Šangaj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Šangaj
上海 (Shànghǎi)
Šangaj
Šangaj
Koordinate: 31°12′N 121°30′E / 31.2°N 121.5°E / 31.2; 121.5Koordinate: 31°12′N 121°30′E / 31.2°N 121.5°E / 31.2; 121.5
Država Flag of the People's Republic of China.svg Kina
Osnivanje 751.
Vlast
 - Gradonačelnik Han Zheng
Površina
 - Urbano područje 5.299 km² km²
 - Područje utjecaja 7.037 km²
Visina 4 m
Stanovništvo (2007.)
 - Područje utjecaja 18.580.000 (općina)
 - Gustoća područja utjecaja 2.640 stanovnika/km²
Vremenska zona China Standard Time (UTC+8)
 - Ljeto (DST) ne primjenjuje se (UTC+8)
Poštanski broj 200000 – 202100
Pozivni broj 021
Službena stranica shanghai.gov.cn
Zemljovid
Položaj Šangaja u Kini

Položaj Šangaja u Kini

Šangaj (kineski: 上海; pinjin: Shànghǎi) je luka i najveći grad u Kini. Nalazi se na obali rijeke Huang-pu, u blizini ušća rijeke Jangce.

Iz ribarskog naselja s tekstilnom industrijom, Šangaj je tijekom 19. stoljeća izrastao u važnu luku kao jedan od gradova otvoren vanjskoj trgovini, koja je omogućena Sporazumom iz Nankinga iz 1842. godine. Grad se razvijao kao središte trgovine između istoka i zapada te je do 1930-ih postao multinacionalni financijski i poslovni čvor Kine i svijeta. Nakon 1990, ekonomske reforme Denga Xiaopinga rezultirale su novim intenzivnim razvojem Šangaja te je 2005. Šangaj postao najveća robna luka svijeta.

Grad je turistička destinacija čuvena po povijesnim znamenitostima, kao što su Bund i hram Grad Božji (Chenghuang Miao) te modernim znamenitostima, poput panorame Pudonga, koja uključuje i televizijski toranj Biser Istoka.

Šangaj je danas najveće trgovačko i financijsko središte Kine i grad najbrže rastuće ekonomije u svijetu.

Povijest[uredi VE | uredi]

Nastanak grada[uredi VE | uredi]

Šangaj se prvi put pojavljuje 960. kao selo. S gospodarskim razvojem delte rijeke Jangce razvijao se i Šangaj. Porezni biro je ovdje otvoren 1074. Do 1264. povezao se s tri susjedna sela. U ovo vrijeme Šangaj je bio trgovačka luka odakle se pamuk izvozio u Peking, unutrašnjost zemlje i u Japan. Do vremena dinastije Qing(1644–1911) velike cehovske organizacije su podijelile ekonomsku i, dijelom, političku vlast u gradu.

Iako poznat kao trgovačko središte još u 12. stoljeću, tek je nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu (1839. - 1842.) otvoren za trgovinu Europljanima, zbog čega se brzo razvio u jedno od najvažnijih trgovačkih centara Istočne Azije. U velikom dijelu grada, strane su sile ostvarile suverenitet i cijeli niz privilegija. Zbog toga, tamo se razvio nacionalistički i revolucionarni pokret te je u 20. stoljeću grad imao burnu povijest - godine 1927. u njemu je izvršen veliki pokolj komunista, a teško je stradao 1937. za vrijeme japanskog napada na Kinu. Godine 1949. postao je dijelom NR Kine.

Strane koncesije[uredi VE | uredi]

Nakon Opijumskih ratova, Velika Britanija je 1842. Sporazumom iz Nankinga osigurala otvaranje Šangaja za trgovinu sa europskim trgovcima. Britanci su odabrali Šangaj jer je grad od 1840-ih postao najzačajniji trgovački grad Istočne Azije. S trgovcima, u Šangaj su stigli i kršćanski misionari. Misionari i trgovci su uživali slobodu boravka i imali politički imunitet.

Za Britancima su 1847. stigli Francuzi, i te dvije sile su u gradu uspostavile prve strane koncesije. Britanci su izabrali Bund i oblast sjeverno od starog grada, dok su Francuzi izabrali jugozapadni dio u kojem su francuski misionari 200 godina ranije izgradili katedralu. U međuvremenu, u gradu je nastala i židovska zajednica.

Amerikanci su stigli 1863, Japanci 1895. Naselili su se uz britansku koncesiju i tako je nastalo „Međunarodno naselje“ (International Settlement). U ovim privilegiranim enklavama, koje su formirane na neodređeno vrijeme, trgovci su se nalazili u pravnom sustavu vlastite zemlje. Postojale su i posebne policijske snage.

Zbog povoljnog položaja u blizini glavnih trgovačkih puteva svile i čaja, Šangaj se do 1900. razvio u važnu luku i industrijski centar. Šangaj je kontrolirala „Zelena banda“, organizacija nastala u 18. stoljeću od besposlenih mornara, koja je do 1920. sebi potčinila podzemlje u Šangaju. Bili su poznati po okrutnom obračunavanju s onima koji su im smetali.

Tijekom Tajpinškog ustanka (1851–1864) mnogi seljaci su od masakra pobjegli u Šangaj i postali jeftina radna snaga. Ljude je privlačio i prosperitet grada. Time se formirao prvi kineski gradski proletarijat, koji je u užasnim i nestabilnim uvjetima tadašnjeg radničkog života bio potencijalna jezgra revolucije. Industrijski značaj Šangaja i njegov broj stanovnika su se brzo povećavali. I u vrijeme Bokserskog ustanka (1900) i pada posljednjeg cara (1911) mnogi ljudi su pohrlili u međunarodne koncesije.

Metropola[uredi VE | uredi]

Od kraja 19. stoljeća do 1920ih Šangaj se razvio u svejtsku metropolu. Početkom 20. stoljeća broj stanovnika je premašio milijun. Od 1918. u gradu je djelovao državnik i revolucionar Sun Jat-sen. Aldous Huxley je 1926. opisao Šangaj: "Toliko života, tako brižljivo usmjerenog, koji teče tako snažno - taj prizor u meni izaziva nešto kao jezu..." Šangaj je postao sinonim za grijeh, avanturizam i bogatstvo. Ovdje su boravili slavni: Noël Coward, Mary Pickford, Bertrand Russell, George Bernard Shaw, André Malraux, grof Galeazzo Ciano, Charles Chaplin. I kineski komunizam vuče svoje korjene iz Šangaja. Ovdje je 1915. Chen Duxiu počeo tiskati časopis „Mladost“, kasnije „Nova mladost“, koji je imao velikog utjecaja na kinesku javnost.

Kinezi su razvili zanimanje za politiku i nacionalno buđenje. Chen Duxiu je bio jedan od organizatora protesta koji su kulminirali u generalnom štrajku 5. lipnja 1919. protiv stranih imperijalista. U Šangaju je 1921. osnovana Komunistička partija Kine.

Britanski vojnici su 30. svibnja 1925. pucali na studente koji su demonstrirali. Proglašena je nacionalna revolucija. Godine 1927. nacionalna vojska pod vođstvom Čang Kai-šeka, uz pomoć komunista, zauzela je grad i postavila na vlast Kuomintang. Iste godine vlast je brutalno ugušila proteste (poznato pod nazivom "Šangajski masakr"), kada je u kratko vrijeme, od svega nekoliko tjedana, pogubljeno 5000 ljudi bez suđenja.

Tijekom Mandžurske krize 1931. došlo je do bojkota japanske robe. Dana 28. siječnja 1932. japanska vojska je sa 70.000 vojnika okupirala grad. Sukob se završio u svibnju 1933. ponovnim uspostavljanjem normalne trgovine i demilitarizacijom područja oko grada.

Japansko-kineski rat[uredi VE | uredi]

Tijekom Drugog japansko-kineskog rata 1937. došlo je do druge bitke za Šangaj. Poslije borbi u kojima su pretrpile teške gubitke, japanske snage su zauzele grad 9. studenog. U predgrađima se koncentrirao veliki broj kineskih izbjeglica koje su živjele u teškim uvjetima. U samom gradu su vladali narkokarteli i anarhija.

Kratko nakon napada na Pearl Harbour u prosincu 1941, čime su SAD uvučene u Rat na Pacifiku, Japanci su u Šangaju internirali državljane zemalja saveznica, osim Francuza koje su smatrali za saveznike (Višijevska Francuska). Od 1943. internirali su i oko 18.000 njemačkih i austrijskih židova koji su se ovdje sklonili.

Nakon rata grad je vraćen Kini, jer su se SAD, Velika Britanija i Francuska tijekkom rata odrekli svojih pretenzija na grad.


Komunisti preuzimaju vlast[uredi VE | uredi]

Kada su komunisti 27. svibnja 1949. pod vodstvom Mao Ce Tunga umarširali u Šangaj, preuzeli su kontrolu nad najvažnijim gospodarskim i trgovinskim centrom Azije kao i nad profitabilnom međunarodnom lukom. Dok su strani trgovci očekivali da će ponovno moći otvoriti svoje radnje, novi režim je odlučio da se Šangaj, kao i cijela Kina, mora radikalno promijeniti. Zbog toga su se mnoge strane tvrtke preselile u Hong Kong. Najsiromašnije četvrti su sravnjene sa zemljom da bi se na njihovom mjestu podigli stambeni blokovi. Kriminalci i prostitutke su odvedeni na preodgoj. Strani kapital je zaplijenjen ili opterećen visokim porezima.

Pokret Kuomintang, pod vodstvom Čang Kai-šeka, uspio je pri povlačenju na Tajvan sa sobom odnijeti i zlatne rezerve Nacionalne banke Kine. Šangaj je tako ostao kao grad bez novčanih sredstava. U periodu od 35 godina zapadni utjecaji su potiskivani. Šangaj je ostao tvrđava radikalnih komunističkih mislioca. Iz Šangaja je 1966. krenula Kulturna revolucija. Neki od crvenih gardista su proklamirali Šangajsku komunu prije no su krenuli u rušenja i osvete po gradu u kojem se razvila borba frakcija. Nakon smrti Mao Ce Tunga 1976, Šangaj je bio posljednji bastion Četvoročlane bande koja se borila zauzeti Maovo mjesto.

Do 1980ih su centralne vlasti bile svejsne opadanja značaja Šangaja, jer su se neki od tržišnih viškova iz dugih dijelova zemlje preusmjeravali u Šangaj. Potom su prvi plan izbili oni koji su se zalagali za ponovnu izgradnju Šangaja kao metropole.

Razdoblje gospodarskog rasta[uredi VE | uredi]

Sredinom 1980ih donešena je odluka da Šangaj ponovno dobije ulogu predvodnika u modernizaciji Kine. To je dovelo do ogromnog rasta industrijske proizvodnje i stranih investicija. Godine 1990. osnovana je Specijalna gospodarska zona Pudong, i time utemeljen „Novi Bund“.

Grad se profilirao kao centar za razvoj biotehnologije, informatičkih tehnologija i mikroelektronike. U njemu je sedište brojnih međunarodnih financijskih institucija. U Šangaju se nalazi najviša zgrada u Kini, Šangajski svjetski trgovački centar visok 492 metra. To je jedini grad u svijetu u kojem redovno prometuje magnetni vlak.

Neki od problema u Šangaju još nisu riješeni, kao što su izuzetna prenaseljenost, buka, zagađenost zraka i rijeke. Grad je 1996. proglašen jednim od ekološki najugroženijih gradova u svijetu. Pojavili su se i socijalni problemi za koje su komunisti od 1949. smatrali da su zauvijek riješeni: nezaposlenost, narkomanija i prostitucija.

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Šangaj.


Asia map.jpg Nedovršeni članak Šangaj koji govori o gradu u Aziji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.