ga neprekinuo što to kaže! Čavčić Vetranić kaže da Hekubu prevodi na hervatski jezik. O gutunar ga neudavio što to veli! Pa kako pišu ti ljudi? Onako, kako i Lučić, i Ranjina. i Mažibradić, i Lukarević i Hektorević i mnogi drugi hervatski pisci iz Dalmacie. U ostalom ja deržim Dubrovčane za pohervatjene Latince. Kažite sve ovo i g. Šafafiku, pa ga upitajte za ovako staro domaće pismo o Rusih, Poljacih ali Česih, kao što je Terpimirova darovnica — Tako je kod Hervatah. Kako stoje tako zvani „Srbi?" Gospodo to je jedini puk, koi nezna ni sam samcat kako mu je ime. Upitajte g. Šafafika, nebi li znao za još koi takov puk. Kažite mi, gospodo i s g. Šafafikom, ima li se govoriti: Srb, ali Srbin, ali Srbljin, ali Srbalj, ali Srbianac, ali Srbljanin itd. Ovako se danas taj puk sam zove, a to valjda znate i vi i g. Šafarik, da je ta zemlja, stara Mysia, i Dacia od sredine VII veka — do najnoviih vremenah poznana kod svih europejskih narodah pod imenom „Servie." — Ime Servus (sužanj, sluga), koje su oholi tudjinci davali jednoj strani naroda našega, nije nikada bilo ime narodno, nego ime tugje, kome su se svi pametni nanašinci vazda uklanjali, i uklanjaju mu se i danas. Slušajte dobro: neima ni pedeset godinah, što je taj preterani srbež nekoje ljude snašao. Otci i dedi onih, koji se danas za srbstvo nadimlju, nadimaše se za Ilirstvo.

Pogledajte gospodo kirilsko knjižtvo. Da vam samo nešto o srbstvu napomenem. Vaš „lietopis" od g. 1827. del II. str. 172. veli da ste se vi sami prozvali Srbi i Srbi i. — Što ćete s onima pismi, iz kojih ste ne preda mnom samim — „narod ilirski" prepisali „narod srbski" — pa ste to tako i naštampali. U vaše „sedmice" broju 7. piše beogradski mitropolit god. 1735. da je on „iliriko-rascianskago (a ne srbskoga) naroda strojasčijasja itd. protektor."

Gde su pisci, gde su pisma toga naroda srbskoga? Gde je taj jezik? Pravo rekuč pisalo se s malom iznimkom — u kirilici do jučer jezikom cerkvenim, a gospodo Hervat je prie imao i svoju cerkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo. Sva pisma kraljah hervatskih pisana su, gospodo, jezikom hervatskim. Pod Krešimirom velikim pokazala je bila Latinština roge, te se i u njoj pisalo, ali je vazda ono isto bilo i hervatski pisano.

Pogledajte u diplomu Krešimira velikoga, od god. 1067. (Lučio knj. 2. gl. 8) pa ćete videti, da je vladika Zadarski ono pismo morao napisati i „lingva rustica" — t. j. pučkim jezikom. — Gde je, gospodo, taj srbski jezik? Pogodite se o njemu barem vi sami, a nepišite kako sada. — Jer „Dnevnik" veli, da naša zmija iz Kotara ravna — Ante Kuzmanić nepiše srbski, a on piše onako, kako su pisala oba Kačića, oba Relkovića, Katančić, Došen, Margitić, i mnogi drugi hervatski pisci; — „novine" i ovaj jezik derže za srbski, a „srbin katolik iz Slavonie" kaže, da je čakavština jezik hervatski. Načinite se gospodo medju se!

Pogledajte, gospodo, u hervatsku kroniku iz 12. ali najdalje iz 13. veka (Arkiv za jug. pov. knjiga 1. str. 4—37) pa vidite skupa s g. Šafafikom kako onaj kronista piše, i — čudite se, — veli, da piše jezikom hervatskim. — Hervati, gospodo, imaju i slova svoja, koja nije Graeculus iznašao, nego narod hervatski. Za ova slova upitajte i veliku Rusiu i izobraženu Česku, pa će vam znat kazati. —

Što još da vam kažem o jeziku? znate li, da su kroz belgrads k o g a praetora prosili Servi novi stan? Dakle je Belgrad stao, dok su se Servi u Tesalii gnjezdili, stao je i narod, koi ga je tako zvao. Jest gospodo, stanovao je tu puno prie narod panonski, narod slavjanski, pa su se Servi s onim narodom pomešali, kako i Hervati jedni s Avari, a drugi isto tako s Panonci. Servi Konstantinovi, to je temelj vaš. Možda ćete se vi i g. Šafarik nada time čuditi, ali se nečude istinu ljubeći ljudi. — Odkuda ima naš narod oko Beograda i po Sremu e u rečih n. p. dete, lepo, mleko itd. Gospodo, kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću da je to glas kajkavacah, kažite im, da je tamošnji jezik još i danas pun kajkavštine. Ja sam vidio, da nekoi Sremac piše otcu: „dragi otac!" To je gospodo, kajkavski vokativ. Vi i danas govorite n. p. „pomoz, ne-daj, oslobodi bog." To je, gospodo, čisti kajkavski modus optativus. Vidite li, kako vas kajkavci još i danas za uši derže?

Ikavština (dite, lipo, itd.) je, kako svak izvan vas i g. Šafafika zna, čista čakavština, o kojoj na tisuća starih pisamah govori, a čakavci su koreniti Hervati, t. j. oni, koji su se najpervi, kao gospodujući narod za Hervate izdali. Blekavština (diete, liepo itd.) to je, što opet izvan vas i g. Šafafika svak zna, sintetizam ili sdruženje ikavštine i ekavštine, a taj se smes najprie u cerkvi hervatskoj zametnuo. Kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću, da se ovaj sintetizam i kod mnogih kajkavacah nalazi, kažite im, da nekoji slovenci našim blekavcem protivno sdružuju i i e, t. j. oni ne-vele n. p. piesma, nego peisma, ne viera, nego veira, itd.

Gde je taj srbski jezik? Ja vas opet pitam! Kajkavština nije, čakavština nije, nebi li bila možda štokavština? Ali je to, kako vam rokh, čedo kajkavacah i čakavacah. Pokažite jedan glas, jednu formu štokavacah, koju nebi čakavci ali kajkavci imali. I ja sam štokavac. Ko je taj štokavski jezik skovao? Hervatski narod gospodo, i stotine hervatskih pisacah, Kako Dalmacia malo po malo prima štokavštinu, može se videti iz njezinih spisateljah, ali se i svoje čakavštine derži na toliko, da n. p. Gundulić, Gjorgjić, Palmotić i ost. sasvim u čakavštini plivaju. — Ovo stoji ne samo o Dalmatincih nego i Ličanih, n. p. o Došenu i Kermpotiću, o Slavoncih, n. p. Relkovićih i Katančiću, o Bošnjacih, n. p. Margetiću i Divkoviću. Ovaj poslednji piše blekavski, pa veli, da piše srbski, t. j. Divković veli: ako ja pomešam Petrov pir s Pavlovom zobju — ono je onda moj karišik. Ja nisam tako parne-tan, da bi mogao tu premudrost dokučiti. Koje li je taj srbski jezik? Je li onaj, kojime se hervatski pisci — na koliko znamo — od šeststo godinah služe — onaj kojime narod hervatski govori? Tako je, gospodo, vi tako hoćete, tako vi i iztočnu veru zovete srbskom verom, tako hervatsko-gerčko-latinska slova zovete srbskima, tako gerčku kapu srbskim fesom, orientalske dimlie srbskim dimliam, hervatski ćurak ili šubac srbskom haljinom, pesme naroda hervatskoga srbskim pjesmam, itd. itd. Vi medju se, ako hoćete, i s g. Šafafikom radite i odsele tako, ali znajte, da drugi ljudi znadu da te stvari drugačie stoje, nego li vi mislite. —

U novia vremena sjediniše Hervati u književnome razumku sve desnodunajske Slavjane pod imenom ilirskim kakono i stara Helas učini, ostavljajuć svakome puku svoju dogodjajnicu i ost. Da su Hervati ono u Ilirii, što biahu Atenjani u Helasu, to niti je učinio g. Gaj, ni ja, ni iko drugi, nego stari Hervati, otci naši, a to je primila dogo-djajnica, koju, gospodo, niti ćete srušiti vi, ni g. Šafafik, ni ja ako se k vami pridružim. Pod imenom ilirskim radili su Hervati kako i vazda, više za druge nego li za se, zamučali su mnogo, što zamučati nebi bili imali. To su Hervati radili u ime ljubavi i sloge bratinske; a kad je na to došlo, da svak za svojom žlicom gleda, budite uvereni, da se ni Hervati s nikim neće kladati. — Gospodo, ne samo ja, i vi, ako hoćete, nego i drugi narodi znadu, što su Hervati radili i uradili. — Ali zato nemislite da se Hervati kaju u toj stvari za pervašnje čine: to ne, oni su toj harnosti privikli, i dočim bi drugi na našemu mestu bili već davno zavapili: „ecce homo!" mi Hervati nalazimo utehu u: „o passi graviora." —

Gospodo, vi se možete pozvati za starost imena servianskoga na Ptolomea i Plinia, pa na vremena Dušanova, itd. Nepropustite to učiniti, a ja ću vam, kako se pristoji, odgovoriti, što mi sada prostor nedopusća. Kad ste vodu zamutili, nastojtc da se čim prie izbistri, ali, prosim vas, prie razmotrite dobro ovaj članak, jer ako se već nebudete hteli oglasiti, ali ako mi što u njemu neoprovergnete, to ću ja za priznanu i od vaše strane istinu uzeti.

U Zagrebu 21. rujna 1852.

Ante Starčević

Ante Starčević »Odgovor srbskome dnevniku i beogradskim novinam«, 1852

»Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali.« 

Vatroslav Jagić:

»...Tko predstavlja pravi i čisti moderni srpskohrvatski književni jezik ? Prema shvaćanju pisca ove knjige.....Vuk i Daničić...ne može se poreći, da na zapadu, kod Hrvata, korijenje štokavskoga književnog jezika seže dublje u prošlost. No, Vukov je zahvat bio tako snažan, da su njegove književne tvorevine,.., potisnule uskoro i na zapadu tekovine i utjecaje starijih vremena. Moram ovu činjenicu izrijekom istaći, jer bi se inače kraj nedostatka međusobne dobrohotnosti, koji je značajan za unutarnje srpskohrvatske odnošaje novijega vremena, moglo iz Maretićeve gramatike lako skovati oružje za bestemeljnu tvrdnju, koju su već često ponavljali i razboriti ljudi, das u Hrvati uzeli Srbima jezik. Točno je samo to, da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vuka i njegovih publikacija dobila dosljedniji, narodniji oblik«.

Vatroslav Jagić

Vatroslav Jagić, ocjena Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskog ili srpskog jezika«, Archiv für Slawische Philologie, 1900.

"Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeća, jer već dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim"

Matija Murko

HRVATSKI JEZIK

U tebi sam vijek svoj proživio,

Drevni i lijepi jeziče Hrvata;

Rođen na morskom pragu tvojih vrata,

Polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.

Na vrhu gore i na kraju gata,

U kolibici, u kući od zlata

Svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome

Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće

Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,

Da u tebi dišem i da živim s tobom,

I onda kad me više biti neće.

Vladimir Nazor, 1942

"..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika.

Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju."

Miroslav Krleža

MOJA LJUBAV VOZI OPREZNO

in der schulek

brojalica za DRigora jazkoslnika

o jaziku rode rada da ti pojen

o jaziku momen a morda i tvojen

o jaziku ča nas vučili su stranjci

slovaki i čeki vugri pak i kranjci

o jaziku ča je vavik bi na silnih muka

o jaziku bežal kaj je od gaja i vuka

o jaziku kaj nas još naveke muči

o jaziku rodu, srcu ljubavi, i kući...

o jaziku rode regbi da bu dosti

Oh, ih brauhe majne šprahe

o jazika ostale nam tek zglodane kosti

(Bratislava, turobni grad gospode Schuleka i hrvatskih jaziskoslovaca....1. siječnja 1996.)

Tahir Mujičić, "Moja ljubav vozi oprezno", 1996.

Izvori

---

Krsto Radić

Fra Krsto Radić (Bogomolje, Hvar, 8. kolovoza 1897. – Barrio Vucetich, Buenos Aires, Argentina 8. kolovoza 1984.) bio je hrvatski katolički svećenik.

Život i školovanje Imao je četiri brata i dvije sestre. Prema istraženim podacima iz rodbinskih dokumenata obitelji Radić iz mjesta Lovište na polutoku Pelješac ima rodbinu u Buenos Airesu u Argentini te u Hrvatskoj na poluotoku Pelješcu u mjestu Lovište.

Zaređen je za svećenika u Makarskoj 1921. godine, gdje je ujedno i slavio prvu misu. Boravio je neko vrijeme i u Beču. U Rimu je studirao orijentalnu teologiju. Pripadao je Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Bio je župni pomoćnik i župnik u više župa, u Imotskom, Runovićima, Tučepima.

Život i djelovanje u inozemstvu Poslije Drugoga svjetskog rata stigao je u Argentinu i nakon određenoga vremena nastanio se u Roosveltu, nedaleko od Buenos Airesa. Njegovim zalaganjem jedno naselje nazvano je Juan Vucetich, u čast argentinskoga znanstvenika hrvatskoga porijekla.

Za vrijeme svog života u Argentini, fra Krsto Radić bio je vrlo aktivan. Dao je izgraditi kapelu posvećenu Majci Božjoj Bistričkoj u tada pustom prostoru tridesetak kilometara udaljenom od Buenos Airesa. Uz kapelu fra Krsto Radić je izgradio i rezidenciju i prostranu vjeronaučnu dvoranu u kojoj je služio i to svoje dijamantno misno slavlje. Jednom prilikom u kapeli posvećenoj Majci Božjoj Bistričkoj u mjestu Juan Vucetich služio je sv. Misu i upoznao vjernike s likom Ivana Merza. Danas u tom barriu redovnici kongregacije Lumen Dei vrše pastoralnu službu.

Povijesno gledajući, fra Krsto Radić bio je važna osoba za mnoge hrvatske iseljenike u Argentini, ali i veliki zagovornik slobode i demokracije prema Hrvatima u Dalmaciji.

Izvori

Vanjske poveznice

• Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja Ustanove i župe koje su donedavno vodili članovi Provincije - Instituto Incorporado NUESTRA SENORA MARIA BISTRICA

---

Krešimir Pandžić

Krešimir (Stjepan) Pandžić (Drinovci, 4. ožujka 1892. - Mostarski Gradac, 6. veljače 1945.), bio je hrvatski katolički svećenik, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, odgojitelj i jedan od hercegovačkih franjevačkih mučenika.

Životopis Rodio se 4. ožujka 1892. u Drinovcima, u kojima završava pučku školu, a prvih šest razreda gimnazije na Širokom Brijegu te zadnja dva razreda u Mostaru. Bio je suvremenik književnika Antuna Branka Šimića, s kojim je održavao dobre odnose.

Bio je profesor i odgojitelj mladeži na Širokome Brijegu (1919. – 1940.), upravitelj gimnazije (1929. – 1934.) i provincijal franjevačke zajednice u Hercegovini (1940. – 1943.).

U strahu od partizana početkom veljače 1945. s četvoricom svoje subraće sklonio se u Mostarski Gradac. Ipak, 6. veljače, u blizini župnoga stana, isti su ih likvidirali. Godine 1971. tijelu mu je ekshumirano i 1. srpnja ukopano u crkvi na Širokom Brijegu, zajedno s ostalim usmrćenim i pronađenim franjevcima u samostanskoj crkvi.

Izvori

---

Fabijan Paponja

Fabijan (Josip) Paponja (Lipno, 26. studenoga 1897. – Zagvozd, 8. veljače 1945.), bio je hrvatski katolički svećenik iz reda franjevaca, jedan od hercegovačkih franjevačkih mučenika.

Životopis Rođen je u Lipnu, od roditelja Joze i Šime r. Prskalo i pod imenom Jakov kršten u crkvi sv. Josipa Radnika u Grljevićima. Četverogodišnju pučku školu pohađa u Čerinu, svršetkom koje je 1909. primljen u franjevačko sjemenište na Širokomu Brijegu. Ulaskom u novicijat 1915. mijenja ime u fra Fabijan.

Nakon novicijata vratio se na Široki Brijeg i dovršio sedmi i osmi razred gimnazije te položio ispit zrelosti (veliku maturu). Godine 1918. preselio se u Mostar u kojemu je počeo svoj filozofsko-bogoslovni studij, ali ga je poslije dvije godine prekinuo i prešao na sveučilište u Salzburgu, gdje je 3. rujna 1922. zaređen za svećenika. Specijalizirao se u povijesnim znanostima i zemljopisu. Doktorirao je 1927. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

Likvidirali su ga partizani završetkom Drugoga svjetskoga rata.

Izvori

---

---

Hrvatski hercegovački Bleiburg

Hrvatski hercegovački Bleiburg, Hercegovački Bleiburg je mjesto masovnog poslijeratnog jugokomunističkog zločina. Nalazi se u Stocu i okolini.

Ubijeni su hrvatski civili, koji nisu izbjegli iz hercegovačkog kraja, katoličkom svećenstvu, te zarobljenim hrvatskim vojnicima koji su se predali na austrijskoj granici kod Bleiburga preživjeli Bleiburšku tragediju vođeni su po Križnom putu te u kolonama sprovođeni od strane partizana u razne krajeve. Na Radimlji kod Stoca završavao je jedan krak Križnog puta.

Na tisuće Hrvata sudionika Križnoga puta dovodili su iz smjera Mostara, ali i mnoge druge nevine ljude, na sudište u Stolac. U montiranim procesima s lažnim svjedocima presuđivali su uvijek protiv njih i zatim ih mučki ubili. Neki nisu imali niti suđenje. Komunisti su u stolačkom kraju potkraj Drugoga svjetskog rata zarobljavali brojne hrvatske civile koji nisu izbjegli, zatim bi ih dovodili u Stolac gdje su ih bez suda osudili i ubili u okolici. Dosadašnja istraživanja došla su do otkrivenih 10.000 ubijenih, u mjesecu svibnju 1945. godine. Sve do 1990. vladala je prisilna šutnja o pokolju. Kad su konačno svjedoci zbivanja progovorili, otkrivene su masovne grobnice na petnaestak mjesta: u jamama, u rupama, kanalima i u koritu Bregave, a osobito Radimlje te i u samu rijeku Radimlju. Šokantna su svjedočanstva o mučenju žena i djevojaka u raznim narodnim nošnjama. Ponaosob ih je bilo s područja zapadne Hercegovine, mnoštva puka, te izgladnjelih hrvatskih vojnika provođenih od logora do stratišta. Otkrilo se ubojstvo nekolicine nepoznatih franjevaca i drugih svećenika te u novije vrijeme i do podataka o ubojstvu petorice franjevaca nad jednom jamom u blizini Stoca. Jedno od najvećih stradališta je nedaleko od nekropole Radimlja.

Hrvati koje nisu pobili, bili su besplatno roblje jugokomunističkim zločincima. Ti su Hrvati bili obezvrijeđeni u svakom pogledu. Nisu za svoje teško nadničenje dobili nikakvu naknadu, niti hranu. Morali su jesti prije u svojoj kući, a bili su često gladni, preživljavali su jedući travu i praveći kruh od kore s drveta. Pobijene su cijele generacije mladih muškaraca. Tako su sve te mlade djevojke tih godina ostale neudate i zamro je život jedne cijele generacije.

Katolicima su poslijeratne godine bile užasne. Izbjeglice iz stolačkog kotara, koje su izbjegle pred komunističkom vojskom, morale su se vratiti u postojbinu. Sve ime bilo porušeno, nisu ništa imali i bili su prisiljeni hraniti se korijenjem. Nešto malo hrane slala je UNRRA, ali katolici su ju dobivali tek nakon što su bili podmireni muslimani i pravoslavni. Nijedna vjera nije bila toliko šikanirana kao katolička. Nova Jugoslavija ciljano je sprovodila fizičko istrebljenje katolika. Nisu bili ubijani ni pravoslavni popovi ni muslimanski hodže, nego samo katolički svećenici. Četnike su puštali na slobodu ili su im blago sudili, dok je jugokomunistička vlast neštedimice ubijala katolike i po sudu i bez suda. Ubijali su ih partizani i OZNA. Neiskreni komunisti rehabilitirali su četnike koji su zapovijedali pokoljima Hrvata. Jednostavnom promjenom strana, krajem rata ti četnici postajali su zamjenici zapovjednika partizanskih divizija. Katolici su dovedeni u obespravljeni položaj kao u osmanlijskom feudalizmu, bili su kao raja koja je morala kulučiti za gospodara. Spomenik hrvatskim žrtvama podignut je 2005. na Vidovom polju, na livadi izvan nekropole stećaka. Istraživanju žrtava najvažniji doprinos dala je Katolička crkva, jer su potajice, prema naputku biskupa, svećenici prikupljali podatke o stradalim Hrvatima istočne Hercegovine. Uz ustrajni rad nekolicine entuzijasta podatci su dopunjeni, objedinjeni i objavljeni kao vrlo vrijedna knjiga svjedočanstava protiv zaborava o 4515 ubijenih Hrvata s toga područja. Na vidjelo su brojne mnoge nepoznate činjenice o uzrocima, tijeku, broju i posljedicama stradanja istočno-hercegovačkih Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Dokumentirano su pobijene brojene neistine i laži o njima komunističke protuhrvatske promidžbe. Promidžba je popisala i objavila srpske i muslimanske žrtve, ali su ti popisi upotrijebljeni za optužbe protiv Hrvata, jer je jugoslavenska mašinerija laži navela samo 195 hrvatskih žrtava. Točno je da broj hrvatskih žrtava premašuje srpske i muslimanske zajedno. 1600 hrvatskih žrtava s ovog prostora pokazuje da su Hrvati najveći stradalnici i Stolac je s pravom nazvan "hrvatski hercegovački Bleiburg". Ovdje su stradali i mnogi Hrvati iz drugih krajeva na ovome mjestu. U ratu je stradalo 683 vojnika, 684 djece i 817 žena, nakon rata na Križnim putovima život su izgubila 1333, a nakon Križnih putova 531 istočnohercegovački Hrvat, ili ukupno oko 20 % tamošnjeg hrvatskog pučanstva. Dokumenti ukazuju da su vodeće strukture KPJ i nove jugoslavenske vlasti planirale i zapovijedile ukloniti sve one koji bi mogli predstavljati oporbu ili eventualne problem kod uspostavljanja novoga totalitarnog komunističkog ustava vlasti. To je bio razlog mržnje u dijelu Srba i Muslimana protiv Hrvata i okrutnih postupaka prema Hrvatima. Ta je mržnja vrlo dugo bila utisnuta i nakon povratka preživjelih na popaljena ognjišta u Hercegovini u dijelu Srba i Muslimana. Osobito je to bilo kod onih u strukturama KPJ i vlasti, koji su mogli bilo kojega tamošnjeg Hrvata optužiti, maltretirati i ubiti bez posljedica. Biskup Čule je izvijestio na Biskupskoj konferenciji u Zagrebu rujna 1945. o stanju svog kraja. Nije bilo katoličkog sela, koje nije bilo bez žrtava. OZNA je po ulasku u svako selo pobila po nekoliko ljudi radi zadavanja straha drugima. Odmah su napunili sve zatvore u Mostaru, mahom Hrvatima katolicima. Po noći su iz zatvora i logora odvodili kamione pune katolika koje su ubijali bez ikakve sudske presude, pa procjene broja pobijenih katolika na teritoriju mostarske biskupije u1945. se kreće u blizu deset tisuća. Jugokomunistički državni teror fizički je uništavao Hrvate. Opljačkali su sva katolička sela oko Mostara i Širokog, seljacima su oteli i posljednju kravu, ovcu, kokoš. Zbog sušne godine ljetina je bila slaba, pa je vladala glad. Nešto hrane slala je UNRRA, ali vlast je prvo davala Srbima i Muslimanima, a Hrvatima zadnjima. Posljedica zločinačke jugoslavenske vlasti bila je promjena demografske i etničke slike u istočnoj Hercegovini na štetu Hrvata u korist Srba i Muslimana. Tijekom socijalističke Jugoslavije broj se Hrvata u istočnoj Hercegovini stalno smanjivao. U komunističkoj strahovladi predstavnici Srba i Muslimana su što prikriveno-što otvoreno, pokušavali nametnuti svoju nadmoć.

Povjesničari procjenjuju da je na samom koncu II. svjetskog rata i poraća u masovnim grobnicama ovdje mučki ubijeno nekoliko desetaka tisuća tzv. "narodnih neprijatelja". Nepotpuni i neslužbeni podatci su da je tih godina ukupno ubijeno više od 20.000 hercegovačkih Hrvata, a iz same župe Stolac ubijeno je i nestalo 668 stanovnika Hrvata, što je više nego desetkovalo Hrvate na lijevoj obali rijeke Neretve, čiji gubitci prelaze 20%. Dokumenti i iskazi svjedoka označavaju nekoliko mjesta najbrutalnijih pogubljenja krajem rata i u poraću. To su jama Bišina kod Nevesinja, Trebinjska šuma i dva mjesta masovnog stradanja u blizini Stoca: Radimlju odnosno Vidovo polje te jame na visoravni Poplat jugozapadno od Stoca, s istočne strane magistralne ceste Stolac - Neum. Ratni zarobljenici koji su dovođeni na ova stratišta su zatvor Ćelovina u Mostaru, te zatvori OZN-e u Stocu, Čapljini, Čitluku i Ljubuškome. Cijele kompozicije vlakova korištene su kao prijevozno sredstvo za prijevoz žrtava kojima su kao mjesta posljednjeg počinka, voljom KPJ i OZN-e, određene upravo ta mjesta za masovna gubilišta. Vlak smrti stajao je u željezničkoj postaji u Hutovu, s koje su zarobljenike jugokomunistički zločinci odvodili na masovna gubilišta na jamama na Poplatu. Jedna se zove "Bodirogina jama", druga je "Jama iza Đanove kuće" na čestici koja se zove Bakrač. Otkrivena je u nekoliko navrata, ali svjedoci su šutili zbog straha za vlastiti život. Svibnja/lipnja 1945. svjedok je išao putem preko Poplata na Ravni. Naišao je na goveda koja riču, a isprednjih bila je svježa krv po ledini. Na obližnju jamu bila je nabacana drača, a ispod drače vidila se odjeća. Svjedok je prišavši bliže, vidio da je jama puna do vrha. 1959./1960. sasvim slučajno. Nalazač je lovio golubove, sišao u jamu duboku 24 metra i ugledao mnogo glava, na prvi pogled preko stotine glava i plus drugih kostiju, porcije, noževe, viljuške, kaiševe. JNA je nekoliko puta u poraću dolazila na tu jamu. Mještani su primijetili da vojnici JNA idu s bačvama na kojima je pisalo H₂SO₄ (sumporna kiselina) i nacrtana mrtvačka glava. Temeljno svojstvo te kiseline je razaranje organskih tvari. Logičan je zaključak da je vojska uništavala dokaze masakra. Koncem devedesetih godina speleolozi društva „Špiljar“ iz Splita pregledali su jamu i potvrdili da je u njoj mnoštvo ljudskih kostiju i o tome napravili uredan zapisnik. Kod Radimlje u velikim iskopinama nastalim zbog eksploatacije šljunka, partizanski egzekutori i ubili su desetak tisuća ljudi. Svjedoci koji su zime 1944. prošli onuda, uočili su da se zemlja "dimi", premda je bila velika studen. Obližnja zemlja bila je crna od čahura, mnogo željezničkih kapa na zemlj i krv. Velika čatrnja bez vode te još 3-4 velike rupe, jame, odakle se kopao pijesak bile su pune ljudi. Jednom poslije partizani su došli po skupinu djevojaka i žena, dao im uzeti krampove i lopate i poveo ih zatrpavati jame. 4-5 kao kuća velikih jama i puna čatrnja ljudi bile su slabo pokrivene dračom, a žene su zatrpavale koliko su mogle. Poslije je sve to preorano i vinogradi posađen. Iskazi svjedoka potvrđeni su 1998. godine. Terenska istraživanja koja je ljeta 1998. poduzela Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske - ispostava u Ljubuškom, otkopala je jednu jama i čatrnju na Radimlji i potvrdila svjedočanstva.

U Stocu je najpoznatija državna institucija Državna bolnica (Koštana bolnica) bila mjestom okrutna zločina. Krajem 1945. iz nje su izveli nacionalno, vjerski ili na neki drugi način nepodobne ranjenike i bolesnike te ih pobili u samom vrtu. Zavjera šutnje počinitelja i strah svjedoka bili su preveliki. Svjedoče o dvadesetak pokopanih. Drugo veliko stratište je zgrada Suda, čiji je veliki podrum poslužio je za zatvor partizanima od jeseni 1944. godine. Premda je rat bio gotov, u njegovom podrumu na sirovi način ubijeno je nekoliko desetina civila pogrešne vjere ili nacionalnosti. Te i druge lokacije bile su mjesta brojnih likvidacija "unutrašnjih neprijatelja". Grobnica 19 ustaša je unutar zida silosa za brašno. Nakon svih ovih nemilosrdnih ubojstava, ovdašnji Hrvati bili su jako uplašeni, osiromašeni, gladni i jadni, i preživljavali su samo Božjom milošću. Ubojstva nisu ni tad prestala. UDBA i KOS su danonoćno pratili Hrvate i ubijali za svaku riječ koja im je bila sumnjiva. Mnoge Hrvate tako je "pojela" noć, a obitelj nije smjela o tome govoriti.

Egzekutori ovih zločina živjeli su ili još žive Berkovićima, Bileći, Ljubinju, Mostaru ali i u Stocu.

O ovoj patnji i mučeništvu živih i mrtvih, nikada ni jedna hrvatska Vlada nije nikada progovorila. Ovim 10 000 nedužnih Hrvata koje su ubili jugokomunistički zločinci, nikada nitko, od službene vlasti, nije odao počast, položio vijenac i o tim zločinima obavijestio svijet.

Sveta misa na Radimlji služi se svake godine i to prve nedjelje iza komemoracije i sv. mise na Bleiburgu.

Izvori

Vanjske poveznice

• Braniteljski portal Obljetnice: Radimlja - Komunisti su proslavljali svoj izlazak na otvorenu pozornicu. Ubijeli su sve redom, Stolac, 18. svibnja 2014.

---

---

---

Roman Domović

Roman Domović (1973.), hrvatski je znanstvenik i viši predavač na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu.

Sudionik je Domovinskog rata. Maturirao je 1992. u zagrebačkoj X. gimnaziji. Diplomirao fonetiku i informacijske znanosti 2005. na Fiiozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu doktorirao je informacijske i komunikacijske znanosti 2015. disertacijom Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata pod mentorstvom Miroslava Tuđmana. Doktorsku disertaciju je, uz manje preinake, objavio četiri godine kasnije u obliku knjige U zasjedi dezinformacija : informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata u izdanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Tehničkog veleučilišta u Zagrebu. U doktoratu i knjizi obrađuje protuhrvatsku propagandu u Domovinskom ratu.

U svom znanstvenom radu bavi se naprednim bazama podataka, dezinformacijama, kriptografijom i propragandom.

Izvori

Vanjske poveznice

• Bibliografija u CROSBI-ju.
• Gostovanje u razgovornoj emisiji Moja Hrvatska Nade Prkačin na Laudato televiziji.

---

---

---

Bartul Dragičević

Bartul (Berto) Dragičević (Međugorje, 7. svibnja 1910. – Toronto, 15. veljače 1990.) hercegovački je franjevac. Od 1940. do 1943. bio je župnik u Rakitnu, a od 1942. do 1945. pripadnik oružanih snaga NDH.

Životopis

Rođen je 1910. u Međugorju. Do izbijanja Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj bio je župnik u Rakitnom u Hercegovini. Izbijanjem rata organizira seosku stražu. Okončanjem rata bježi prvo u Austriju gdje četiri godine pripomaže hrvatskim izbjeglicama, a zatim se 1949. godine seli u Sjedinjene Države gdje u Chicagu djeluje kao župni pomoćnik pri župi sv. Jeronima. Kasnije je poslan u župu Srca Isusova također u Chicagu, zatim mjesta Sharon i Ambridge u Pennsylvaniji, u Sudbury i Elliot Lake u Kanadi, pa u Sault Ste Marie, te ponovno u Sudbury, te naposljetku u Norval gdje umire 1990. godine.

Izvori

---

---

---

Mladen Čuvalo

Mladen Čuvalo (Proboj, 21. travnja 1939. - Chicago, 7. rujna 1991.), hrvatski katolički svećenik i kulturno-društveni djelatnik

Njegov stric je bio fra Ljubo Čuvalo, misionar i pisac, a brat Kamilo Čuvalo, dugogodišnji organizator zavičajnog života Hercegovaca u Hrvatskoj, povjesničar i publicist. Mladen je stric Ravena Josipa Čuvala.

Životopis

Rodio se u seljačkoj obitelji u Proboju u Hercegovini, u obitelji koja je dala mnogo svećenika. Osnovnu je završio u Vitini, a srednju je pohađao u Splitu, Sinju i Visokom. U franjevački je red stupio 14. srpnja 1959. u Humcu. Završio je filozofski i teološki studij u Visokom i Sarajevu. Zaredio se za svećenika 10. srpnja 1966. godine. U SAD je došao 1967. godine. Završivši studij engleskog u Washingtonu, imenovan je za pomoćnog župnika u župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku te župnika te iste župe od 1972. godine. U tom razdoblju župa je preseljena u novu i adekvatniju zgrad i kupljen je Croatian Highland u New Jerseyu. Župnikom je ostao do 1979. godine. Boravio je i u Beaver Fallsu, Norvalu, Clevelandu, Ohiju i Fronhletainu u Austriji.

Jedini je hrvatski svećenik koji je sjednicu američkog Kongresa otvorio molitvom. Bilo je to 8. veljače 1979. godine. Mnogo je radio na podizanju svijesti o stanju ljudskih prava Hrvata u domovini.

U Norvalu, gradiću 50-ak km od Toronta, Hrvati, većimom Hercegovci, 1970-ih su osnovali svoju župu pod dušobrižništvom hrvatskih redovnika - franjevaca, za to prikupili novac i 1977. godine u blizini Norvala kupili su zemljište i upustili se projekt izgradnje Hrvatskog društvenog i kulturnog centar. Prvi fratar koji je došao na Centar bio je fra Leon Galić 1977. godine. No, ovaj Hrvatski centar nije naišao na odobravanje lokalnih hrvatskih svećenika. Hamiltonski biskup Paul Reding nije Galiću niti ikojem fratru dopustio obavljati svećeničke obrede na ovom novom Hrvatskom Centru, a Galić je povučen 1979. godine. Hercegovačka franjevačka Provincija, a ni hrvatska franjevačka kustodija u Chicagu nisu smjele na Centar poslati novog fratra. Saznavši za ove događaje, fra Berto Dragičević i fra Mladen Čuvalo su bez dozvole crkvenih vlasti samoinicijativno došli i preuzeli dužnost dušobrižnika. Po njihovom dolazku na Centru počinju veliki građevni zahvati. Hamiltonski biskup Paul Reding bio je na strani svjetovnih hrvatskih svećenika, nasuprot franjevcima. Poslije njegove smrti, u prosincu 1983., za šefa hamiltonske biskupije je postavljen je biskup Anthony Tonos, umjereniji od Redinga.

Mladen Čuvalo nije slušao nadređene u Crkvi. Kao svećenik je bio na glasu kao dobar čovjek, strastven i žestok. Don Damir Stojić je u jednom intervjuu izjavio da mu je još kao mladiću upravo Mladen Čuvalo bio uzor i da je zbog jega poželio biti svećenikom.

Mladen Čuvalo je jedan od osnivača Hrvatskog društvenog i kulturnog centra (Croatian Social and Cultural Centre). Bio je blizak Zvonku Bušiću. Kad je oteti zrakoplov sletio u Pariz, Bušić se prvo javio Čuvalu u New York. Nakon Bušićeve otmice zrakoplova, Vatikan mu je oduzeo nadležnost za New York. Iako su ga smatrali mogućim organizatorom akcije (organizirali ju Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i dr.), te da je u crkvi iza oltara skrivao oružje, ništa mu nije dokazano.

Mladen Čuvalo se teško razbolio i umro je 7. rujna 1991. u Chicagu. Do danas je ostao vrlo omiljena osoba među hrvatskim iseljenicima u SAD. Pokopan je na groblju Holy Sepulchre u Chicagu, u skupini grobova hrvatskih franjevaca dušobrižnika Hrvata u Americi i Kanadi.

Izvori

Vanjske poveznice

• Cuvalo.net  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. kolovoza 2018. (Wayback Machine) Fra Mladen Čuvalo – Život i djelo: Izbor iz zbirke dokumenata, Prigodom 20. obljetnice smrti 1991. – 2011., Ljubuški – New York, 2011.

---

---

---

Josip Gjuran

Josip Gjuran (Kućan Ludbreški, 5. kolovoza 1922.), hrvatski katolički svećenik, kulturni djelatnik u Hrvatskoj i u Kanadi.

Životopis

Rodio se je 5. kolovoza 1922. u Kućanu Ludbreškom. Osnovnu školu završio je u Ludbregu. Maturirao je na zagrebačkoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji 1942./43., a razrednici su mu bili B. Grbić i Marin Šemudvarac. Bogoslovski fakultet završio je u Zagrebu, za svećenika ga je zaredio biskup Franjo Salis-Seewis na Petrovo 1948. Najprije je bio kapelan u Novoj Kapeli, a potom u Kloštru Podravskom. U veljači 1950. dolazi za župnika u Sv. Janu. Vlč. Josip Gjuran bio je župnik župe Sv. Jana od 1950. do 1968. godine. Za to vrijeme, dopisivao se s Alojzijem Stepincem, koji je bio u pritvoru u Krašiću. U Karlovac-Hrnetić premješten je godine 1968. Odlukom nadbiskupa Šepera, lipnja 1969. godine odlazi u Hrvatsku katoličku misiju u Toronto te tamo djeluje kao župnik u crkvi Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu sve do 1999. godine. (fotografija iz knjige "Život za Boga, crkvu i hrvatski narod"). Juraj Jezerinac, koji je poslije postao biskup, poslan je na službu u Toronto kao Gjuranov kapelan (bio je kapelan hrvatske župe Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu od 1980. do 1985.). Zaslugom vlč. Gjurana danas se jedna ulica u Torontu naziva Croatia Street.

 »"Tu su, na tom komadu te ulice hrvatski doseljenici postavili svoje središte, svoj dom. Tu je jedini vidljivi znak hrvatske prisutnosti u ovom velikom gradu. Tu mi Hrvati slavimo Boga; tu mi prenosimo naše trinaestvjekovno kulturno i vjersko nasljeđe mlađim pokoljenjima ovdašnjih Hrvata; tu se Hrvati okupljaju na svoje društvene i kulturne aktivnosti; iz ovoga se središta ovdašnji Hrvati uključuju u multikulturno društvo Toronta i Kanade; tu je naše srce, tu je naš dom; tu je naše središte!"«

Njegovom zaslugom u Toronto su došle časne sestre koje su odigrale važnu ulogu u hrvatskoj zajednici, zatim uspostavljena je nova župa »Hrvatskih mučenika u Mississaugi«, uređen je župni parka »Dr. Dragutin Kamber« i dr. Sudjelovalo je u radu Radia Hrvatska straža u Torontu, koji je Hrvate dva sata nedjeljom okupljao oko programa.

Izvori

• Ljubomir Škrinjar i Damir Borovčak: Hrvatska svjetla i tame. Mons. dr. J. Batelja - Od Croatia Street u Torontu do Doma u Svetojanskoj Gorici , Hrvatsko kulturno vijeće, 7. srpnja 2015.

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća (http://hkv.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatsko kulturno vijeće.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021070910003946.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

---

---

---

Matija Kujundžić

Matija Kujundžić (15. veljače 1855., Subotica ‒ ?), hrvatski katolički svećenik, isusovac, teolog.

U Subotici je završio osnovnu školu i nekoliko razreda gimnazije. Potom je prešao u sjemenište čanadske biskupije, gdje je maturirao. 1878. je primio svećeničke sakramente. Kratko je bio kapelan i iza toga postao je župnik u Neuzini. Poslije se je pridružio isusovcima. Otišao je u Austriju u Innsbruck gdje je studirao bogoslovlje. Nakon svršetka studija otišao je u Bosnu gdje je predavao na gimnaziji u Travniku i bogosloviji u Sarajevu. 1927. je godine objavio trosveščano djelo Život i muka Isusa Krista.

Ante Sekulić ga je uvrstio u antologiju Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću.

Literatura

• Petar Pekić: Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929. godine, Zagreb, Misl, pretisak 2009., str. 22

---

---

---

Dekroatizacija Hrvata u Vojvodini

Dekroatizacija Hrvata u Vojvodini sprovodi se od vremena reformi Habsburške Monarhije. Habsburška Monarhija je prije podjele počela s politikom germanizacije krajeva, bilo koloniziranjem njemačkog stanovništva bilo germaniziranjem svih naroda, uključujući Hrvata.

Povijesni razvoj

Od agresivne asimilatorske politike Kraljevine Ugarske sprovodi se politika dekroatiziranja Hrvata, osobito nakon podjele Monarhije na austrijski i ugarski dio. Sprovodilo se mađariziranje. Hrvatski je izbacivan iz školstva i Crkve i nije uvođen gdje je bilo Hrvata. Statistike na popisima iskrivljavane su radi povećavanja udjela Mađara u ukupnom stanovništvu Ugarske. Govornik mađarskog jezika upisivan je kao Mađar, bez obzira na stvarnu nacionalnu pripadnost. Primjenjivala se i fizička sila. Djecu se šibalo ako su se služili hrvatskim, a starije premlaćivalo. Inteligencija se odnarođivala, mađarski promican kao jezik prestiža, a jezici manjina kao neki nazadni. Sprovodilo se to i cijelim krajevima gdje je bila obilata većina drugih naroda, pa su nekadašnje kule hrvatstva poput Pečuha ili osobito Baje pomađarene. Promicani su partikularizmi, radi usitnjavanja broja Hrvata. Razvidno je da su sela bila hrvatska jer su se u različitim uzastopnim popisima isti stanovnici izjašnjavali kao Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, Iliri i dr. Hrvatsko ime bilo je progonjeno, pa su Hrvati pribjegavali manje provokativnom bunjevačkom imenu, zbog čega su hrvatska društva nosila bunjevačko ime. Uskoro je i to ime postalo provokacijom, pa su hrvatska nacionalna društva bila bez nacionalnog atributa. Nakon Trianonskih sporazuma i raspada Ugarske primjenjivala je Mađarska još grublje nasilje prema manjinskim krajevima, osobito pograničnim i istaknutim pojedincima koji su iskazivali želju za priključivanjem tih krajeva zemlji kojoj je pripadao njihov narod (Hrvatska, Srbija, Rumunjska, Slovačka i dr.).

Nakon početne tolerancije i srpski hegemoni u Kraljevini SHS sprovodili su politiku kao Kraljevina Ugarska, promovirajući politiku usitnjavanja broja Hrvata partikularizmima (bunjevaštvo, šokaštvo), pseudoznanstvenim dokazivanjima o srpstvu tog dijela hrvatskog naroda. Karađorđevićevski gremiji vodili su politiku da bački Bunjevci nisu Hrvati, a u krajevima gdje su Hrvati grade se naselja za obitelji srpskih solunskih dobrovoljaca. Pristaše nehrvatstva Bunjevaca među tim odnarođenim Hrvatima bili su zagriženi pristaše Radikalne stranke. Posljednjih godina Kraljevine Jugoslavije vlasti popuštaju s tim mjerama.

Titova Jugoslavija u početku emancipira Hrvate u Vojvodini i dokida karađorđevićevsku politiku. "U samo četiri godine slijedi politika srbiziranja pod plaštom jugoslavenštine i srpskohrvatskog i gašenja ili preimenovanja institucija hrvatskog imena. Broj Hrvata dosegao je popisni maksimum 1961. godine sa 145.431 pripadnikom i od tada bilježi pad, osobito snažan između 1971. i 1981. godine, kad je broj pao sa 138.000 na 119.000 te 1981. i 1991. godine, kad je pao na 74.000, dok je u istom razdoblju naglo narastao broj "ostalih", neopredijeljenih, regionalnog identiteta, deklariranih kao Jugoslaveni, Bunjevci i Šokci. Na popisu 2002. godine bilo je 56.000 Hrvata, a 2011. godine 47.000 Hrvata. Brojka Bunjevaca u nacionalnom smislu kreće se oko 20.000 i opada, a Šokaca oko 1.000 i opada.

Pripreme za rat nosile su i politiku promjene identiteta Vojvodine. Karađorđevićevsku politiku obnovio je Slobodan Milošević, kojem su pojedini Bunjevci ne-Hrvati bili u vrhu njegova režima. Procjena broja Hrvata koji su bili protjerani iz Vojvodine u razdoblju između 1991. i 2005. godine varira od 45.000 do 70.000. Neprihvaćanjem hrvatske etničke pripadnosti bunjevačkih i šokačkih Hrvata (odnosno forsiranim stvaranjem umjetnih novih nacija "Bunjevaca" i "Šokaca"), njihovim pretvaranjem u nove etničke skupine, te službenim neprihvaćanjem postojanja Hrvata u Srbiji, taj proces je dalje ubrzan. Zoran Đinđić je Bunjevcima ne-Hrvatima uskratio svaku potporu jer su oni bili Miloševićevi saveznici. Dolaskom na vlast Vojislava Koštunice nastavila se Miloševićeva politika. Rezultat je oko 20.000 osoba koje su se deklarirale kao Bunjevci. Najveći dio njih nije se zbog uvjerenja izjasnio kao Bunjevac ne-Hrvat, jer se u privatnom životu i u zahtjevima za domovnice izjašnjavaju kao Hrvati. Pribjegavaju nacionalnoj mimikriji zato što je u Srbiji mnogo lakše biti Bunjevac nego Hrvat. Puno je izjašnjenih kao Bunjevac u nacionalno mješovitim brakovima i u nižim socijalnim slojevima bez izgrađene nacionalne svijesti. Uvjereni "Bunjevci" nisu vjernici. Ova lažna zajednica nema svoju nacionalnu elitu. Konzervativne srpske političke, kulturne i znanstvene elite vode projekt izgradnje izmišljene samosvojne bunjevačke nacije. Baziraju ga na antihrvatstvu. Ilustrira ga činjenica da Matica srpska, SANU i srpski sveučilišni profesori normiraju tzv. bunjevački jezik. Politika dekroatizacije Bunjevaca ima i dalekosežnije ciljeve. Rashrvaćivanjem ikavice imaju za cilj pokazati da ikavica nije hrvatski dijalekt, nego neki poseban jezik. Politika se sprovodi u školstvu. U više subotičkih osnovnih škola ravnatelji forsiraju školski predmet »Bunjevački govor«, a istodobno odbijaju ponuditi djeci izučavanje hrvatskoga jezika. Primjer nehrvatske bunjevštine samo je dio šire srbijanske državne politike fragmentacije manjina po načelu divide et impera.

Izvori

---

---

Petar Mišur

Petar Mišur (rođen kao Pietro Missur, 1. kolovoza 1892. – 1977. ) bio je važna osoba u katoličkoj župi u Vrlici. Papa Pavao VI. odlikovao ga je 1965. godine diplomom i medaljom.

Životopis

Petar Mišur (rođen kao Pietro Missur) 1. kolovoza 1892., bio je pedeset osam godina sakristan u crkvi Gospe Ružarice u Vrlici. U vrijeme II. svjetskog rata 1943. godine sklonio se u Sinj gdje je bio na raspolaganju tamošnjem samostanu. Tijekom bombardiranja Sinja uzeo je iz crkve sliku Gospe Sinjske i potajno je čuvao u tvrđavi Kamičku. Poslije se vratio u Vrliku i nastavio obavljati svoje crkvenjačke dužnosti do kraja života 1977. godine.
Po zanimanju je bio stolar te je izradio kip umrlog Krista koji se u Vrlici koristi za obrede Velikog tjedna.
U teškim vremenima, kada su se župnici povremeno morali skrivati, Petar je sam, s narodom u crkvi, predvodio molitve. U matičnim knjigama rođenih župe Vrlika puno je puta zapisan kao svjedok ili kum, ponekad prilikom tajnih krštenja.
Za njegove zasluge Papa Pavao VI. odlikovao ga je 1965. godine diplomom i medaljom.
Ulica u Vrlici koja vodi od crkve do župnog ureda nosi ime Ulica Petra Mišura.

Izvori

• Kazivao: Braco Mišur, zabilježio: fra Ante Madunić: Da se ne zaborave: Petar Mišur, Vrličko kolo, list župe Gospe Ružarice, g. VII, Ružarica 1999., br. 1 (11)