Slobodan Novak

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Slobodan Novak
Slobodan Novak STG10179.gif
Slobodan Novak
Puno ime Slobodan Novak
Rođenje 3. studenoga 1924.
Split, Hrvatska
Smrt 25. srpnja 2016.
Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Supruga(e) Nada
Djeca Ranko i Javor

Slobodan Novak (Split, 3. studenoga 1924. - Zagreb, 25. srpnja 2016.),[1] bio je hrvatski prozaik, romanopisac i esejist, akademik HAZU.

Životopis[uredi VE | uredi]

Slobodan Novak rođen je u Splitu, 3. studenoga 1924. godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih.[1] Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan.[1] Pučku školu završio je u Rabu, a gimnaziju je polazio u Splitu. Maturirao je u Sušaku 1943. godine u Prvoj hrvatskoj gimnaziji na Sušaku.[1] Drugi svjetski rat proveo je u partizanima, što je kasnije ironijski opisao u autobiografsko-esejističkim zapisima Digresije (2001.) i Protimbe (2003.). Diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti u Zagrebu 1953. godine. Radio je kao lektor i korektor, dramaturg u HNK u Splitu, te kao novinar i urednik u nakladničkim kućama. Član je HAZU od 1983. godine. Godine 1999., 27. srpnja, Slobodan Novak proglašen je počasnim građaninom Grada Raba.

Umro je u Zagrebu, 25. srpnja 2016. godine.

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Počeo je tendencioznim i patetičnim pjesmama prepunima bolnih reminiscencija na ratne strahote. Stihovi su okupljeni u zbirci Glasnice u oluji (1950.). No, vrlo brzo se preorijentirao na pripovjednu prozu koju počinje objavljivati u «Krugovima» i «Republici». Pažnju kritike i publike svratio je kratkim autobiografskim romanom Izgubljeni zavičaj, 1955., u kojemu tematizira događaje iz djetinjstva provedena na idiličnom otoku. Roman protječe u znaku nostalgične evokacije emocijama natopljenih slika, lirskih i arkadijskih ugođaja, dok pripovjedački ritam pomno slijedi cikličnost izmjene godišnjih doba. Pripovjedač se javlja u dva lika: infantilnom «ja» koje promatra, registrira i upija sve oko sebe te sadašnjem, odraslom «ja» koje sentimentalno i s priličnom dozom rezignacije rekreira mladenačke slike i dojmove. Ta dvojnost, kojom postiže duboko intimno seciranje, jedna je od ključnih točaka Novakove umjetnosti pripovijedanja.

Najveći estetski domet ostvario je u romanu Mirisi, zlato i tamjan, 1968. godine. To je priča o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom ženom na izoliranu otoku svodi životne račune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka. Radnja se odvija šezdesetih godina, dok je vrijeme priče određeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18 dana između dva staričina «pražnjenja». Glavni lik - Mali - vezan je uz Madonu složenim odnosom koji je mješavina altruizma i mazohizma. Služeći staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način, čisti se od bivšeg života, zabluda, bezbožništva i dogmatizma. U glavnome liku sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, a potom doživjela potpun slom, bolno otrježnjenje i deziluziju. U tom je svjetlu i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog društva i Crkve - svega onoga što je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenačkom zanosu htjela srušiti. Zato se i kaže da «invalid budućnosti njeguje invalida prošlosti». Prepun vjerskih rituala i biblijske simbolike, na što upućuje već i naslov, roman operira s dvama slojevima značenja i s dvama planovima zbivanja: konkretnim i alegorijskim; profanim i sakralnim. Na prvoj razini problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na drugoj uspostavlja alegorijska priča o otuđenju čovjeka. Slična dvojnost prati i glavnog lika: on je dualist, vjernik dviju vjera, razapet između ideala i stvarnosti. Tu će svoju idejnu rastrganost možda najbolje izraziti željom da mu, kad umre, na grob stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni križ. Kroz osobnu ispovijest i kroz mučan proces samospoznaje glavnog lika ovaj, u biti, moralistički roman analizira generacijsku sudbinu, obračunava sa svakom ideologijom i traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Djelo je moderno strukturirano, realizirano kao veliki solilokvij s razgranatim asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je egzistencijalističke mučnine i gađenja prema svijetu.

Istu tematsku i poetičku liniju Novak slijedi i u kratku romanu Izvanbrodski dnevnik, 1977. Djelo je realizirano kao narativni triptih: sastoji se od triju posebnih novelističkih cjelina koje su međusobno povezane pripovjedačem, likovima, situacijama i motivima. Opisana su tri putovanja na relaciji Otok — Kopno — Otok. No i opet su ta putovanja povod za obračun s kolektivnim mitovima i vlastitim iluzijama.

U novije doba Novak se javio zbirkom razgovora s Jelenom Hekman, Digresije, 2001., te proširenim Digresijama, naziva Protimbe, 2003. godine. Protimbe su jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske autobiografske proze, bogate reminiscencijama i asocijacijama na mladost, politički i društveni život u Jugoslaviji, na piščev doživljaj Domovinskoga rata i političko-društvenih mijena do godine izlaska. Tu su portreti njegovih znanaca, prijatelja i protivnika, od Vlade Gotovca do Antuna Šoljana, od Svena Laste do Vladimira Bakarića, te autorova promišljanja i vrjednovanja položaja hrvatstva, pravopisa, estetike, haškoga suda, ratnih zločina, srpskog političkoga projekta, komunizma i nacionalnoga usuda.

Opsegom neveliko, Novakovo je djelo svojom kakvoćom, izražajnošću i ujednačenošću jedan od vrhunaca hrvatske moderne proze, ravnopravno najboljim svjetskim književnim ostvarajima egzistencijalističke usmjerbe.

Jednim je od hrvatskih intelektualaca koji je kritički pisao o ulasku Hrvatske u EU (u Forumu 10-12, Europa kojoj uvijek pripadamo nije isto što i politička zajednica u koju danas srljamo).[2]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Glasnice u oluji, (pjesme), Novo pokoljenje, Zagreb, 1950.
  • Iza lukobrana, (pjesme), (u knjizi trojice autora, Pjesme, Nikola Milićević, Slobodan Novak, Vlatko Pavletić), Zora, Zagreb, 1953. (Mala biblioteka, knj. 153.),
  • Izgubljeni zavičaj, (proza), Split, 1954. (tal. prijevod: Piccolo mondo perduto, Hefti Edizioni, Milano, 1992.; njem. prijevod: Die verlorene Heimat, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997., Wieser Verlag, Klagenfurt, 2008.)
  • Trofej, (drama), Lykos, Zagreb, 1960. (suautor Stjepan Perović)[3]
  • Tvrdi grad: novele, (zbirka proze), Zora, Zagreb, 1961. (na madž. jeziku Erös vár, Forum, Novi Sad 1964., prijevod: Csuka Zoltán.)
  • Novele, (izbor iz zbirke Tvrdi grad s dodatkom novele Živjeti za našu stvar), Prosveta, Beograd, 1963.
  • Mirisi, zlato i tamjan, (roman), Matica hrvatska, Zagreb, 1968. (11 izdanja) (engl. izd.: Gold, frankincense, and myrrh, Most/​The Bridge-Forest Books, Zagreb-London-Boston, 1991., Autumn Hill Books, Iowa City, 2007.; češ. izd.: Myrha, zlato a kadidlo, Argo, Prag, 1999.)
  • Izgubljeni zavičaj, Dolutali metak, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1969.
  • Izvanbrodski dnevnik – tri putovanja, (romansirani triptih), BiblioTeka, izdanje Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976. (engl. prijevod: Three journeys, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2012.)[4]
  • Izgubljeni zavičaj i 12 novela, Znanje, Zagreb, 1980., (biblioteka Evergrin, knj. 7.)
  • Izabrana proza, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981., (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 160.)
  • Građa za portret pisca (prigodno izdanje s pjesmama, prozom, te odlomkom neobjavljene proze), Međunarodni slavistički centar-Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb-Dubrovnik, 1988.
  • Slobodan Novak - Izabrana djela, 1-6, (Južne misli, Izgubljeni zavičaj, Mirisi, zlato i tamjan, Dolutali metak, Izvanbrodski dnevnik, Strašno je znati), Globus, Zagreb, 1990.
  • Digresije: razgovori s Jelenom Hekman, Ex libris, Zagreb, 2001.
  • Protimbe: prerađene i proširene Digresije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.
  • Moje univerzijade: novele, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
  • Pristajanje, (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.[5]
  • Sabrana djela, 1-8, (Glasnice u oluji, Izgubljeni zavičaj, Zakrivljeno vrijeme: dramski dijalozi, Dalje treba misliti: kratke proze, Mirisi, zlato i tamjan, Protimbe: prerađene i proširene Digresije, Sjetna rekapitulacija: podlistci, zapisi, prijepori, sporenja, ogledi, prikazi, recenzije, kazalište, Izjašnjavanja: razgovori, izjave, pisma, govori), Matica hrvatska, Zagreb, 2009.-2011.[6]
  • Triptih o moru: o radosti, zaboravu i o strahu, Školska knjiga, Zagreb, 2014. (suautor Vatroslav Kuliš)[7]

Nagrade, odlikovanja i priznanja[uredi VE | uredi]

Nagrade[uredi VE | uredi]

  • 1955.: Nagrada Grada Zagreba za Izgubljeni zavičaj.
  • 1962.: Nagrada Grada Zagreba za Tvrdi grad.
  • 1966.: Nagrada Jugoslavenskog festivala radio-drame u Novom Sadu za najbolji radio-dramski tekst Majstore, kako vam je ime?
  • 1968.: NIN-ova nagrada kritike za najbolji jugoslavenski roman godine, Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1968.: Concours international du drame radiophonique Praha-Warszawa-Zagreb / Međunarodnog natječaja radio–drame Prag–Varšava–Zagreb za Zakrivljeni prostor.
  • 1969.: Nagrada Vladimir Nazor za roman godine Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1969.: Nagrada Matice hrvatske za roman godine Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1969.: Nagrada kritike “Večernjeg lista” za knjigu godine, Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1990.; Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
  • 1994.: Nagrada "Vjesnika" na Tjednu hrvatske drame u Teatru ITD, za tekst predstave Mirisi, zlato i tamjan.
  • 2005.: Nagrada "Miroslav Krleža" Društva hrvatskih književnika.
  • 2005.: Nagrada Matice hrvatske "August Šenoa" za roman Pristajanje.
  • 2005.: Nagrada Slobodne Dalmacije "Emanuel Vidović" za životno djelo.
  • 2011. i 2012.: Nagrada Matice hrvatske "August Šenoa" za Sabrana djela.[8]

Odlikovanja[uredi VE | uredi]

Priznanja[uredi VE | uredi]

  • 1999.: Počasni građanin Grada Raba.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 akademik Slobodan Novak, književnik, info.hazu.hr, pristupljeno 31. srpnja 2016.
  2. Lidija Eterović, Izlog knjiga. Periodika. Od Andrića do Europske unije, Hrvatsko slovo, 27. siječnja 2012., str. 23.
  3. HAZU: bibliografija Slobodana Novaka. hazu.hr, preuzeto 13. listopada 2012.
  4. Three journeys / Slobodan Novak, katalog.gkr.hr, pristupljeno 31. svibnja 2016.
  5. Sa(n)jam knjige u Istri, Autori & Knjige, Slobodan Novak. sanjamknjige.hr, preuzeto 30. kolovoza 2010.
  6. Mira Muhoberac, Svemir Novakove genijalnosti. matica.hr, preuzeto 13. listopada 2012.
  7. Izlog knjiga – Piše: Kristina Repar, Hrvatsko slovo, pristupljeno 31. svibnja 2016.
  8. Nagrade Davorinu Rudolfu, Slobodanu Novaku, Milanu Miriću i Sanji Nikčević. novilist.hr, HINA, preuzeto 5. srpnja 2013.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]