Čakavsko narječje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ovaj je članak dio niza o
čakavskom narječju

Osobine

Dijalekti

Čakavsko narječje hrvatskoga jezika (čakavština, čakavica, čokovski, čekavski[1]) - jedno od triju glavnih narječja od kojih je satkan hrvatski jezik, uz kajkavsko i štokavsko. Čakavsko narječje bilo je osnova stilizacije prvog hrvatskoga standardnoga jezika u javnoj uporabi, taj jezik zasnivao se na dijalektu vinodolskog kraja, a značajan udio imali su tzv. crkvenoslavizmi.[2]

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča.

Rasprostanjenost[uredi VE | uredi]

Rasprostranjenost čakavskog narječja hrvatskog jezika krajem 20. stoljeća
Rasprostranjenost čakavskog narječja, kajkavskog narječja i zapadnoštokavskog narječja hrvatskog jezika u Hrvatskoj i BiH prije velikih migracija.

Današnje područje čakavštine znatno je manje negoli je bilo prije migracija izazvanih osmanskim osvajanjima velikoga dijela hrvatskoga državnog prostora. Smatra se da je prije stoljeća, uoči 1. svj. rata čakavskim narječjem govorilo oko 23% Hrvata a danas oko 12%[nedostaje izvor].

Prema dominantnom mišljenju određenoga kruga jezikoslovaca u vrijeme turskoga nadiranja došlo je do pomicanja dijalekata prema zapadu te su na prostor čakavštine izbjegli štokavci na većemu dijelu dalmatinskog zaleđa i manjeg dijela priobalja, kao i dijelova Like, turske Hrvatske, Krbave, Korduna i Gorskog kotara, tako da se danas uglavnom prostire uz Jadransko more (od Istre do Pelješca, Senja, između Zadra i Vodica, od Vinišća do donjih Poljica), s nekoliko prekida, i na većini otoka sjeverno od Pelješca (koji je na zapadnoj polovici čakavski), u dijelu Like, Gacke, Gorskog Kotara i Istre te u Pokuplju sve do Karlovca. Prema manjinskom mišljenju čakavština se razvila iz staroslavenskoga jezika Hrvata u primorskim oazama miješanjem Hrvata sa ostatcima romaniziranih starosjedilaca koji su utjecali na jezik Hrvata što je uzrokovalo nastanak čakavskog oblika hrvatskoga jezika koji je razvio prvotnu posebnu jezičnu kulturu u Hrvata. Pristaše ovoga mišljenja potkrepljuju i činjenicu da čakavštine nema u unutrašnjosti osim na posjedima krčkih knezova iz primorja, a gradišćanski Hrvati upravo su izbjegli pred turcima sa frankopanskih posjeda u današnjoj zapadnoj bosni i Krbavi.

Izvan granica Republike Hrvatske čakavskih govora ima najviše u Austriji, manje u Mađarskoj i Slovačkoj (gradišćanskohrvatski govori). Mađarski čakavci su uglavnom grupirani u Gradišću, no postoje sela u mađarskom dijelu Baranje, sjeverno od gorja Mečeka, u kojima mjesni Hrvati govore čakavicom. Ta sela su ujedno i najistočnija mjesta gdje se govori čakavicom, a najistočnije je selo Hajmaš [3]. Ti Hrvati su podrijetlom iz otočačkog i ogulinskog kraja. Pored Hajmaša, čakavskim narječjem Hrvati govore i u Bikali i Magoču [4][5] [6].

I zajednica moliških Hrvata ima veze sa čakavštinom, jer se pokazalo da im govori imaju svojstva slična zabiokovskim štokavsko-čakavskim govorima.

Također još ima malo čakavaca na jugu Crne Gore, npr. lučica Bigova (Trašte), uz neke tragove čakavštine i u drugim crnogorskim govorima (najnovija istraživanja crnogorskih lingvista). Polučakavski (s primjesom engleskog rječnika) još govore hrvatski iseljenici u Americi, najviše u udrugama naših ribara oko gradova New Orleans, Vancouver, San Pedro u Kaliforniji, itd.

U jednome dijelu čakavskoga područja umjesto ča govori se ca: najviše na otocima Visu, sjeverozapadni dio Brača (Milna), u gradu Hvaru s okolnim selima, pa na više kvarnerskih otoka (Susak, Lošinj, grad Cres i Beli, Baška, Rab, grad Pag itd.), a na kopnu najviše istočna Istra (Labin i Rabac s dvadesetak okolnih sela, Bakar, Trogir i donedavno u 20. stoljeću još Senj, Omiš, itd. To je takozvani cakavizam ili u domaćem govoru bodulska cakavica.

U okolici Buzeta se umjesto ča upotrebljava kaj.

Božidar Finka i Milan Moguš su po sljedećih osam kriterija[7] odlučivali o pripadnosti govora čakavštini:

  1. zamjenice ča i zač;
  2. stara akcentuacija (sustav tri naglaska, čuvanje praslavenskog mjesta naglaska);
  3. refleks tzv. jata (ě) (ikavski, ikavsko-ekavski);
  4. čakavsko t’;
  5. prijelaz starohrv. ę > a iza j, č i ž;
  6. prijelaz starohrv. d’ > j;
  7. kondicional bin-biš-bimo, bite;
  8. izostanak afrikate .
  • Ponekad je za neki govor teško reći pripada li čakavskom narječju, štokavskom narječju ili kajkavskom narječju, zbog isprepletenosti osobina većine hrvatskih dijalekata, tako je na primjer južnočakavski dijalekt bliskiji sa zapadnoštokavskim dijalektom (bosansko-dalmatinskim) negoli su ova dva dijalekta sa drugim čakavskim odnosno drugim štokavskim dijalektima. S druge strane srednjočakavski dijalekt ima veliki dio kajkavskih svojstava, osobito na prostranstvu od Ozlja do Ogulina, tako da je teško reći radi li se o kajkavskim ili čakavskim govorima, dok čakavski govori Like i Gacke imaju više štokavskih svojstava[nedostaje izvor].

Razvoj[uredi VE | uredi]

Čakavski se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili kajkavsko narječje, štokavsko narječje i slovenski dijalekti[8], opisane u zapadni južni slavenski jezici.

Narječje se ukupno malo promijenilo od polaznog stanja, zbog čega se smatra arhaičnim. Na primjer, u velikom broju govora su očuvani stari naglasci[9]:

  • kratki ȁ ("akut") npr. ȍko, nevȅsta, ōtȁc;
  • dugi silazni â ("cirkumfleks") npr. ûši, gōstiôna, žlēbâc;
  • dugi nesilazni ã ("neoakut") npr. žẽnska, pozãbjēn, papãr.

(Neki od ovih simbola će se ispravno prikazati samo ako imate podešen preglednik (browser) i instalirane ispravne fontove.)

Kao što se vidi, svaki naglasak može biti na bilo kojem mjestu u riječi, a samoglasnik prije i poslije može biti dug. U mnogim dijalektima čakavskog je ovo stanje donekle promijenjeno; po naglasnome sustavu razlikuju se sljedeće skupine čakavskih govora:

  1. s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska
  2. s dvonaglasnim sustavom (dva duga naglaska su svedena na jedan)
  3. s četveronaglasnim sustavom nalik štokavskom
  4. s četveronaglasnim štokavskim sustavom
  5. u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Suglasnici[uredi VE | uredi]

Stari glas t’ je očuvan, i dalje se u većini čakavskih dijalekata izgovara vrlo mekano; d’ je prešao u j: meja prema štok. međa. To se odnosi i na skupine št’ i žd’ (čak. gušćer, možjani)

Samoglasnici[uredi VE | uredi]

Stari ə (i u skupovima əl, ər) često nije nestajao u tzv. "slabom položaju", nego je od njega nastajalo a, a negdje i e: manon prema štok. mnom; slično kao u kajkavskom (menom).

Nazalno ę je postalo e, ali u nekim situacijama (ispred j, ž, č) je prešlo u a. Od glasa ě ("jat") nastalo je i, e, ili je u različitim dijalektima čakavskog.

Adrijatizmi[uredi VE | uredi]

Mnogi govori uz obalu dijele zajedničke promjene, koje se zovu zajednički adrijatizmi, kao što su:

  • prijelaz m na kraju riječi u n: sedan, jesan;
  • gubitak lj i prijelaz u j: jubav, poje;
  • u jednom dijelu govora, izjednačivanje s i š, z i ž, rjeđe c i č ("cakavizam");
  • pojednostavljivanje čk u šk (maška) i slično.

Osobine[uredi VE | uredi]

Glasovi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Fonologija čakavskog narječja
Glavnina dijalekata čakavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem čakavskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, ljevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe labijalni koronalni dorsalni
Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m        n      nj  
plozivi p   b t   d ć *   k   g
frikativi   f      s   z š   ž   h     
afrikate   c      č *       
aproksimanti      v      j  
vibranti      r
lateralni aproks.    l    

* Glas ć se izgovara dosta umekšano, upravo kao ť (palatalizirano t, približno kao tj), a č je izgovorom je između č i ć u štokavskom.

Gramatika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Morfologija čakavskog narječja

Karakterističan je oblik glagola biti koji se pojavljuje u tvorbi kondicionala: bin-biš-bi-bimo-bite-bi. Pojavljuje se nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu).

U promjeni po padežima očuvani su tzv. stari nastavci u množini (npr. dat. ženan, lok. va kućah, ins. z ženami) koji se razlikuju po dijalektima. Imperfekt je uglavnom nestao, a često i aorist.

Rječnik[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Leksik čakavskog narječja

U čakavskom se narječju pojavljuje velik broj arhaičnih riječi, naročito na sjeveru (leh "samo"); prisutan je i velik broj romanizama (npr. škur "taman"). Neke karakteristične riječi su ča "što", "jer", zač, "zašto" itd.

Dijalekti[uredi VE | uredi]

[Datoteka: Chackavian_dialects.png |minijatura|250px|lijevo|Čakavski dijalekti u RH i BiH, prema podjeli D. Brozovića]

Čakavski dijalekti u Istri, prema podjeli D. Brozovića

██ sjevernočakavski

██ buzetski ili gornjomiranski

██ srednjočakavski

██ južnočakavski

██ jugozapadni istarski

S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i drugim posebnim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo i hrvatske i strane dijalektologe tako da su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani: Grobnik, Hvar, Brač, Susak, Vrgada, Bakar, Trsat, Baška i drugi. Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora Trogir, Sali, Labin, Crikvenica, Rab, Zlarin, Senj, Novi Vinodolski, Duga Resa, Karlovac i drugi), a najveći su (s preko 25.000 riječi) za Varoš u Splitu, Gacko polje i Baška na Krku. Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990), Ivan Belostenec (Gazofilacij; postumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge), Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).

Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, Dalibor Brozović je podijelio čakavsko narječje[10] na šest dijalekata:

naziv odraz jata rasprostranjenost
buzetski ili gornjomiranski zatvoreno e () sjeverna Istra oko Buzeta
jugozapadni istarski ikavski zapadna Istra
sjevernočakavski ekavski, ekavsko-ikavski sjeveroistočna Istra, Kastavština, okolica Rijeke, Cres
srednjočakavski ikavsko-ekavski Dugi otok, Kornati, Lošinj, Krk, Rab, Pag, Vinodol, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa, područje od Muna u sjevernoj Istri do Obrova u Sloveniji[11], dio središnje Istre
južnočakavski ikavski Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta, okolica Splita i Zadra, sjeverozapadna Istra
lastovski jekavski Lastovo, Janjina na Pelješcu, Bigova na jugu Crne Core

Willem Vermeer je podijelio čakavski na osnovi naglasaka na tri skupine[12]:

  1. sjeverozapadni čakavski (odgovara sjevernočakavskom, buzetskom i dijelu srednjočakavskog)
  2. središnji čakavski (obuhvaća najveći dio Brozovićevog srednjočakavskog)
  3. jugoistočni čakavski (odgovara južnočakavskom, jugozapadnom istarskom i lastovskom)

Neki znanstvenici smatraju da je jugozapadni istarski miješani čakavsko-štokavski dijalekt ili da pripada štokavskom.

Buzetski[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Buzetski dijalekt
Ovaj dijalekt se prostire u sjevernom dijelu Istre. Osnovne odlike koje ga razdvajaju od ostatka čakavskih dijelekata su u razvoju suglasnika[10]:

  • ě > (zatvoreno e);
  • e, ę > otv. e; (kao u kajkavskom);
  • u > ü;
  • slogotvorno l > u;
  • ǫ > a.

Dijalekt predstavlja prijelaz prema slovenskim i kajkavskim dijalektima. Neki ga smatraju dijelom kajkavskog, a u prošlosti ga je npr. Fran Ramovš smatrao rubnim slovenskim dijalektom.

Jugozapadni istarski[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Jugozapadni istarski dijalekt
Prostire se u zapadnom dijelu Istre južno od Mirne, dijalekt je nasao od naseljenika iz Dalmacije, koji su govorili južnočakavskim ili prijelaznim štokavsko-čakavskim govorom[10].

Sjevernočakavski[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sjevernočakavski dijalekt
Govori se u istočnoj Istri, okolici Žminja i Pazina, u Primorju do Grobnik (Grobnišćina) i Bakra, na Cresu i sjevernom Lošinju. Osnovna odlika ovog dijalekta je prijelaz jata ě > e.

Srednjočakavski[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Srednjočakavski dijalekt
U ovom dijalektu jat je postao u e ili i, po sljedećim pravilima (tzv. pravila Meyera i Jakubinskoga)[10]:

  • ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ako iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e (leto, koleno, mera)
  • u svim drugim slučajevima, prelazi u i (dica, vrime, rika, brig).

Južnočakavski[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Južnočakavski dijalekt
Osnovna odlika ovog dijalekta je prijelaz jata ě > i; s tim se naslanja na susjedne štokavske dijalekte.

Lastovski[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Lastovski dijalekt
Ovaj dijalekt je prijelaz prema štokavskim (i)jekavskim dijalektima.

--->

Književnost[uredi VE | uredi]

Početci hrvatske pismenosti već od 11. stoljeća vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane (srednjovjekovne) hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče (Valunska ploča, Bašćanska ploča, Plominski natpis), pravna djela (Istarski razvod), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar), zbornici (Kolunićev zbornik, dijelom Petrinićev zbornik). Od 15. stoljeća na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici (Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić, Džore Držić i drugi). Osim danas u Gradišću, književnost na čakavskom, dijelom i pod utjecajem štokavštine, do polovice 18. stoljeća uglavnom zamire. U 20. stoljeću razvila se bogata čakavska dijalektalna književnost, napose pjesništvo (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević - Pločar, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević, Tin Kolumbić i drugi). Najopsežnija jezikoslovna djela o čakavštini su: trodijelni Čakavisch-deutsches Lexikon Mate Hraste, Petra Šimunovića i Reinholda Olescha (Köln-Beč, 1979 - 1983) s čakavsko-njemačkim rječnikom, glosarom i izabranim čakavskim tekstovima, te nedavna voluminozna monografija (1. knjiga: 1224 str., 2. knj. u tisku) koju je razradio Mitjel Yoshamya (2005) o govorima Baške, Raba i Vinodola sa čakavsko-englesko-štokavsko-kajkavsko-čakavskim rječnikom i arhajskim ranočakavskim tekstovima iz epskog ciklusa "Veyske Povede".

Vidi još[uredi VE | uredi]

U Wikipediji[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrčak Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, sv.34 br.1 travanj 2009., recenzija - Martina Bašić: Čekavski rječnik (Ivan Mahulja: Rječnik omišaljskoga govora, Riječki nakladni zavod – Općina Omišalj, Rijeka – Omišalj, 2006.)
  2. Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1997., ISBN 953-0-40010-1, str. 15
  3. Ankica Čilaš Šimpraga: Najistočniji čakavski govor - Hajmaš (Nagyhajmás) u:
    Mijo Lončarić: Kajkaviana & Alia: ogledi o kajkavskom i drugim hrvatskim govorima, suautori: (ur.: Josip Lisac) ISBN 953-155-086-7
  4. Hrvatska znanstvena bibliografija Sanja Vulić: Govor Hrvata u Mađarskoj koji su podrijetlom iz ogulinskoga kraja
  5. Hrvatska znanstvena bibliografija Sanja Vulić-Vranković: Govor Hajmaša u Mađarskoj
  6. Modruš br.1/2004. Sanja Vulić: Modruški govor u okviru govora s čakavskom osnovicom u kontinentalnoj Hrvatskoj
  7. Božidar Finka i Milan Moguš, Čakavsko narječje, 1977.
  8. Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika Page white acrobat.png(PDF)
  9. Primjeri po radu: Irena Drpić, "Fonološke značajke današnjeg govora Kastva", Rasprave instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 32 (2006), dostupno na internetu Page white acrobat.png(PDF)
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 Dalibor Brozović: Čakavsko narječje, u separatu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988.
  11. Silvana Vranić: Prilog istraživanju govora Obrova
  12. Villem Vermeer: On the principal sources for the study of Čakavian dialects with neocircumflex in adjectives and e-presents

Literatura[uredi VE | uredi]

  • M. Hraste, P. Šimunović, R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Band I-III, Köln-Wien, 1979 - 1983.
  • M. Kranjčević: Ričnik gacke čakavščine. Čakavski sabor, Otočac 2003.
  • B. Matoković-Dobrila: Ričnik velovaroškega Splita, Denona, Zagreb 2004.
  • P. Šimunović: Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar 2006.
  • M. Yoshamya: Rječnici istočnog Kvarnera (Baška, Rab, Vinodol) - rječnik, gramatika i kultura, knj. 1, Zagreb 2005, knj. 2 u tisku 2007.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Primjeri čakavskog narječja:

Wiktionary-logo.svg Pogledajte rječničku natuknicu Kategorija:Čakavština u Wječniku, slobodnom rječniku.