Prijeđi na sadržaj

Pjenušac

Izvor: Wikipedija
Područje na kojem se uzgaja loza za proizvodnju šampanjca obilježeno je crvenom bojom

Pjenušac (Francuski vin de Champagne) je naziv za pjenušavo vino koje naknadnim (drugim) vrenjem u boci razvija vlastiti ugljikov dioksid. Naziv za tu izvornu vrstu pjenušca dolazi od imena francuske pokrajine Champagne; danas je naziv "šampanjac" rezerviran isključivo za pjenušce iz te pokrajine i predstavlja zakonski zaštićenu oznaku geografskog podrijetla. Makar se i druge vrste pjenušavih vina ponekad kolokvijalno nazivaju "šampanjac", smije ih se službeno označavati samo kao pjenušce (Vin mousseux).

Benediktinac Pierre Pérignon kao zaštitni znak za Moët & Chandon

Šampanjac i pjenušci

[uredi | uredi kôd]

Nalazeći ishodište u šampanjcu, razvila se šira skupina posebnih tipova vina, koje se općenito naziva pjenušavim vinima. Ona obuhvaća:

  • pjenušce
  • bisere
  • gazirana vina.

Međusobno se ovi tipovi razlikuju po načinu proizvodnje i po tlaku ugljičnog dioksida u boci.

Dom Pérignon, slijepi redovnik benediktinske opatije Hautviller, našao je način kako da šampanjac učini vrhunskim pićem. Do tada je nevolja bila što su mrtvi kvasci ostajali u boci, a njihov talog zamućivao je vino i davao mu neugodan okus. Naknadnim drugim vrenjem razvije se ugljični dioksid koji mu daje lijepu pjenu i osobit peckav okus. To vrenje može nastati spontano, a može biti izazvano posebnim sojevima kvasaca.

Središta proizvodnje šampanjca su: Épernay i Reims. U Champagni se proizvode isključivo bijeli šampanjci, a najbolji su oni od crnog burgunca (brzim prešanjem dobije se bijelo vino) i chardonnaya.

Povodom donošenja zakonodavstva koje je uredilo proizvodnju šampanjca u Francuskoj i ograničilo vinorodno područje čija pjenušava vina smiju nositi naziv Vin de Champagne, nastali su 1911. god. ozbiljnih socijalni nemiri u kojima su bile spaljene neke vinarije. Vlasti su radi gušenja nemira poslale čak 40 tisuća vojnika.[1]

Način proizvodnje

[uredi | uredi kôd]

Po načinu proizvodnje pjenušci se dijele na one dobivene klasičnom metodom ili dobivene tankovskom metodom, pri tome nema neke razlike u kvaliteti, ali ima u cijeni.

Klasična metoda

[uredi | uredi kôd]

Klasičnom metodom naziva se ona gdje je drugo vrenje obavljeno u boci, odnosno Dom Pérignonova metoda. Ta metoda je vrlo skupa, jer zahtijeva puno prostora i ljudskog rada. Svaka se boca mora, tijekom nekoliko mjeseci, svaki dan protresti, zaokrenuti za koji stupanj i lagano naginjati kako bi se na kraju talog od kvasca skupio na grliću boce. Gubitci od pucanja boca (u kojima nastaje sve jači unutarnji pritisak ugljičnog dioksida) katkad su veliki, a također i puno vina gubi pri degoržaciji, odnosno pri postupku odčepljivanja boca i izlijevanja taloga, te dosipavanja tzv. ekspedicijskog likera, koji će konačno oblikovati okus pjenušca.

Tankovska metoda

[uredi | uredi kôd]

Tankovska metoda je ona gdje je drugo vrenje obavljeno u čeličnim tankovima, a naziva se još i metoda Charmat po svojem pronalazaču. Osnovna vrijednost te metode je u industrijalizaciji postupka, što znači i pojeftinjenje pjenušca i njegova dostupnost širem krugu potrošača.

Tlak CO2 u boci

[uredi | uredi kôd]
Čaša Cuvée Réserve s perlanjem
  • Pjenušci pri temperaturi od 4°C moraju imati tlak CO2 veći od 3,5 atm.
  • Biseri pri temperaturi od 4°C moraju imati tlak CO2 od 0,5 - 3,5 atm.
  • Gazirana vina pri temperaturi od 4°C moraju imati tlak CO2 najmanje 0,5 atm.

Kod pjenušaca i bisera naknadnim se vrenjem razvija vlastiti CO2, a gaziranim se vinima CO2 utlačuje iz čeličnih boca. Razlika između ovih tipova pjenušavih vina vidi se u pjenjenju i perlanju. Pjenušci pri otvaranju boce razvijaju obilnu pjenu, ali i dugo perlaju (ispuštaju končiće sitnih mjehurića), čak i do 24 sata. Kod gaziranih vina, pjena brzo bukne i brzo nestane, a perlanja nema ili traje vrlo kratko.

Količina neprovrela šećera

[uredi | uredi kôd]

Pjenušci i pjenušava vina proizvode se u skali od potpuno suhih do slatkih. S obzirom na ostatak neprovrela šećera nose razne oznake:

  • Ultra Brut, Brut Nature ili Brut integral, non dosé ili zero dosage: od 0 do 3 g/l neprovrelog šećera
  • Extra Brut: od 0 do 6 g/l neprovrelog šećera
  • Brut: od 0 bis 15 g/l neprovrelog šećera
  • Extra Sec, također: Extra Dry: od 12 do 20 g/l neprovrelog šećera
  • Sec: od 17 do 35 g/l neprovrelog šećera
  • Demi Sec: od 35 bis 50 g/l neprovrelog šećera
  • Doux: s 50 g/l neprovrelog šećera (rijetko kod šampanjaca)

Veličine butelja

[uredi | uredi kôd]
Različite veličine butelja Vueve Clicquota

Pjenušci se prodaju u buteljama raznih veličina, od kojih svaka ima svoj naziv. Veće boce imaju nazive različitih povijesnih ili biblijskih ličnosti.

normalna veličina litara naziv
¼ 0,2 Piccolo
½ 0,375 Demi / Filette
1 0,75 Imperial ili bouteille (butelja)
2 1,5 Magnum
4 3 Jeroboam (dvostruki magnum)
6 4,5 Rehoboam
8 6 Metuzalem
12 9 Salmanazar
16 12 Baltazar
20 15 Nebukadnezar
24 18 Salomon
35 26.25 Souverain ili Sovereign
36 27 Primat
40 30 Melchisedec

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. "A Strange Story: When Crisis Leads to Wealth-The Institution of Champagne Wine as a Luxury Good", Christian Barrère, "Business and Economic History", Vol. 8, 2010, str. 8