Prijeđi na sadržaj

Veliki orijent Francuske

Izvor: Wikipedija
Veliki orijent Francuske
Grand Orient de France
Skraćenica GOdF
Moto Sloboda, jednakost, bratstvo
Prethodnik prva Velika loža Francuske
Utemeljena 22. listopada 1773.
Tip liberalna velika loža
Sjedište Pariz
Lokacija Francuska
Prekomorske regije
29 drugih država
Broj članova 52.500 (2024.)
Službena stranica godf.org

Veliki orijent Francuske (fra. Grand Orient de France), skraćeno GOdF, najveći je od nekoliko slobodnozidarskih nadležnosti u Francuskoj i najstarija je u kontinentalnoj Europi. Uspostavljena je 1773. godine iz temeljite transformacije prve Velike lože Francuske. Ova rekonstrukcija dovela je do specifičnih osobina koje su utisnute u francusko slobodno zidarstvo, čineći ga jedinstvenim, posebno u odnosu na drugo europsko slobodno zidarstvo. U 2014. godini većina tih razlika i dalje postoji unutar njega.

Evolucija obedijencija odvija se kroz političku i društvenu povijest Francuske. Uložen od strane političkog miljea pod Prvim Carstvom, optužen od strane svećenika Augustina Barruela i kontrarevolucionarnog miljea za zavjeru koja je dovela do Revolucije, Veliki orijent je tijekom svoje evolucije razvio humanističku i političku predanost. Godin 1877. Veliki orijent ukinuo je obvezu svojih članova da vjeruju "postojanje Boga" i "besmrtnost duše". Od tada se kvalificira kao "liberalno" ili "adogmatsko" ustrojstvo, koja usvaja načelo "apsolutne slobode savjesti" ne namećući svojim članovima nikakvo uvjerenje ili religiju. U tome se razlikuje od anglosaksonskih nadležnosti koje nalažu poštivanje propisa poznatih kao "regularnost" koje je donijela Ujedinjena velika loža Engleske 1929. godine, podrazumijevajući posebno vjeru u Boga i njegovu otkrivenu Volju kao i uzdržavanje od političkih ili vjerskih tema u loži.

Veliki orijent je bio duboko uključen u javni i politički život Treće Republike te raspušten skupa s kompletnom francuskim masonerijom tijekom Drugog svjetskog rata od strane Višijskog Režima. Veliki orijent se na kraju rata borio da obnovi svoje članstvo i odmaknuo se od izravne političke akcije kako bi dao prednost filozofskom i društvenom promišljanju. Utemeljitelj CLIPSAS-a, međunarodne organizacije koja okuplja adogmatske obedijencije, Veliki orijent je — s više od 52 tisuće članova u otprilike 1390 loža — prva adogmatska nadležnost u Europi. Od 2010. godine svojim ložama daje slobodu inicirati i žene.

Veliki orijent integrira suverenu simboličku moć tijekom svoje povijesti i prema svom pogledu većinu obreda koji se danas prakticiraju a njegov službeni obred, Francuski obred, je konsubstantilan sa stvaranjem obedijencije. Prožet usmenom kulturom, Veliki orijent je ipak pravna osoba uređena francuskim Zakonom o udrugama iz 1901. godina i pisanim pravilima temeljenim na općem pravu glasa, demokratskom načelu koje se primjenjuje na sve njegove strukture. Krilatica Sloboda, jednakost, bratstvo, koja je usvojena 1848. godine, prati stranice povijesti Velikog orijenta i dobrovoljno se stapa s krilaticom Francuske Republike.

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Anne Charles Sigismond de Montmorency-Luxembourg

Veliki orijent Francuske nastao je 1773. godine kao rezultat duboke preobrazbe prve Velike lože Francuske, osnovane 24. lipnja 1738. godine.[a][2] Ta se transformacija započela nakon smrti posljednjeg velikog majstora, Luja Burbonskog, grofa od Clermonta, 16. lipnja 1771.[3]

Osnivanje Velikog orijenta uslijedilo je nakon desetljeća unutarnjih neslaganja i podjela unutar francuskog slobodnog zidarstva, obilježenih pojavom brojnih sustava "visokih stupnjeva" koji su se od 1740-ih godina umnožavali, često više u svrhu stjecanja društvenih privilegija nego istinskog slobodnozidarskog rada. U to je vrijeme francusko društvo i dalje bilo strogo hijerarhijsko, a položaj i autoritet proizašli su iz naslova i plemićkog ranga.[4] Smrt grofa od Clermonta označila je i kraj utjecaja njegova generalnog zamjenika, Chaillona de Jonvillea, te otvorila put imenovanju vojvode Anne Charlesa Sigismonda de Montmorency-Luxembourga za generalnog upravitelja slobodnog zidarstva na skupštinama održanima 21. i 24. lipnja 1771. godine.[5][6] Njegov je prvi cilj bio okončati podjele unutar francuskih loža. U tom je kontekstu zabilježen važan presedan: po prvi put u povijesti francuskog slobodnog zidarstva, zamjenik velikog majstora – stvarni upravitelj reda – bio je izabran od strane skupštine, a ne imenovan voljom samog velikog majstora.[7]

Pod Montmorency-Luxembourgovim vodstvom, francusko se slobodno zidarstvo oblikovalo kao nacionalna, većinska i snažno centralizirana obedijencija. Veliko majstorstvo povjereno je Louis-Philippeu, vojvodi Orleanskom, koji je svečano instaliran 22. listopada 1773. godine. Iako je njegovo imenovanje imalo više ceremonijalni nego upravljački značaj,[8] upravo je Montmorency-Luxembourg, de facto veliki majstor, iskoristio svoj položaj kako bi francuskom slobodnom zidarstvu dao osobite značajke koje su ga razlikovale od ostalih europskih tradicija. Većina tih obilježja zadržala se do danas u strukturi i načelima Velikog orijenta Francuske.[9]

Počeci Velikog orijenta

[uredi | uredi kôd]

Dana 24. svibnja 1773. godine, opća skupština francuskog slobodnog zidarstva usvojila je prvo poglavlje novih konstitucija i odlučila osnovati Veliki orijent Francuske.[10] Tom su prilikom uvedene značajne reforme, od kojih je najvažnija bila uvođenje izbornosti časnika loža, čime je ukinuta njihova doživotnost. U statutu je jasno navedeno: "Veliki orijent Francuske od sada će priznavati za starješinu samo onoga kojeg slobodno izaberu članovi vlastite lože." Ovo poglavlje također je ozakonilo zastupnički sustav prema kojem su lože, bilo iz Pariza ili pokrajina, bile predstavljene putem svojih delegata na općim skupštinama. Time je po prvi put u povijesti francuskog slobodnog zidarstva uspostavljen oblik nacionalne participativne demokracije, a pritom je odbijeno pravo svim sustavima "visokih stupnjeva" da se miješaju u poslove obedijencije.[11]

Posljednja skupština tzv. "autentične Velike lože Francuske" održana je 2. listopada 1773. godine i potvrdila je svečanu instalaciju Louis-Philippa Orleanskog za velikog majstora 22. listopada iste godine, datum koji se smatra službenim trenutkom osnutka nove obedijencije. Toga je dana novi veliki majstor potvrdio sve započete radove vođene "pod pokroviteljstvom Velikog orijenta Francuske", čime je završeno prijelazno razdoblje započeto smrću grofa od Clermonta.[12] Prema izvještaju Louisa Amiablea, do 1776. godine Veliki orijent Francuske okupljao je 198 aktivnih loža, od kojih 37 u Parizu.

Tijekom sljedećih godina većina loža u kraljevstvu pristupila je novoj obedijenciji. Ipak, suparnička Velika loža Clermont, pretežito pariška i vezana uz staru tradiciju kupovanja dužnosti, nastavila je djelovati sve do svibnja 1799. godine, kada su obje velike lože, oslabljene posljedicama Francuske revolucije, naposljetku ujedinjene.[13]

Francuska revolucija

[uredi | uredi kôd]
Alexandre Roëttiers de Montaleau (1748. – 1807.) bio je veliki majstor Velikog orijenta od 1795. do 1804.

Često se navodi tvrdnja da su slobodni zidari aktivno pripremili Francusku revoluciju 1789. godine. Takvo je poistovjećivanje loža slobodnih zidara s prosvjetiteljstvom i revolucijom prvotno bilo optužba kontrarevolucionarnih krugova, koji su je prikazivali kao posljedicu zavjere.[b] Međutim, povijesne činjenice pokazuju da su se slobodni zidari nalazili na svim političkim stranama. Tako je, primjerice, vojvoda od Luxembourga, stvarni osnivač Velikog orijenta i "prvi kršćanski barun", predsjedao staležem plemstva na Generalnim staležima, da bi već 15. srpnja 1789. emigrirao iz Francuske.[14] Aristokratska Loža "La Concorde" u Dijonu raspustila se već u kolovozu iste godine,[15] dok je astronom Jérôme Lalande, visoki dužnosnik Velikog orijenta i poznat kao "dekan ateista", ostao uvjereni monarhist.[14]

Ipak, lože slobodnih zidara, kojih je 1789. godine bilo 629 u Francuskoj, od toga 63 u Parizu,[16] već su tijekom prethodnih desetljeća razvile određeni stupanj neovisnosti u odnosu na državu i Crkvu. Ta autonomija doprinijela je širenju novih ideja i društvenih težnji.[17] Među poznatijim slobodnim zidarima tog razdoblja bili su Honoré-Gabriel Riqueti de Mirabeau i Jean-André Périsse-Duluc, zastupnik Lyona u Ustavotvornoj skupštini. Čak je i francuska himna Marseljeza djelo slobodnog zidara, Claudea Josepha Rougeta de Lislea.[14]

Dana 5. siječnja 1792. godine, Veliki orijent Francuske službeno je izrazio potporu revolucionarnim zbivanjima, iako to nije značilo da su svi njegovi članovi dijelili ista politička i društvena uvjerenja.[18] Tijekom razdoblja Jakobinske diktature (1793. – 1796.), Veliki orijent gotovo je potpuno prestao s radom, a tek je nekolicina loža nastavila djelovati. U veljači 1793., na inicijativu Alexandra Roëttiersa de Montaleaua, arhivi Velikog orijenta sklonjeni su radi zaštite, dok se istog mjeseca veliki majstor Louis-Philipp Orleanski[c] formalno odrekao slobodnog zidarstva.[19] Mjesto velikog majstora ostalo je upražnjeno sve do 1795., kada ga je Roëttiers de Montaleau preuzeo pod naslovom "velikog časnog majstora". Upravo je on zaslužan za ujedinjenje Velike lože Clermont s Velikim orijentom Francuske, a konkordat o integraciji, potpisan 10. lipnja 1799., omogućio je da se Veliki orijent Francuske proglasi "jedinim i isključivim nasljednikom Velike lože Engleske u Francuskoj".[20]

U 19. stoljeću

[uredi | uredi kôd]
Kralj Joseph Bonaparte (1768. – 1844.), stariji brat cara Napoleona, bio je veliki majstor Velikog orijenta od 1805. do 1814.

Nakon državnog udara Napoleona Bonapartea 18. brumaira (9. studenoga 1799.) i tijekom Prvog Carstva, francusko se slobodno zidarstvo ponovno snažno razvilo, uz osnivanje velikog broja novih loža. Tome je pridonijela potpora samog Bonapartea, koji je uvidio političku korist od slobodnog zidarstva odanog njegovoj vlasti. U tu svrhu postavio je u slobodnozidarske redove svoje povjerljive suradnike.

Veliki orijent Francuske dobio je čelništvo blisko carskom dvoru: Joseph Bonaparte, Napoleonov brat, postao je veliki majstor, uz Joachima Murata i Jean-Jacquesa Cambacérèsa kao zamjenike.[21] Pod zaštitom režima kojemu je služilo, francusko slobodno zidarstvo nastavilo je širiti filozofske i humanističke ideje prosvjetiteljstva diljem Europe. U to doba Veliki orijent okuplja mnoge istaknute političke i društvene figure: članove obitelji Bonaparte, maršale, generale, ministre i visoke državne dužnosnike. Broj loža u Francuskoj narastao je s oko 300 na 1.220 između 1804. i 1814. godine.[21]

Pad Napoleona i Carstva označio je i pad slobodnog zidarstva, koje su kontrarevolucionarni pisci, poput o. Augustina Barruela, optuživali za izazivanje Revolucije. S druge strane, novo ultramontano katoličko svećenstvo snažno se protivilo slobodnozidarskom utjecaju. U većini zemalja Svete alijanse slobodno zidarstvo je bilo prisiljeno na mirovanje,[21] dok je u Francuskoj Veliki orijent opstao zahvaljujući političkom oportunizmu i zaštiti pojedinaca bliskih kralju Luju XVIII., među kojima su bili vojvoda od Tarenta i vojvoda Decazes. Unatoč tome, masonstvo je ostalo pod sumnjom i bilo mu je zabranjeno raspravljati o političkim i vjerskim temama.[21]

Dana 24. veljače 1848., uspostavom Druge Republike, lože su proslavile promjenu režima "salvama veselja".[d] Izaslanstvo Velikog orijenta primljeno je u pariškoj gradskoj vijećnici od strane članova privremene vlade, koji su donošenjem prvih socijalnih reformi odgovorili na očekivanja slobodnih zidara. Međutim, u prosincu iste godine Luj Napoleon postaje predsjednik Republike, a monarhisti pobjeđuju na parlamentarnim izborima (1849.).

Te je godine Veliki orijent definirao francusko slobodno zidarstvo kao "bitno filantropsko, filozofsko i progresivno", uz geslo identično onome Republike: Sloboda, jednakost, bratstvo. No, zbog sve otvorenijeg progresivnog i republikanskog stava, slobodno zidarstvo ponovno postaje sumnjivo vlastima, a brojne su lože zatvorene prije i nakon državnog udara 2. prosinca 1851. godine, kojim je Luj Napoleon uspostavio Drugo Carstvo.[22]

Drugo Carstvo

[uredi | uredi kôd]
Iako nije bio slobodni zidar, maršal Bernard Pierre Magnan (1791. – 1865.) imenovan je velikim majstorom Velikog orijenta (1862. – 1865.) od strane cara Napoleona III.

Iako sam nije bio slobodni zidar, maršal Bernard Pierre Magnan imenovan je velikim majstorom Velikog orijenta Francuske od strane cara Napoleona III. Car je nastojao staviti francusko slobodno zidarstvo pod svoj nadzor, kako bi spriječio svaku mogućnost političke oporbe. Najprije je na čelo Velikog orijenta postavio princa Luciena Murata, a zatim i maršala Magnana, kojemu je, unatoč tome što nije bio slobodni zidar, u samo dva dana dodijeljeno svih trideset i tri stupnja slobodnog zidarstva. Tijekom tzv. "autoritarnog razdoblja" Drugog Carstva (1852. – 1860.), imperijalna je vlast uvela strogu ideološku kontrolu nad slobodnozidarskim organizacijama. Napoleon III. slobodnim zidarima nije u potpunosti vjerovao, ali je smatrao da može iskoristiti njihov utjecaj u društvu kao sredstvo političke i društvene stabilnosti.[23][e]

U tzv. "liberalnom razdoblju" Carstva (1860. – 1870.), Veliki orijent ponovno je stekao veću autonomiju, posebno pod generalom Mellinetom, izabranim nasljednikom maršala Magnana.[24] U tom razdoblju u lože ulazi nova generacija republikanaca, nadahnuta pozitivizmom i progresivnim idejama. Oni zagovaraju slobodno zidarstvo koje će biti aktivniji društveni čimbenik, a lože se sve više pretvaraju u intelektualne forume i društva ideja. U skladu s novim duhom vremena, sve se češće dovodi u pitanje spominjanje Boga u ritualima i dokumentima, budući da se ono tumačilo kao ograničenje slobode savjesti, temeljne vrijednosti koja će uskoro postati središnjim načelom francuskog slobodnog zidarstva.[24]

Treća Republika

[uredi | uredi kôd]
Frederic Desmons (1832. – 1910.), protestantski pastor, doktor teologije te političar, bio je veliki majstor Velikog orijenta u pet mandata, između 1887. i 1910.

U ožujku 1871. godine, tijekom ustanka u Parizu, slobodno zidarstvo se podijelilo na dvije frakcije. Jednu su činili "masonske bluze" – radnički i revolucionarni slobodni zidari koji su se odmah pridružili Pariškoj komuni, dok su drugu predstavljali "crna odijela" – građanski, republikanski i umjereni slobodni zidari koji su gravitirali Versaillesu i njegovim salonima. Pariške su lože više puta pokušale posredovati i uspostaviti primirje između komunara i versaillaca, ali je njihovim inicijativama Adolphe Thiers više puta odbio odgovoriti. Na kraju su mnoge lože istaknule svoje zastave na barikadama, javno se solidarizirajući s Komunom. Nakon njezina sloma,[25] brojni su slobodni zidari poginuli pod versailleskim mecima, a pokret je ponovno dospio pod sumnju.[24] Između 1872. i 1877., u razdoblju tzv. moralnog poretka,[f][27] slobodno zidarstvo je bilo optuživano za suučesništvo s Komunom, a više je loža zatvoreno.

Godine 1877. Veliki orijent Francuske donio je revolucionarnu odluku koja će zauvijek promijeniti lice svjetskog slobodnog zidarstva. Na prijedlog protestantskog pastora Frederica Desmonsa, usvojen je amandman kojim se iz konstitucije brisala obveza vjere u Boga te rečenica: "Slobodno zidarstvo utemeljeno je na postojanju Boga i besmrtnosti duše." Umjesto toga, kao načelo se uvodi "apsolutna sloboda savjesti", a pozivanje na Velikog arhitekta Svemira postaje neobvezno.[24] Tim činom, Veliki orijent Francuske postaje najznačajnija obedijencija liberalnog ili adogmatskog slobodnog zidarstva, što dovodi do trajnog raskola s tzv. regularnim granama koje i dalje zahtijevaju vjeru u "Vrhovno Biće".

Tijekom Treće Republike, Veliki orijent postaje aktivni društveno-politički čimbenik. Njegovi su članovi sudjelovali u osnivanju Lige za ljudska prava,[28] radničkih zadruga i društava za uzajamnu pomoć, pučkih sveučilišta,[29] te su snažno zagovarali javnu, besplatnu i laičku nastavu.[30] Slobodni zidari su predvodili borbu protiv Zakona Falloux, protiv konkordata te za odvajanje Crkve od države (zakon iz 1905.). Njihov angažman pridonio je i uvođenju razvoda, kao i donošenju zakona o slobodi pogreba i pravu na kremaciju.[31] Krajem 19. stoljeća, Veliki orijent Francuske prerasta u utjecajnu političku snagu ljevice, okupljajući republikance, radikale, socijaliste i rijetke anarhiste, ujedinjene protiv zajedničkih protivnika: klerikalaca, monarhista, nacionalista i antisemitâ.[31] Postavši središtem republikanske misli,[24] Veliki orijent odigrao je važnu ulogu u osnivanju Republikanske radikalne stranke.[32] Već 1877. godine, mnogi su njegovi članovi bili politički aktivni — u parlamentu je tada oko stotinu zastupnika i senatora bili slobodni zidari.[33] Godine 1898., Konvent Velikog orijenta Francuske gotovo je jednoglasno podržao nevinost kapetana Alfreda Dreyfusa, čime se organizacija izravno uključila u najosjetljivije društvene i moralne rasprave svoga vremena.[33]

U 20. stoljeću

[uredi | uredi kôd]

Laicističke borbe i "afera dosjea"

[uredi | uredi kôd]

Vidi još: Afera dosjea

Arthur Groussier (1863. – 1957.), inženjer, sindikalist te političar, bio je veliki majstor Velikog orijenta u pet mandata, između 1925. i 1945.

Početkom 20. stoljeća, Francuska ulazi u razdoblje snažnih sukoba između laičke i klerikalne Francuske, u kojima Veliki orijent Francuske ima važnu ulogu.[34][g] Usvajanje Zakona o udrugama iz 1901. godine, koji je u parlamentu podržao i dopunio slobodni zidar Arthur Groussier, pobjeda Bloka ljevice (Bloc des gauches) na izborima 1902. godine te dolazak na vlast vlade Émilea Combesa, također slobodnog zidara, obilježili su novo poglavlje u borbi za odvajanje Crkve od države. Combesova vlada, uz otvorenu potporu Velikog orijenta, odlučno je provela politiku sekularizacije, koja je dovela do prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom[35] i do konačnog usvajanja Zakona o razdvajanju Crkve i države 1905. godine, nedugo nakon pada same vlade.[34] Iste je godine izbila "afera dosjea" – veliki politički skandal koji je duboko potresao Treću Republiku. Skandal je izbio 1904. nakon istupa nacionalističkog zastupnika Jeana Guyota de Villeneuvea, koji je u parlamentu otkrio da slobodni zidari Velikog orijenta prikupljaju i obrađuju osobne podatke o časnicima francuske vojske, kako bi se spriječilo napredovanje onih s izraženim vjerskim ili monarhističkim sklonostima. Istragom je utvrđeno da je u sjedištu Velikog orijenta djelovao svojevrsni obavještajni ured, koji je već od 1891. godine prikupljao podatke o državnim službenicima,[36] a od 1901. sustavno vodio dosjee o vojnim časnicima.[37] Aferu je razotkrio Jean-Baptiste Bidegain, zamjenik glavnog tajnika Velikog orijenta. Posljedice su bile duboke: vojska i politička desnica okrenule su se oštro protiv slobodnog zidarstva, a ugled organizacije bio je teško narušen.

Godine 1913. Veliki orijent Francuske dodatno je potvrdio svoj adogmatski karakter, ukinuvši obvezu da lože "rade na slavu Velikog Arhitekta Svemira". Nekoliko loža koje su se protivile toj odluci i željele teističku, tradicionalnu praksu, napustilo je obedijenciju i osnovalo Nacionalnu veliku nezavisnu i regularnu ložu za Francusku i njezine kolonije (Grande Loge nationale indépendante et régulière pour la France et ses colonies), preteču današnje Nacionalne velike lože Francuske.[38]

Uoči Prvog svjetskog rata, Veliki orijent bio je čvrsto povezan s vladom Renéa Vivianija i, poput većine europskih slobodnih zidarstava, podržao nacionalni ratni napor. No, nakon pobjede Nacionalnog bloka (Bloc national) 1919. godine, organizacija se ponovno našla u oporbi, te se postupno povukla iz izravne politike i usmjerila prema filozofskoj i humanističkoj refleksiji.[39]

U međuratnom razdoblju, Veliki orijent sve se više bavio međunarodnim pitanjima, pružajući pomoć španjolskim republikancima i talijanskim demokratima koji su bježali od Franka i Mussolinija, te uspostavljajući prijateljske veze s većim europskim velikim ložama.[40] Istodobno, u redovima slobodnih zidara javlja se obnova interesa za simbolički i inicijacijski aspekt rada. Arthur Groussier predložio je reformu Francuskog obreda s ciljem vraćanja njegova izvornog simboličkog i duhovnog karaktera,[41] te potaknuo oživljavanje Reformiranog škotskog sustava. Time je članovima Velikog orijenta omogućeno da ponovno otkriju i prodube vlastitu simboličku baštinu.[40]

Drugi svjetski rat i obnova

[uredi | uredi kôd]

Kada je 1939. godine izbio Drugi svjetski rat, Veliki orijent Francuske bio je toliko snažno poistovjećen s Republikom da nije mogao preživjeti njezin slom. U kolovozu 1940. godine, Višijski režim donio je dekret o raspuštanju Velikog orijenta,[h] iako je Gestapo u okupiranoj zoni već ranije započeo s uhićenjima slobodnih zidara. U propagandi Višija, slobodno zidarstvo je prikazivano kao "instrument u rukama Židova" i jedan od glavnih krivaca za francuski poraz, pa su se antimasonske mjere vlasti izravno ispreplele s antisemitizmom. Tijekom 1941. godine u Službenim novinama (Journal officiel) objavljeni su popisi slobodnih zidara, a mnogi su isključeni iz državne službe ili odvedeni kao taoci od strane njemačkih okupatora i milicije.[39] Unatoč progonima, brojni su slobodni zidari Velikog orijenta aktivno sudjelovali u Pokretu otpora, osobito u mreži "Patriam Recuperare", kao i u organizacijama Combat, Libération i Franc-Tireur, posebno u Lyonu, gdje su osnovali slobodnozidarski komitet otpora. Mnogi su slobodni zidari ubijeni ili deportirani, među njima i Jean Zay, Pierre Brossolette,[i] Gaston Poittevin i René Boulanger. Po završetku rata, broj članova Velikog orijenta pao je na manje od 7.000, dok ih je 1939. bilo oko 30.000.[39]

Nakon oslobođenja 1944. – 1945., pokušaj ujedinjenja Velikog orijenta i Velike lože Francuske nije uspio,[j] a obedijencija je teško obnavljala članstvo u zemlji iscrpljenoj ratom, gdje su rekonstrukcija, posao i prehrana bili prioriteti.[43] Od sredine 1950-ih godina, u skladu s društvenim promjenama i liberalizacijom, Veliki orijent doživljava novi rast i oživljavanje djelovanja. Tijekom svibnja 1968. otvoreno je podržao studentski i radnički pokret, te se snažno usprotivio svim pokušajima ograničavanja laičkog obrazovanja.[44]

Izborna pobjeda Ujedinjene ljevice 1981. godine probudila je u redovima slobodnih zidara entuzijazam sličan onome iz 1848. godine, no razočaranja koja su uslijedila dovela su do preispitivanja uloge i društvene korisnosti samog Velikog orijenta.[45]

U 21. stoljeću

[uredi | uredi kôd]

U novije doba, zahvaljujući dugom razdoblju organizacijske i ideološke stabilnosti, Veliki orijent Francuske bilježi stalni rast članstva. Broj članova povećao se s oko 31.000 (1990.)[46] na približno 52.000 (2015.), od čega je oko 2.000 žena.[47][48]

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je govorio na obilježavanju 250. obljetnice Velikog orijenta u studenom 2023. godine.[49]

Ustroj

[uredi | uredi kôd]












Odnos članova u Velikom orijentu Francuske (kolovoz 2024.)[50]

██ Žene (12,78 %)

██ Muškarci (87,22 %)

Sjedište Velikog orijenta Francuske je u Parizu.

Lože

[uredi | uredi kôd]

U Velikom orijentu Francuske lože su "slobodni i suvereni" subjekti. Čineći osnovnu jedinicu upravljanja, koja se provodi prema načelu "jedna loža, jedan glas", one su jedine strukture organizacije ovlaštene uvoditi nove članove.[51]

Veliki orijent u kolovozu 2024. godine ima ukupno 1.426 loža, a od toga:[50]

Ove lože su podijeljene u 17 regija:[52]

  • Regija 01 "Antili, Gijana i Karibi" (Région 01 – Antilles-Guyane-Caraïbe)
  • Regija 02 "Alpe i Azurna obala" (Région 02 – Alpes-Côte d’Azur)
  • Regija 03 "Afrika, Azija, Amerike, Pacifik, Oceanija i otoci svijeta" (Région 03 – Afrique-Asie-Amériques-Pacifique-Océanie et Île du Monde)
  • Regija 04 "Champagne-Ardenne, Alzas, Lorena i lože u Njemačkoj" (Région 04 – Champagne-Ardenne-Alsace-Lorraine et L.L. d’Allemagne)
  • Regija 05 "Središnja Francuska" (Région 05 – Centre)
  • Regija 06 "Istočna Francuska i lože u Švicarskoj" (Région 06 – Est et Loges de Suisse)
  • Regija 07 "Pariška regija" (Région 07 – Île de France) – nadležna za Île-de-France
  • Regija 08 "Languedoc-Roussillon" (Région 08 – Languedoc-Roussillon)
  • Regija 09 "Zapadna Francuska" (Région 09 – Ouest)
  • Regija 10 "Nord–Pas-de-Calais, Pikardija i lože u Engleskoj" (Région 10 – Nord-Pas de Calais-Picardie et L.L. d’Angleterre)
  • Regija 11 "Pariz I" (Région 11 – Paris I)
  • Regija 12 "Pariz II" (Région 12 – Paris II)
  • Regija 13 "Pariz III" (Région 13 – Paris III)
  • Regija 14 "Pariz IV i lože u istočnoj Europi" (Région 14 – Paris IV et Loges d’Europe de l’Est)
  • Regija 15 "Provansa, Alpe, Korzika te lože na Sardiniji i u Italiji" (Région 15 – Provence-Alpes-Corse et L.L. de Sardaigne et d’Italie)
  • Regija 16 "Jugozapadna Francuska" (Région 16 – Sud-Ouest)
  • Regija 17 "Južna Francuska i lože u Španjolskoj" (Région 17 – Sud et Loges d’Espagne)

U studenom 2018. godine pod okriljem Velikog orijenta djelovalo je 139 loža diljem svijeta, uključujući francuske prekomorske departmanime i zajednicame, i to:[53]

Vidi još: Veliki orijent Francuske na Balkanu

Lože u Europi izvan Francuske

Na kraju 2024. godine Veliki orijent Francuske ima 63 lože u Europi izvan Francuske.[50] Neke od ovih loža su:

  • Loža "Constante Alona" br. 138, Alicante (1870./2002.)[54]
  • Loža "Rosario de Acuña" br. 1563, Gijón (2004.)[55]
  • Loža "Svjetlo Atlantika" br. 1565, Las Palmas de Gran Canaria (2003.)[56]
  • Loža "Heraklo" br. 2136, Málaga (2007.)[57]
  • Loža "Pitagora" br. 2138, Málaga (2013.)[58]
  • Loža "7. travnja" br. 2141, Madrid (2004.)[59]
  • Loža "Mozart" br. 2142, Madrid (2004.)[60]
  • Loža "Svjetlo Levanta" br. 2582, Murcia[61]
  • Loža "Antonio Machado" br. 4848, Marchena, Sevilla (2014.)
  • Loža "Tartešani" br. 4851, Sevilla (2010.)[62]
  • Loža "Blasco Ibáñez" br. 5169, Valencia[63]
  • Loža "Bratstvo" br. 6006, Veliko Trnovo
  • Loža "Istina" (Loge La Vérité) br. 6008, Skoplje (2003.)
  • Loža "Gabriel Narutowicz" br. 6009, Krakov
  • Loža "Moskva" (Loge Moscou) br. 6018, Moskva (1997.)[64]
  • Loža "Vjernost" br. 6021, Beograd[65] (2002.)
  • Loža "Zora" br. 6022, Beograd[65] (1992.)
  • Loža "Ujedinjenje" br. 6023, Beograd[65] (2005.)
  • Loža "Sveti Sava" br. 6024, Beograd[65]
  • Loža "Astreja" br. 6032, Sankt-Peterburg[64]
  • Loža "Nikola Tesla" br. 6033, Banja Luka (2013.)
  • Loža "Svjetlost" br. 6034, Sofija
  • Loža "Nada" br. 6037, Varšava (2021.)
  • Loža "Bratstvo na Olzi" br. 6042, Cieszyna (2021.)
  • Loža "Zvijezda mora" br. 6043, Gdanjsk (2021.)
  • Loža "Sloboda" br. 6046, Moskva (2022.)[64]
  • Loža "Kamen na Łyni" br. 6047, Olsztyn[66]
  • Loža "Bijela akacija" br. 6048, Sankt-Peterburg (2022.)[64]
  • Loža "Hiram" br. ??, London (1899.)[67]
  • Loža "Mare Nostrum" br. ??, Barcelona (2009.)[68]
  • Loža "Sloboda savjesti" (engl. Freedom of Conscience Lodge) br. ??, London (2010.)[69]
  • Loža "Sveti Napoleon" (Loge Saint Napoléon) br. ??, Amsterdam (1810./2017.)
  • Loža "Ivan pl. Zajc" br. ??, Rijeka (2019.)

Uprava

[uredi | uredi kôd]
Princ Louis-Philippe II. u odori velikog majstora.
Podrobniji članak o temi: fr:Liste des dirigeants du Grand Orient de France

Velikim orijentom Francuske upravlja velika majstor (Grand maître) koji se bira na trogodišnje razdoblje. Među dosadašnjim velikim majstorima su:

Međunarodna suradnja

[uredi | uredi kôd]

Veliki orijent Francuske je član nekoliko međunarodnih saveza:[70][71]

Također, ova veliki orijent potpisao je povelje o prijateljstvu i međusobnom priznavanju s preko stotinu francuskih ili stranih velikih loža/orijenata,[50] među kojima su i Velika nacionalna loža Hrvatske, Veliki orijent Slovenije, Velika ženska loža Francuske, Veliki orijent Rumunjske i drugi.

Obredi

[uredi | uredi kôd]

Povijesni obred Velikog orijenta je francuski obred. To je izvorni obred svih loža, oni koji prakticiraju njegovu specifičnu verziju ili neki drugi obred imaju koristi od dvostrukog prava.

Većina loža (oko 900) prakticira francuski obred, i to po njegovoj "Groussier" inačici. Oko 300 loža radi druge obrede za koje Veliki orijent ima prava, i "plave lože" i "visoke stupnjeve". Obredi koji se prakticiraju su:

Pridružena tijela i redovi

[uredi | uredi kôd]
Vrhovno vijeće Škotskog obreda

Veliki orijent Francuske, nositelj neprenosivih patenata raznih obreda, upravlja "simboličkim" stupnjevima plave lože (učenik, pomoćnik i majstor) i delegira upravljanje visokim stupnjevima. Od 1999. godine upravljanje provodi u pet pridruženih tijela i redova, od kojih svaki predstavlja jedan obred, a na temelju potpisanih konkordata. Do 1998. godine postojala je organizacija pod nazivom Veliki kolegij obreda (Grand Collège des Rites) koji se sastojao od organa koji su odgovarali raznim obredima koji su se prakticirali u Velikom orijentu.

Od 1998. godine ova tijela i redovi su:[72]

  • Veliki generalni kapitul Velikog orijenta Francuske (Grand Chapitre général du Grand Orient de France) – nadležno za rad Francuskog obreda;
  • Vrhovno vijeće Škotskog obreda (Grand Collège des Rites écossais)[73] – nadležno za rad Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda;
  • Veliki neovisni priorat Francuske od Velikog orijenta Francuske (Grand Prieuré Indépendant de France du Grand Orient de France)[74] – nadležno za rad Ispravljenog škotskog obreda;
  • Egipatski veliki red Velikog orijenta Francuske (Grand Ordre égyptien du Grand Orient de France)[75] – nadležno za rad Obreda Memfisa-Mizraima;
  • Vrhovni veliki kapitel drevne masonerije Yorka (Suprême Grand Chapitre de l'ancienne maçonnerie d'York)[76] – nadležan za rad Yorčkog obreda.

Ove tijela i redovi imaju jedinu misiju upravljanja visokim stupnjevima i čuvanja obreda koji se prakticiraju unutar njihove nadležnosti. Posljedično, oni nemaju hijerarhijski autoritet nad plavim ložama koje prakticiraju njihov obred.

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Louis de Pardaillan de Gondrin (1707. – 1743.), drugi vojvoda od Antina, izabran je za "velikog i doživotnog općeg meštra zidara u Kraljevini Francuskoj". Točno vrijeme njegova izbora ostaje predmet povijesnih rasprava: pojedini autori navode 24. lipnja 1738. godine, dok drugi smatraju da se dogodio 1740. Nekoliko povjesničara taj događaj smatra trenutkom nastanka Velike lože Francuske, iako se točan naziv „Grande Loge de France“, koji se nakratko pojavio još 1737. godine, ne može s pouzdanošću potvrditi prije 1756. godine.[1]
  2. ↑ Već 1791. godine, svećenik Lefranc započeo je s napadima na slobodno zidarstvo, a od 1798. godine te su optužbe postale poznate zahvaljujući djelu Augustina Barruela Memoari koji će poslužiti povijesti jakobinizma, u kojem je autor razvio teoriju o slobodnim zidarima kao organizatorima Francuske revolucije i začetnicima protukršćanske zavjere.
  3. ↑ Tijekom Francuske revolucije uzeo je ime Philippe Égalité (Filip Jednakost), a tijekom Jakobinske diktature bio je pogubljen giljotinom 6. studenoga 1793. godine.
  4. ↑ Salva je u terminologiji slobodnog zidarstva ritualizirani oblik pljeska koji se izvodi sinkronizirano i u savršenom redoslijedu. Njome se obilježava početak i završetak rada lože, a njezin ritam i oblik razlikuju se prema stupnju i obredu kojim se loža koristi.
  5. ↑ Teritorijalna mreža Velikog orijenta Francuske u to je vrijeme bila neusporediva – nijedna politička stranka ni interesna skupina nije raspolagala tako razgranatom strukturom i društvenim utjecajem, osim Katoličke Crkve, koja je jedina imala usporedivu prisutnost u svim dijelovima zemlje.
  6. ↑ Unatoč pokušaju Babaud-Laribièrea, nasljednika generala Mellineta na dužnosti velikog meštra, koji je 1. kolovoza u službenom priopćenju izričito distancirao Veliki orijent Francuske od revolucionarnog pokreta, organizacija nije uspjela izbjeći sumnju vlasti i javnosti zbog svoje bliskosti s republikanskim i progresivnim idejama.[26]
  7. ↑ Velika loža Francuske također je snažno podržala proces odvajanja Crkve od države, dijeleći s Velikim orijentom Francuske laicistička načela i nastojeći potvrditi neovisnost slobodnog zidarstva od vjerskih utjecaja.
  8. ↑ Istodobno su sve tadašnje velike lože u Francuskoj izrazile podršku tom procesu, nastupajući ujedinjeno u obrani laičkih i republikanskih vrijednosti koje su činile temelj njihova djelovanja.
  9. ↑ Iako je Pierre Brossolette u trenutku rata pripadao jednoj loži Velikog orijenta Francuske, prvotno je bio iniciran u Velikoj loži Francuske te je bio član jedne lože savršenstva koja je djelovala pod okriljem Vrhovnog savjeta Francuske.
  10. ↑ Michel Dumesnil de Gramont, veliki meštar Velike lože Francuske, izjasnio se protiv takvih odluka, u nadi da će njegova obedijencija biti priznata od strane anglosaksonskog bloka, koji je zastupao konzervativniju, teističku i regularnu tradiciju slobodnog zidarstva.[42]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Paul, Naudon. 1981. Histoire générale de la franc-maçonnerie. II. izdanje. PUF. Pariz. ISBN 9782130372813
  2. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 8.
  3. ↑ Dachez 2003, str. 63-66.
  4. ↑ Kerjan 2014, str. 68-71.
  5. ↑ Kerjan 2014, str. 112.
  6. ↑ Bernheim, Alain. The history of the present Grand Lodge of France revisited. freemasons-freemasonry.com. Pristupljeno 21. kolovoza 2023.
  7. ↑ Kerjan 2014, str. 116-117.
  8. ↑ Ligou 2017, str. 896.
  9. ↑ Kerjan 2014, str. 118-119.
  10. ↑ Humanisme 2012, str. 11.
  11. ↑ Kerjan 2014, str. 131.
  12. ↑ Kerjan 2014, str. 138.
  13. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 15.
  14. 1 2 3 Bauer i Mollier 2012, str. 17.
  15. ↑ Ligou 2017, str. 200.
  16. ↑ Amiable, Louis; Porset, Charles. 1989. Une loge maçonnique d'avant 1789, la loge des Neuf Sœurs : étude critique (PDF) (francuski). Les Éditions Maçonnique de France. Pariz.
  17. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 18.
  18. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 21.
  19. ↑ Kerjan 2014, str. 232.
  20. ↑ Bernardin 1910, str. 186-187.
  21. 1 2 3 4 Humanisme 2012, str. 12.
  22. ↑ Humanisme 2012, str. 13.
  23. ↑ Marcos 2012, str. 88.
  24. 1 2 3 4 5 Humanisme 2012, str. 15.
  25. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 50-51.
  26. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 51.
  27. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 49.
  28. ↑ Naquet, Emmanuel. 2006. Tartakowsky, Danielle; Tétard, Françoise (ur.). Ligue des Droits de l'Homme, syndicalisme et syndicats dans le premier xxe siècle. Syndicats et associations. Presses universitaires de Rennes: 371–379
  29. ↑ Universités populaires. vrijmetselaarsgilde.eu (francuski). Pristupljeno 9. listopada 2025.
  30. ↑ Bérel, Jean-François. 23. listopada 2014. La formation du Grand Orient de France en 1773. Chroniques d’histoire maçonnique (francuski). Institut d’'études et de recherches maçonniques. 74: 80
  31. 1 2 Humanisme 2012, str. 16.
  32. ↑ Stone, Judith F. 1985. The Search for Social Peace: Reform Legislation in France, 1890-1914 (engleski). SUNY Press. str. 79. ISBN 9781438421384
  33. 1 2 Bauer i Mollier 2012, str. 56.
  34. 1 2 Bauer i Mollier 2012, str. 57.
  35. ↑ Bauer, Alain. Maçons d'hier, maçonnerie d'aujourd’hui. Humanisme (francuski). 261-262-263: 101
  36. ↑ Bidegain 1905, str. 115.
  37. ↑ Bidegain 1905, str. 243.
  38. ↑ Dachez, Roger; Petillot, Jean-Marc. 2021. [2010.] Le rite écossais rectifié (francuski). Humensis. Pariz. str. 71. ISBN 9782715409255
  39. 1 2 3 Humanisme 2012, str. 18-19.
  40. 1 2 Bauer i Mollier 2012, str. 60.
  41. ↑ Marcos 2012, str. 121.
  42. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 68.
  43. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 71.
  44. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 74.
  45. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 104.
  46. ↑ Bauer i Mollier 2012, str. 110.
  47. ↑ Koch, François. 2014. La grande histoire des francs-maçons (francuski). L'Express. str. 33. ISBN 9782824400358
  48. ↑ Daniel Keller élu à la tête du Grand Orient de France: "Une femme sera un jour Grand Maître". corsematin.com (francuski). 3. rujna 2013. Pristupljeno 8. listopada 2025.
  49. ↑ Lafon, Cathy. 8. studenoga 2023. Le Grand Orient de France fête ses 250 ans: d’où vient la franc-maçonnerie? [Veliki orijent Francuske slavi svoju 250. obljetnicu: odakle dolazi masonerija?]. sudouest.fr (francuski). Pristupljeno 12. travnja 2024.
  50. 1 2 3 4 Être acteur de la transformation sociétale. godf.org (francuski). Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2024. Pristupljeno 22. prosinca 2025.
  51. ↑ Arcizet, Guy. 2012. Trois siècles de franc-maçonnerie. Humanisme (disertacija). Hors série. Conform édition izdanje
  52. ↑ Et dans la Monde. (Re)Penser la Politique Internationale du Grand Orient de France: 2018-2019 (PDF) (francuski). Veliki orijent Francuske. 2019. str. 4
  53. ↑ Et dans la Monde. (Re)Penser la Politique Internationale du Grand Orient de France: 2018-2019 (francuski). Veliki orijent Francuske. 2019. str. 5
  54. ↑ Logia Constante Alona (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 19. travnja 2020.
  55. ↑ Logia Rosario de Acuña. asturmason.es (španjolski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  56. ↑ Logia Luz Atlántica. luzatlantica.org (španjolski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  57. ↑ Respetable Logia Heracles n. 2136. logiaheracles.es (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 9. veljače 2015. Pristupljeno 1. travnja 2024.
  58. ↑ Resp.·. Log.·. Pitágoras – Málaga. logia-pitagoras-godf.org (španjolski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  59. ↑ BIENVENIDOS A LA LOGIA. logiasietedeabril.org (španjolski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  60. ↑ Logia de Madrid, mixta, adogmática y liberal. logiamozart.info (španjolski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  61. ↑ Resp.·.Log.·. Luz de Levante – Murcia. masoneriamurcia.org (španjolski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  62. ↑ ¡Bienvenidos a Tartessos!. logia-tartessos-godf.org (španjolski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  63. ↑ Bienvenida/o a la página Web de la Respetable Logia: Blasco Ibáñez de Valencia. masoneriavalencia.com (španjolski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  64. 1 2 3 4 Настоящее время. logemoscou.org (ruski). Pristupljeno 17. listopada 2024.
  65. 1 2 3 4 Ложе Великог Оријента Француске у Србији. godf-serbie.org (srpski). Inačica izvorne stranice arhivirana 9. prosinca 2018. Pristupljeno 1. travnja 2024.
  66. ↑ Wolnomularska Loża Misyjna Kamień nad Łyną na Wschodzie Olsztyna. kamiennadlyna.pl (poljski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  67. ↑ La loge Hiram. logehiram.org.uk (francuski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  68. ↑ Bienvenido a la Logia Barcelona Mare Nostrum. barcelonamarenostrum.org (španjolski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  69. ↑ Freedom of Conscience Lodge. lodgefoc.com (engleski). Pristupljeno 1. travnja 2024.
  70. ↑ European Masonic Alliance - Members. ame-ema.eu. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. srpnja 2025. Pristupljeno 16. svibnja 2023.
  71. ↑ Membres of CLIPSAS. clipsas.org (engleski). Pristupljeno 17. kolovoza 2023.
  72. ↑ Les Juridictions. godf.org (francuski). Inačica izvorne stranice arhivirana 4. listopada 2023. Pristupljeno 23. kolovoza 2023.
  73. ↑ Grand Collège des Rites Écossais. grand-college-des-rites-ecossais.fr (francuski). Pristupljeno 24. kolovoza 2023.
  74. ↑ Grand Prieuré Indépendant de France. gpi-france.fr (francuski). Pristupljeno 24. kolovoza 2023.
  75. ↑ Grand Ordre Egyptien du Grand Orient de France. grandordreegyptien.net (francuski). Pristupljeno 24. kolovoza 2023.
  76. ↑ Suprême Grand Chapitre de l’Ancienne Maçonnerie d’York, Maçonnerie de la Marque et de l’Arc Royal du Grand Orient de France. sgcyork-godf.org (francuski). Inačica izvorne stranice arhivirana 8. rujna 2024. Pristupljeno 24. kolovoza 2023.

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Veliki_orijent_Francuske&oldid=7400190"