Mile Budak

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mile Budak
Mile Budak
Ministar vjere i prosvjete NDH
u službi
1941. – 1945.
Prethodnik nitko (ured osnovan)
Nasljednik nitko (država prestala postojati)
Rođenje 30. kolovoza 1889.
Smrt 7. lipnja 1945.
Politička stranka HSP, Ustaški pokret
Zanimanje književnik, pravnik

Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889.7. lipnja Zagreb, 1945.)[1] hrvatski političar, odvjetnik, jedan od ideologa ustaškoga pokreta, ministar u vladi NDH, prozaik, romanopisac i novelist.

Životopis[uredi VE | uredi]

Austro-Ugarska, Prvi svj. rat[uredi VE | uredi]

Mile Budak rodio se u Svetom Roku kraj Lovinca 1889. godine. Gimnaziju je završio u Sarajevu, 1910. godine.[2] Na Sveučilištu u Zagrebu upisao je studij povijesti i zemljopisa, koji ubrzo napušta i 1910. godine počinje studij prava koji je prekinuo zbog Prvoga svjetskog rata. Zatvaran je 1912. godine zbog Jukićeva atentata na Cuvaja, a potom1914. godine mobiliziran u austrougarsku vojsku. Ranjen je i u bolnici u Valjevu 8. prosinca 1914. godine zarobljen je od srpskevojske te je s njima pješke prošao povlačenje kroz Makedoniju i Albaniju nakon čega odlazi u talijansko zarobljeništvo na otok Asinaru krajSardinije.[2]

Kraljevina Jugoslavija, emigracija, Drugi svj. rat[uredi VE | uredi]

Studij prava nastavio je i završio, nakon povratka iz zarobljeništva 18. kolovoza 1919. godine, a doktorirao je 1920. godine.[2] Od 1920. godine zapošljava se kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Pavelića. Počinje i politički djelovati u HSP-u, te postaje članom gradskog zastupstva u Zagrebu. Uređuje pravaški orijentirana glasila Hrvatsku misao, (1924.), Hrvatsko pravo (1924-32.). U svibnju 1925. godine kao odvjetnik branio je komunističkog prvaka Vladimira Ćopića.[2] Nakon odlaska Ante Pavelića u emigraciju preuzima vodstvo HSP-a te s njom pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK) i blisko surađuje s Vladkom Mačekom.[2] Krajem listopada 1929. godine bio je, zbog političke djelatnosti, uhićen i u zatvoru provodi 7 mjeseci.[2] Godine 1932., 7. lipnja, na njega je pokušan atentat od velikosrpske kamarile. Nakon oporavka sudjeluje, 5.-7. studenoga 1932. godine u Zagrebu, a na poziv Vladka Mačeka, na sastanku Izvršnog odbora SDK kada su usvojeneZagrebačke punktacije.[2] Emigrirao je 2. veljače 1933. godine, prvo u Austriju te potom u Italiju. Početkom 1934. godine je u Berlinu šef ustaškoga ureda i izdaje godišnjak Nezavisna hrvatska država a u svibnju iste godine u izdanju Hrvatskog kola u SAD izlazi mu Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku državu, politička rasprava u kojoj opisuje hrvatsko iskustvo u Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod.[2] 1935. godine Ante Pavelić imenuje ga zapovjednikom svih ustaških logorau Italiji te na Liparima boravi od siječnja do početka veljače 1937.godine.[2] Nakon toga kraće vrijeme boravi u Messini te u Salernu kraj Napulja gdje piše romane Ognjište, Na vulkanima iRascvjetana trešnja. Godine 1938. vraća se u Zagreb i 1939. godine pokreće tjednik Hrvatski narod, koji će banovinske vlasti 1940. zabraniti, a Budaka zatvoriti. Do Drugoga svjetskog rata ispočetka podržava politiku HSS-a i Vladka Mačeka a zatim je napada te nakon Sporazuma Cvetković-Mačekpiše protumačekovski letak Lajbek je zakopčan kojim osuđuje sporazum sa Srbima i Mačekovu politiku.[2] Uhićen je 27. veljače 1940. godine i zatvoren je ali je pušten nakon tragične smrti supruge Ivke (11. travnja, 1940.).[2] Proglašenje NDH dočekuje ga u bolnici gdje je krajem ožujka 1941. godine operiran. U prosincu 1941. godine postao je član HAZU.[2] U vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave, zatim ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu (1941-43.). Na vlastiti zahtjev je 5. studenoga 1943. godine razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.[2] Iz Zagreba odlazi 6. svibnja 1945. godine, britanske vojne vlasti su ga 18. svibnja iste godine izručile jugoslavenskim vlastima a Vojni sud 2. armije optužio ga je za ratni zločin i osudio na smrt.[2] Zajedno s ostalim članovima hrvatske vlade likvidiran je u Maksimirskoj šumi i sahranjen u zajedničkoj grobnici čija je lokacija sve do današnjeg dana nepoznata.

Književnik[uredi VE | uredi]

Stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

U književnosti se javlja u razdoblju od 1930. do 1945. godine djelima koja se temelje na nacionalnoj tradiciji, narodnoj kulturi i hrvatskoj problematici. U tom razdoblju on je jedan od najplodnijih prozaika, tako da neki kritičari to razdoblje nazivaju «Budakovim vremenom».

Napisao je ukupno 16 djela u 25 svezaka.[3] Njegovo plodno književno stvaranje može se grupirati u tri tematske cjeline.

  • Prvu čine memoarska i autobiografska djela San o sreći, I.-II., 1940.; Na vulkanima, I.-II., 1941.; Ratno roblje, I-II, 1941-42.), iz kojih se mogu iščitati ne samo njegova osobna iskustva, nego i šire društveno-političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji, s mnogo psiholoških profila.
  • Drugi veliki tematski ciklus Budak posvećuje zagrebačkoj sredini sa snažnim društveno-kritičkim promatranjem: Raspeće, 1931.; Na ponorima, 1932; Direktor Križanić, 1938.; Rascvjetana trešnja, I-IV, 1939. Ti su romani kritike malograđanske svijesti, ali s naglaskom na etičkim i moralnim vrijednostima i s osjećajem za socijalnu pravdu. Takva se orijentacija podudara s obnovom kršćanske duhovnosti u Hrvatskoj 30-ih godina 20. stoljeća.
  • Treći tematski ciklus, koji problematizira ličko selo i seljake, zacijelo je najpoznatiji i umjetnički najzreliji dio Budakova rada. U tom ciklusu jednu cjelinu čine nedovršen «roman—grozd» Kresojića soj, I-III (1944-45.), koji je trebao obuhvatiti šest samostalnih romana (izašla su samo tri: Kresina, 1944., Gospodin Tome, 1944. iHajduk, 1945.[3] dok je četvrti, Bazalo, sačuvan u rukopisu i objavljen je od Matice hrvatske 2004. godine u biblioteci Koloplet hrvatske proze[4]) a drugu, važniju, njegov najznačajniji roman Ognjište, I-IV, 1938., napisan u ciglih 43 dana u Italiji te zbirke novela Pod gorom, 1930., Opanci dida Vidurine,1933. i Privor. Vučja smrt,1941..

U svojoj ličkoj sagi Budak tematizira ličko selo i ljude kao malu, zatvorenu i izoliranu cjelinu. Opisuje kulturnu, antropološku, civilizacijsku kršćansko-patrijarhalnu zajednicu u procesu njezina raspadanja i osiromašenja, što znači i rasapa njezinih tradicionalnih vrijednosti. On upućuje na nekoliko temeljnih sastavnica. Na prvom je mjestu tlo, zemlja kao pra-element vitalističkih sokova, drugi je osjećaj pravde, dakle etički problem, treći je ukorijenjenost u narodnoj kulturi te četvrti – obitelj kao osnovna prastanica života. U novelama Budak iskazuje dobru psihološku karakterizaciju likova i ličkoga narodnoga života, njegove neposrednosti i autohtonosti, s jezično lokalnom obojenošću, usmenonarodnim stilom (poslovice, anegdote) i završnim poentama, u tradiciji realističke stilske fakture. No, roman Ognjište ima i svoj alegorijsko-simboličan plan slojem «preslikavanja» arhetipske strukture hrvatske supstancije: arhetip majčinstva, arhetip ognjišta/kuće/doma, kršćanskog žrtvovanja, ženske oplodnje i arhetip mučenice žrtve i naposljetku arhetip arhajsko-antejske uloge i veličine zemlje, čuvane prastarim patrijarhalnim etosom, za čije je održanje sve dopušteno. Djela su mu prevođena na bugarski, francuski, njemački, slovački, španjolski i talijanski jezik.[2]

Književna djela[uredi VE | uredi]

  • Pod gorom: Ličke priče. Zagreb : Matica hrvatska, 1930. - Uključuje: Pod gorom, Zmijar, Pravi čovjek, Privor, U snijegu i ledu, Zemljice majko,Grgičine gusle
  • Raspeće. Zagreb : Matica hrvatska, 1931.
  • Na ponorima. Zagreb : Matica hrvatska, 1932.
  • Opanci dida Vidurine: Ličke novele. Zagreb : Matica hrvatska, 1933. - Uključuje: Opanci dida Vidurine, Jolino oranje, Vuk šeponja
  • Direktor Križanić: Rodoljub i dobrotvor. Zagreb : Matica hrvatska, 1938.
  • Ognjište: Roman iz ličkog seljačkog života. I-IV. Zagreb : Matica hrvatska, 1938.
  • Na Veliki petak: Pripovijetke. Zagreb : Matica hrvatska, 1939.
  • Rascvjetana trešnja: Roman iz suvremenog života. I-IV. Zagreb : Matica hrvatska, 1939.
  • San o sreći: Stara priča na nova pokoljenja. I-II. Zagreb : Matica hrvatska, 1940.
  • Musinka: Posebno poglavlje romana »Ognjište«. Zagreb : Matica hrvatska, 1941.
  • Na vulkanima. I-II. Zagreb : Matica hrvatska, 1941-42.
  • Privor. Vučja smrt. Zagreb : Matica hrvatska, 1941.
  • Ratno roblje: Albanski križni put austrougarskih zarobljenih časnika. Zagreb : Matica hrvatska, 1941.
  • Vučja smrt, i druge pripovijesti. Zagreb : Jeronimska knjiga, 1941.
  • Izabrane pripoviesti. Zagreb : Matica hrvatska, 1943. - Uključuje: Opanci dida Vidurine, Čiji je Velebit, Jolino oranje, Na Veliki petak, E lʼ vira?!,Vučja smrt, Pod gorom, Adamović d.d., Zmijar, Privor, Zemljice, majko!, Grgičine gusle
  • Kresojića soj : Roman grozd iz ličkog seljačkog života. I : Kresina; II : Gospodin Tome; III : Hajduk. Zagreb : Matica hrvatska, 1944-45.
  • Bazalo, Matica hrvatska, Zagreb, 2004.

Ostala djela[uredi VE | uredi]

  • Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku državu, Izdanje Hrvatskog kola u Sjedinjenim Državama i Kanadi, 1934. (2 izdanja)[5]

Književna vrijednost[uredi VE | uredi]

Književna vrijednost Budakova je neprijeporna, no upitno je koliko je njegov diskurs intrigantan za suvremenoga čitatelja. Često uspoređivan s "mitskim realizmom" Wladyslawa Reymonta ili ruskih pripovjedača kao što je Šolohov, Budak je doživio progonstvo iz hrvatske književnosti tijekom jugokomunističke samovlasti. No, raspad komunizma i Jugoslavije, koji su potakli interes za Budakovo djelo već zbog arome prije zabranjenoga voća, dosta je brzo splasnuo jer moderna čitateljska publika nema previše sluha za epopeje i regionalne mitove. To nije umanjivanje piščeve vrijednosti, nego jednostavna konstatacija da je Budak po svojoj poetici dosta stran vladajućem senzibilitetu. Od njegovih djela najčitkija ostaje autobiografska proza Ratno roblje, u kojoj je izuzetno dojmljivo opisao svoje povlačenje kao austrougarskoga dočasnika sa srpskom vojskom preko Albanije.

Političar[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Mile Budak, Sam o sebi, u: Ognjište : Roman iz ličkog seljačkog života. IV, S. 139-151. Zagreb : Matica hrvatska, 1939.
  • Ivo Omrčanin, Dramatis Personae and Finis of the Independent State of Croatia in American and British Documents, S. 18. Bryn Mawr : Dorrance & Company, 1983.
  • Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti. Zagreb : Matica hrvatska, 1987. - ISBN 978-3412089955
  • Zvonimir Kulundžić, Odgonetavanje "zagonetke Rakovica", Zagreb, Multigraf, 1994., str. 909-910, - ISBN 9536060027
  • Emil Čić, Povijest hrvatskih neprijatelja. Zagreb : Vlastita autorska naklada, 2002. - ISBN 9788640100847
  • Ivo Petrinović, Mile Budak : portret jednog političara. Split : Književni krug, 2003. - ISBN 9531632073

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Proleksis enciklopedija: Budak, Mile, preuzeto 29. rujna 2012.
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 53-55.
  3. 3,0 3,1 Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 392.
  4. Matica hrvatska: Mile Budak. Mile Bazalo, preuzeto 20. veljače 2013.
  5. Openlibrary.org, preuzeto 29. rujna 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Mile Budak