Antun Dubravko Jelčić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Antun Dubravko Jelčić
Antun Dubravko Jelčić
Antun Dubravko Jelčić 2012. godine
Rođenje 6. studenoga 1930.
Smrt 28. veljače 2020.
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje književnik
Portal: Životopis

Antun Dubravko Jelčić (Požega, 6. studenoga 1930. - Zagreb, 28. veljače 2020.), hrvatski je akademik, književnik, književni povjesničar, književni kritičar i političar.

Životopis[uredi VE | uredi]

Dubravko Jelčić rodio se u Požegi 1930. godine. Maturirao je 1951. godine u Slavonskom Brodu.[1] Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu, 1956. godine, gdje je postigao i doktorat znanosti s područja književnosti, 1974. godine[1]. Bio je profesor u srednjoj školi u Osijeku, zatim dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku te ponovno kao profesor u srednjoj školi, u Travniku. Godine 1960. prelazi u Zagreb, na Institutu za književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), danas Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), gdje je napredovao od asistenta do znanstvenog savjetnika godine 1982.[2]

Godine 1983. postaje članom suradnikom Razreda za suvremenu književnost JAZU, a od 1992. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.[2] Od iste godine je tajnik Razreda za književnost akademije.

Znanstveni i stručni doprinos[uredi VE | uredi]

Akademik Jelčić objelodanio je nekoliko stotina znanstvenih, stručnih i litereranih radova, od kojih su većina skupljeni u tridesetak samostalnih knjiga.[2] Od 1966. sudjelovao na desetak znanstvenih i stručnih skupova diljem Hrvatske (o doprinosu Slavonije hrvatskoj književnosti; o hrvatskoj vojnoj granici; dvaput na znanstvenom saboru Slavonije i Baranje; o fra Kaji Agjiću; o fra Grguru Ćevapoviću; o Ivani Brlić Mažuranić; o A.G. Matošu; o Ivanu Dežmanu; o Evgeniju Kumičiću; dvaput na Krležinim danima; itd.).[2] Voditelj je i glavni istraživač projekta Dokumentacija o hrvatskoj književnosti XX. stoljeća. Devedesetih godina prošlog stoljeća predavao je na kolegiju Hrvatski nacionalni identitet na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Članstvo u uredništvima[uredi VE | uredi]

  • Suurednik časopisa Forum, mjesečnika Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1987. godine.[3]
  • Bio je član Uredničkog odbora edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti
  • Glavni urednik je edicije Stoljeća hrvatske književnosti
  • Član Uredništva edicije Svjedoci povijesti
  • Priredio desetak svezaka u edicijama kritičkih izdanja Sabranih djela Tina Ujevića, A.G. Matoša i Vladimira Nazora, te više desetaka knjiga u edicijama djela hrvatskih pisaca XIX. i XX. stoljeća

Kulturno-politička aktivnost[uredi VE | uredi]

Nakon demokratskih promjena 1990. i obnavljanje rada zabranjene Matice hrvatske, postaje njen potpredsjednik. Angažira se u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i postaje članom Glavnog odbora. Dana 20. ožujka 1999. povodom osnivanja Akademske zajednice "Dr. Ante Starčević", zajednice HDZ-a koju okuplja akademske građane, postaje njen predsjednik. Od 2002. do 2006. član je zakladne uprave Zaklade hrvatskog državnog zavjeta.

U prigodi pete obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana objavljuje 2004. zajedno s Josipom Pečarićem knjigu eseja i članaka Tuđmanove tri sekunde.[4]

Uključuje se u rad Hrvatskog rasta 2011. godine. Član je Savjeta Hrvatskog rasta.[5]

Djela[uredi VE | uredi]

Nepotpun popis djela:

  • Poraz pobjednika, (lirika), 1962.
  • August Šenoa njim samim, (monografija), 1966.
  • Teme i mete, (studije, eseji i kritike), 1969.
  • Za i protiv, (rasprave, feljtoni, polemike), 1971.
  • Majstori realističkog pripovijedanja, (studija Stvarnost i sudbina Ivice Kičmanovića; u zajed. knjizi s Grčevićem, Šicelom i Pogačnikom), 1971.
  • Suvremena hrvatska novela, knj. I. i II. (antologija), 1971.
  • Literatura o A.G. Matošu, (deskriptivna bibliografija), 1976.
  • Epigrami, (tiskano kao rukopis, samo za internu upotrebu, u 34 primjerka numerirana autorovom rukom i s njegovim vlastoručnim potpisom), 1976.
  • Vallis aurea: eseji i portreti, 1977.
  • Hrvatski narodni i književni preporod, (monografija s hrestomatijom), 1978.
  • Približavanje sfingi: diptih o Ujeviću: esej i drama, 1979.
  • Šenoa, (monografija) 1984.
  • Kranjčević, (monografija), 1984.
  • Matoš, (monografija), 1984.
  • Izabrana djela, (u knjižnici "Pet stoljeća hrvatske književnosti", zajed. knjiga sa Švelcem, Ivanišinom, Vaupotićem i Mihanovićem), 1984.
  • Slavonske male stvari: glose, elzeviri, konferanse, 1985.
  • Strast avanture ili avantura strasti: Josip Kosor: prilog tezi o autohtonosti ekspresionizma u hrvatskoj književnosti, (monografija), 1988.
  • Riječ po riječ, (eseji), 1989.
  • Dnevnik od rujna do rujna 1989.-1990., 1991.
  • Preporod književnosti i književnost preporoda, (studije i eseji), 1993.
  • Tri predavanja o hrvatskom pjesništvu, (studije i eseji), 1993.
  • Šenoa-Kovačić-Gjalski, (studija Stvarnost i sudbina Ivice Kičmanovića, u zajedničkoj knjizi s Miroslavom Šicelom), 1993.
  • Strah: igre jave i sna, (roman), 1994.
  • Politika i sudbine, (eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima), 1995.
  • Pozicije i (o)pozicije, (političko-publicistički spisi), 1995.
  • Nove teme i mete (studije, eseji, rasprave), 1995.
  • Građa o Ivi Vojnoviću, (Ljetopis života i Deskriptivna bibliografija radova o njemu od 1885. do 1981.), poseban otisak iz "Kronike" Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU br. 3-4-5/1996.
  • Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, 1997., (2. znat. proš. izd., 2004., izd. na tal. jeziku Storia della letteratura croata, Guépard Noir, Milano, 2005.,[6] izd. na španj. jeziku Historia de la literatura croata – desde la lápida de Baška hasta el Postmodernismo, La Zonambula, Guadalajara, 2012.[7])
  • Županija Požeško-slavonska, 1997., (suautor Marin Topić)
  • Književnost u čistilištu, (eseji i studije), 1999.
  • Kalendar jedne parlamentarne diverzije, ili, Anatomija hrvatske politike 1998./1999., 1999.
  • Pripravni na problem?, (politički eseji i članci), 1999.
  • Hrvatski književni romantizam, 2002.
  • Na istoj crti: govori i razgovori o književnosti i o politici 1963.-2002., 2003.
  • Tuđmanove tri sekunde, (suautor Josip Pečarić), 2004., (2. proš. izd. 2007.)
  • 100 krvavih godina: XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti: eseji, polemike, epigrami, 2004., (2. neizmj. izd. 2005.)[8]
  • Književnik Mile Budak sada i ovdje, (suautor Josip Pečarić), 2005.
  • Povijesni prijepori, (suautor Josip Pečarić), 2006.
  • Pisma iz života, 2009.
  • Hrvatska književnost i pravaštvo, 2011.[9]
  • Nasilje žalosnih uspomena: Krhotine sjećanja 1967.-1969.-1971.-2003.-2007., 2012.[10]
  • Živjeti u književnosti: kritičko-memoarski eseji, glose i paljetci, 2013.
  • I jedni i drugi: kroatološke teme: eseji, kritike, komentari, sjećanja : 1956.-2014., 2015.

Nagrade[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]