Crvena Hrvatska

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Za druga značenja, pogledajte Crvena Hrvatska (časopis).
Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Crvena Hrvatska (lat. Croatia Rubea) u nekim starijim povijesnim izvorima naziv je za područje od rijeke Cetine do Valone, te do porječja Pive, Morače, Zete i Tare u unutrašnjosti. Središte područja istovjetno je području Duklje, Zahumlja, Travunije, dijelovima Raške i teritoriju suvremene sjeverne Albanije. Epitet "crvena" (južna) zemljopisna je opozicija "bijeloj" (sjevernoj) Hrvatskoj te se u tom slučaju u Ljetopisu popa Dukljanina odražava stara tradicija označivanja strana svijeta bojama.[1]

Krajevi od Istre do Valone u Albaniji, koje su naselili Slaveni, podijeljeni su na Duvanjskom saboru 753. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (zapadnu) Hrvatsku od rijeke Raše u Istri do rijeke Cetine u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu (južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u Albaniji. Crvena Hrvatska bila je na Duvanjskom saboru razdijeljena na samoupravne pokrajine: Zahumlje, Travunju, Duklju i Ilirik. Od tada ove pokrajine činile su izvjesno vrijeme jednu državnu cjelinu, manje više između sebe povezanu.[1]

U starijoj historiografiji naziv se koristio i za cijelo područje južne Hrvatske od Omiša prema jugu. Problem Crvene Hrvatske često je raspravljan u historiografiji (Vjekoslav Klaić, Nikola Zvonimir Bjelovučić, Vladimir Košćak, Dominik Mandić i dr.), nerijetko opterećen političkim prizvukom.[1] U znanstvenoj se zajednici raspravlja i o Crvenoj Hrvatskoj iz ranog srednjeg vijeka, koja se nalazila na području današnje Ukrajini.[2]

Ljetopis popa Dukljanina[uredi VE | uredi]

Suština Ljetopisa popa Dukljanina, iz 12. stoljeća, o Crvenoj Hrvatskoj je, uglavnom, u ovome: Prostor od Jadranskog Mora do Drine, Save i Šar Planine bio je, u početku, pod jednim slavenskim kraljem. Ovo slavensko kraljevstvo (lat. Regnum Sclavorum) podjelilo se kasnije na dva dijela: na Primorje (lat. Maritima) i Srbiju (lat. Surbia) odnosno Zagorje (lat. Transmon­tana). Na saboru na Duvanjskom polju, kralj Svatopuk razdijelio je Primorje na dvije provincije: Bijelu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (lat. Croatia Alba, quae et inferior Dal­matia) i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (lat. Croatia Rubea, quae et Superior Dalmatia).[3]

Bijela Hrvatska i Crvena Hrvatska za vrijeme vladanja kneza Trpimira

Prema Ljetopisu popa Dukljanina (glava XI.) razdioba na Duvanjskom saboru 753. godine je izgledala ovako:

Bijela Hrvatska: "Poslije ovoga prema sadržaju privilegija, koje su pročitane pred narodom, napisao je privilegije, podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva, i njihove granice i krajeve na ovaj način: prema toku voda koje teku s planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenova Primorje, a prema vodama koje s planina teku ka sjevernoj strani i ulijevaju se u veliku rijeku Dunav, nazvao je Srbija. Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajine: od mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i Donja Dalmacija".

Crvena Hrvatska: "Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju".

Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež.[4] Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti: Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.[3]

Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, Dukljanin se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. Bijelu Hrvatsku spo­minje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150., dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja države Ne­manjića.[3]

Iz Dukljaninovog pričanja, od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasni­je diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crve­nu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio Dubrovnik, no koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom 10. stoljeća, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim držav­nim poglavarem.[3]

Dandolo i Flavije Blondo[uredi VE | uredi]

Andrea Dandolo, dužd mletački (1343. - 1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao dvije knjige o povijesti Venecije u kojoj je i Kronika Dalmacije o Hrvatskoj u kojoj spominje podjelu Hrvatske. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše;[5]

latinski navod:

Wikicitati „Svethopolis rex Dalmacie... in plano Dalme coronatus est et regnum suum Dalmacie in IIIIor partes divisit... A plano intaque Dalme usque Ystriam, Chroaciam Albam, vocavit, et a dicto plano usque Duracium, Chroaciam Rubeam, et versus montana, a flumine Drino usque Maceodoniam, Rasiam; et a dicto flumine citra Bosnam nominavit... Moderni autem maritimam totam vocant Dalmaciam, montana autem Chroatiam...“
(Andrea Dandolo 172 182 sl.; 2. izd. 156.)

hrvatski prijevod:

Wikicitati „Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Makedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom“
(Andrea Dandolo 172 182 sl.; 2. izd. 156.)

Dandolov je navod bliz Ljetopisu popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska.[5] Ferdo Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod "Surbia" krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.[6]

Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Andreu Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola.[5] Taj glasi: "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.[7]

Orbini, Lučić i drugi izvori[uredi VE | uredi]

Grčki pisac Laonik Halkokondyles (1432. - 1490.) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkokondilesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje Sandaljeve (tadašnju Humsku zemlju, koja je obuhvaćalo većinu Dukljaninove Crvene Hrvatske) kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre.[8]

Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi.[1] Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. On spominje "Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea", diobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa). To čine i neki dubrovački pisci, kao što su Jakov Lukarić i Resti. Dukljaninov je izričaj Crvene Hrvatske bio dobro prihvaćen od ovih, kasnijih pisaca i analista kao istinit.[3]

Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex. Dmine Papalić je pronašao Hrvatsku redakcije Ljetopisa popa Dukljanina 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić, koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione).[9]

Turski putopisac Evlija Čelebi (1611. - 1682.) je išao iz Hercegovine u Dubrovnik kao pašin izaslanik pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da većinu stanovništva u Herceg Novom čine Arnauti, Bošnjani i Hrvati (V. tom, 454.). Iz grada Risna pošla je tada vojska da pokori odmetnike po planinama Pive i Nikšića, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI. tom, 467.). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan su stigli glasnici od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed-paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata".[10]

Etnogeneza Crv. Hrvatske[uredi VE | uredi]

Bizantski pisci[uredi VE | uredi]

Izaslanstvo Hrvata i Srba pred carem Bazilijem I., djedom Konstantina Porfirogeneta, kako je zabilježio Ivan Skilica
Kada su navedene rase Skita, Hrvata, Srba i ostale vidjele što se dogodilo u Dalmaciji kao rezultat rimske intervencije, poslale su izaslanike caru tražeći da postanu podložni rimskoj vlasti. Caru se to činilo kao razuman zahtjev, on ih je primio s ljubaznosti, a svi oni su postali podanici rimske vlasti i dobili upravitelje vlastite rase i vrste.

Za razliku od Konstantina Porfirogeneta, najpoznatijeg bizantskog kroničara, pojedini manje pouzdani bizantski pisaci izjednačavaju stanovništvo Duklje s drugim Slavenima (Dukljani-Srbi i Dukljani-Hrvati), drugi ih pozlaćuju u smislu davanja pogrdnih značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komoditeta ("Srbi koje neki i Hrvati nazivaju"), a riječ o Dukljanima, četvrti koriste recidiv mode skitomanije ("Neki skitski čovjek po imenu Vojislav"), a peti pleonazam ("Hrvati i Dukljani pobunivši se"), a govori se o ustanku makedonskih Slovena pod vodstvom Bodina i Vojteha itd.[11] Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne dopuštaju izjednačavanje stanovnika Duklje u 11. i 12. stoljeću bilo sa Srbima, bilo s Hrvatima.[12]

Područja Duklje, Travunije, Zahumlja, Paganije, Konavla... tj. Dukljaninove Crvene Hrvatske (pritom ne rabeći taj naziv) prvi je spomenuo Konstantin Porfirogenet u svom djelu O upravljanju carstvom.[13] To je najznačajniji spis za Hrvate i povijest i drugih južnih Slavena. Djelo je nastalo oko 950., iako je u mnogočemu netočno i proturječno, jedan je od ključnih izvora za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest. Od 33. do 36. poglavlja, Porfirogenet piše o Zahumljanima, Travunjanima i Konavljanima, Dukljanima i Paganima, koji se također zovu Neretvanima, te zemljama, koje nastanjuju.[14] Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale činilo je tumačenje Konstantina Porfirogeneta, po kojemu su Neretvani (Pagani), Zahumljani, Travunjani i Konavljani porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao Dukljane iz ove srpske zajednice naroda, također i iz hrvatske zajednice naroda.[15]

Koja su etnička imena koristili drugi pisci za Dukljane? Kekvamen opisuje dukljanskog vladara Stjepana Vojislava kao Travunjanina Srbina, što nikako ne znači da je Dukljane smatrao Srbima (jedino Travunjane).[12] Na drugom mjestu, Kekvamen veli: "Bješe u gradovima Dalmacije, u Zeti i Stonu, zavladao toparh Vojislav Dukljanin".[16] Ivan Skilica ih spominje ovako: "Prve godine toga cara (Mihajla VII. Duke), indikacije prve, na­rod Srba, koje također zovu i Hrvatima, izađe da pokori Bugarsku".[11] Kada govori o vojnom djelovanju Bodinova doglavnika Petrila kaže: "Uhvatiše (Bizantinci) pak također i onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoše k caru".[3]

Nikefor Brijenije Mlađi, čiji se otac sukobio u tom ratu s Bodinom i Petrilom, pravi jasnu distinkciju spominjući zasebno i Hrvate i Dukljane.[17] Skiličin nastavljač Ivan Zonara izjednačava Srbe i Hrvate u Duklji.[11] Mihajlo Devolski govori ο stanovnicima Duklje samo kao ο Hrvatima.[12] Nikefor Brijenije piše ο Hrvatima i Dukljanima, koje razlikuje.[12] Bodin je, po naredbi dukljanskog kralja Mihaila, predvodio vojsku od, kako kaže Brijenije, "Dukljana i Hrvata".[18] Na drugom mjestu veli da "Hrvati i Dukljani pobunivši se, cio Ilirik zlostavljahu". [19] Napokon, Ana Komnena piše ο Dalmatima pod vodstvom Mihajla, Bodina i Vukana, ali kao srpskog kneza označava samo Vukana, što znači da i ona razlikuje Dalmate (Dukljane)[20] od Srba.[12]

Arhitektura i kultura[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Starohrvatske crkve u Crvenoj Hrvatskoj i Kultura Crvene Hrvatske do kraja 12. stoljeća

Pleterni ornament iz crkve sv. Petra u Zavali, Popovo polje Pleterni ornament iz crkve sv. Petra u Zavali, Popovo polje
Pleterni ornament iz crkve sv. Petra u Zavali, Popovo polje
Humačka ploča iz 11. ili 12. stoljeća

Na čitavoj istočnoj jadranskoj obali postojao je jedinstven karakter spomenika kulture u ranom srednjem vijeku. Povijesno-umjetnička historiografija, domaća i strana, davno je uočila pojavu jedinstvene, starohrvatske umjetnosti uzduž čitave istočne jadranske obale. Karakteristične spomenike te umjetnosti, presvođene crkvice slobodnih oblika i pleterne klesarije njihova kamenog namještaja nalazimo sve do 11. stoljeća ne samo na tlu zapadne Hrvatske nego i dalje na jug sve do Duklje. Jedinstveno obilježje starohrvatske umjetnosti na čitavu hrvatskom etničkom području bez obzira na eventualnu političku rascjepkanost tako je očito da su je svi povjesničari umjetnosti, kako hrvatski tako i srpski, redovito zajedno obrađivali obuhvaćajući ujedno čitav istočnojadranski prostor.[21]

Mnogo se učinilo u godinama nakon Drugog svjetskog rata što zalaganjem Srpske akademije nauka, što marom znanstvenika iz odgovarajućih ustanova triju socijalističkih republika, Crne Gore, Bosne i Hercegovine te Hrvatske, koje se danas dijelom protežu povijesnim područjem Crvene Hrvatske. Tako su ne samo temeljitije obrađeni, proučeni i konzervirani neki od ranije poznatih nalaza i objekata, nego je arheološki identificiran i otkriven čitav niz do nedavna javnosti sasvim nepoznatih objekata crkvenog graditeljstva i otkriveno mnogo komada ili fragmenata starohrvatske pleterne plastike. Najpoznatiji primjeri starohrvatske ili predromaničke umjetnosti na području Crvene Hrvatske su: crkva sv. Mihajla kod Stona, crkva sv. Martina kod Stona, crkva neznana titulara u Ošlju, crkva sv. Petra u Zavali i crkva neznana titulara u Paniku.[21]

Humsko-dukljansku književnost može se promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja koje ima sve odlike samosvojnosti. Novija shvaćanja su pokazala da je u ovim krajevima bila rasprostranjena glagoljica i slavensko bogoslužje. To potkrepljuje i jedan od zaključaka Splitskog crkvenog sabora 928. Slavensko (Metodovo) bogoslužje i glagoljica u ove su krajeve došli posredstvom najvažnijeg pomorskog puta Venecija-Carigrad i najvažnije ceste na Balkanu Via Egnatia od Drača do Soluna preko Duklje. Bogata slavenska podloga Ljetopisa popa Dukljanina upućuje na razvijenu slavensku književnost, čiji početci sežu u 9. stoljeće. Glagoljska slova u inače ćiriličkoj Humačkoj ploči dopuštaju mogućnost postojanja glagoljske epigrafije. Potvrde toga nalaze se i u Mihanovićevu i Grškovićevu fragment Apostola i Miroslavljevu evanđelju.[22]

Stranice ćirilskoga Miroslavljeva evanđelja

Upravo Miroslavljevo evanđelje dočarava prave osobine ovog područja, stalnu prisutnost Istoka i Zapada. Povijesno-umjetnička analiza spomenika razlučila je u njegovoj iluminaciji dva glavna sloja, bizantski i romanički, uz tragove različitih istočnjačkih i zapadnjačkih utjecaja, i utvrdila postojanje nekoliko heterogenih uzora, kojima su se poslužili minijaturisti rukopisa. Glavni nositelji kulture bili su svećenstvo, osobito benediktinski red te trgovci i aristokracija u Dubrovniku i Kotoru. Ovdje se proširio kult svetog Mihajla. S izuzetkom pojedinih ulomaka, u Ljetopisu popa Dukljanina opisani su uglavnom ratni podvizi, hrabrost, lukavstvo i vjernost (dakako, i njihovi antipodi) - vrline i mane viteškoga svijeta. To ukazuje na postojanje viteškog društva. Kako je prijevod nastao za potrebe barskoga društva,[23] slavenski je izvornik očito sastavljen za potrebe zaleđa, iz čega se pak mora zaključiti da je i ono poznavalo društvene klase sličnih kulturnih potreba.[22]

Narodna pripadnost[uredi VE | uredi]

Prikaz Svetopelegove "države" i ostali podaci iz Ljetopisa popa Dukljanina

Historiografija još nije našla zadovoljavajući odgovor na pitanje kako je Dukljanin došao do naziva Bijela i Crvena Hrvatska. Možda bi se njegovi nazivi odbacili kao plod mašte da se s Dukljaninom ne slažu i neki bizantski pisci iz 11. i 12. stoljeća, koji spominju Hrvate u Duklji.[24][25] Stoga je postavljena hipoteza da je Crvena Hrvatska (Duklja + Dalmacija) bila samostalna politička jedinica do Nemanje (Vjekoslav Klaić).[25] Prema jednom drugom mišljenju do takva je naziva došlo zato što su bizantski pisci identificirali Srbe i Hrvate.[26] U Jugoslaviji je ipa bila najprihvatljivije treće mišljenje, prema kojem je riječ o nekoj postojećoj, realnoj skupini ljudi, koji su nosili hrvatsko ime, dakle o nekom kraju (u Duklji), koji je bio nastanjen Hrvatima.[27] Prema tome, posve je razumljivo da takva pretpostavka ne znači da je Crvena Hrvatska bila sastavni dio hrvatske države pa čak ni to da se ovdje radi o etničkim Hrvatima u onom smislu kao i u Hrvatskoj gdje je to ime bilo ne samo nacionalno, nego i političko (državno).[28][29]

Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale činilo je tumačenje Konstantina Porfirogeneta, po kojemu su Neretvani (Pagani), Zahumljani, Travunjani i Konavljani porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao Dukljane iz ove srpske zajednice naroda i iz hrvatske zajednice narode. Pominje ih samo i izrijekom kao Dukljane. Čini se, međutim, očitim da car ne želi govoriti ο stvarnoj etničkoj povezanosti, već da su mu pred očima politički odnosi u trenutku kada je pisao djelo, odnosno iz vremena kada su za nj prikupljani podaci u Dalmaciji, što je pretpostavka. Opis se svakako odnosi na vrijeme kada je srpski knez Časlav proširio svoju vlast i na susjedne sklavinije, pored navedenih još i na Bosnu. Zajedno sa širenjem političke prevlasti, širilo se i etničko ime, što u potpunosti odgovara našim predodžbama ο podudarnosti etničkog i političkog nazivlja.[15]

Što se tiče Neretvana, ili Pagana, njih izvori 9. i 10. stoljeću nazivaju dosljedno njihovim vlastitim imenom, te nema sumnje u njihovu etničku posebnost, izraženu još i dodatnim specifičnostima: kasnim pokrštavanjem i gusarenjem kao važnom privrednom granom. Stanovnike Zahumlja jedino Konstantin označava kao Srbe. Ova sklavinija izlazi iz anonimnosti u vrijeme kneza Mihajla Viševića, kojeg izvori, uključujući De administrando imperio, spominju kao vladara Slavena ili Zahumljana. Vijest o porijeklu Zahumljana, prema kojoj su Mihajlovi preci potomci Litzika, koji su živjeli uz rijeku Vislu, nema nikakve veze s Konstantinovom pričom ο seobi Srba, te je jasno da Zahumljani svoje porijeklo nisu izvodili iz srpskoga. Još i u 12. stoljeću nazivali su se jednostavno Slavenima.[15]

Vrijednost svojih etnogenetskih tumačenja razotkriva car u poglavlju ο Travunjanima, u kojemu kaže da oni pripadaju Srbima, ali samo od vremena Heraklija do kneza Vlastimira, kada su stekli neovisnost. Car očito povezuje etničku i političku pripadnost: u trenutku kada pucaju političke veze, prestaju i one etničke. To napokon u potpunosti omogućava tumačenje Konstantinovih tvrdnji da su Neretvani, Zahumljani, Travunjani i Konavljani Srbi, kada to ne tvrdi nijedan drugi izvor.[12]

U slučaju Duklje to je još jasnije jer car, Dukljane ne ubraja niti u Srbe, ali niti u Hrvate. Stalna prisutnost Bizanta (potpuna ovisnosti Duklje), no kasnija velika pobjeda Dukljana nad Bizantom u Bici kod Bara 6./7. listopada 1042. (Ljetopis o tome izvješćuje u Glavi XXXVIII.),[30] proglašenje dukljanskog vladara Mihaila za kralja, najkasnije 1078. [31] i Bodinova dukljanska ekspanzija sprečavali su širenje srpske i hrvatske vlasti, pa time i imena, na Duklju. Zbog toga Konstantin, niti bilo koji bizantski autor nakon njega, niti ne izvodi porijeklo Dukljana niti od Srba niti od Hrvata.[12]

Pojedini bizantski pisaci izjednačavaju stanovništvo Duklje s drugim Slavenima (Dukljani-Srbi i Dukljani-Hrvati), drugi ih pozlaćuju u smislu davanja pogrdnih značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komoditeta ("Srbi koje neki i Hrvati nazivaju"), a riječ o Dukljanima, četvrti koriste recidiv mode skitomanije ("Neki skitski čovjek po imenu Vojislav"), a peti pleonazam ("Hrvati i Dukljani pobunivši se"), a govori se o ustanku makedonskih Slovena pod vodstvom Bodina i Vojteha itd.[32] Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne dopuštaju izjednačavanje stanovnika Duklje u 11. i 12. stoljeću bilo sa Srbima, bilo s Hrvatima.[12]

Najraniji Dukljaninovi prepisivači su Mlečani Andrea Dandolo i Flavije Biondo.[33][34] Grk Halkokondyles po humanističkom imenovanju naroda klasiničnim imenima, Slavene od Istre do Dubrovnika naziva Ilirima.[8] Domaći Dukljaninovi prepisivači su Mavro Orbini, Jakov Lukarić, Resti, Ivan Lučić i Marko Marulić. Napokon, Hrvate na ovom području spominje turski putopisac Evlija Čelebi. Humsko-dukljansku kulturu može se promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja sa svim odlikama samosvojnosti,[22] dok crkvena arhitektura pripada starohrvatskoj umjetnosti.[21]

Prije velikih seoba nakon osmanskog zauzimanja u 16. i 17. st., zapadnom štokavštinom (ikavicom) se govorilo u Neretvanskoj kneževini (Krajini), Zahumlju (Humskoj zemlji), Dubrovniku i Kotoru, a istočnom štokavštinom (ijekavicom) u Travunji (Trebinju) i Duklji (Zeti). * U zagradama su kasniji nazivi sklavinija.

Kultura, uz državu, je faktor, koji u srednjem vijeku odlučujuće utječe na formiranje naroda. Ne zna se je li ta kultura korijen bez stabla, je li njen njezin razvoj bio prekinut širenjem srpskog, odnosno hrvatskog političkog i kulturnog kruga ili njezini izdanci se mogu pratiti i kasnije, ako nigdje drugdje, barem u Bosni. Stanovnici Crvene Hrvatske su u svojoj vjerskoj i političkoj povijesti općenito bili bliži Hrvatima, ali primjenjivati današnji pojam hrvatskog identiteta (nešto što je nastalo u novije doba na osnovi vjere, povijesti i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam. Jedino razborito što bi se moglo kazati o etničkom identitetu jest da su bili Slaveni.[35]

To je slavensko stanovništvo, koje je po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadalo sličnom etničkom supstratu kao i Hrvati. Osim samoga spomena hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su jezik (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike hrvatskoga jezika), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. hrvatska ćirilica) kojim su pisane isprave, djela vjersko-nabožnog i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u Dalmaciji i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom kršćanstvu (ovi krajevi su potpadali pod Splitsku, Dubrovačku i Barsku dijacezu), te umjetničkim oblicima zapadne provenijencije.[36]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Mandić, Dominik: Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, 1990., Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske
  • Mandić, Dominik: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, 1972., Rim, ZIRAL
  • Bjelovučić, Nikola Zvonimir: Crvena Hrvatska i Dubrovnik, Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
  • Bjelovučić, Nikola Zvonimir: Hrvati uz obalu od Neretve do Bara, Zagreb, 1930.
  • Klaić, Vjekoslav: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, Zagreb, 1927.
  • Đodan, Šime: Crvena Hrvatska - Dubrovnik i Boka od Kotora, Meditor - Prom, Zagreb, 2003.
  • Lorković, Mladen: Narod i Zemlja Hrvata, Zagreb, 1939., reprint Zagreb, 1996.
  • Dabinović, Antun: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., reprint Zagreb, 1990.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Proleksis enciklopedija Crvena Hrvatska
  2. Karel Kroch: Crvena Hrvatska u Ukrajini, Ognjište, 5 (1994), 6 ; str. 71.-77.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Savić Marković Štedimlija, Crvena Hrvatska, Laus, Split, 1991. (pretisak izdanja iz 1937.)
  4. Milan Šufflay, Srbi i Arbanasi (Njihova simbioza u srednjem vijeku), Zagreb, 1991., str. 107.
  5. 5,0 5,1 5,2 Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)
  6. "Srbija (Surbia) je za Popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politički ili državni", Ferdo Šišić, Letopis 174.
  7. ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur", Flavius Blondus 115r (177); Ferdo Šišić, Letopis 37.
  8. 8,0 8,1 Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843.
  9. Ivan Mužić, Hrvatska kronika 547.-1089., Marjan tisak, Split, 2002.
  10. Fehim Spaho Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu HercegBosna.org
  11. 11,0 11,1 11,2 Montenegrina.net Dr. Pavle Mijović: Skiličine legende kao istorijski izvor
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 12,6 12,7 Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 44.
  13. O upravljanju carstvom/Gl. XXXII. O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju
  14. Proleksis enciklopedija Konstantin VII. Porfirogenet (K. Grimiznorođeni)
  15. 15,0 15,1 15,2 Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 43.
  16. Kroničar Kekavmen o tome kako je knez Vojislav zarobio bizantskog stratega u Dubrovniku (poslije 1042.)
  17. Nikefor Brijenije opisuje borbe protiv Dukljana i Hrvata, (crnogorski)
  18. Nikefor Brijenije opisuje borbe protiv Dukljana i Hrvata, (crnogorski)
  19. Nikefor Brijenije: "Dukljani i Hrvati zlostavljaše Ilirik"
  20. Ana Komnina o vezi dračkog duke Monomahata s dukljanskim kraljevima Bodinom i Mihailom (1081.)
  21. 21,0 21,1 21,2 Benedikta Zelić-Bučan, Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 1994.
  22. 22,0 22,1 22,2 HercegBosna.org Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća Etnička povijest Bosne i Huma
  23. Ljetopis popa Dukljanina "Zamoljen od vas, u Kristu ljubljena braćo i časni svećenici svete nadbiskupske stolice Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a najviše od omladine našega grada, koja se naslađuje - kako to biva kod mladih ljudi - ne samo slušanjem ili čitanjem o ratovima već i učestvovanjem u njima, da prevedem sa slavenskog jezika na latinski spis o Gotima..."
  24. Klaić Vjekoslav, Hrvati i Hrvatska, str. 29.
  25. 25,0 25,1 Šišić, Ferdo, str. 38.
  26. Radojčić Nikola, Kako su nazivali Srbe i Hrvate, str. 11.
  27. Šišić, Ferdo, str. 180., bilj. 222.
  28. Šišić, Ferdo, str. 171.
  29. Šišić, Ferdo, str. 163.
  30. Ljetopis popa Dukljanina (na crnogorskom)
  31. Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.
  32. Montenegrina.net Dr. Pavle Mijović: Skiličine legende kao istorijski izvor
  33. Šiši, Ferdo, str. 174. "Srbija (Surbia) je za Popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politički ili državni".
  34. Šišić Ferdo, str. 37.
  35. HercegBosna.org Bosna do 1180. godine
  36. HercegBosna.org Rano srednjovjekovlje