Čakavsko narječje

Izvor: Wikipedija

Ovaj je članak dio niza o čakavskom narječju
Osobine fonologija leksik morfologija
Dijalekti buzetski jugozapadni istarski sjevernočakavski srednječakavski južnočakavski lastovski uredi

Čakavsko narječje (čakavština, čakavica) - jedno od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika, uz kajkavsko i štokavsko. Čakavsko narječje bilo je osnova prvog hrvatskog jezika javne uporabe, zasnivao se na dijalektu kraja, a značajan udio imali su tzv. crkvenoslavizmi.^[1]

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča.

Sadržaj 1 Rasprostanjenost 2 Razvoj 2.1 Suglasnici 2.2 Samoglasnici 2.3 Adrijatizmi 3 Osobine 3.1 Glasovi 3.2 Gramatika 3.3 Rječnik 4 Dijalekti 4.1 Buzetski 4.2 Jugozapadni istarski 4.3 Sjevernočakavski 4.4 Srednječakavski 4.5 Južnočakavski 4.6 Lastovski 5 Književnost 6 Čakavske primjese u inim hrvatskim narječjima 7 Reference 8 Literatura

[uredi] Rasprostanjenost

Današnje područje čakavštine znatno je manje negoli je bilo prije migracija izazvanih osmanskim osvajanjima velikoga dijela hrvatskoga jezičnog prostora, a čakavsko područje se i danas smanjuje pod pritiskom književnog standarda. Tako je prije jednog stoljeća, uoči 1. svj. rata čakavski govorilo blizu 1/4 Hrvata ili oko 23%, a danas dvostruko manje ili tek 12%, pa je to najugroženije narječje hrvatskog jezika, najbliže izumiranju.

Naseljavanjem govornika (novo)štokavštine čakavsko narječje je potisnuto s većega dijela dalmatinskog zaleđa i manjeg dijela priobalja, kao i djelova Like, Gacke, Krbave, Pokuplja i Gorskog kotara, tako da se danas uglavnom prostire jadranskim priobaljem (od Istre do Senja, između Zadra i Vodica, od Vinišća do donjih Poljica), s nekoliko štokavskih prijekida, i na većini otoka sjeverno od Pelješca (koji je na zapadu čakavski), u dijelu Like, Gacke, Gorskog Kotara i Istre te u Pokuplju sve do Karlovca. Izvan granica Republike Hrvatske čakavskih govora ima najviše u Austriji, manje u Mađarskoj i Slovačkoj (gradišćanskohrvatski govori).

I zajednica moliških Hrvata ima veze sa čakavštinom, jer se pokazalo da im govori imaju svojstva slična zabiokovskim štokavsko-čakavskim govorima. Također još ima malo čakavaca na jugu Crne Gore, npr. lučica Bigova (Trašte), uz neke tragove čakavštine i u drugim crnogorskim govorima (najnovija istraživanja crnogorskih lingvista). Polučakavski (s primjesom engleskog rječnika) još govore hrvatski iseljenici u Americi, najviše u udrugama naših ribara oko gradova New Orleans, Vancouver, San Pedro u Kaliforniji, itd.

U jednome dijelu čakavskoga područja umjesto ča govori se ca: najviše na otocima Visu, sjeverozapadni dio Brača (Milna), u gradu Hvaru s okolnim selima, pa na više kvarnerskih otoka (Susak, Lošinj, grad Cres i Beli, Baška, Rab, grad Pag itd.), a na kopnu najviše istočna Istra (Labin i Rabac s dvadesetak okolnih sela, Bakar, Trogir i donedavno u 20. stoljeću još Senj, Omiš, itd. To je takozvani cakavizam ili u domaćem govoru bodulska cakavica.

U okolici Buzeta se umjesto ča upotrebljava kaj.

Božidar Finka i Milan Moguš su po sljedećih osam kriterija^[2] odlučivali o pripadnosti govora čakavštini:

1. zamjenice ča i zač;
2. stara akcentuacija (sustav tri naglaska, čuvanje praslavenskog mjesta naglaska);
3. refleks tzv. jata (ě) (ikavski, ikavsko-ekavski);
4. čakavsko t’;
5. prijelaz starohrv. ę > a iza j, č i ž;
6. prijelaz starohrv. d’ > j;
7. kondicional bin-biš-bimo, bite;
8. izostanak afrikate dž.

Ponekad je za neki govor teško reći da li pripada čakavskom ili neko drugom narječju, zbog miješanja osobina.

[uredi] Razvoj

Čakavski se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili kajkavsko narječje, štokavsko narječje i slovenski dijalekti^[3], opisane u zapadni južni slavenski jezici.

Narječje se ukupno malo promijenilo od polaznog stanja, zbog čega se smatra arhaičnim. Na primjer, u velikom broju govora su očuvani stari naglasci^[4]:

• kratki á ("akut") npr. óko, nevésta, ōtác;
• dugi silazni â ("cirkumfleks") npr. ûši, gōstiôna, žlēbâc;
• dugi uzlazni ã ("neoakut") npr. žẽnska, pozãbjēn, papãr.

(Neki od ovih simbola će se ispravno prikazati samo ako imate podešen preglednik (browser) i instalirane ispravne fontove.)

Kao što se vidi, svaki naglasak može biti na bilo kojem mjestu u riječi, a samoglasnik prije i poslije može biti dug.

[uredi] Suglasnici

Stari glas t’ je očuvan, i dalje se u većini čakavskih dijalekata izgovara vrlo mekano; d’ je prešao u j: meja prema štok. međa. To se odnosi i na skupine št’ i žd’ (čak. gušćer, možjani)

[uredi] Samoglasnici

Stari ə (i u skupovima əl, ər) često nije nestajao u tzv. "slabom položaju", nego je od njega nastajalo a, a negdje i e: manon prema štok. mnom; slično kao u kajkavskom (menom).

Nazalno ę je postalo e, ali u nekim situacijama (ispred j, ž, č) je prešlo u a. Od glasa ě ("jat") nastalo je i, e, ili je u različitim dijalektima čakavskog.

[uredi] Adrijatizmi

Mnogi govori uz obalu dijele zajedničke promjene, koje se zovu zajednički adrijatizmi, kao što su:

• prijelaz m na kraju riječi u n: sedan, jesan;
• gubitak lj i prijelaz u j: jubav, poje;
• u jednom dijelu govora, izjednačivanje s i š, z i ž, rjeđe c i č ("cakavizam");
• pojednostavljivanje čk u št (maška) i slično.

[uredi] Osobine

[uredi] Glasovi

Detaljniji članak o ovoj temi: Fonologija čakavskog narječja

Glavnina dijalekata čakavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem čakavskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, ljevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe ►	labijalni		koronalni		dorsalni
▼ Način tvorbe	bilabijalni	labiodent.	alveolarni	postalv.	palatalni	velarni
nazali	m		n		nj
plozivi	p   b		t   d		ć *	k   g
frikativi		f	s   z	š   ž		h
afrikate			c	č *
aproksimanti		v			j
vibranti			r
lateralni aproks.			l

* Glas ć se izgovara dosta umekšano, upravo kao ť (palatalizirano t, približno kao tj), a č je izgovorom je između č i ć u štokavskom. Samoglasnici

(u izradi)

Postojanje slogotvornog r (izgovoren kao ar, er) - sarce, parsti, žerat.

Postojanje dvoglasa uo (u štokavskom samo o) - ruod, nuono, divjuok.

Izgovor samoglasnika, gdje je u štokavskom "a", kao "o", "u" ili u neki poluglas (u čokavskim i cokavskim narječjima) - posol (posao), jo (ja).

....

Glasovni skup šć (prema štokavskom št) - šćipunica, rašćika, u cakavizmu dijelom kao sc.

Glasovni skup žj (prema štokavskom žd) - možjani.

/l/ na kraju sloga (u štokavskom je u nom. -o) - posol, bil (u nekim južnijim narječjima je iza "i" jedva čujan, kao bi^l).

Glas j, gdje u štokavskom dolazi lj - divjok, jubav, judi.

[uredi] Gramatika

Detaljniji članak o ovoj temi: Morfologija čakavskog narječja

Aorist: bih-bis-bi-bismo-biste-bidu
, bin-biš-bi-bimo-bite-bi Nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu)

[uredi] Rječnik

Detaljniji članak o ovoj temi: Leksik čakavskog narječja

[uredi] Dijalekti

S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i drugim posebnim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo i hrvatske i strane dijalektologe tako da su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani: Hvar, Brač, Susak, Vrgada, Bakar, Trsat, Baška i drugi. Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora (Trogir, Sali, Labin, Crikvenica, Rab, Zlarin, Senj, Novi Vinodolski, Duga Resa, Karlovac i drugi), a najveći su (s preko 25.000 riječi) za Varoš u Splitu, Gacko polje i Baška na Krku. Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990), Ivan Belostenec (Gazofilacij; postumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge), Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).

Po naglasnome sustavu razlikuju se sljedeće skupine čakavskih govora:

1. s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska
2. s dvonaglasnim sustavom
3. s četveronaglasnim sustavom nalik štokavskom
4. s četveronaglasnim štokavskim sustavom
5. u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, Dalibor Brozović je podijelio čakavsko narječje na šest dijalekata:

naziv	odraz jata	rasprostranjenost
buzetski ili gornjomiranski	ekavski (zatv. e)	sjeverna Istra
jugozapadni istarski	ikavski	zapadna Istra
sjevernočakavski	ekavski	sjeveroistočna Istra, Kastavština, Rijeka, Cres
srednječakavski	ikavsko-ekavski	Dugi otok, Kornati, Lošinj, Krk, Rab, Pag, Vinodol, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa
južnočakavski	ikavski	Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta, okolica Splita i Zadra
lastovski	jekavski	Lastovo, Janjina na Pelješcu, Bigova na jugu Crne Core

[uredi] Buzetski

Detaljniji članak o ovoj temi: Buzetski dijalekt

Ovaj dijalekt se prostire u sjevernom dijelu Istre. Osnovne odlike koje ga razdvajaju od ostatka čakavskih dijelekata su u razvoju suglasnika^[5]:

• ě > ẹ (zatvoreno e);
• e, ę > otv. e; (kao u kajkavskom);
• u > ü;
• slogotvorno l > u;
• ǫ > a.

Dijalekt predstavlja prijelaz prema slovenskim i kajkavskim dijalektima. Neki ga smatraju dijelom kajkavskog, a u prošlosti ga je npr. Fran Ramovš smatrao rubnim slovenskim dijalektom.

[uredi] Jugozapadni istarski

Detaljniji članak o ovoj temi: Jugozapadni istarski dijalekt

Prostire se u zapadnom dijelu Istre južno od Mirne, dijalekt je nasao od naseljenika iz Dalmacije, koji su govorili južnočakavskim ili prijelaznim štokavsko-čakavskim govorom^[5].

[uredi] Sjevernočakavski

Detaljniji članak o ovoj temi: Sjevernočakavski dijalekt

Govori se u istočnoj Istri, okolici Žminja i Pazina, u Primorju do Bakra, na Cresu i sjevernom Lošinju. Osnovna odlika ovog dijalekta je prijelaz jata ě > e.

[uredi] Srednječakavski

Detaljniji članak o ovoj temi: Srednječakavski dijalekt

U ovom dijalektu jat je postao u e ili i, po sljedećim pravilima (tzv. pravila Meyera i Jakubinskoga)^[5]:

• ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ako iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e (leto, koleno, mera)
• u svim drugim slučajevima, prelazi u i (dica, vrime, rika, brig).

[uredi] Južnočakavski

Detaljniji članak o ovoj temi: Južnočakavski dijalekt

Osnovna odlika ovog dijalekta je prijelaz jata ě > i; s tim se naslanja na susjedne štokavske dijalekte.

[uredi] Lastovski

Detaljniji članak o ovoj temi: Lastovski dijalekt

Ovaj dijalekt je prijelaz prema štokavskim (i)jekavskim dijalektima.

[uredi] Književnost

Početci hrvatske pismenosti već od 11. stoljeća vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane (srednjovjekovne) hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče (Valunska ploča, Bašćanska ploča, Plominski natpis), pravna djela (Istarski razvod), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar), zbornici (Kolunićev zbornik, dijelom Petrisov zbornik). Od 15. stoljeća na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici (Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić, Džore Držić i drugi). Osim danas u Gradišću, književnost na čakavskom, dijelom i pod utjecajem štokavštine, do polovice 18. stoljeća uglavnom zamire. U 20. stoljeću razvila se bogata čakavska dijalektalna književnost, napose pjesništvo (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević - Pločar, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević, Tin Kolumbić i drugi). Najopsežnija jezikoslovna djela o čakavštini su: trodijelni Čakavisch-deutsches Lexikon Mate Hraste, Petra Šimunovića i Reinholda Olescha (Köln-Beč, 1979 - 1983) s čakavsko-njemačkim rječnikom, glosarom i izabranim čakavskim tekstovima, te nedavna voluminozna monografija (1. knjiga: 1224 str., 2. knj. u tisku) koju je razradio Mitjel Yoshamya (2005) o govorima Baške, Raba i Vinodola sa čakavsko-englesko-štokavsko-kajkavsko-čakavskim rječnikom i arhajskim ranočakavskim tekstovima iz epskog ciklusa "Veyske Povede".

[uredi] Čakavske primjese u inim hrvatskim narječjima

• sačuvana kratka množina
• naglasni sustav
• izgovor lj kao meko j

[uredi] Reference

[uredi] Literatura

• M. Hraste, P. Šimunović, R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Band I-III, Köln-Wien, 1979 - 1983.
• M. Kranjčević: Ričnik gacke čakavščine. Čakavski sabor, Otočac 2003.
• B. Matoković-Dobrila: Ričnik velovaroškega Splita, Denona, Zagreb 2004.
• P. Šimunović: Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar 2006.
• M. Yoshamya: Rječnici istočnog Kvarnera (Baška, Rab, Vinodol) - rječnik, gramatika i kultura, knj. 1, Zagreb 2005, knj. 2 u tisku 2007.