GNK Dinamo Zagreb

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg "NK Dinamo" preusmjerava ovamo. Za ostala značenja, vidi Dinamo (razdvojba).
GNK Dinamo Zagreb
NKdinamozagreb.svg
Puno ime Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb
Nadimak Plavi, Modri
Osnovan 9. lipnja 1945.; za svoj datum osnutka uzima osnivanje Građanskog 26. travnja 1911.[1]
Igralište Maksimir, Zagreb
Kapacitet 35.981
Trener Flag of Croatia.svg Zoran Mamić
Liga 1. HNL
2013./14. 1. (prvaci)
Popis igrača Popis igrača GNK Dinama Zagreb
Domaći dres
Gostujući dres

Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb jedan je od dva najpopularnija hrvatska nogometna kluba. Od osnutka Republike Hrvatske najtrofejniji je klub u državi. Nadimci kluba su: zagrebački plavi, modri, plavi lavovi, purgeri. Maskota kluba je lav Maksi. Dinamo je poznat po svojim vjernim i fanatičnim navijačima Bad Blue Boysima. Domaće utakmice klub igra na Stadionu Maksimir.

Nogometni klub Dinamo osnovan je 9. lipnja 1945. kao nogometna sekcija, nakon što su dekretom ukinuti zagrebački nogometni klubovi Građanski, HAŠK i Concordia)[2]. Od 1949. djeluje kao samostalni nogometni klub. Pristupaju mu neki igrači Građanskog (Urch, Kokotović, Wölfl, Cimermančić, Antolković, Lešnik, Pleše, Reiss, Jazbinšek, trener Bukovi). Kako je HŠK Građanski osnovan 26. travnja 1911., Dinamo si za osnutak uzima godine osnutka Građanskog, a na sjednici skupštine kluba 12. travnja 2011. godine mijenja i ime Nogometni klub Dinamo Zagreb u Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb. Od Građanskog Dinamo je preuzeo plavu boju dresova te nadimak Purgeri, a i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

Najveći je rival splitski Hajduk. Dinamo i Hajduk igraju Vječni derbi oko prestiža u Hrvatskoj. Do danas su odigrali 207 utakmica u svim natjecanjima, a Dinamo je pobjedio 82 puta. U bogatoj povijesti osvojio je 26 naslova prvaka te 22 nacionalna kupa. Dinamo je jedini hrvatski klub koji je uspio osvojiti neki europski trofej, bio je to Kup velesajamskih gradova 1967., preteču Kupa UEFA-e.

Klub je od osnivanja sportski simbol grada Zagreba. Procjene na osnovi nekih anketa govore da od 33 [3] do 36% [4] građana Hrvatske navija za Dinamo. Najviše odigranih utakmica, 802, za Dinamo ima Dražen Ladić, a najbolji je strijelac Dražan Jerković s 322 postignuta gola. Najduže je kapetan bio Tomislav Crnković. Dinamo je sadašnji hrvatski prvak.

Povijest[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: 1. HŠK Građanski Zagreb

Klub nastavlja tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Tijekom 34 godine djelovanja šest puta je osvojio naslov prvaka Kraljevine Jugoslavije i NDH (1923., 1926., 1928., 1937., 1940. i 1943.). Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Dinamo je od Građanskog baštinio veći dio svoje tradicije (grb i boja), te većinu igrača u prvim godinama postojanja.

U prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici, osnovan je 9. lipnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački sportski komesar Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom, je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om [5].

Nakon osnivanja klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Wölfl, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek te trener Márton Bukovi. Od igrača HAŠK klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen, Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak purgeri, navijačku bazu, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

U razdoblju nakon 2. svjetskog rata bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk te beogradske klubove Crvena zvezda i Partizan koji su zbog dominacije u jugoslavenskom nogometu dobili naziv velika četvorka. Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1948., 1954., 1958., 1982. i kupove 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983.

Iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju momčad u Jugoslaviji nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je svakako pridonjelo što je bio hrvatski klub te je postao ono što komunistički vlastodršci nikako nisu željeli - simbol hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga je vremena anegdota da u je u statutu Jugoslavenskog nogomentog saveza zapisano u prvom članku da Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.

Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. nakon pobjede u finalu nad Leeds Unitedom, a prije toga je eliminirao njemački Eintracht Frankfurt, talijanski Juventus, rumunjski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline, čehoslovački Spartak Brno. Godine 1963. bio je finalist istog natjecanja izgubivši u istom natjecanja od španjolske Valencije.

Nakon 24 godine čekanja Dinamo osvaja svoj četvrti naslov u Jugoslaviji 1982. predvođen legendarnim trenerom Ćirom Blaževićem i igračima Zajecom, Kranjčarom, Mlinarićem, Deverićem i Vlakom. Mnogobrojni igrači slavne 82' generacije postali su idoli navijača i legende kluba. Dinamo je te godine imao više od 40 000 članova, najviše u Europi iza slavne Barcelone.

Dinamo je dana 25. lipnja 1991. pod ravnanjem tadašnjeg predsjednika Josipa Šoića promijenio ime u HAŠK Građanski. Bio je to pokušaj bijega od komunističkog imena Dinamo i povratak tradicijama dvaju slavnih prethodnika. Navijači nikad nisu prihvatili ovaj hibrid i nesretno ime je napušteno 1993. godine. Godine 1993. ime je promjenjeno u Croatia Zagreb. Bio je to potez kojim je tadašnji hrvatski politički vrh predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom želio distancirati od komunističke prošlosti i naziva kluba. Tuđman je uspješnim nastupom kluba u Europi, kojeg su državne tvrtke obilno financirale, pod imenom Croatia želio promovirati novostvorenu hrvatsku državu.

Tuđmanov pokušaj da u Maksimiru stvori klub nacionalnog jedinstva funkcionirao je samo za njegova života. U drugoj polovici devedesetih Dinamo osvaja pet hrvatskih prvenstava u nizu: 1996., 1997., 1998., 1999. i 2000. Iako je Croatia igrajući dvaput u Ligi prvaka ostavila dubok trag u maksimirskoj povijesti, ni ona se nije uspjela nametnuti javnosti i navijačima. Navijači Dinama osobito Bad Blue Boysi su se žestoko protivili i zahtjevali vraćanje imena Dinamo.

Pod vodstvom Otta Barića 1997. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka. U dva navrata 1998. i 1999. godine igra Ligu prvaka. Godine 1998. nakon pobjede nad Celticom u trećem pretkolu, u skupini s Ajaxom, Olympiakosom i Portom, Dinamo završava kao drugi iza Olympiacosa s 8 bodova, dvije pobjede i dva poraza. Godine 1999. u skupini s Manchester Unitedom, Olympiqueom iz Marseillea i Sturmom iz Graza završava kao posljednji s pobjedom i dva remija.

U veljači 2000. godine na Valentinovo, nakon višegodišnje borbe navijača, vraća se ime Dinamo. Početak novog stoljeća obilježen je teškom financijskom situacijom i dugovima prema bivšim igračima. Predsjednik Dinama 2000. postaje Mirko Barišić. Situacija se polako stabilizira. Dinamo 2003. osvaja prvenstvo ali pokušaji proboja u Europi redovito završavaju uvjerljivim porazima. U trećim pretkolima Lige prvaka 2000. poražen je od Milana, 2003. od Kijevskog Dinama, 2006. od Arsenala, 2007. od Werdera iz Bremena i 2008. od Šahtara iz Donjecka. U pet navrata, 2004., 2007. i 2008., 2009. i 2010. godine modri nastupaju u skupinama Kupa UEFA. U sezoni 2011./2012. Dinamo uspjeva ući u Ligu prvaka, pobjedivši švedski Malmö FF ukupnim rezultatom 4:3.

Nakon najlošijeg prvenstvenog rezultata u neovisnoj hrvatskoj državi, igranja u Ligi za ostanak, 2005. godine, Dinamo doživljava oporavak u narednoj sezoni predvođen trenerom Josipom Kužeom te uvjerljivo osvaja prvenstva 2006., 2007. i 2008. godine. Predvođen Brankom Ivankovićem kao trenerom, u prvenstvu 2006./07 od 99 mogućih osvaja 92 boda uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola 2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

1967.[uredi VE | uredi]

Grafit na Peščenici u Zagrebu

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kup velesajamskih gradova 1966./67.

Dinamo je jedini hrvatski klub koji je osvojio neki od europskih kupova. Zbilo se to 1967. kada je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova protiv engleskog Leeds Uniteda , četiri godine kasnije od poraza u finalu istog natjecanja protiv Valencije.

Te sezone je Dinamo igrao fantastično. U studenom 1966. Dinamo je u Srednjoeuropskom kupu, koji se igrao u isto vrijeme kao i Kup velesajamskih gradova, porazio jaki A.C. Milan sa Schnellingerom, Riversom, Amarillom, Sormanijem. Slaven Zambata je zabio jedini pogodak na utakmici. U veljači 1967. u prijateljskoj utakmici u Glasgowu, pred više od 65.000 navijača, Dinamo je ponovno golom Zambate pobijedio snažni Celtic, momčad koja će nekoliko mjeseci kasnije postati prvak Europe.

Početak sezone pokazao je da sreća obično prati hrabre, jer bez sreće Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo. Nakon 0:2 i 2:0 protiv Spartaka iz Brna, modre je spasio ždrijeb, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate. Naime nakon što je sudac bacio novčić Zambata i ostali igrači su počeli skakati od sreće i potpuno zbunili suca i protivnika. Ni do danas se ne zna na čiju je stranu odlučio novčić. Od tada je fortuna očito okrenula leđa modrima jer od tada, više od 40 godina, nisu prezimili u Europi. U drugom kolu mučili su se i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), a u trećem strepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru).

U četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova Stara dama se jedina izvukla, u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva pogotka Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz Juventusa od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Golove su zabili Novak, Mesić i Rudi Belin.

U polufinalu je njemački Eintracht Frankfurt dolazio u Zagreb s ogromnom prednosti od 3 gola iz prve utakmice. Ipak veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao Stjepan Lamza, a golove su postigli Slaven Zambata u 14. minuti, Marijan Novak u 16., Josip Gucmirtl u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz jedanaesterca, koji je iznudio Lamza, gol postiže Rudi Belin. Pohvat protiv Eintrachta, 14. lipnja 1967., ostvarili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.

U finalu je srušen i veliki Leeds United sa Sprakeom, Bremnerom, Grayem, O'Gradyjem i Jackijem Charltonom. Plavi su 30. kolovoza 1967. u prvoj utakmici postigli odlučujuću prednost od dva gola. Strijelci su bili mladi devetnaestogodišnji Marijan Čerček i Krasnodar Rora. U uzvratu su Englezi pokušali na svom terenu dostići Dinamovu prednost ali nisu mogli slomiti obranu predvođenu Zlatkom Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filipom Blaškovićem.

Bio je to datum koji će zlatnim slovima biti upisan u povijest hrvatskog nogometa: 6. rujna 1967. Tadašnji predsjednik FIFA-e sir Stanley Rous predao je trofej kapetanu i najboljem strijelcu Dinama Slavenu Zambati. Momčad koja je ostvarila taj sjajan uspjeh: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat.

  • Prvo kolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of the Czech Republic.svg Spartak Brno 2-0
    • Flag of the Czech Republic.svg Spartak Brno - Flag of Croatia.svg Dinamo 2-0
  • Drugo kolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Scotland.svg Dunfermline 2-0
    • Flag of Scotland.svg Dunfermline - Flag of Croatia.svg Dinamo 4-2
  • Treće kolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Romania.svg Dynamo Pitesti 0-0
    • Flag of Romania.svg Dynamo Pitesti - Flag of Croatia.svg Dinamo 0-1
  • Četvrtfinale:
    • Flag of Italy.svg Juventus - Flag of Croatia.svg Dinamo 2-2
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Italy.svg Juventus 3-0
  • Polufinale:
    • Flag of Germany.svg Eintracht Frankfurt - Flag of Croatia.svg Dinamo 3-0
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Germany.svg Eintracht Frankfurt 4-0
  • Finale:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of England.svg Leeds United 2-0
    • Flag of England.svg Leeds United - Flag of Croatia.svg Dinamo 0-0

Liga prvaka 2011./2012.[uredi VE | uredi]

Dinamo se nakon trinaest godina čekanja uspjeva plasirati u elitni dio natjecanja, Ligu prvaka. Modri su u drugom pretkolu prošli azerbajdžanski klub Neftçi Baku ukupnim rezultatom 3:0 (Dinamo nije igrao prvo pretkolo, nego je krenuo od drugog). U trećem pretkolu dobivaju malo težeg protivnika, finskog HJK-a iz Helsinki. Dinamo uspjeva proći dalje ukupnim rezultatom 3:1. U završnom, četvrtom pretkolu prošao je švedskog predstavnika Malmöa ukupnim rezultatom 4:3. Dinamo je u prvoj utakmici bio uvjerljiv s 4:1, ali u Švedskoj se gotovo dogodio veliki preokret Malmöa. Poveo je 2:0, ali je Dinamo spasio Ivan Kelava s nekoliko izvrsnih obrana. Tako se Dinamo, nakon 13 godina čekanja, plasirao u Ligu prvaka. Izvučen je u skupinu D, zajedno s Real Madridom, Lyonom i Ajaxom. U prvoj utakmici 14. rujna na Maksimiru protiv Real Madrida Modri su izgubili 0:1, no unatoč tomu pružili su odličan otpor deveterostrukom europskom prvaku. Dinamo je skupinu završio bez ijednog boda, s gol razlikom 3:22.

Kvalifikacije[uredi VE | uredi]

  • 3. pretkolo:
    • Flag of Finland.svg HJK - Flag of Croatia.svg Dinamo 1:2
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Finland.svg HJK 1:0

Faza po skupinama[uredi VE | uredi]

Športski uspjesi[uredi VE | uredi]

  • Kupovi: (22)
    • Kup Jugoslavije: (9) 1925., 1940., 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1979/80., 1982/83.
    • Hrvatski nogometni kup: (13) 1941., 1993/94., 1995/96., 1996/97., 1997/98., 2000/01., 2001/02., 2003/04., 2006/07., 2007/08., 2008/09., 2010/11., 2011./12.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: GNK Dinamo u međunarodnim natjecanjima

Mlade kategorije[uredi VE | uredi]

Grb i dres[uredi VE | uredi]

Dres Dinama tradicionalno je tamnoplave boje. Rezervni je dres bijeli, a u novije je vrijeme zamijenjen srebrnom varijantom. 2007. godine novi je dobavljač sportske opreme Diadora po prvi put u Dinamovoj povijesti prezentirala narančasti dres za gostujuće utakmice. Grb Dinama okruglog je oblika, podijeljen kosom crtom na dvije jednake polovice. Na desnoj strani, na plavoj podlozi, nalazi se malo tiskano slovo d bijele boje sa zlatnim obrubom. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Obrubljen je zlatnom bojom, no u zadnjih nekoliko godina koristila se i srebrna varijanta. U uporabi je od 1969., kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb Građanskog.

Navijači[uredi VE | uredi]

Bad Blue Boys[uredi VE | uredi]

Bad Blue Boysi na sjevernoj tribini zajedno s igračima proslavljaju naslov prvaka 2008.

Iako je Dinamo kroz povijest pratila vojska navijača, prva organizirana grupa pojavila se tek 80-ih godina. Nekolicina najvjernijih i najzagriženijih navijača Plavih, po uzoru na inozemne grupe, osnovala je navijačku grupu Bad Blue Boys. Naziv grupe inspirirao je u to vrijeme vrlo popularan film Bad Boys sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi.

Od osnutka 17. ožujka 1986. godine, na utakmici s Hajdukom u Splitu, bodre Dinamo u velikom broju, kako na domaćim, tako i na gostujućim utakmicama. Tijekom godina, unatoč brojnim incidentima, postali su zaštitni znak kluba zbog svoje vjernosti i fanatičnog navijanja. Na domaćim utakmicama smješteni su na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona.

Ujedinjeni su u Udrugu navijača Dinama, sa sjedištem u Draškovićevoj ulici u Zagrebu i Klub navijača Bad Blue Boys. Kao maskotu grupe prihvatili su buldoga, a himna je skupine pjesma Dinamo ja volim. Izdavali su fanzin posvećen njima (Ajmo plavi), a u prosincu 2006. godine pokrenut je fanzin Dinamov sjever kao službeno glasilo Udruge navijača Dinama. Izdaju videomaterijale, a imaju i svoje internetske stranice.

Popularnost[uredi VE | uredi]

Dinamo je kroz povijest uvijek imao veliku vojsku navijača, kako diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tako i širem svijeta. Dinamo su u Jugoslaviji uglavnom simpatizirali Hrvati, budući da je bio jedan od simbola hrvatstva. GfK Hrvatska proveo je 2005. istraživanje koje se bavilo popularnošću nogometnih klubova u Hrvatskoj. Približno 33% ispitanika navelo je da navija za Dinamo, što je otprilike 1.500.000 ljudi, trećina ljudi navela je da navija za druge hrvatske klubove, a preostala trećina da ih nogomet ne zanima, te ne navijaju ni za koga. Godine 2008. ponovno je provedeno istraživanje, a 36% ispitanika navelo je Dinamo kao klub za koji navija.

Dinamo je najpularniji klub u Zagrebu, Sjevernoj, Središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ukratko u Panonskoj Hrvatskoj. U istraživanju je uključeno samo područje Republike Hrvatske, tako da je broj navijača širom svijeta vjerojatno još i veći. Dinamo velik broj navijača ima u susjednoj BiH, posebice u dijelovima gdje žive Hrvati, poput zapadne Hercegovine, dijelova Srednje Bosne i bosanske Posavine. U inozemstvu, navijači Dinama u većem broju žive u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, te u SAD-u, Kanadi i Australiji.

Rezultati po regijama:

Stadion Maksimir[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stadion Maksimir

Stadion Maksimir

Stadion Maksimir je najveći nogometni stadion u Zagrebu na kojem domaće utakmice igra GNK Dinamo. Nazvan je prema gradskom kvartu u kojem se nalazi. Prvotnim igralištem se služio HAŠK od 1912. godine, a 1948. na služenje ga je dobio Dinamo. Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje, a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na Maksimiru odigrao 1948. godine s beogradskim Partizanom.

Postojeći stadion počeo se graditi 1952., a projektanti su bili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt. U prvoj dionici gradnje 1954. dovršene su atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je 1955., a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje 1961. izgrađena je istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu pomoćnog igrališta Hitrec-Kacijan te je postavljena rasvjeta. Gradnja južne tribine započela je 1964., a završila 1969. Uprava Dinama 1972. preselila se iz prostorija u Haulikovoj ulici na stadion.

1974. godine na stadion je uvedena nova rasvjeta, a 1998. počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su sjeverna tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni, pa se stadion u 2000-ima koristi u nedovršenom stanju.

Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočnu tribinu kapacitet stadiona bio je 64.000 gledatelja, a u 2000-ima stadion može primiti 40.000 gledatelja. Na Maksimirskom stadionu igrane su utakmice Europskog prvenstva 1976. godine, a na njemu je većinu utakmica odigrala hrvatska reprezentacija od 1990.. Danas se njime redovito koristi i upravlja GNK Dinamo.

U ljeto 2011. stadion je podvrgnut temeljitom renoviranju. Sve su sjedalice zamijenjene, postavljen je novi teren s drenažom i grijanjem te nove klupe za pričuvne igrače. Uređene su novinarske, VIP lože i mjesta za invalide, atletska je staza prekrivena plavom umjetnom travom, a zidovi ispod tribina plavim platnom. Stare stolice donirane su u NK GOŠK Gabela.

Nogometna škola Hitrec-Kacijan[uredi VE | uredi]

Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende zagrebačkog nogometa: Ici Hitrecu i Ratku Kacianu. Ico Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš prije 2. svjetskog rata. Bio je vođa napada HAŠK-a. Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio u švicarskom Grasshoppersu, a Kicker, tada najveći sportski list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog kontinenta.

Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945., u čijoj su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s HAŠK-om 1938., a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor nogometne škole je Romeo Jozak.

Nogometna škola je 2004. godine dobila Trofej podmlatka, najvišu nagradu Hrvatskog nogometnog saveza.

Rivalitet sa 'splitskim bilima'[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Vječni derbi

Vječni derbi hrvatskog nogometa između splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama je najveće i najznačajnije suparništvo između dvaju klubova u Hrvatskoj. Iako bi pravilnije bilo reći rivalitet, ime derbi se udomaćilo, tako da se susreti ta dva kluba nazivaju Vječni derbi. Suparništvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje od 1924. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu.

Građanski i Hajduk su odigrali 27 derbija, a od 1946. godine odigrano je 180 derbija u prvenstvu, kupu i superkupu. Dinamo je zabilježio 72 pobjede, Hajduk 64, a 44 utakmice su završile neodlučenim rezultatom. Od osamostaljenja Hrvatske odigrano je 77 derbija. Dinamo je zabilježio 34 pobjede, Hajduk 29, a 20 puta utakmica je završila bez pobjednika.

Statistika

1924. - 1941. Građanski - Hajduk 27 10 9 8 49:45
1946. - 1991. Dinamo - Hajduk 103 40 27 36 147:137
1992. - 2011. Dinamo - Hajduk 83 34 20 29 101:89
Ukupno 213 84 56 73 297:271

Stručni stožer[uredi VE | uredi]

Pozicija Ime
Trener Zoran Mamić[6]
Pomoćni trener Igor Cvitanović
Pomoćni trener Damir Krznar
Trener vratara Miralem Ibrahimović
Kondicijski trener Zvonko Komes
Sportski direktor Zoran Mamić
Tehnički direktor Davor Bukovina
liječnik Ivica Smodek
fizioterapeut Kristijan Nađenić
fizioterapeut Mario Rubinić
fizioterapeut Nenad Krošnjar
oružar Livio Cvrk
oružar Ivan Vučković

Momčadi prvaka[uredi VE | uredi]

Sezona Sastav Trener
1923. Šifer, Mesić, Vragović, Kinert, Mantler, Bažant, Pasinek, Rupec, Petrška, Götz, Ferderber, Pavleković, Vrđuka, Babić Arthur Gaskel
1926. D. Babić, Rupec, Ivančić, Perška, Mantler, Cindrić, Giler, Rudolf Hitrec, Remec, N. Babić, Urbanke, Mihelčić Josef Brändstatter
1928. Mihelčić, Cindrić, D. Babić, Gmajnički, Perška, Stanković, Rajković Gumhalter, Kralj, Remec, Kovačić, Mihaljević, Mekić Imre Poszonyi
1937. Urch, Jazbinšek, Hügl, Kovačević, Kokotović, Danić, Lešnik, Antolković, Pleše, Medarić Márton Bukovi
1940. Jazbinšek, Cimermančić, Đanić, Belošević, Lešnik, Urch, Brozović, Antolković, Matekalo, Žalant, Kokotović Márton Bukovi
1943. Antolković, Glaser, Brozović, Cimermančić, Dubac, Lešnik, Jazbinšek, Wölfl, Pleše, Lechner, Kokotović Márton Bukovi
1948. Arneri, Cimermančić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Pleše Karl Mütsch
1954. Majerović, Čonč, Crnković, Osojnak, I. Horvat, Kralj, Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula Ivan Jazbinšek
1958. Irović, Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Crnković, Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić, Prelčec Gustav Lechner
1982. Ivković, Vlak, Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić Miroslav Blažević
1993. Ladić, Ibrahimović, Turković, Panadić, Ištvanić, Lesjak, Stanić, Mamić, Pakasin, Vlaović, Cvitanović, Gašpar, Adžić, Škrinjar, Halilović, Marić, Kosić, Peternac Miroslav Blažević
1996. Ladić, Ibrahimović, Mladinić, A. Petrović, Mamić, Soldo, Krznar, Tomas, D. Šimić, Turković, Jeličić, Mlinarić, Gašpar, Marić, Kosić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Kovačić, J. Šimić, Golubica Zlatko Kranjčar
1997. Ladić, A. Dautbegović, Ibrahimović, D. Šimić, Mladinić, A. Petrović, Jurčić, Galić, Marić, Krznar, Štefulj, Rukavina, M. Cvitanović, Šarić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Mujčin, Kovačić, Kosić, Gašpar Otto Barić
1998. Ladić, Butina, Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Bišćan, Tomas, Jurčić, Krznar, Jeličić, Jurić, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Šarić, Marić, Mujčin, Šabić, Rukavina, Viduka, V. Petrović, Šokota, Jurčec, J. Šimić, Muñoz Zlatko Kranjčar
1999. Ladić, Bišćan, Šokota, Štefulj, Jurić, Sedloski, Mujčin, Prosinečki, Jurčić, Banović, Šimić, Tokić, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikić, Kozniku, Mikulenas, Cvitanović Ilija Lončarević
2000. Ladić, Butina, Vasilj, Šimić, Pavlović, Bišćan, Sedloski, Jurić, M. Cvitanović, Tokić, Tomas, Abramović, Pilipović, Šabić, Bazina, Krznar, Šarić, Jurčić, Mikić, I. Cvitanović, Šokota, Mujčin, Prosinečki, Rukavina, Jeličić, Kozniku, Mikulėnas Marijan Vlak
2003. Butina, Jozić, Cesar, Poldrugač, D. Smoje, Krivić, Drpić, Sedloski, Čale, Ćosić, Polovanec, Tomić, Krznar, Papa, Mujčin, Agić, Čutura, Janjetović, M. Jurić, Mikić, S. Marić, Balaban, Zahora, Mitu, Mešanović, Olić, Dragičević, N. Kranjčar Miroslav Blažević
2006. Lončarić, Turina, Šarlija, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Tomić, Bošnjak, Modrić, Chago, Šarić, Vukojević, Marić, Mamić, Junior, Anderson Costa, Eduardo, Zahora Josip Kuže
2007. Lončarić, Turina, Šarlija, Vranjić, Nowotny, M. Cvitanović, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Schildenfield, Tomić, Agić, Pokrivač, Jertec, Mikić, Modrić, Chago, Vukojević, Sammir, Vugrinec, Tadić, Eduardo Branko Ivanković
2008. Koch, Kelava, Lončarić, Buljat, Čale, Mikulić, Schildenfeld, Barbarić, Etto, Carlos, Bišćan, Drpić, Modrić, Chago, Pokrivač, Mikić, Antolić, Sammir, Guela, Vukojević, Vrdoljak, Vugrinec, Balaban, Tadić, Mandžukić, Šokota, Peko Zvonimir Soldo
2009. Butina, Kelava, Lončarić, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Lovren, Etto, Hrgović, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Chago, Sammir, Vrdoljak, Sivonjić, Slepička, Tadić, Mandžukić Krunoslav Jurčić
2010. Butina, Lončarić, Turina, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Etto, Cufré, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Sammir, Vrdoljak, Antolić, Vrsaljko, Dodo, Kramarić, Primorac, Slepička, Mandžukić Krunoslav Jurčić
2011. Butina, Lončarić, Kelava, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Tonel, Barbarić, Etto, Cufré, Vrsaljko, Calello, Ademi, Badelj, Chago, Kovačić, Sammir, Morales, Kramarić, Šitum, Slepička, Rukavina, Sylvestr, Beqiraj Vahid Halilhodžić, Marijo Tot
2012. Kelava, Lončarić, Tomečak, Ibáñez, Pivarić, Puljić, Bišćan, Tonel, Šimunić, Vida, Cufré, Vrsaljko, Calello, Leko, Pokrivač, Ademi, Badelj, Kovačić, Palić, Sammir, Morales, Alispahić, Šitum, Rukavina, Sylvestr, Beqiraj, Krstanović Krunoslav Jurčić, Ante Čačić
2013. Kelava, Mitrović, Tomečak, Ibáñez, Pivarić, Vrsaljko, Šimunić, Jedvaj, Šimunović, Addy, Ćalušić, Leko, Pokrivač, Ademi, Husejinović, Halilović, Brozović, Pamić, Sammir, Rukavina, Beqiraj, Krstanović, Čop Krunoslav Jurčić
2014. Ježina, Sandomierski, Mikulić, Šimunić, Šimunović, Pinto, Addy, Pivarić, Ruben Lima, Taravel, Ademi, Antolić, Pavičić, Husejinović, Pamić, Leko, Halilović, Saré, Brozović, Soudani, Junior Fernandes, Kolar, Brodić, Rukavina, Čop, Jedvaj, Krstanović, Migliore, Kramarić, Sammir, Bećiraj, Cleyton, Zelenika Krunoslav Jurčić, Branko Ivanković, Zoran Mamić

Igrači s najviše nastupa i pogodaka[uredi VE | uredi]

Najviše nastupa
# Igrač Karijera Nastupa
1 Dražen Ladić 1986.-2000. 802
2 Marko Mlinarić 1978.-1987.
1995.-1996.
613
3 Srećko Bogdan 1975.-1985. 595
4 Zlatko Kranjčar 1973.-1983. 556
5 Drago Vabec 1968.-1979.
1984.
529
6 Mladen Ramljak 1962.-1973. 523
7 Damir Lesjak 1986.-1995. 510
8 Slavko Ištvanić 1983.-1995. 507
9 Ivica Horvat 1945.-1957. 507
10 Igor Cvitanović 1989.-1997.
2000.-2001.
502
Najbolji strijelci
# Igrač Karijera Pogodaka
1 Dražan Jerković 1954.–1966 322
2 Igor Cvitanović 1989-1997
2000-2001
304
3 Snješko Cerin 1978.–1988. 295
4 Zlatko Kranjčar 1973.-1983. 256
5 Željko Čajkovski 1945.-1956. 249
6 Franjo Wölfl 1945.-1953. 254
7 Aleksandar Benko 1947.-1958. 235
8 Slaven Zambata 1959.-1969.
1972.
227
9 Drago Vabec 1968.-1979.
1984.
183
10 Marko Mlinarić 1978.-1987.
1995.-1996.
174

Poznati igrači[uredi VE | uredi]

     

Strani igrači[uredi VE | uredi]

     

Treneri[uredi VE | uredi]

     

Izvori[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: GNK Dinamo Zagreb

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]