Prijeđi na sadržaj

Hannes Olof Gösta Alfvén

Izvor: Wikipedija
Hannes Olof Gösta Alfvén

Rođenje 30. svibnja 1908.
Norrköping, Östergötland, Švedska
Smrt 2. travnja 1995.
Djursholm, Stockholm, Švedska
Državljanstvo švedsko
Polje Fizika, elektrotehnika
Institucija Sveučilište u Uppsali
KTH Kraljevski tehnološki institut u Stockholmu
Kalifornijsko sveučilište u San Diegu
Marylandsko sveučilište u College Parku
Kalifornijsko sveučilište u Los Angelesu
Alma mater Sveučilište u Uppsali
Akademski mentor K. M. G. Siegbahn
Poznat po Magnetohidrodinamika
Klein-Alfvénova kozmologija
Alfvénovi valovi
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1970.)
Član Kraljevskog društva (1980.)
Portal o životopisima

Hannes Olof Gösta Alfvén ili Hannes Alfvén (Norrköping, 30. svibnja 1908. – Djursholm, 2. travnja 1995.), švedski fizičar. Odredio je brzinu širenja magnetohidrodinamskih transverzalnih valova (Alfvénovi valovi). Ta otkrića imaju veliku primjenu u astrofizici i kozmologiji, jer tvar u stanju plazme čini gotovo 99% tvari u svemiru, te u modeliranju i dizajniranju fuzijskih reaktora. Poznata je Klein-Alfvénova kozmologija sa svemirom simetrične materije i antimaterije. U toj kozmologiji razlog je širenju svemira u međudjelovanju materije i antimaterije koje su u stanju ambiplazme, a ambiplazma je zapravo sastavljena iz elektron-pozitron i proton-antiproton plinova. Kako se u doticajnim slojevima suprotnih tvari događa anihilacija (poništenje), nastala energija uzrokuje toplinske pojave razdvajanja i širenja polja s materijom od onog s antimaterijom. Alfvénova popularna knjiga iz kozmologije prevedena je i na hrvatski (Svjetovi i antisvjetovi, Zagreb 1971.). Za istraživanja na području magnetohidrodinamike s uspješnim primjenama na različite dijelove fizike plazme dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1970. (te je godine nagrađen i L. E. F. Néel). Bio je i predsjednik međunarodne Pugwashke konferencije. Po njemu je nazvan planetoid (1778 Alfvén).[1]

Magnetohidrodinamika

[uredi | uredi kôd]

Magnetohidrodinamika je grana fizike koja proučava električki vodljive fluide (plinove i tekućine) izložene magnetskom polju. Fluidi mogu biti u tekućem (na primjer živa ili talina natrija) ili plinovitom stanju (ionizirani plin). Gibanjem fluida u magnetskom polju nastaje električna struja na koju djeluje magnetsko polje, što proizvodi mehaničke sile koje mijenjaju gibanje. Magnetohidrodinamika je u najnovije doba dobila posebno značenje i primjenu na području geofizičkih (Zemljina jezgra) i astronomska istraživanja (pojave na Suncu), pa se kao potpodručje izdvaja magnetoplazmadinamika.

Magnetohidrodinamički generator

[uredi | uredi kôd]
Magnetohidrodinamički generator.

Magnetohidrodinamički generator ili MHD generator je uređaj koji omogućuje izravnu pretvorbu toplinske energije u električnu. Temelji se na razdvajanju iona i elektrona u plazmi na temperaturi višoj od 3000 K s pomoću magnetskoga polja i na dovođenju električnog naboja na anodu i katodu.[2]

Djelotvornost u MHD generatoru uglavnom nije velika (do 20%) zbog nevelike razlike temperatura na ulazu i izlazu iz kanala generatora jer i izlazna temperatura mora biti dovoljno visoka da se osigura stupanj ionizacije pri kojemu je još moguća energijska pretvorba. Problem s visokim temperaturama na izlazu je i taj što one pospješuju stvaranje štetnih dušikovih oksida (NOx). To se rješava promjenama u sustavu sagorijevanja i hlađenja vrućih plinova.[3]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Alfvén, Hannes Olof Gösta, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 28. siječnja 2020.
  2. magnetohidrodinamika, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 28. siječnja 2020.
  3. Draga Krpan-Lisica: "Osnove energetike", Udžbenici Sveučilišta u Splitu, Hinus, Zagreb 2001.