Sabirni logor Jasenovac

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ulaz u Jasenovac
Zatvorenici u logoru
Žrtve logora

Sabirni logor Jasenovac bio je najveći sabirni logor i logor smrti[1][2][3][4][5] u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sabirni logori osnovani su kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i ubojstva velikog broja: Srba, Židova, Roma i Hrvata (protivnika ustaškog režima). Sabrini logori nastali su kao rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).

Podaci Javne ustanove Spomen područje Jasenovac iz 2012. godine govore o više od 83 tisuće žrtava u logoru Jasenovac i obližnjem logoru Stara Gradiška. Više autora smatra taj broj prevelikim; drugi pak govore o više stotina tisuća žrtava logora.

Zakonske odredbe

Prve zakonske odredbe nove države odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH. Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Za provođenje ovih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima. Oni su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja i deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa ili bez sudbenih presuda, uvjetovala su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.

Sabirni logor Jasenovac

Sabirni logor Jasenovac sačinjavalo je nekoliko logora osnovanih u kratkim vremenskim razmacima, na većoj ili manjoj udaljenosti od samoga mjesta Jasenovac. Pripremni radovi za osnivanje novog logora započeli su najkasnije 24. srpnja 1941. kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Iako se spominje mjesto Jasenovac, prvi zatočenici dopremani su u Logor I, pokraj sela Krapje, i u Logor II, koji se nalazio u blizini sela Bročice. Ova prva dva logora ubrzo su rasformirana zbog čestih poplava rijeke Veliki Strug koje se onemogućavale rad zatočenika i boravak u logorima, a preživjeli zatočenici preseljeni su u novoosnovani Logor III Ciglana, smješten nedaleko mjesta Jasenovac, uz rijeku Savu, gdje je već postojao industrijski kompleks. Uz ovaj najveći, a po svojoj funkciji centralni, postupno su formirani i drugi dijelovi logora: radna grupa Kožara, osnovana 1942. godine u samom mjestu Jasenovac, logor Stara Gradiška, drugi po veličini logor, smješten unutar objekta bivše kaznionice, te logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci. Ovaj jedinstveni kompleks logora, uređen po uzoru na sabirne logore Trećeg Reicha, službenog imena "Ustaška obrana Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac", bio je pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe (UNS-a), odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija, te uprava i osiguranje logora.[nedostaje izvor]

Sabirni logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao kroz cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno sabirni (u njega su se upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi), radni ("najveća tvornica" u NDH s besplatnom radnom snagom),[nedostaje izvor] kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela) i zarobljenički (zarobljeni partizani i četnici), te logor smrti. Bio je gubilište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (komunisti, članovi HSS-a i dr.).

Josip Broz Tito vlastoručno je nadopisao na jednom dokumentu 31. ožujka 1942. godine naredbu: „Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.“ Ne znajući za naredbu druga Tita, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Ipak, uza svu volju i pokušaje partizanskih jedinica, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora, ali je u ljeto 1943. godine Protučetnički bataljon VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića, uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac uspio spasiti četrdeset židovskih logoraša. [6]

Zagrebački nadbiskup, blaženik Alojzije Stepinac osudio je postojanje ovog logora i svih njemu sličnih. Javno je kazao za tadašnje logore, a posebno Jasenovac, da je to sramota za hrvatski narod i da će zbog toga hrvatski narod itekako ispaštati.[7][8]

Kraj logora

Sustav logora Jasenovac

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina.[nedostaje izvor] Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja, a 22. travnja dio posljednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preživjelo 106 zatočenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.[9]

U napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, 2. odnosno 3. svibnja 1945. godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije Jugoslavenske armije. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločina do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. svibnja 1945. godine.[10] Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. svibnja 1945.[10] Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.[10] Mjesec dana kasnije, 18. lipnja, kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.[10] Skrivajući se iza teških nedjela koje je ovdje počinio osovinski satelitski režim i koje je javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac, jugokomunistički je režim nastavio služiti se kapacitetima ovog logora sve do 1947./1948. godine. Ova je činjenica skoro više od pola stoljeća bila tajnom za koju je znao samo vrh vlasti, osoblje logora, okolni stanovnici i obitelji preživjelih logoraša. I nakon toga, komunističko korištenje kapaciteta ovog logora bilo je znanstvenim tabuom.

Sabirni logor Jasenovac je stoga bio logor dva totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Raščišćavanje logorskog prostora trajalo je sve do 1951.[11]

Broj žrtava

Spomenik žrtvama logora

2013. godine daje dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest pregled procjena o broju žrtava logora Jasenovac:

  • 800.000 umorenih osoba, procjenjuje se u propagandnoj knjižici "Dokumenti ustaškog terora: Koncentracioni logori" objavljenoj 1944. god. u izdanju Vjesnika Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske,
  • najmanje 600.000 ubijenih u logoru Jasenovac, procjena je koju Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) iznosi potkraj 1945. godine Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu,
  • 500.000 do 600.000 osoba koje su izgubile život u logoru Jasenovac, procjena je u izvješću "Zločini u logoru Jasenovac", kojega Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sastavlja 1946.godine,
  • prema poimeničnim podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske iz 1947., u logorima NDH život su izgubile 25.773 osobe s današnjeg područja Republike Hrvatske (dakle, ne i s područja BiH, odakle su ljudi također dovođeni u Jasenovac); od toga u Jasenovcu 15.792, te u Staroj Gradiški 2.927,
  • prema najsustavnijem jugoslavenskom popisu, kojeg je 1964. god. objavila Komisija za popis žrtava rata Saveznog izvršnoj vijeća (vlade) SFR Jugoslavije, u logoru Jasenovac je stradalo 59.188 ljudi, a u Staroj Gradiški daljnjih 9.587, od čega 33.944 Srba, 9.044 Židova, 6.546 Hrvata i 1.471 Rom. Taj popis nije dao "očekivani broj", pa je stavljen pod embargo i nije se uopće spominjao do kraja komunističke vladavine: podaci iz tog zabranjenog statističkog istraživanja objavljeni su tek 1997. god. (sumarni podaci kod Muzeja žrtava genocida u Beogradu) i 1998. godine (cjelokupni popis, kod Bošnjačkog instituta u Sarajevu). Na temelju više studija koje su objavili hrvatski historičari u razdoblju 2008. - 2013. godine, V. Geiger iznosi kako se i u poimeničnim podacima iz 1964. god. mogu opaziti grube greške, te se među navodnim žrtvama Jasenovca nalaze osobe za koje se može utvrditi da su poginule ili umrle na drugim mjestima - kao žrtve savezničkih bombardiranja, kao logoraši u njemačkim logorima, kao žrtve četničkih pokolja, kao preminuli u zbjegovima u El Shattu i u južnoj Italiji, čak među partizanima poginulima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, te među poginulim pripadnicima domobranskih i ustaških postrojbi,
  • Spomen-područje Jasenovac 2013. godine objavljuje dopunjeno i revidirano izvješće utemeljeno na podacima iz jugoslavenskog popisa 1964. god, u kojem se govori o 83.145 žrtava, od toga 47.627 Srba, 16.173 Židova, 13.116 Roma i 4.255 Hrvata,
  • od tri konzultirana udžbenika povijesti za 8. razred osnovne škole koji su u Republici Srbiji bili korišteni 2010. god., u jednom se govori o 600.000 ubijenih, u drugome od 500.000 do 600.000, a u trećem o 73.000 "do sada evidentiranih" žrtava logora Jasenovac,
  • na "5. međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu" održanoj u Banja Luci 2011. godine, donesena je "Deklaracija o genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u Drugom svjetskom ratu" gdje se govori "da je Hrvatska država, zajedno sa Rimokatoličkom crkvom izvršila genocid nad pravoslavnim Srbima, Jevrejima i Romima u periodu od 1941.do 1945. godine. Posle strašnog i užasnog mučenja, ubili su preko 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma. Među žrtvama je bilo 110.000 male dece. Žrtve su ubijane maljem, klane, bacane u užareno grotlo Pacilijeve peći, kuvan je sapun od žrtava, vađena su nerođena deca iz utroba majki, nabijana su deca na bajonete, odsecane su dojke ženama, silovane su devojčice, devojke i žene, Hrvati su prodavali ‘srpsko meso – 1 dinar kilogram’ itd. Daleko bi nas odvelo nabrajanje svih načina mučenja i ubijanja žrtava. Prema američkim izvorima preko 1400 rimokatoličkih sveštenika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vršilo je lično mučenje, ubijanje, silovanje, pljačkanje i nasilno pokrštavanje. Zločine su činili obični građani Hrvati, domobrani, križari, prosvetni radnici, seljaci, službenici, intelektualci i svi drugi." [12]

Međunarodni izvori govore o:

  • najmanje 85.000 žrtava, brojka koju navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance),[13]
  • 77.000 - 99.000 žrtava, brojka koja se navodi u United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu.[14]

Nakon rata jedan od zapovjednika logora i bivši franjevac Miroslav Filipović je priznao (osuđen je na smrt vješanjem u Beogradu 1946. godine) da je osobno ubio 100 zarobljenika i prisustvovao masovnim egzekucijama mnogih drugih. Procjenio je da je pod njegovim zapovjedništvom likvidirano oko 20.000-30.000 zarobljenika u glavnom jasenovačkom logoru. Rekao je da su zarobljenici često bili postavljani iznad pripremljenih rovova gdje je svaki od njih zatim ubijen udarcem malja[15]. Filipović nadalje govori o svojem zapovijedanju Starom Gradiškom, zatvoreničkim logorom primarno za žene koji je bio označen kao logor V u sustavu Jasenovca:

Wikicitati Bio sam u Staroj Gradiški od kraja listopada 1942. do 27. ožujka 1943. Tijekom tog vremena vršene su masovne likvidacije, obično izvan logora, primjerice u Mlaki i Jablancu, no neki su slani također u Jasenovac. Ta masovna ubijanja izvoeđna su po naredbi Matkovića Ivice, te je na taj način poslano 2.000-3.000 ljudi. 16. travnja 1945. vratio sam se u Jasenovac gdje sam ostao do kraja. Znao sam da su u to vrijeme leševi zarobljenika u Gradini bili ekshumirani i spaljivani radi prikrivanja tragova onoga što se činilo. Nisam sudjelovao u likvidaciji posljednjih zarobljenika, već samo u ekshumaciji.[15]
()

Veći broj autora, kako znanstvenika, tako i publicista, sudjeluje u kritičkim raspravama o broja žrtava u Jasenovcu: jedna od dobro argumentiranih polemika bilježi se između Igora Vukića - čija je obitelj bila zatočena u Jasenovcu, te koji dokazuje kako poimenični popis Javne ustanove Spomen područje Jasenovac sadrži mnoštvo osoba koje nisu ubijene u Jasenovcu (među njima i ime Vukićevog pradjeda)[16] i Milana Radanovića, koji optužuje I. Vukića da u svojem radu namjerno prešućuje dijelove konzultirane građe.[17]

Demografska istraživanja

Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću proizlazi da je u Jasenovcu stradalo oko 83.000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma)[18], dok je dr. Kočović došao do procjene da je u Jasenovcu život izgubilo oko 70.000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima.

Antropološka istraživanja

Šezdesetih godina prošlog stoljeća izvođena su tzv. antropološka istraživanja u radnom logoru Jasenovac koji su trebala dokazati masovna ubijanja u radnom logoru Jasenovac. Nakon temeljitih istraživanja pronađen je samo 481 kostur za kojih je većina utvrđena da su umrli od epidemijskih bolesti. Od 9.-17. travnja 1964. godine, istraživanja je vodio A. Šercelj čija je svrha bila fizički odrediti grobišta kako bi se potom mogla vršiti otkopavanja. Tada je na 100 mjesta za koje se smatralo da su masovne grobnice napravljeno 130 bušotina iz kojih su uzeti uzroci iz tla.[19] U većini sondi nisu pronađene kosti niti bilo kakav materijal koji bi ukazivao na grobišta pa su antropolozi koji su od 22. do 27. lipnja provodili otkopavanja izjavili: „mi smo otvarali sonde samo tamo gdje su bušotine pokazale gde ima skeletnog (kosturnog) materijala “[20]. Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada. [21][22]

U Gradini je otkopano i obrađeno sedam „sondi“ od toga je čega su u 6 pronađeni ostatci ljudskih kostiju, a u jednoj uporabni predmeti. Utvrđeno je da se u svih 6 grobnica nalaze posmrtni ostatci 289 (slovima: dvjestoosamdesetdevet) osoba. Nakon toga su antropolozi prešli na lijevu stranu Save gdje su iskopali 24 sonde. „U 15 sondi nađeni su skeleti (hr: kosturi) žrtava, a u jednoj sondi bili su isključivo zakopani ostaci odijela, obuće i ličnih predmeta. Sedam ostali sondi bilo je prazno“ "[23] Tih 15 sondi u kojima su pronađeni kosturi odnosilo se na dvanaest „masovnih“ grobnica, a u zapisniku antropologa zaključeno je „Ukupno smo iskopali 192 (slovima: stodevedevedestdva) skeleta i to 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih kao i 20 skeleta za koje nismo mogli da utvrdimo pol. Oštećenih skeleta nije bilo mnogo zato smatramo da su u grobnicama zakopani logoraši koji su umrli u logoru." [24]

Istraživanja su bila neočekivana i glede broja pronađenih kostura i njihova neoštećenost pa su nakon toga izvedena još bušenja s „73 sonde nasumice, različitih otvora (presjeka), ali bez pozitivnih rezultata“ . Tako u izvješću stoji „Ova sonda je kopana kod table s natpisom 'Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava', a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura“. [25][26]

"Poslijeratni logor Jasenovac"

2012. god. dr. Stjepan Razum iznosi kako postoje dokazi kako su nakon II. svjetskog rata komunističke vlasti nastavile koristiti jasenovački logor, u kojem su navodno ubijale protivnike komunističkog režima. S. Razum - koji poslije predvodi inicijativu za osnivanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac - ujedno iznosi svoju ocjenu da uopće nema dokaza za masovna stradanja zatvorenika u Jasenovcu za vrijeme kada su njima upravljale vlasti NDH.[27]

Navode o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu potvrđuju preživjeli zatvorenici tog komunističkog logora Dragan Ercegovac[28], također Boško Dragičević, Ivan Javor, Matija Helman Slavko Bašić i dr. Ivo Paspa čija pripovijedanja prenosi Stanko Vukorep u knjizi "Preživjeli svjedoče" iz 2005. godine (knjiga govori o komunističkom teroru na kraju II. svjetskog rata i nakon njega).[29]

Javna ustanova Spomen područje Jasenovac u Priopćenju od 29. prosinca 2012. godine osuđuje izjave dr. Stjepana Razuma o postojanju poslijeratnog logora.[30]

Stipo PIlić objavljuje 2014. god. studiju u kojoj ocjenjuje da prikupljeni vjerodostojni podaci - izuzev iskaza očevidaca, presude sudova kojima se politički osuđenici upućuju na izdržavanje kazne u Jasenovac, te u arhivima dostupne isprave policijskih i drugih državnih tijela - potvrđuju postojanje logora u Jasenovcu 1945. - 1947., koje su vodile jugoslavenske vlasti. [31] O broju žrtava tog logora za sada nema mnogo podataka, ali rad P. Bašića i M. Keve objavljen 1997. godine ukazuje da je na okolnom području Sisak – Jasenovac – Nova Gradiška – Požega – Kutina u kontekstu komunističkog revolucionarnog terora nestalo između 5.000 i 8.000 ljudi, od kojih je jedan dio zacijelo pogubljen u Jasenovcu.[32]

JUSP Jasenovac na svoji internetskim stranicama (stanje 4. travnja 2015. god.) objavljuje tekst "Je li u Jasenovcu poslije ustaškog bio i partizanski (komunistički) logor?", u kojem se opisuje istraživanje koje je nakon 2002. god. obavila ta ustanova, intervjuiranjem mještana Jasenovaca koji se sjećaju razdoblja nakon II. svjetskog rata: navodi se tu da su krajem 1945. te do lipnja 1946. godine u Jasenovac dovođene grupe od po stotinjak ratnih zarobljenika radi raščišćavanja ruševina i drugih radova. Potom je, navodi se kod JUSP Jasenovac, iz velikog zarobljeničkog logora koje su komunističke vlasti sredinom 1946. god. osnovale u Viktorovcu kod Siska pod imenom "Zavod za prisilni rad Sisak" dovedeno u Jasenovac oko 600 zarobljenika; ti su ratni zarobljenici imali relativno uredni tretman, te su primali i posjete rodbine. Broj tih zarobljenika smanjio se u jesen 1947. na 170 - 180, da bi i zadnji bili odvedeni iz Jasenovca 1948. godine. Mještani Jasenovca se, međutim, sjećaju pojedinačnih likvidacija i ubijanja manjih skupina u okolnom području i u blizini bivšeg ustaškog logora III Ciglana (u šumi Zelenika i oko željezničke pruge); žrtve su bili povratnici ili bjegunci s Križnog puta i Bleiburga, osobe iz obližnjih krajeva koji su dobrovoljno ili prisilno bili u unovačeni u ustaše te su pri povratku kućama bili presretani i ubijeni. U svim izjavama mještana spominje se likvidacija zatočenika jedne kolone ratnih zarobljenika s Križnog puta, potkraj svibnja ili početkom lipnja 1945. u selu Trebež, oko 15 kilometara uzvodno od Jasenovca. Radilo se o ratnim zarobljenicima dovedenim na likvidaciju iz Zavoda za prisilni rad Sisak.[33]

Filmovi i knjige o Jasenovcu

  • Knjige
    • Josip Jurčević "Nastanak mita o Jasenovcu", Zagreb, 2005
    • Mladen Ivezić "Jasenovac - brojke", Zagreb, 2003
    • Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci "OGOLJELA LAŽ LOGORA JASENOVAC"; Zagreb, 2008

Povezani članci

Izvori

  1. JUSP Jasenovac: "Logor Jasenovac bio je višenamjenski koncentracijski logor, istovremeno i sabirni (u njemu su bili muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika/ca upućivan na prisilni rad u Treći Reich), radni, kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi zbog izvršenog kaznenog djela), zarobljenički (zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, kao i domobrani i četnici), ali prije svega bio je logor smrti." Preuzeto 3. rujna 2011.
  2. Wood, Nicholas. Unscrambling the History of a Nazi Camp. New York Times. pristupljeno 22. veljače 2012
  3. Death Tolls - Jasenovac
  4. Croatian holocaust still stirs controversy. BBC News (29. studenog 2001.). pristupljeno 29. rujna 2010
  5. Balkan 'Auschwitz' haunts Croatia. BBC News (25. travnja 2005.). pristupljeno 29. rujna 2010 “No one really knows how many died here. Serbs talk of 700,000. Most estimates put the figure nearer 100,000.”
  6. REAKCIJA NA POSJET PREDSJEDNIKA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE JASENOVCU
  7. Komemoracija kod Husine Jame (stranica neaktivna)
  8. Misa zadušnica za žrtve bačene u Husinu jamu, IKA, 3. rujna 2011., 13:46, IKA V - 134624/9
    "Isto tako, pogledajmo što je bilo loše i što je bilo antiljudsko u vrijeme NDH. Javno moramo priznati i pokajati se, jer blagopokojni kardinal mučenik Stepinac javno je kazao za tadašnje logore, a posebno Jasenovac, da je to sramota za hrvatski narod i da će zbog toga hrvatski narod itekako ispaštati"."
  9. "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 91-97. ISBN 953-99169-0-9
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 98. ISBN 953-99169-0-9
  11. http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica/1998%20Stefan%20ljubica%202%20kongres%20HZK_1998.htm
  12. "Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi)", Vladimir Geiger, Časopis za suvremenu povijest, Vol.45 No.2 Listopad 2013.
  13. "Operation Last Chance: Croatia", posjećeno 22. veljače 2015.
  14. "Holocaust Encyclopedia - Jasenovac", United States Holocaust Memorial Museum, pristupljeno 22. veljače 2015.
  15. 15,0 15,1 ZKH (op cit) Odlomak D-XXVI
  16. "Povijest nije crno-bijeli film", Igor Radanović kod "Kontra Press", 31. svibnja 2014. god.
  17. "'Glas Koncila': Pravdanje i relativizacija jasenovačke tragedije", Milan Radanović, kod "Kontra Press", 19. svibnja 2013.
  18. "Yugoslavia - Manipulations - With the Number of Second World War Victims", Hrvatski informacijski centar, 1993.
  19. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 214
  20. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 214
  21. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 60, Zagreb 2005 god.
  22. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 188
  23. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205
  24. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205
  25. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 200
  26. J. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 61, Zagreb 2005 god.
  27. "Dr. S. Razum: Dokaza o masovnom stradanju u Jasenovcu za vrijeme rata nema", Andrea Černivec za "Hrvatski tjednik" 9. kolovoza 2012.
  28. „U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“, "Hrvatski tjednik", 13. svibnja 2014.
  29. "ISTINA O TRI JASENOVAČKA LOGORA (10): 'Plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske'", Tomislav Vuković za "Glas Koncila" 20 (2082), 18. svibnja 2014.
  30. Savjet JUSP Jasenovac, Priopćenje: "Osuda izjave povjesničara i svećenika Stjepana Razuma", 29. KOLOVOZA 2012.
  31. "Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima", Stipo Pilić, "Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru", No.56 Prosinac 2014.
  32. "O problemu postojanja jasenovačkog logora nakon 1945.", Petar Bašić i Mario Kevo, "Radovi", Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 30, 1997., str. 307
  33. "PITAJU NAS - Je li u Jasenovcu poslije ustaškog bio i partizanski (komunistički) logor?" mrežne stranice JUSP Jasenovac, pristupljeno 4. travnja 2015.
  34. Jasenovac (1945.), dokumentarni film, http://www.clipshack.com/Clip.aspx?key=39BCEE61D026B76A

Literatura

Preuzeti su i prilagodeni tekstovi:

  • Nataša Mataušić, "O koncentracionom logoru Jasenovac, Informatica Museologica, 31(1-2)" MDC, Zagreb, 2000., str. 108-113.
  • Nataša Mataušić, "Koncentracioni logor Jasenovac - Izložba o počecima logorskog sustava, kolovoz 1941. - veljača 1942.", katalog izložbe, SPJ, 2002.
  • Nataša Mataušić, "Jasenovac 1941-1945. - Logor smrti i radni logor", SPJ, 2003.

Vanjske poveznice