Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija

Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija Horvát-Szlavónorság Königreich Kroatien und Slawonien Dio državne zajednice Hrvatske i Ugarske ←   ← 1868. – 1918. → Zastava Grb Himna Carevka Lijepa naša (neslužbena) Lokacija Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Kraljevina Hrvatska i Slavonija 1881.-1918. Glavni grad Zagreb Jezik/ci hrvatski (službeni) Religija katolicizam Vlada Kralj  - 1868. – 1916. Franjo Josip I.  - 1916. – 1918. Karlo I. Ban  - 1917. – 1918. Antun Mihalović (zadnji) Povijest  - Hrvatsko-ugarska nagodba 24. rujna 1868.  - Pripajanje Vojne krajine 15. srpnja 1881.  - Sabor proglašava nezavisnost 29. listopada 1918. Površina  - 1880. 19253.74 km²  - 1910. 42541 km² Stanovništvo  - 1910. otp. 2621954       Gustoća 61,6 st/km²  Valuta Gulden (1868–1892) Forinta/Kruna (1892–1918)

Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónorság; njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je samosvojno kraljevstvo unutar Austro-Ugarske Monarhije. Pripadala je zemljama Krune sv. Stjepana, to jest mađarskom dijelu Monarhije, u kojem je poglavar doma Habsburgovaca vladao kao kralj. Njen je službeni naziv bio Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ili neslužbenije Trojednica. Zemljom su u autonomnim poslovima upravljali Vlada, Ban i Sabor.

Ime

Hrvatska je tijekom 19. stoljeća nazivana različitim imenima. Naziv Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, kako se po nagodbi Hrvatska službeno zvala, poglavito se koristio u Hrvatskoj. U Mađarskoj se izraz "kraljevina" redovito izostavljao iz naziva koji je najčešće glasio Hrvatska i Slavonija ili Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Kada se pak, radilo o ispravama koje je izdavao bečki Dvor, tada je redoslijed bio Dalmacija, Hrvatska i Slavonija. Naime, po naputku kancelara Beusta Dalmacija se trebala spominjati na prvomu mjestu kako bi ju se razlikovalo od Hrvatske i Slavonije, te na taj način moglo lakše pripojiti Austriji. U suvrenemoj hrvatskoj historiografiji zabilježen je i naziv Nagodbena Hrvatska.

Zemljopisno područje

Kraljevina Hrvatska i Slavonija je uključivala središnje i sjeverne dijelove današnje Hrvatske bez Međimurja i Baranje koji su pripadali Mađarskoj, kao i Rijeke koja je posebnim aneksom Hrvatsko-ugarske nagodbe pripala Mađarskoj. Unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je i istočni dio Srijema do Zemuna koji je danas u Vojvodini (Srbija). 1881. Kraljevini je pripojena cijela Vojna krajina, iako je još Nagodbom priznata kao njen sastavni dio.

Iako Dalmacija stvarno nije bila sjedinjena s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom, već je bila austrijska krunska zemlja, ona je oduvijek pravno bila sastavni dio Trojedne Kraljevine koja ju je zato i nosila u svome imenu, kao i u imenu sabora i vlade. Nagodbom je ugarska strana Hrvatskoj priznala da je Dalmacija dio Trojedne Kraljevine. Sabor je često tražio da se Dalmacija vrati pod upravu hrvatskog bana i Sabora, a ne pripoji Trojednici, jer joj je oduvijek pravno pripadala, premda je bilo i drukčijih mišljenja, uglavnom zbog teške gospodarske situacije. Grb Kraljevstva zato je uključivao i povijesni dalmatinski grb, baš kao što je taj grb bio prisutan u zajedničkom grbu zemalja Krune sv. Stjepana. Hrvatski političari jasno su izricali svoje uvjerenje da i Bosna i Hercegovina, koja je bila pod zajedničkom austrijsko-ugarskom upravom pripada hrvatskim zemljama.

Povijest

Pozadina

Ban Jelačić među svojim vojnicima prije bitke kod Schwechata, 1848.

Podrobniji članci o temama: Hrvatska pod Habsburzima i Hrvatska u revoluciji 1848.-1849.

Hrvatski sabor 1861., nazvan i "velikim"

Iako se naziv Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija koristio od 17. stoljeća kako bi označio povijesno i pravno hrvatske zemlje, u prvoj polovici 19. stoljeća samo su sjeverozapadna i središnja Hrvatska te dio Slavonije (kao formalno kraljevina podređena Hrvatskoj) bile pod vlašću hrvatskog bana i sabora. U razdoblju nacionalne i kulturne homogenizacije tijekom hrvatskog narodnog preporoda u tridesetim i četrdesetim godinama sve su snažniji zahtjevi za ujedinjavanjem zemalja i većom samostalnošću. Revolucionarne 1848. sabor na čelu s banom Jelačićem obnovio je cjelovitost Trojedne Kraljevine pod banskom vlašću s vlastitom, nezavisnom banskom vladom te je prekinuo odnose s Ugarskom. Kao reakciju na mađarsko nijekanje hrvatskih prava, Jelačić je ugarskoj vladi objavio rat i poveo vojnu kampanju u Mađarskoj i Austriji u sklopu koje je Hrvatskoj nakratko vraćeno Međimurje. Car Franjo Josip I. imenovao je Jelačića i guvernerom Rijeke i Dalmacije te zapovjednikom Vojne krajine, tako da je Jelačić pod svojom upravom ujedinio gotovo sve hrvatske zemlje. No, umjesto naklonosti bečkog dvora, banskoj Hrvatskoj je Bachovim apsolutizmom (1850.-1859.) ukinuta autonomija i raspušten Sabor. 1860. listopadskom diplomom car je vratio ustavnost, a sabor je 1861., raspravljajući o državnopravnim odnosima s Austrijom i Ugarskom, zakonskim člankom 42. Ugarskoj ponudio državnu zajednicu uz uvjet načelne ravnopravnosti, priznanja hrvatskih povijesnih teritorija i hrvatske autonomije. Upravo kad je novi saziv sabora ponudio caru vezivanje Hrvatske uz Austriju, preustroj monarhije prekinuo je rat Austrije s Pruskom i Italijom. Poraz 1866. oslabio je Austriju te je bila prisiljena podijeliti suverenitet u monarhiji nagodbom s Ugarskom 1867., koja je podijelila hrvatski nacionalni prostor i ostavila Hrvatskoj kao jedinu opciju dogovor s Ugarskom.

Nastanak

Podrobniji članci o temama: Hrvatski sabor 1865. – 1867. i Hrvatsko-ugarska nagodba

Gospodo! U svetim dvoranama zajedničkog zakonodavstva vidite zastupnike Kraljevine Hrvatske i Slavonije, koji se ovdje vraćaju nakon 20 teških godina, kako bi ostvarili svoja ustavna prava i zajedno s vama bratski podijelili dobro i zlo, kao što su to stoljećima činili i naši pretci. Dopustite mi, gospodo, da se s vama uključimo u zajednički posao u interesu naše domovine! — Antun Vakanović u Zajedničkom saboru

Banskim namjesnikom imenovan je Levin Rauch, koji je imao za zadaću postići čim prije nagodbu s Ugarskom, što je namjeravao provesti pod svaku cijenu. Iz javne službe počeo je otpuštati pristaše oporbene Narodne stranke, dok su njihova radna mjesta dobivali unionisti. Zabranjena su i oporbena glasila. Kad je Rauch uvidio da po izbornom zakonu koji je sastavio prijašnji saziv Sabora unionisti ne bi mogli zadobiti većinu, izradio je novi. Novim zakonom je povećan broj sabornika virilista (nebirani sabornici - velikaši), a broj biranih zastupnika ograničen je na 66. Zakon je kralj nametnuo 20. listopada 1867. Na izborima je raznim manipulacijama Rauch doista pobijedio Narodnu stranku - od 66 izabranih zastupnika, Narodna stranka dobila je jedva 14, čime je otvoren put za nesmetano sklapanje Nagodbe s Mađarima. Sabor se sastao 8. siječnja 1868. i izabrao odbor za pregovore. Hrvatski kraljevinski odbor, koji su činili isključivo unionisti, uputio se 27. travnja u Peštu, gdje je dugo raspravljao s ugarskim kraljevinskim odborom. Koncem srpnja 1868. odbori su uglavili Nagodbu.

Nagodbom je dogovoren oblik budućeg zajedništva Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i Kraljevine Ugarske, koje čine jedinstvenu državnu zajednicu. Kraljevina je definirana kao zaseban politički narod sa svojim teritorijem. Trojedna Kraljevina bila je autonomna u pitanjima unutarnjih poslova, školstva i bogoštovlja, lokalne uprave i pravosuđa, dok je s Ugarskom imala zajedničku trgovinu, financije i promet. No, hrvatskog je bana imenovala zajednička vlada u Budimpešti, a 55% poreza prikupljenog u Hrvatskoj odlazilo je u središnju blagajnu. Autonomni proračun Hrvatske ograničen je na 2.2 milijuna forinti, što će se ubrzo pokazati nedovoljnim. Ispočetka je Nagodba u Hrvatskoj prihvaćena s odobravanjem (u Zagrebu čak i s organiziranom proslavom), a u saboru se moglo čuti da ja nagodbom Hrvatskoj dana prava samostalnost. No, mađarske makinacije kojima je Rijeka pripala Ugarskoj te financijski položaj Hrvatske uskoro su promijenili javno mnijenje.

Doba modernizacije

Vladajući mađaroni su u saboru donijeli zakon po kojemu je svako pobijanje Nagodbe proglašava zločinom smetanja javnoga mira, pa čak i veleizdajom. Nezadovoljstvo postignutom Nagodbom rezultiralo je porazom Unionističke stranke na izborima za Sabor 1871., kada osvajaju samo 13 mandata nasuprot 51 opozicije. 1871. Eugen Kvaternik s nekolicinom pravaša diže neuspješnu Rakovičku bunu za samostalnost Hrvatske. Kasnije iste godine Hrvatskoj i Slavoniji pridruženi su krajiški gradovi Bjelovar, Senj, Ivanić i Sisak te Varaždinski generalat, tj. područje križevačke i đurđevačke pukovnija, na čijem području je osnovana Bjelovarska županija. Tijekom banovanja prvog bana pučanina Ivana Mažuranića (1873.-1880.) Hrvatska je ubrzano napredovala od polufeudalnog prema suvremenom građanskom društvu. Mažuranić je reformirao upravu i pravosuđe te sekularizirao hrvatski školski sustav i uspostavio mrežu javnih škola. U tom razdoblju osnovane su i neke od najvažnijih hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, poput modernog Zagrebačkog sveučilišta. 1873. otvorena je željeznička pruga Budimpešta-Zagreb-Rijeka. Nakon austro-ugarskog zaposjedanja BiH 1878. sabor je uputio zahtjev kralju Franji Josipu I. za sjedinjenje Dalmacije i BiH s Hrvatskom i Slavonijom, što je odbijeno, prije svega pod pritiskom Mađara, koji nisu željeli jačanje Hrvatske, koja bi se tako mogla bolje odupirati mađarizaciji. Budući da nakon zaposjedanja BiH više nije bilo ni formalnih proturazloga za uključenje Vojne krajine u Hrvatsku, 1881. Kraljevini je konačno, nakon dugih pregovora (čije je odugovlačenje jedan od razloga Mažuranićeve ostavke) pripojena čitava Vojna krajina, čime se teritorij Kraljevine više nego udvostručio.

Héderváryjevo doba (1883.-1903.)

Posjet kralja Franje Josipa I. Zagrebu 1895. i otvorenje zgrade HNK, Vlaho Bukovac

Grof Dragutin Khuen-Héderváry, hrvatski ban 1883.-1903.

Vojska i oružništvo na ulicama Zagreba tijekom nemira

Nakon ostavke bana Mažuranića, bansku dužnost preuzeo je Ladislav Pejačević. 1883. zajedničko ministarstvo financija naredilo je postavljanje dvojezičnih grbova i natpisa na urede u Hrvatskoj, što je bila povreda čl. 57. Nagodbe, po kojemu je hrvatski bio službeni jezik i za tijela zajedničke uprave u Trojednici. U Zagrebu su 15. kolovoza izbili neredi te su grbovi i natpisi skinuti. Buknuli su ozbiljni nemiri u Zagorju i u bivšoj banskoj Krajini. Ban Pejačević i hrvatski ministar Koloman Bedeković pošli su u Beč pokazati protuzakonitost ugarskog čina. Međutim, Ministarsko vijeće zaključilo je da će se dvojezični grbovi postaviti u Zagrebu kako bi se time spasio "povrijeđeni ugled državne vlasti". Pejačević je nato podnio ostavku. Ugarski premijer Tisza tražio je od ministarskog vijeća uvođenje komesarijata, pa je za kraljevskog povjerenika u Kraljevini imenovan general Ramberg sa zadatkom gušenja nacionalnog pokreta. Iako je vojska ugušila bunu, vraćeni su grbovi bez natpisa, tzv. nijemi grbovi. Banom je potom imenovan Károly Khuen-Héderváry. Njegovo dugogodišnje banovanje obilježeno je političkim nasiljem i agresivnom mađarizacijom. Mađarski jezik je uveden u urede, škole, željeznicu. U tom se razdoblju sustavno guši svaka hrvatska oporba, a brojne nepodobne novine su stalno pod zabranom. Dao je pravo glasa stranim vladinim činovnicima u Hrvatskoj. Khuen je poticao međustranačke sukobe i sukobe hrvatskog i srpskog građanstva. 1884. izglasani su tzv. Srpski zakoni, upotpunjeni 1887., kojima pravoslavna crkva na području Hrvatske dobiva pravo na samostalno školstvo.

Unatoč umjerenom rastu gospodarstva, industrijalizaciji, elektrifikaciji i gradnji mreže željeznica, dolazi do prvog većeg vala iseljavanja, ponajviše u SAD. Predstojnik odjela bogoštovlja i nastave, Isidor Kršnjavi, kojemu su mnogi zamjerali služenje Khuenu, uspio je vješto u vrijeme Khuenova režima izvlačiti novac i graditi škole i kulturne objekte. Najvažniji je zgrada HNK u Zagrebu, koju je 14. listopada 1895. otvorio kralj Franjo Josip I. Tom prilikom, kako bi kralja upozorili na mađarizaciju, skupina studenata je na Jelačićevom trgu spalila mađarsku zastavu, što je izazvalo novi val represije.

Nezadovoljstvo je erumpiralo 1903., kada je Ugarski sabor odbio zahtjev za poboljšanje financijskih uvjeta u Hrvatskoj formulacijom kako Ugarska zapravo uzdržava Hrvatsku. Početkom travnja dogodio se sukob vojske i seljaka koji su skinuli mađarsku zastavu sa željezničke postaje u Zaprešiću, prilikom čega je došlo do krvoprolića. Nakon toga neredi su zahvatili čitavu Hrvatsku. Napdani su posjedi i radnje mađarona, protjerivani su mađarski činovnici, paljene su mađarske zastave i banove slike. Prosvjednici su se posebno okomili na simbol mađarizacije – željeznicu, režući brzojavne stupove i skidajući protuzakonite mađarske natpise. Pobuna je ugušena prijekim sudom i represijom, no Héderváry je bio prisiljen odstupiti.

Politika novog kursa

Frano Supilo, vođa HSK		Teodor Pejačević, ban 1903.-1907.

Karikatura bana Cuvaja

Ban Teodor Pejačević koji ga je naslijedio uspio je povratiti mir u zemlju, obećavši slobodu tiska i okupljanja. Frano Supilo okupio je u Rijeci u listopadu 1905. 44 zastupnika saborske oporbe. Oni su ponudili podršku mađarskoj oporbi u borbi protiv austrijskih pritiska, ali zauzvrat su zatražili priključenje Istre i Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, reformu izbornog zakona, neovisnost sudstva i novu reviziju Nagodbe. Sve oporbene stranke u Hrvatskoj pristale su uz ovu Riječku rezoluciju, osim frankovaca i HPSS-a Stjepana Radića. Nakon što su hrvatski Srbi Zadarskom rezolucijom podržali hrvatsku oporbu, stvorena je Hrvatsko-srpska koalicija. Politika HSK temeljila se na suradnji s Ugarskom, talijanskim strankama u Istri i Dalmaciji te srpskima u Hrvatskoj i Slavoniji, jamčeći široke ustupke što se tiče srpske manjine u Hrvatskoj. No, nakon sukoba Hrvata s Talijanima i Mađarima u Rijeci i donošenja Željezničke pragmatike 1907., kojom je mađarska vlada htjela ozakoniti mađarski kao jedini službeni na željeznicama u Hrvatskoj, dolazi do sloma "politike novog kursa". Austrijska vlada poticala je protusrpsko raspoloženje u Hrvatskoj, a pokrenula je i montirane procese kako bi oslabila HSK, Veleizdajnički proces i Friedjungov proces. Na suđenjima je dokazano da su optužbe utemeljene na lažnim i krivotvorenim dokumentima. Ban Rauch bio je tada prisiljen napustiti položaj.

3. travnja 1912. suspendiran je Ustav u Trojednoj kraljevini, a ban Slavko Cuvaj imenovan je kraljevskim komesarom i dobiva gotovo diktatorske ovlasti. Na njega je dvaput pokušan atentat. Zbog narodnog nezadovoljstva, potaknutog i srpskim uspjesima u Balkanskim ratovima, ban je već krajem iste godine prisiljen na odstup, a 30. studenog 1913. povučene su i posebne ovlasti dodjeljene banu. Imenovanjem Ivana Skerlecza banom došlo je do dogovora HSK i ugarske vlade te je u zemlju vraćeno ustavno stanje i normalan politički život, no mađarski se u praksi i dalje koristio na željeznicama. Na općim izborima 1913. ponovno pobjeđuje Hrvatsko-srpska koalicija, dok je vladina stranka dobila tek 10 mjesta. Bez razočaranog Supila, HSK je vodila oportunističku politiku.

Prvi svjetski rat

Podrobniji članak o temi: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu

"Hrvatska Država", glasilo Starčevićeve stranke prava, javlja o raskidu svih veza Hrvatske i Austro-Ugarske

Prvi svjetski rat prekinuo je nastojanja oko dobivanja veće samostalnosti unutar Austro-Ugarske. Hrvatski se političari tijekom rata dijele između Hrvatsko-srpske koalicije te Stranke prava, Hrvatske pučke seljačke stranke i frankovaca koji su činili oporbu. Koalicija je načelno podupirala južnoslavensku državnu zajednicu, ali je do samog kraja oportuno bila uz ugarsku vladu, dok se oporba zalagala za trijalizam. Dio hrvatskih političara i kulturnih djelatnika odlazi u emigraciju, gdje stvaraju Jugoslavenski odbor koji je 20. srpnja 1917. sklopio Krfsku deklaraciju s vladom Kraljevine Srbije.

Sabor proglašava nezavisnost Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 29. listopada 1918., istovrenemo raskidajući sve državnopravne veze s Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom i stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Formalno, banovi ovog kraljevstva bit će imenovani do 1921. I tom je prilikom došla do izražaja pravna pripadnost Dalmacije Trojednici. Hrvatski je sabor naime 1918. razriješio ne samo državnopravne veze Hrvatske i Slavonije s Austrijom i Ugarskom nego i Dalmacije, iako nad njom zapravo nije imao formalnu vlast. To nije učinio Dalmatinski sabor, nego upravo Hrvatski sabor u Zagrebu.

Institucije

Sabor 1914.

Ban Pavao Rauch i članovi Vlade na Trgu sv. Marka u Zagrebu

Zemaljska Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada imala je tri odjela (ministarstva): odjel za unutarnje poslove, odjel za bogoštovlje i nastavu te odjel za pravosuđe. Četvrti odjel, odjel za narodno gospodarstvo osnovao je 1914. podban Vinko Krišković. Zemaljska vlada imala je u svom sklopu i pomoćne urede: Predsjednički ured (Prezidijal), Zemaljsku blagajnu, Računarski ured, Statistički ured, Zemaljski arhiv i Zemaljsko-oružničko zapovjedništvo. Na čelu vlade stajao je ban, odgovoran Saboru. Bana je imenovao kralj na prijedlog ugarsko-hrvatskog ministra predsjednika (premijera). Podban je, uz dužnost zamjenika bana, obično bio i predstojnik odjela unutarnjih poslova.

Hrvatski sabor birao je 40 svojih zastupnika u zajednički hrvatsko-ugarski sabor, uz još tri u dom velikaša (gornji dom) zajedničkog sabora. Tijekom obnova financijske nagodbe s ugarskom stranom hrvatski sabor je birao posebni pregovarački odbor, Hrvatsku regnikolarnu deputaciju. U budimpeštanskoj vladi Hrvatska je bila zastupljena preko hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ministra bez lisnice (ili hrvatskog ministra). Taj institut je predstavljao novost u ustavnopravnoj povijesti državne zajednice Hrvatske i Ugarske. Hrvatski ministar je bio član zajedničke vlade koji je za svoj rad odgovarao ministru predsjedniku i predstavljao je poveznicu između kralja i zemaljske vlade u Zagrebu.

Izbori za sabor održani su 1884., 1887., 1892., 1897., 1901., 1906., 1908. i 1910., uz izvanredne izbore 1911. i 1913. Pravo glasa bilo je dano muškarcima te dodatno ograničeno obrazovnim, a kasnije imovinskim cenzusom - količinom plaćenog poreza. Sveukupno, Kraljevina Hrvatska i Slavonija imala je na prijelazu stoljeća oko 50.000 upisanih izbornika na 2,350.000 stanovnika, to jest oko 2% stanovnika Hrvatske i Slavonije. Izbornom Tomašićevom reformom iz 1910. broj izbornika raste na nešto više od 190.000 građana ili na 8,8% cjelokupnoga pučanstva. U Zagrebu je postotak građanstva koje je imalo pravo glasa poraslo s 5% na 7%. Tek 1918. Sabor je donio novi izborni zakon kojim je uvedeno opće tajno pravo glasa, no zbog raspada države zakon nije primijenjen.

Društvo

Obrazovanje

Zgrada Muške učiteljske škole u Zagrebu, izgrađena 1892.

Školstvo je u Hrvatskoj bilo potpuno u nadležnosti Vlade i Sabora. U Mažuranićevo vrijeme školstvo je sekularizirano i unaprijeđeno, a uspostavljena je bolja mreža javnih škola. Značajni napredak dogodio se zalaganjem Izidora Kršnjavija, koji je za vrijeme Khuenovog banovanja bio odjelni predstojnik za nastavu u zemaljskoj vladi (ministar obrazovanja). Koncem godine 1883./84. bilo je u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji 1.227 pučkih osnovnih škola (1.163 s nastavom na hrvatskom) s 1.750 učitelja. Djece školske dobi bilo je 188.443, a stvarno je pučku školu polazilo njih 109.665 (58%). Djelovalo je i dvadesetak srednjih, trgovačkih i zanatskih škola. 1888. donesen je u Saboru novi školski zakon, kojim su uspostavljene učiteljske škole i propisana pravila za izobrazbu nastavnika, a u pučke škole je uvedena i tjelovježba (gimnastika). 1892. osnovan je i prvi ženski licej u Zagrebu, a u sljedećim godina broj škola za djevojke i mješovitih škola brzo je rastao. 1891. osnovan je i zemaljski zavod za gluhonijeme u Zagrebu, a ustrojen je i zavod za slijepu djecu.

1890-ih osnovano je više srednjih, zanatskih, trgovačkih i šegrtskih škola, kao i gimnazija. kr. zemaljska hrvatska vlada donijela je 1894. odluku o obnovi starih i gradnji novih škola, njih ukupno 164. Zemaljska vlada je prosječno izdvajala oko 2,000.000 forinti godišnje za školstvo (otprilike 10% svog proračuna). Mreža škola je postupno rasla, tako da je već 1898. bilo 1.360 škola s 2.361 učiteljem. 1910. nepismenost je iznosila 46,2%, za muškarce 38,2%, a za žene 53,7%.

1874. otvoreno je moderno Zagrebačko sveučilište (nazvano Sveučilište Franje Josipa I.). Sveučilište je okupljalo hrvatsku inteligenciju, a kao jedino na jugu Austro-Ugarske privlačilo je i studente iz ostalih zemalja - Kranjske, Koruške, BiH, Češke i sl. Ubrzo su osnovani i veterinarski i šumarski fakultet, a pri kraju Prvog svjetskog rata osnovan je i medicinski fakultet. 1913. izgrađena je zgrada Sveučilišne knjižnice, u kojoj se danas nalazi Hrvatski državni arhiv.

Kultura

Nakon Hrvatskog narodnog preporoda dolazi do ubrzanog razvoja kulture, pogotovo u gradovima. Dok su kazališta u Zagrebu i Osijeku već postojala, 1873. i Varaždin dobiva moderno kazalište, dok se u Zagrebu osniva stalna opera. Utemeljeni su i razni muzeji - Muzej za umjetnost i obrt, Etnografski muzej i drugi.

Zdravstvo

Prvi zakon o ustroju zdravstva donesen je 1874. za vrijeme Mažuranićevih reformi. Tim zakonom su uspostavljeni državni liječnici i diplomirane primalje u županijama, kotarevima i gradovima. Liječnici u državnoj službi morali su biti diplomanti opće medicine ili kirurgije i morali su znati hrvatski jezik. Medicina je postala djelatnost vlade, a liječnici državni službenici. U Zagrebu je 1875. osnovan Zbor liječnika Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a 1877. počinje izlaziti Liječnički vjesnik. 1872. u Kraljevini su bile samo 22 bolnice te je na jednu bolnicu dolazilo 80.000 stanovnika. No, do 1905. taj je broj smanjen na 61.000. Zdravstvene prilike, pogotovo na selu, bile su iznimno loše zbog nedostatka higijene, neimaštine, neukosti i nedostatka liječnika, što je uzrokovalo razmjerno visoku smrtnost, pogotovo kod djece. Osim vlade, znatne napore u zdravstveno obrazovanje seljaka ulagala su i braća Radić preko svog lista "Dom". Iako je osnivanje medicinskog fakulteta bilo predviđeno još 1861. i odobreno 1874., zbog nedostatka sredstava fakultet je osnovan tek 1917.

Sudstvo

Vrhovni sud Kraljevine bio je Stol sedmorice, dok je drugostupanjski sud bio Banski stol pod predsjedanjem bana. Nadalje, područje Kraljevine bilo je podijeljeno na devet sudbenih stolova (sa sjedištima u Gospiću, Ogulinu, Zagrebu, Petrinji, Varaždinu, Bjelovaru, Požegi, Osijeku i Mitrovici), a njima su izravno bila podređena 63 kotarska suda.

1902. u Glini je osnovana prva ustanova za delinkventnu mladež pod nazivom "Kraljevska zemaljska popravljaonica u Glini". Njenom je otvaranju prethodio Zakon o prisilnom odgoju neodraslih, koji je Hrvatski sabor usvojio na prijedlog dr. Josipa Šilovića.

Redarstvo

Na području Kraljevine djelovalo je kraljevsko hrvatsko-slavonsko oružništvo. Bilo je pod Zemaljsko-oružničkim zapovjedništvom Zemaljske vlade, koje je ipak bilo podređeno vrhovnom zapovjedništvu zajedničkog Ministarstva za zemaljsku obranu sa sjedištem u Budimpešti.

U gradovima su uspostavljena kraljevska redarstvena povjereništva. Na čelu tih povjereništava stajao je upravitelj, a bila su podvrgnuta izravno Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu s banom na čelu. I pojedine općine su mogle osnivati svoja redarstva. 1903. za obavljanje poslova pograničnog redarstva ustrojeno je kraljevsko pogranično redarstvo, čiji je djelokrug određen na sve općine i gradove koji se nalaze na granici ili u njenoj blizini, ako je promet posebno pojačan. Osnovan je i Središnji ured za defenzivnu doglasnu službu, koji se bavio protuobavještajnim radom.

Vojska

Ban Skrlecz i general Rhemen na vojnoj paradi u Zagrebu

Iako su po Nagodbi vojni poslovi bili zajednički, hrvatsko-ugarski, hrvatska strana se izborila da vojni obveznici iz Hrvatske i Slavonije služe vojni rok isključivo u domovini. Nakon razvojačenja Vojne krajine i njenog uključenja u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, ustrojen je jedinstveni XIII hrvatsko-slavonski zbor zajedničke austro-ugarske vojske, čije je zborno područje obuhvaćalo čitavu Kraljevinu. Novaci iz Hrvatskog primorja služili su u austro-ugarskoj ratnoj mornarici. U domobranstvu vojna je obveza trajala dvije, a u zajedničkoj vojsci i mornarici tri godine.

Na području Hrvatske i Slavonije ustrojeno je i VII. domobransko okružje ugarskog domobranstva, koje je de facto, kao hrvatsko-slavonsko domobranstvo, na temelju svog posebnog položaja bilo jedno od tri domobranstva u državi. Časnici i svi zapovjednici hrvatsko-slavonskog domobranstva bili su Hrvati, jedini zapovjedni jezik bio je hrvatski, pukovnijske zastave bile su uokvirene hrvatskom trobojnicom, a postrojbe su nosile hrvatska imena i imena gradova u kojima su se nalazile. Usto, u početku je osnovana i hrvatska domobranska časnička škola.

Stanovništvo

Od urbanih naselja 1880. bilo je samo osam naselja koja su imala više od 5.000 stanovnika. Preobražaj seoskih sredina u urbanizirane zajednice tekao je vrlo sporo. Gradsko stanovništvo 1890. godine činilo je samo 7% ukupnog stanovništva Hrvatske i Slavonije. Stanovništvo je bilo izrazito mlado: 1910. stanovnika u dobi od 0 do 15 godina bilo je 38.4%, u dobi od 15 do 40 36.7%, od 40 do 60 18.9%, dok je starijih od 60 godina bilo samo 6.0%. Uz visoke stope nataliteta, visoka je bila i stopa smrtnosti, pogotovo djece, dok je iseljavanje u Sjevernu i Južnu Ameriku dodatno otežavalo rast broja stanovnika. Samo je u SAD između 1901. i 1913. iz Hrvatske iselilo 329.251 stanovnika, što je, doduše, ublažilo posvemašnje siromaštvo i agrarnu prenapučenost koja je u to vrijeme vladala u hrvatskim selima, ali je Hrvatsku osiromašilo za najvitalniji dio njenog stanovništva.

Nacionalni sastav

Hrvatska i Slavonija 1910.
Hrvati			62.5%
Srbi			24.5%
Nijemci			5.08%
Mađari			4.01%
Slovaci			0.81%
ostali			3.0%

Prema popisu iz 1910. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 2,621.954 stanovnika. Srbi su bili značajna nacionalna manjina, pogotovo zbog toga što su činili većinu u istočnom dijelu zemlje. Usto, Nijemaca i Mađara bilo je najviše u Virovitičkoj i u Srijemskoj županiji. Nacionalni sastav stanovništva 1910. bio je sljedeći:

Hrvati	1,638.354
Srbi	644.955
Nijemci	133.418
Mađari	105.047
Slovaci	20.884
ostali	77.735

Vjerski sastav

Datoteka:Hrvatska i Slavonija 1910 vjerski sastav.png

Vjerski sastav stanovništva po kotarima i gradovima prema popisu iz 1910.

Sve vjerske zajednice od Mažuranićevih reformi bile su potpuno ravnopravne. Zakonom donesenim u saboru 21. listopada 1873. Židovi su stekli punu ravnopravnost. Prvi Židov, dr. Ljudevit Schwarz, izabran je kao saborski zastupnik u Hrvatski sabor 1887.

	1910.	1900.	1890.	1880.	1869.
rimokatolici	71,6% (1,877.833)		71,03% (1,553.075)	71,16% (1,346.743)	70,00% (1,286.749)
pravoslavni	24,9% (653.184)		25,93% (567.443)	26,30% (497.746)	27,84% (511.802)
luterani	1,3% (33.759)		1,09% (23.326)	0,80% (15.241)	0,71% (12.970)
židovi	0,8% (21.231)		0,79% (17.261)	0,72% (13.488)	0,54% (9.876)
kalvinisti	0,7% (17.948)		0,56% (12.365)	0,44% (8.443)	0,38% (6.941)
grkokatolici	0,7% (17.592)		0,57% (12.367)	0,56% (10.649)	0,52% (9.592)
Ostalo ili ateisti	0,0 (386)		0,03% (573)	0,02% (456)	0,01% (268)

Administrativna podjela

Hrvatsko-slavonske županije

Kraljevina Hrvatska i Slavonija za vrijeme banovanja Khuena Héderváryja bila je podijeljena na osam županija. Županije su bile podijeljene na kotare i gradove, a na čelu im je stajao veliki župan. U Kraljevini je ukupno bilo 77 kotara, koji su se dalje dijelili na općine.

• Bjelovarsko-križevačka županija (Bjelovar)
• Ličko-krbavska županija (Gospić)
• Modruško-riječka županija (Ogulin)
• Požeška županija (Požega)
• Srijemska županija (Vukovar)
• Varaždinska županija (Varaždin)
• Virovitička županija (Virovitica)
• Zagrebačka županija (Zagreb)

Gospodarstvo

Hrvatska i Slavonija bila je pretežno ruralna zemlja. 1880. 87% stanovništva bavilo se poljoprivredom, dok je ta brojka 1900. pala na 78,6%. Do početka 20. st. veći industrijski pogoni uglavnom su ograničeni na drvnu industriju. Usprkos krizi, ona ostaje vrlo važna i to posebno u Slavoniji, gdje se nalazi glavnina njenih pogona. Na prijelazu stoljeća ubrzano se povećava broj industrijskih radnika i industrijskih poduzeća, premda je Hrvatska i dalje izrazito poljoprivredna zemlja. Od početka 20. st. posebno je karakteristično koncentriranje industrije u gradovima, posebno u Zagrebu i Osijeku u kojima je koncentrirana jedna trećina zaposlenih u industriji. Polovica sve industrije 1914. nalazi se u gradovima, a naglo raste i broj i snaga strojeva u industriji. Sve su brojniji veliki industrijski pogoni u proizvodnji cementa, prehrambenih proizvoda, brodogradnji i preradi duhana. Većina industrijskih pothvata organizirana su kao dionička društva koja većinom imaju sjedišta u samoj Hrvatskoj. Zbog potreba industrije grade se i prve elektrane - 1884. istosmjerna HE u Dugoj Resi, 1908. HE u Ozlju, a 1907. Zagreb dobiva električnu energiju iz termoelektrane.

Novčarstvo je iznimno brzo napredovalo. 1865. u Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo banaka, a postojale su tek dvije štedionice. Značajnu ulogu imao je austrijski, talijanski, mađarski i češki kapital. 1868. hrvatski poduzetnici u Zagrebu uspjeli su okupljeni oko trgovačko-obrtničke komore pripremiti početak rada "Hrvatske eskomptne banke". Nakon početka krize 1873. nastupila je potpuna stagnacija u razvitku bankovnih i štedioničkih ustanova, koja je trajala sve do 90-ih godina kada ponovno počinje ubrzanije okupljanje kapitala u novčarskim zavodima, što pokazuje naraslu snagu domaćih poduzetnika. 1913. djelovala je 61 banka i 146 štedionica.

Promet

Željeznica

Željeznička mreža u Ugarskoj i Hrvatskoj i Slavoniji početkom 20. st.

Jedna od lokomotiva MAV-a, 1915.

Za vrijeme postojanja Trojednice u Hrvatskoj i Slavoniji dogodilo se značajno širenje željezničke mreže. Nagodbom 1868. željeznički projekti i njihova izvedba prešli su pod nadležnost ugarskog Ministarstva trgovine i željezničkog upraviteljstva u Budimpešti. Mađarske vlasti kočile su utjecaj hrvatskih financijera, jer bi željeznička mreža u interesu domaćih ekonomskih snaga ojačala hrvatsku autonomiju u cjelini i onemogućila nadzor mađarske vlade. Ugarska je gradila pruge u interesu svoje prometne politike, koja je počivala na radijalnom, zvjezdolikom sistemu pruga, koje su imale ishodište u metropoli Budimpešti i s njom povezivale susjedne zemlje i periferiju. Zagreb je željeznicom s Budimpeštom spojen 1870., a Rijeka preko Zagreba 1873. U duhu ugarske politike, Slavonski Brod je prije dobio vezu s Budimpeštom nego sa Zagrebom. Gradnju Ličke pruge (Ogulin-Knin) kojom bi se Hrvatska i Slavonija povezale s Dalmacijom, kočila je Ugarska, koja nije htjela dati dozvolu za gradnju. Gradnja je konačno počela 1914., no prekinuta je već izbijanjem Prvog svjetskog rata. Mađarske državne željeznice (MAV) provodile su politiku mađarizacije, protuzakonito koristeći samo mađarski jezik na željeznici u Hrvatskoj i Slavoniji, zapošljavajući Mađare i diskriminirajući govornike hrvatskog. I nakon nemira zbog takve politike 1903., u Hrvatskoj i Slavoniji na željeznicama je radilo svega 57,6% zaposlenika koji su znali hrvatski te je mađarski i dalje bio službeni uredovni jezik.

Bark "Trojednica" bakarskog Hrvatskog brodarskog društva, 1873.

Pomorstvo

Iako je glavnina pomorstva bila smještena u Dalmaciji, kvarnerskim otocima i Rijeci, i u Hrvatskom primorju bila je razvijena pomorska trgovina, pogotovo u Senju i Bakru. U Bakru je osnovana pomorska škola, koja je 1917. uzdignuta na status pomorske akademije. Razna privatna, dionička i zadružna brodarska društva iz Senja i Bakra posjedovala su jedrenjake (barkove) te u znatno manjoj mjeri parobrode. Iako su plovili po cijelom svijetu, najviše do SAD-a i Australije, krajem 19. stoljeća pokazala se definitivna premoć parobroda nad jedrenjacima. Na tu promjenu kvarnerska i primorska brodarska društva uglavnom nisu mogla primjereno odgovoriti kapitalom, pa su gubila na značaju.

Sport

Najznačajniji pojedinačni poticaj razvoju sporta u Hrvatskoj dao je Franjo Bučar, prvi hrvatski sportski djelatnik i pedagog. Nakon što je 1892. uvedena obvezna tjelovježba u pučke škole te nakon kontakata s inozemstvom dolazi do jačeg razvijanja sportskih aktivnosti u Hrvatskoj i organiziranog bavljenja sportom - od gimnastike, veslanja, plivanja, mačevanja, jahanja, pa do modernijih sportova poput nogometa. Popularizacijom i organizacijom sporta i zdravog života u Hrvatskoj se bavilo društvo Hrvatski sokol, osnovano još 1874. u Zagrebu. Širenjem ogranaka i sportskih sekcija, održavanjem sletova i pokaznih vježbi značajno je doprinijelo širenju sporta. Najpoznatiji sportski klub bio je zagrebački HAŠK, osnovan 1903. godine. 1909. osnovan je Hrvatski športski savez kao krovna hrvatska sportska organizacija. U sklopu HŠS-a osnovane su sekcije za nogomet, automobilizam, biciklizam, laku atletiku, mačevanje, plivanje, ručne saonice, skijanje, sklizanje, veslanje i tenis. Savezu su pristupali i klubovi iz Dalmacije. U sezoni 1912./1913. održano je prvo hrvatsko nogometno prvenstvo. Sljedeća sezona otkazana je zbog izbijanja rata.

Na olimpijskim igrama 1896.-1912. sportaši iz Hrvatske i Slavonije nastupali su u sklopu ugarskog olimpijskog odbora. Milan Neralić prvi je Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju - broncu iz mačevanja na Olimpijskim igrama u Parizu 1900.

Simboli

Grb Trojednice na zgradi Hrvatskog Sabora

Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi:

»U poslovih autonomnih imadu se unutra granicah kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije upotrebljavati sjedinjene boje i grbovi istih kraljevinah, potonji providjeni krunom sv. Stjepana. (čl. 61) Kod označivanja poslovah, svim kraljevinam krune ugarske zajedničkih, upotrebljuju se sjedinjeni grbovi kraljevinah Ugarske i Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. (čl.62.) Za raspravljanja zajedničkih poslovah imade se uz ugarsku zastavu i sjedinjena zastava kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije razviti na zgradi, u kojoj se obdržava zajednički sabor zemaljah krune ugarske. (čl. 63.) «

(Hrvatsko-ugarska nagodba)

Prva službena regulacija bila je Naredba kraljevske zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove, od 16. studenoga 1876., broj 18.307. Naredba od 20. prosinca 1899. utvrđuje obrnuti redoslijed hrvatskog i dalmatinskog grba nego odredba iz 1876. Prema Naredbi bana Ivana Škrleca od 21. studenog 1914. pobliže je određena državna i civilna zastava i njen način isticanja. Zastava je "crveno-bijelo-modra u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji narodna zastava, koja se sa sjedinjenim grbovima kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, proviđena krunom sv. Stjepana, u poslovima autonomnim imade upotrebljavati za službenu zastavu".

U službenim i svečanim prigodama kao himna izvodila se hrvatska inačice Carevke uz Lijepu našu. Savez hrvatskih pjevačkih društava podnio je predstavku 1907. Hrvatskom saboru "glede uzakonjenja, odnosno službenog proglašenja pjesme Lijepa naša domovino hrvatskom himnom." Sabor se o predstavnici nije očitovao, no, Lijepa naša je neslužbeno smatrana hrvatskom himnom.

Banovi

• Levin Rauch 1868. - 1871.
• Koloman Bedeković 1871. - 1872.
• Ivan Mažuranić 1873. - 1880.
• Ladislav Pejačević 1880. - 1883.
• Dragutin Khuen-Héderváry 1883. - 1903.
• Teodor Pejačević 1903. - 1907.
• Aleksandar Rakodczay 1907. - 1908.
• Pavao Rauch 1908. - 1910.
• Nikola Tomašić 1910. - 1912.
• Slavko Cuvaj 1912. - 1913.
• Ivan Skerlecz 1913. - 1917.
• Antun Mihalović 1917. - 1918.

Literatura

• Mark Biondich: Stjepan Radić, the Croat Peasant Party, and the politics of mass mobilization, 1904-1928, University of Toronto Press, 2000., ISBN 0-8020-8294-7
• Bogdan Krizman: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu – Hrvatsko-srpski politički odnosi, Globus, Zagreb, 1989., ISBN: 86-343-0243-1
• Ferdo Šišić: Povijest Hrvata: pregled povijesti hrvatskoga naroda. 1526.-1918. drugi dio, Split, 2004.
• Martin, Polić. 1901. Ban Dragutin grof Héderváry i njegovo doba. Tiskara i litografija Mile Maravića. Zagreb.
• Josip, Frank. 1906. Hrvatska politika. Prva hrvatska radnička tiskara. Zagreb. str. 3–7

Izvori

Ovaj članak dio je niza o povijesti Hrvatske Hrvatska prije Hrvata Hrvatska prije dolaska Hrvata Hrvatski prostor u prapovijesti Hrvatski prostor u antici Rana povijest Hrvata Rana povijest Hrvata Podrijetlo Hrvata Bijela Hrvatska Dolazak Hrvata Pokrštenje Hrvata Srednji vijek Srednjovjekovna hrvatska država Panonska Hrvatska Primorska Hrvatska Crvena Hrvatska Paganija • Zahumlje • Travunja Istarska marka Hrvatsko Kraljevstvo Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo Srednjovjekovna bosanska država Dubrovačka Republika Poljička Republika Habsburška Monarhija Stogodišnji hrvatsko-turski rat Hrvatska pod Habsburzima Kraljevina Hrvatska Osmanska vlast Vojna krajina Kraljevina Slavonija Mletačka vlast Kraljevina Dalmacija Francuska vlast Ilirske pokrajine Narodni preporod Revolucija 1848. Markgrofovija Istra Trojedna Kraljevina Prvi svjetski rat Hrvatska u Prvom svjetskom ratu Država Slovenaca, Hrvata i Srba Versajska Jugoslavija Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji Banovina Hrvatska Drugi svjetski rat Nezavisna Država Hrvatska Narodnooslobodilački pokret Socijalističko razdoblje Hrvatska u drugoj Jugoslaviji Hrvatsko proljeće Neovisna Hrvatska Domovinski rat Povijest neovisne Hrvatske

Vanjske poveznice

• Kraljevine Hrvatska i Slavonija na Tisućgodišnjoj zemaljskoj izložbi kraljevine Ugarske u Budimpešti 1896., detaljni prikaz čitave Kraljevine, povijesti, kulture i gospodarstva
• Podrobno o politici u Hrvatskoj 1905.-1914.
• Tekst Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868.
• Zemljovid željezničkih pruga u Zemljama Krune Sv. Stjepana, oko 1910.