Predrag Matvejević

Predrag Matvejević
Rođenje	7. listopada 1932., Mostar
Smrt	2. veljače 2017., Zagreb
Zanimanje	književnik
Portal o životopisima

Predrag Matvejević (Mostar, 7. listopada 1932. - Zagreb, 2. veljače 2017.), bosanskohercegovački i hrvatski pisac, publicist. Hrvatski i talijanski državljanin, član Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2002. godine. Matvejević spada među naprevođenije hrvatske književnike u svijetu, a možda najpoznatije njegovo djelo "Mediteranski brevijar" prevedeno je na 23 jezika.

Životopis

Matvejević se rodio u Mostaru 1932., od oca Vsevoloda Matvejeviča rođenog u ukrajinskoj Odesi, suca u Mostaru nakon povratka iz ratnog zarobljeništva u Njemačkoj 1945. godine. Prema Predragovim izjavama na HRT-u 2012., otac je imao boljševistička uvjerenja i velike simpatije prema ruskoj kulturi unatoč tome što su njegov otac i brat umrli od gladi u Gulagu. Predragova majka Angelina (r. Pavić) bila je Hrvatica iz BiH, a njezina strana obitelji imala je bitan utjecaj na njegov rani odgoj u katoličkoj sredini. Nakon školovanja u rodnom Mostaru, gdje je bio i partizanski kurir, započinje studij francuskoga jezika i književnosti u Sarajevu koji završava u Zagrebu. Godine 1967. doktorira na sveučilištu Sorbonni u Parizu disertacijom o angažiranu i prigodnom pjesništvu.

Do 1991. godine predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za vrijeme velikosrpske invazije na Hrvatsku, kao umirovljenik, napušta Zagreb te od 1991. do 1994. predaje slavenske književnosti na Trećemu pariškom sveučilištu (Nouvelle Sorbonne), a od 1994. do 2007. srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na Rimskom sveučilištu La Sapienza.

Matvejević je primio počasni doktorat u Francuskoj (Perpignan) i dva u Italiji (Genova, Trst), a dodijeljen mu je 2002. godine i počasni doktorat na Sveučilištu „Džemal Bijedić“ u njegovu rodnom Mostaru.

Matvejević je jedan od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu. Njegov "Mediteranski brevijar" preveden je na 23 jezika (samo u Italiji prodan je u više od 300.000 primjeraka), a „Druga Venecija“ na desetak. Matvejevićevu publicističku knjigu "Jugoslavenstvo danas" uredili su Jovan Radulović i Rajko P. Nogo a objavio beogradski BIGZ 1984. kao džepno izdanje u 30.000 primjeraka.

Počasni je doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu. Predsjednik je Znanstvenoga vijeća Mediteranskoga laboratorija u Napulju. Bio je savjetnik za politiku spram Sredozemlja Europskog povjerenstva i član Vijeća Šuvarove političke stranke SRP u Zagrebu.

Matvejević je 1989. godine, zajedno s Pupovcem i Puhovskim, uz podršku generala Koče Popovića, bio među osnivačima Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), prve neovisne političke asocijacije u tadašnjoj Jugoslaviji, koja je imala službeni slogan "Jugoslavija, ili rat!" i u Zagrebu prethodila osnutku nacionalnih stranaka (HSLS, HDZ. Član je Savjeta lijevog časopisa Novi Plamen.

Na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj 1992. godine bio je službeni kandidat za zastupnika u Hrvatskom saboru na stranačkoj listi projugoslavenske Socijalno-demokratske unije.

Godine 1999. bio je, kao državljanin TR, kandidat talijanskih komunista na izborima za parlament EU ^{[nedostaje izvor]}.

Nositelj je odlikovanja koje su mu dodijeli predsjednici Republike u Francuskoj (Legija časti), Hrvatskoj (Red Danice hrvatske), Sloveniji i Italiji.

Osuda zbog klevete

Dana 10.studenoga 2001. Predrag Matvejević je u zagrebačkom Jutarnjem listu objavio tekst pod nazivom Naši talibani. U tomu novinarskom članku je zahtijevao da neki sud "stroži od Haaškoga tribunala", poput komunističkih "sudova koji su sudili kolaborantima fašizma" presudi književnicima Dobrici Ćosiću, Matiji Bećkoviću, Momi Kaporu, Rajku Petrovu Nogu, Gojku Đogu, Ivanu Aralici, Anđelku Vuletiću i Mili Pešordi kao "kvislinškim piscima" odgovornima za zločine počinjene u agresiji na BiH. Pešorda je u tjedniku "Fokus" tvrdnje P.Matvejevića imenovao verbalnim političkim atentatom ("Matvejevićev verbalni atentat na Pešordu",Fokus br.81., str.2., Zagreb, 29.XI.2001.), i jedini je od svih tužio Matvejevića Općinskom sudu u Zagrebu za klevetu i započeo parnicu u ožujku 2003. Dana 2. 11. 2005. Matvejević je proglašen krivim za zlodjelo klevete i uvrjede Mile Pešorde i osuđen na petomjesečnu uvjetnu kaznu, objavu presude u Jutarnjem listu o svom trošku te plaćanje 5000 kuna sudskih troškova. Matvejević se nije žalio na presudu već je, s izravnom podrškom hrvatskoga premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera^{[nedostaje izvor]}, pokrenuo internacionalnu kampanju protiv presude, koja je tako izazvala organizirane prosvjede više istaknutih pisaca u Europi. Izjavio je kako bi žalbom priznao presudu i onog tko ju je izrekao. Presuda je 20 prosinca 2005. postala pravomoćna, a njezinu zakonitost potvrdio je 23.09.2009. Vrhovni sud Hrvatske i odbio zahtjev glavnoga državnog odvjetnika Republike Hrvatske da poništi presudu

Velik su odjek dobili u javnosti članci "Matvejevićeva vješala za hrvatske književnike" Darka Kovačića u zagrebačkom tjedniku "Fokus" od 11.XI.2005.,politološki esej Zdravka Tomca "Predrag Matvejević brani i zastupa velikosrpska i četnička stajališta", objavljen u zagrebačkom tjedniku "Fokus" 25. travnja. 2008. i viktimološka analiza prof.dr.Zvonimira Šeparovića "Kleveta je ozbiljan zločin" Unatoč svemu tomu predsjednik Ivo Josipović ga je imenovao predstavnikom Republike Hrvatske u Međunarodnoj organizaciji frankofinskih država,iznoseći tvrdnje u svom pismu Le Mondeu da iako pravomoćno osuđen, Matvejević nije popčinio zločin klevete i uvrede. Josipovića je zbog toga napala udruga hrvatskih sudaca. Vladimir Gredelj (bivši predsjednik udruge hrvatskih sudaca) je nazvao takav postupak bizarnim i sramotnim za Josipovića ocijenivši kao krajnje neprikladno, ujedno i uvreda Vrhovnom sudu, imenovanje na državnu dužnost osobe koja je javno izjavila da ne priznaje hrvatske zakone.

Bibliografija

• "Sartre" (esej, Zagreb, 1965.)
• "Razgovori s Krležom" (Zagreb, 1969., 1971., 1974., 1978., 1982., Beograd, 1987, Zagreb, 2001.)
• "Prema novom kulturnom stvaralaštvu" (Zagreb, 1975., 1977.)
• "Književnost i njezina društvena funkcija" (Novi Sad, 1977.)
• "Te vjetrenjače" (Zagreb, 1977., 1978.)
• "Jugoslavenstvo danas" (Zagreb, 1982., Beograd, 1984.)
• "Otvorena pisma" (Beograd, 1985., 1986.)
• "Mediteranski brevijar" (Zagreb, 1987., 1990., 1991, (2002.; Milano 1991., Pariz 1992., Barcelona, 1992., Prag, 1992., Zürich, 1993., Amsterdam, 1994., Lisabon, 1995., Sarajevo, 1998., Atena, 1998., Los Angeles, 1999., Istanbul, 1999., Casablanca, 2000., Tel Aviv, 2001., Podgorica, 2002., Ljubljana, 2002., Cluj-Napoca, 2002., Helsinki, 2002., Skopje, 2002., Sejny-Warszawa, 2003., Tirana, 2003., Tokyo, 2003., Budimpešta, 2006., Kairo, 2007.)
• "Istočni epistolar" (hrvatskom nakladniku knjige pomogla je Fondacija Soros, Zagreb, 1994; Pariz, 1993., Rim, 1998.)
• "Gospodari rata i mira" (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, Split, 2000., 2001.)
• "Druga Venecija" (Zagreb, 2002; Split, 2005; Warszawa, 2002, Milano, 2003, Pariz, 2004.)

Knjige objavljene prvotno na francuskom jeziku

• Pour une poétique de l'événement (préface de J.-M. Palmier, Pariz, 1979, Bukurešt, 1980, Skopje, 1983.)
• De la dissidence (Lausanne, 1996.)
• Le monde «ex» - Confessions (postface de Robet Bréchon, Pariz 1996, Milano, 1996, Zürich, 1996.)
• La Méditerranée et l'Europe - Leçons au College de France (Pariz, 1998, Milano, 1998.)
• Les Seigneurs de la guerre (sous la direction de P. Matvejevitch, Pariz, 1999, Milano, 1999, Prag, 2003.)
• L'Ile-Méditerranée (Pariz, 2000.)

Knjige objavljene prvotno na talijanskom jeziku

• Sarajevo (Milano 1995);
• Ex-Jugoslavia : diario di una guerra (Napulj, 1995.)
• Tra asilo ed esilio (intervista a cura di Danilo De Marco, Montereale, 1997.)
• Golfo di Venezia (Venezia 1997);
• Isolario Mediterraneo (Milano 2000);
• Sul Danubio (Rim, 2001.)
• Compendio d'irriverenza (a cura di Sergej Roić, Lugano, 2001.)
• Lo specchio del Mare mediterraneo (Lecce 2002);
• Un'Europa maledetta (Milano, 2005.)