Ljubuški

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ljubuški
Ljubuški
Ljubuški
Zastava
Zastava
Grb
Grb
Država Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Bosna i Hercegovina
Entitet Flag of the Federation of Bosnia and Herzegovina (1996-2007).svg Federacija BiH
Županija Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Zapadnohercegovačka
Osnovan 1444.
Vlast
 - Gradonačelnik Nevenko Barbarić (HDZ BiH)
Površina
 - Općina 292,7 km²
Stanovništvo (1991.)
 - Grad 4.198
 - Urbano područje 28.340 (općina)
Poštanski broj 88320
Pozivni broj (+387) 039
Službena stranica www.ljubuski.ba
Zemljovid
Položaj općine Ljubuški u Bosni i Hercegovini

Položaj općine Ljubuški u Bosni i Hercegovini

Ljubuški je grad i općina u Bosni i Hercegovini. Grad je smješten s lijeve strane obale Trebižata, rijeci na kojoj se nalaze brojni slapovi od kojih su najpoznatiji Kravica i Koćuša.

Pored svojih prirodnih ljepota Ljubuški je također poznat po velikoj kulturnoj i povijesnoj baštini.

Na raznim lokalitetima širom općine mogu se naći ostaci iz gotovo svakog razdoblja ljudske povijesti, od kojih vrijedi izdvojiti: starorimski logor u Gračinama, Humačku ploču, tvrđavu na vrhu Buturovice, te stećke u Studencima, Bijači i Zvirićima.

Na športskoj razini su prije svega zapaženi uspjesi rukometnog kluba HRK Izviđač.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Klima[uredi VE | uredi]

Klima je umjerena mediteranska s 2.300 sunčanih sati tijekom godine.

Položaj i naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Ljubuški se nalazi u samom zapadu Hercegovine uz granicu Republike Hrvatske. Susjedne općine su Čapljina prema jugu, Čitluk prema istoku, Grude i Široki Brijeg prema sjeveru, te s hrvatske strane Metković i Vrgorac prema zapadu. Grad Ljubuški se nalazi na značajnim prometnicama prema Mostaru (36 km), Makarskoj (55 km), Splitu (120 km), Dubrovniku (130 km) i Sarajevu (170 km).

U prijašnje doba je Ljubuški također bio i upravno središte zapadne Hercegovine, no taj status je općina izgubila povlačenjem novih županijskih granica sredonim 1990-ih. U okviru današnje zapadnohercegovačke županije se Ljubuški nalazi na njenom južnom kraju, dok je ulogu centra i središta preuzeo Široki Brijeg.

Područje općine pokriva površinu od 292,7 km²,[1] a područje grada se prostire od vrha Buturovice u Ljubuško polje prema Trebižatu.

Pored grada Ljubuškog općina ima 34 naseljenih mjesta: Bijača, Cerno, Crnopod, Crveni Grm, Dole, Grab, Grabovnik, Gradska, Greda, Grljevići, Hardomilje, Hrašljani, Humac, Kašće, Klobuk, Lipno, Lisice, Miletina, Mostarska Vrata, Orahovlje, Otok, Pregrađe, Proboj, Prolog, Radišići, Stubica, Studenci, Šipovača, Teskera, Vašarovići, Veljaci, Vitina, Vojnići i Zvirići.

Krajolik i priroda[uredi VE | uredi]

Panorama Ljubuškog

Uz poznati krški hercegovački reljef Ljubuški ima više plodnih polja. Najpoznatija su Ljubuško, Veljačko, Vitinsko, Rastok i Beriš, koja natapa rijeka Trebižat. Od brojinih pritoka, koje Ljubuški kraj čine najbogatijim vodom u cijeloj Hercegovini, vrijedi spomenuti Vriošticu koja izvire u Vitini, te Studenčicu koja izvire u Studencima i natapa Studenačko polje.

U općini ima oko 10.000 ha pašnjaka i oko 16.000 ha šuma, uglavnom listopadna drveća: hrasta, graba, jasena, klena, drijena i kraškoga grmlja. Najviši planinski vrh na području općine je oko 959 metara visoki Vrlosinj, s kojeg se vidi i Jadransko more.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Ljubuški

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Ljubuški imala je 28.340 stanovnika, raspoređenih u 35 naselja.

Stanovništvo općine Ljubuški
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Hrvati 26.127 (92,19%) 25.334 (91,77%) 26.198 (92,67%)
Muslimani 1.592 (5,61%) 1.498 (5,42%) 1.812 (6,40%)
Srbi 65 (0,22%) 83 (0,30%) 118 (0,41%)
Jugoslaveni 227 (0,80%) 515 (1,86%) 49 (0,17%)
ostali i nepoznato 329 (1,16%) 173 (0,62%) 92 (0,32%)
ukupno 28.340 27.603 28.269

Ljubuški (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Ljubuški
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Hrvati 2.658 (63,31%) 2.164 (58,48%) 1.328 (47,36%)
Muslimani 1.174 (27,96%) 1.037 (28,02%) 1.308 (46,64%)
Srbi 53 (1,26%) 51 (1,37%) 88 (3,13%)
Jugoslaveni 180 (4,28%) 413 (11,16%) 43 (1,53%)
ostali i nepoznato 133 (3,16%) 35 (0,94%) 37 (1,31%)
ukupno 4.198 3.700 2.804


Popis stanovništva u župi Veljaci ili Ljubuški 1844.[uredi VE | uredi]

Za potrebe Hercegovačke franjevačke provincije mjesni župnik fra Pile Ančić i kapelan fra Jozo Vrljić napravili su popis župljana u župi Veljaci ili Ljubuški na dan 16. srpnja 1844. godine. Ispod su demografski podatci o narečenoj župi:

Stanovništvo župe Veljaci 1844.
naselje broj kuća stanovništvo
Veljaci 60 308
Vitina 65 402
Proboj 27 190
Radišići 64 391
Podljubuški 68 413
Studenci 37 251
Vitaljina 16 115
Teskera 9 72
Ardomilj 11 79
Zvirići 29 174
Bijača 13 84
Prolog 100 785
Crveni Grm 33 192
Lisice 13 83
Vašarovići 26 212
Grab/Orahovlje/
Ljutovlje 35 209
Grabovnik 18 114
Hotok 28 186
Greda 18 144
Vojnići 16 110
Šipovača 24 132
Klobuk 45 220
ukupno 670 4173

Uprava i politika[uredi VE | uredi]

Uprava[uredi VE | uredi]

Najviši izvršni organ je načelnik Općine Ljubuški. Trenutačni načelnik je Nevenko Barbarić iz HDZ-a BiH.

Legislativni organ u Općini Ljubuški je Općinsko vijeće kojemu je predsjednik Toni Kraljević iz HDZ-a BiH. Općinsko vijeće ukupno ima 24 člana.

Politika[uredi VE | uredi]

Na posljednjim lokalnim izborima održanim 2012. HDZ BiH je u Ljubuškom dobio 47.7% glasova. Slijedila ga je HSP BiH s osvojenih 6 mandata s 23.1% glasova, a treća stranka bio je HDZ 1990 s četiri osvojena mandata s 10.4% glasova.[2] U rujnu 2013. zbog neslaganja s vodstvom stranke, 5 od 6 vijećnika HSP-a BiH napustilo je stranku,[3] a kasnije su se dvojica pridružila Stranci pravde i povjerenja Živka Budimira.[4]

Na zadnjim izborima 2012. za načelnika je izabran Nevenko Brbarić iz HDZ-a BiH. Pobijedio je s 50.04% glasova, drugoplasirani je bio Stanko Primorac iz HSP-a BiH s 34.35% osvojenih glasova.[5]

    stranka broj zastupnika trenutni broj zastupnika
2000. 2004. 2008. 2012.
  HDZ BiH
10 / 19
12 / 19
14 / 25
12 / 25
                       
  HDZ 1990
5 / 25
4 / 25
                       
  NSRB
2 / 25
                       
  SPP                        
  HPB
3 / 19
1 / 25
                       
  HSP BiH
2 / 19
2 / 19
3 / 25
6 / 25
                       
  neovisni                        
Izvori:[6][7][8][2]

Povijest[uredi VE | uredi]

Antičko doba[uredi VE | uredi]

Trg kralja Tomislava

Ljubuški kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, zacijelo je bio nastanjem u prapovijesno doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i metalni nalazi, koji se čuvaju u Muzeju Franjevačkoga samostana Humac, najstarijemu muzeju u BiH, utemeljenom 1884. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, najvjerojatnije u početku Daorsi, koje su potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po padinama i vrhuncima brda.

Rimljani su u 3. stoljeće pr. Kr. zaratili s Ilirima i konačno ih pokorili početkom 1. stoljeća. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. U šest stoljeća rimskoga vladanja ostalo je dosta spomenika. Znamo poimence za dva naselja.

Prvo je bila putna postaja Bigeste, koja je ležala na vojnoj cesti Salona (Solin) – Narona (Vid), oko čijega smještaja postoji dvojba među arheolozima. Jedni je smještaju u Humac, a drugi u Radišiće, nedaleko od Ljubuškoga. Drugo naselje Pagus Scunasticus, u predjelu Mostarskih Vrata, podigli su isluženi vojnici – veterani, koji su u znak zahvalnosti radi dodjele zemlje podigli spomenik rimskome caru Tiberiju. Na Humcu, u blizini Franjevačkoga samostana, na lokalitetu Gračine, otkopani su ostaci rimskoga vojnoga kompleksa, koji se obično naziva Bigeste.

U jednome dijelu objekta nalazilo se kupalište sa saunom, koje se zagrijavalo podzemnim sustavom za grijanje (hypocausis). U

Svetište sv. Ante na Humcu

objektu su pronađeni brojni ostaci keramike, vrčeva, svjetiljaka, vaza, novčića, nakita, prstenja, fibula, stakla, alata i oružja. Čini se da je riječ o pratećem objektu uz vojni logor (canabae). Po brojnim nadgrobnim natpisima znamo da su u Ljubuškom boravili dijelovi rimskih legija: Legio VII, Legio IV. Flavia Felix, Legio VIII. Augusta, te pomoćne vojne postrojbe, kohorte: Cohors I. Belgarum, Cohors I. Lucensium, Cohors III. Alpinorum i druge.

Premda nisu posebno istražene, u Ljubuškom su zasigurno egzistirala brojna poljoprivredna imanja, villae rusticae. Zna se da su postojale i ranokršćanske crkve, bazilike, od kojih prednjače one u Vojnićima, Vitini, Proboju i Crvenom Grmu.

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Nakon dolaska slavenskih i hrvatskih plemena od 7. stoljeća ljubuški kraj počinje nazadovati. Spomenici iz razdoblja ranoga srednjega vijeka rijetki su. Ljubuški je vjerojatno ulazio u sastav hrvatske županije Rastoke, koju u 10. st. spominje bizantski povjesničar car Konstantin Porfirogenet. Iz tog doba zanimljivi su nalazi karolinškoga oružja, mačeva i ostruga, te Ljubuške ploče, kamena spomenika s cvjetnim pleternim ukrasom, tipičnim za starohrvatsko ranoromaničko razdoblje 9.11. st. Ipak, najčuveniji je spomenik ljubuškoga kraja Humačka ploča, natpis na starohrvatskoj ćirilici s primjesama dvaju glagoljska slova. Govori o gradnji crkve Sv. Mihovila, koju podiže izvjesni Kresimir i njegova žena.

Humačka ploča

Po brojnosti značajni su srednjovjekovni spomenici stećci, kojih je na 45 lokaliteta evidentirano oko 600 primjeraka (Studenci, Klobuk, Zvirići, Bijača, Hardomilje, Grab, Veljaci i dr.). U 14.15. st. podignuta je na vrhu Buturovice tvrđava, koja se obično pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova ističu se u 15. st. velikaši Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići. Krajem 14. st. spominje se i selo Veljaci, koje je bosanski kralj Dabiša darovao svojoj kćerci Stani. U pisanim izvorima Ljubuški se prvi put spominje 1444. pod nazivom Lubussa. Zna se da je imao podgrađe i crkvu, vjerojatno na predjelu Crkvina oko današnje crkve Sv. Kate u središtu grada, gdje je pronađena dobro klesana kamena nadgrobna ploča.

Osmansko carstvo[uredi VE | uredi]

Ljubuški je pao u turske ruke vjerojatno 1472. ubrzo nakon pada Počitelja. Turci su učvrstili i proširili tvrđavu, dogradili bedeme s puškarnicama i blizu tvrđave podigli džamiju, čiji je graditelj 1558. bio konvertit Nesuh-aga Vučjaković. Ljubuški, koji je u osmansko doba imao status kale (tvrđave), pripadao je Imotskom kadiluku do 1718., a nakon toga sam postaje sjedištem kadije. U to doba često ga napadaju hajduci iz Primorja i Dalmatinske zagore.

Znamenit čovjek iz 18. st. svakako je fra Lovro Šitović, pisac hrvatske gramatike i pismarice, inače podrijetlom musliman, rodom iz Ljubuškoga. U 19. st. za Ali-age Rizvanbegovića u Veljačkom polju uzgaja se riža i sade se masline.

Austro-Ugarska[uredi VE | uredi]

Nakon Berlinskoga kongresa Austro-Ugarska vojska pod vodstvom generala Jovanovića ušla je 2. kolovoza 1878. u Ljubuški. U austro-ugarskoj upravi Ljubuški je doživio značajan gospodarski razvoj. Udareni su temelji vinarstvu i uzgoju duhana, izvršena je melioracija Ljubuškoga polja, sagrađene su ceste, mostovi, ustrojio se katastar i podigle se upravne zgrade, crkve i samostan. Utemeljeno je i Hrvatsko kulturno društvo "Napredak".

Godine 1906. zabilježen je i štrajk u Duhanskoj stanici, kada su radnici tražili veće nadnice.

Dvije Jugoslavije i NDH[uredi VE | uredi]

Prvi svjetski rat nije donio dobra Ljubuškome, već glad, neimaštinu i bolesti. Nazadak se nastavio i u razdoblju Kraljevine SHS, kada su mnogi Ljubušaci iseljavali u prekooceanske zemlje.

Na političkom polju intenzivira se rad Hrvatske seljačke stranke i njezina prvaka Stjepana Radića. U travnju 1941. kada je ustrojena Nezavisna Država Hrvatska, Ljubuški je kao kotar pripao velikoj župi Hum. U sam ratu u Ljubuškom kotaru nije bilo puno žrtava. Međutim, početkom 1945. i na čuvenu Križnome putu nakon kraja II. svjetskoga rata stradali su mnogi civili iz ljubuškoga kraja, njih oko 2.000.

Razdoblje 1945. do 1990. vezano je za socijalistički i komunistički sustav FNRJ i SFRJ. Na političkom planu gašena je svaka sloboda i nacionalna samostalnost. Mnogi Hrvati počeli su nakon 1960. odlaziti na tzv. privremeni rad u Njemačku, Austriju i druge europske zemlje.

Ipak, zahvaljujući dobrim dijelom kapitalu ljubuških iseljenika grad i općina počeli su se razvijati na industrijskom i gospodarskom planu. Nikle su tvornice, elektrificirala su se i telefonizirala mnoga naselja, izgrađene su ceste, crkve, škole i groblja.

Od rata u BiH do sadašnjosti[uredi VE | uredi]

Godine 1990. u studenom su održani prvi poslijeratni višestranački izbori. Pobijedile su stranke hrvatskoga nacionalnoga predznaka. Mir nije dugo trajao. Ratna prijetnja otpočela je 1. listopada 1991. kada su srpsko-crnogorske snage napalo hrvatsko selo Ravno. U travnju 1992. rat je stigao do Ljubuškoga. Zrakoplovstvo JNA bombardiralo je grad i druga naselja. Pale su prve civilne žrtve.

U Ljubuškom je bio osnovan i stožer Hrvatskih obrambenih snaga, vojske koja se borila za Hrvatsku s granicom na rijeci Drini. Nakon ukidanja HOS-a, u Ljubuškom je bio stožer 4. HVO brigade "Stjepan Radić". U Domovinskom ratu u razdoblju 1991.1995. na bojištima Bosne i Hercegovine i Hrvatske živote je izgubilo pedeset Ljubušaka.

Nakon mirovnih pregovora 1994. u Washingtonu i 1995. u Daytonu, Ljubuški je u okviru Federacije Bosne i Hercegovine ušao u Zapadnohercegovačku županiju, zajedno sa Širokim Brijegom, Grudama i Posušjem.

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

fra Gracijan Raspudić - prevoditelj Biblije (NZ) na hrvatski jezik
Stjepan Herceg Kosača
Andrija Artuković, političar u NDH
Ivan Pavlović, sveučilišni profesor
Mirko Alilović, rukometaš
Petar Barbarić, sluga Božji
Zoran Tomić, sveučilišni profesor
Ivica Lučić, sveučilišni profesor
Iko fra Skoko, franjevac i sveučilišni profesor
Vice Vukojević, pravnik, političar
Florijan Boras, političar
Stjepan Skoko, kipar, profesor
Denis Buntić, rukometaš
Hamo Ibrulj, slikar
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, političar i pjesnik
Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a Herecegovine
Lucijan Kordić, pjesnik
Veselko Koroman, književnik, akademik
Luka Vukojević, jezikoslovac |     | width="50%" valign="top" | Vlatko Majić, profesor i književnik
Bosiljko Mišetić, političar
don Ivan Musić, vođa Hercegovačkog ustanka
Izidor Papo, akademik
Ante Paradžik, političar
Zvonimir Remeta, književnik
Jozo Milićević Galini, glazbenik i pjevač[9][10][11]
Petar Herceg Tonić, američki heroj
fra Lovro Šitović, književnik
Ljilja Vokić, političarka i profesorica
Vjekoslav Vrančić, političar i pisac
Radoslav Dodig, profesor i kulturni djelatnik
Božo Skoko, publicist i sveučilišni profesor
Krunoslav Jurčić, nogometni trener
Dr. fra Ljudevit Rupčić, bibličar, prevoditelj Svetog pisma
Vjekoslav Luburić, osnivač logora u Jasenovcu

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Priroda[uredi VE | uredi]

Slap Kravica
  • Tihaljinom se naziva riječni tok od izvora u Peći do Greblja na Mladima (Veliki most). Odatle pa do Parila kraj Otoka zove se Mlade, po narodnoj legendi da se pomlađuje iz izvora Klokun u Klobuku. Od Parila pa do Jegetine, gdje je ušće Vrioštice zove se Prokop. Neki razlikuju dva toka: Stari prokop i Kanal ili Prokop. Od Jegetine pa do ušća zove se Trebižat. U narodu se čuje jednostavno Rika.
  • Rijeka Vrljika u Šajinovcu ponire pod imenom Matica. Međutim, izvor Tihaljine prima još neke druge vode uz one vrljičke. U Tihaljinu u Peć Mlinima utječu i vode kroz umjetni tunel ispod brda Petnik, izgrađen1946. za hidroelektranu. Izvor rijeke Tihaljine u zaseoku Peć Mlini (Drinovci) slikovit je: voda kulja iz pećine podno crvenkastih vapnenačkih stijena (Cvitanjske stine) visokih 150 metara. Prostor Peći u obliku potkovice jedinstven je kraj. Niže od izvora u Peći nekoć je radilo sedam mlinica i isto toliko stupa. Više je izvora na području Tihaljine: Bartulovo vrilo, Jurića vrilo, Rašića vrilo, Modro oko, Nenač, te manjih potoka: Jakšenica, Nezdravica i Dunaj. Više izvora Tihaljine je Ravlića pećina (zvana još i Kostrešova pećina, prema harambaši Kostrešu), gdje su otkriveni tragovi boravka ljudi iz mlađega kamenoga doba.
  • Rijeka Mlade stvorila je na svojemu toku slap Koćušu u Veljacima. Nakon što iziđe iz ravnice riječna matica nailazi na prepreke - čvrste vapnenačke stijene - te se obrušava s visine 10 - 12 metara na širini od 30 metara. Ovaj slap nema većih oscilacija u količinama vode tijekom godine poput Kravice. U blizini slapa su mlinovi i stupe, od kojih neki i danas rade.
  • U Vitini ispod brda Zelengore vrelo rijeke Vrioštice izbija podno vapnenačke litice. Voda Vrioštice bistra je i hladna (temperatura je stabilna 11 - 12 C). Protok vode varira od 0, 815 - 4,4 m/sec.
  • Najatraktivniji lokalitet na Trebižatu je slap Kravica, 3 km nizvodno od Vitaljine, u Studencima blizu Ljubuškoga. Stvoren je radom sedronosne rijeke Trebižat, pa je kao prirodan fenomen pod zaštitom države kao prirodna rijetkost. Visina slapa kreće se od 26 - 28 metara, s vodenim amfiteatrom ispod slapa promjera 120 metara. Preko sedronosna sloja od dna do vrha slapa izrasla je trava, mahovina i lišajevi. Uz slap su nikle konopljika, smokve i topole. Nekada su uz slap bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna.
  • Za stvaranje slapa najzančajniji je bigar, sedra ili travertin. Radi se u vodi istaloženom vapnencu koji se stalno izdiže i podiže sedrene barijere stvarajući tako slapove (uz Trebižat takve slapove pravi i Pliva te Krka). Sedra je karakteristična za krške rijeke bogate kalcijevim karbonatom (CaCO3).
  • Zanimljivo je reći da su poduzetnici Jelić i Srinčić 1905. predali zahtjev austro-ugarskoj vlasti da im se ustupi slap Kravica za gradnju pogona za preradu pamuka i jute. Još su zanimljiva i vrela rijeke Studenčice, pritoka Trebižata.

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Kultura[uredi VE | uredi]

  • HKD Sveti Ante - Humac
  • KUD Herceg Stjepan - Ljubuški
  • HKUD Studenčica - Studenci
  • HKUD Radišići - Radišići
  • HKUD Sveti Marko - Klobuk
  • HKUD Sveti Ivan - Grab
  • HKUD Veljaci - Veljaci
  • HKUD Hardomilje - Hardomilje

Prijateljske veze[uredi VE | uredi]

Šport[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Opći podaci o zapadnohercegovačkoj županiji. Pronađeno na: www.fzs.ba, 19. travnja 2009.
  2. 2,0 2,1 Lokalni izbori 2012: potvrđeni rezultati. Izbori za općinsko vijeće: Općina Ljubuški. Izbori.ba. Preuzeto 26. listopada 2013.
  3. Petar Majić i još 4 općinska vijećnika HSP-a napustili stranku. Ljubuski.net, 4. rujna 2013. Preuzeto 26. listopada 2013.
  4. Osnovana podružnica SPP Ljubuški. Ljubuški portal, 16. studenog 2013. Preuzeto 19. studenog 2013.
  5. Lokalni izbori 2012: potvrđeni rezultati. Izbori za nečelnika: Općina Ljubuški. Izbori.ba. Preuzeto 26. listopada 2013.
  6. Općinski izbori 2000: izvor glasova. Izbori za općinsko vijeće: Općina Ljubuški. Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine. Preuzeto 26. listopada 2013
  7. Izbori 2004. godine: glasovi za kandidate. Izbori za općinsko vijeće: Općina Ljubuški. Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine. Preuzeto 26. listopada 2013
  8. Potvrđeni izborni rezultati: lokalni izbori 2008. Izbori za općinsko vijeće: Općina Ljubuški. Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine. Preuzeto 26. listopada 2013.
  9. Ljubuški Tužna obljetnica - Jozo Milićević Galini
  10. HSP Ljubuški Humanost za druge, Galini to zaslužuje
  11. Dvije tisuće Ljubušaka ispratilo Galinija na vječni počinak
  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Ljubuški.