Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš
A. G. Matoš
Rođenje	13. lipnja 1873. Tovarnik
Smrt	17. ožujka 1914. Zagreb
Zanimanje	pisac, novinar
Nacionalnost	Hrvat
Književne vrste	poezija, novela, feljton
Teme	pejzaž, patriotizam
Književni period	moderna
Važnija djela :::Notturno Cvijet sa raskršća Umorne priče
Portal o životopisima

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist, putopisac.

Životopis

Zagreb

Matoš je rođen u Srijemu, u Tovarniku, u petak trinaestoga. Po porodu babica je rekla Matoševoj majci "Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali - mnogo će i trpjeti". Djed s očeve strane Grgur Matoš (1812.-1899.) bio je iz Kaćmara, kao i obitelj Matoš, koja se onamo doselila tijekom 18. st. iz Turjaka južno od Sinja, a podrijetlom su iz Rame u Hercegovini. Grgur Matoš bio je učitelj namješten u Plavni kraj Vukovara, gdje se iz braka s Mađaricom Ersebeth Orovecz iz Kaćmara rodio njegov sin August Matoš (1847.-1914.). August je završio učiteljsku školu u Đakovu te isprva službovao u Našicama, gdje se oženio sudetskom Njemicom Marijom Schams (1851.-1944.) iz Našica, čiji je djed Franjo Schams bio ugledni farmaceut i autor niza cijenjenih knjiga o vinima i vinogradarstvu panonske Mađarske i Hrvatske. August je kao učitelj bio premješten u Tovarnik, gdje su im se rodila prva dva sina, Feliks (preminuo 1877.) i Antun; zatim je 1875. premješten na učiteljsku školu u Zagreb, a s njima seli i djed Grgur, kao i dvogodišnji Antun. Stoga je znao reći da je: "Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem".

Prvih deset godina matoševi su stanovali u današnjoj Tomićevoj ulici 12 (prije izgradnje uspinjače), a 1885. su kupili prizemnicu u Jurjevskoj ulici 10, na čijem su mjestu 1904. sagradili dvokatnicu koja se i danas ondje nalazi. U Zagrebu su se rodili i Matoševa sestra Danica (1876.–1962.), pijanistica i operna solistica, poslije profesorica u glazbenoj školi u Gundulićevoj ulici, Leon (1878.–1947.), profesor zemljopisa, te Milan (1884.–1960.), financijski činovnik koji je nakon bratove smrti skrbio o njegovu djelu i rukopisima.

Do sedmoga razreda gimnazije bio je učenik Klasične gimnazije u Zagrebu, sedmi razred polazio je dva puta, ocjenu nedovoljan osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskog jezika kod profesora Ivana Broza. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom, izgubio je stipendiju zbog nepoloženog kolokvija. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali sljedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Mladi Antun ljeta je provodio kod rođaka u Brezovici (što je opisao u pripovijetci Nekad bilo - sad se spominjalo), a obiteljski zavičaj i Tovarnik, kao i rodbinu u Senti i Bačkoj, posjetio je tek tijekom bijega u Srbiju 1894., kad se neko vrijeme skrivao i kod djeda Grgura, koji je redovito ljetovao na obiteljskom imanju.

Beograd

Kako sam navodi, u Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci radio kao "čelist, pa novinar, literat". U Beogradu je bio stalan gost kavane "Dardaneli", gdje su se okupljali književnici-boemi, nezavisni novinari i glumci. Tu je upoznao Janka Veselinovića, Stevana Sremca i Milovana Glišića. Kad je došao u Beograd prvo vrijeme zarađivao je držeći instrukcije u obitelji Sarajevčić, gdje je u to doba i stanovao. Kasnije je preživljavao na razne načine, svirajući violončelo i pišući članke prvo za "Pobratim" Janka Veselinovića, potom za sarajevsku Nadu koju je uređivao Silvije Strahimir Kranjčević dok je formalni urednik bio Kosta Hörmann. Pisao je osvrte na kazališni i glazbeni život Beograda, također je pisao kritike priča i romana koji su tada izlazili. Iako je bio prijatelj s Veselinovićem koji ga je objavljivao u Pobratimu, Matoš je bio beskompromisan kritičar, bez dlake na jeziku, udarao je desno i lijevo, po živim ljudima, prijateljima i neprijateljima, pa kad je izašao Veselinovićev Hajduk Stanko, roman s tematikom I. srpskog ustanka, Matoš ga je "pokopao", "žali sebe što je morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana".

Pariz

U siječnju 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. U vrijeme Svjetske izložbe u Parizu 1900. Hörmann je Matoša angažirao kao novinara, "imenovao me vrstom sekretara bosanskog pavillona, pribavi mi od ministarstva trgovine novinarsku kartu", te je Matoš punih džepova živio najpunije i najsretnije u zadnjih 5 ili 10 godina. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi - još uvijek kao vojni bjegunac - u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905., 1906. i 1907. godine.

Povratak u Zagreb

Konačno, 1908., poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. 1911. i 1913. putuje u Italiju - prvi put u Firencu, a drugi put u Rim, gdje piše svoje posljednje djelo, Rimske feljtone. U toj kasnoj fazi posvađan je sa svim književnim i političkim opcijama u Hrvatskoj - 1909. istupio je iz Čiste stranke prava i javno se razišao s Josipom Frankom, polemizirao je s naprednjacima i projugoslavenskim strujama, kao dosljedni starčevićanac i antiklerikalac borio se protiv katoličkog segmenta hrvatske književnosti i klerikalnih struja u pravaštvu, a 1910-ih se družio mahom s mladim piscima (npr. Tin Ujević, Vladimir Čerina i dr.), pokazavši razumijevanje za skretanje pokreta antiklerikalne pravaške starčevićanske omladine "Mlada Hrvatska" u jugonacionalizam. Nakon istupanja iz frankovačkih krugova surađivao je u glasilima projugoslavenske Starčevićeve stranke prava (tzv. milinovaca) i pozdravio atentat jugoomladinaca na bana Slavka Cuvaja. Svi su se ti odnosi odrazili i na njegovu književnu djelatnost - tada piše mnogo polemika, epigrama i humoreski u kojima satirizira Hrvatsku i Zagreb, a nije uspio objaviti više knjiga (Pjesme, četvrtu knjigu novela, Drage naše savremenike), dok je Pečalba bila cenzurirana i poslana u knjižare tek godinu dana nakon tiskanja.

Umro je od karcinoma grla, uslijed pogrešnog liječenja (tretiran je za tumor umjesto za rak), ostavivši iza sebe dvadesetak svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. godine: pripovijedaka, feljtona, putopisa, pjesama, kritika, političkih članaka, polemika, humoreski, satira, epigrama, pisama i bilježnica. Smatra ga se prvim modernim hrvatskim likovnim, glazbenim, književnim, ali i plesnim kritičarem. Cijeli je život bio izrazito domoljuban, a u politici je bio naklonjen Čistoj stranci prava., tj. izvornom pravaštvu, odnosno starčevićanstvu. Po njegovim riječima: "Stekliš sem bil i stekliš bokibokme bum vumrl". Ipak, cijenio je i Strossmayera i Starčevića, obojicu ih držeći ocima domovine.

Književni rad

Matoš na klupi, djelo Ivana Kožarića, Zagreb

Matoš je središnja osobnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijem vrjednivanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini credo, ostalo uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca, koji od Matoša nadalje nisu (osim u komunističkom razdoblju) mogli gojiti pretežito utilitaristički odnos spram umjetničkoga stvaralaštva.

U književnost je ušao 1892. pripoviješću Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svojemu poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. "... Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire, izjavljuje on u jednome pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909. godine.

S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:

- jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,

- te drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.

Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i nazočnost ljubavnih motiva. Novele jednoga i drugoga kruga nastajale su paralelno, istodobno, što govori da nije riječ o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, "stilske studije".

Proza

Dobar dio elemenata od kojih je satkana pripovjedačka proza s tematikom "naših ljudi i krajeva", dodirivanje nekih aktualnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu će naći odjeka, ali motivi misterija ljubavi, jednako tako i smrti, uopće nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenije i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva očitovat će se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, što će uvjetovati pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kozmopolitski karakter.

U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejsaž ne zaustavlja se samo na izvanjskoj slici, on uključuje aktivno svojeg autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi osobnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobiva određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija - tipična je za Matoševe pejsaže gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to, dakako, očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je pejsaž isključiva tema: npr., u izvanrednome lirskom putopisu Oko Lobora.

Poezija

Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pjesama. Neprijeporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad glazbe riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije - vanjske su, vidljive odlike Matoševe poezije.

Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta - javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševa pjesničkoga govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli - posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama "Samotna ljubav", "Djevojčici mjesto igračke", "Utjeha kose".

No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejsažima "Jesenje veče", "Notturno", on je, istodobno, izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti. U ponajboljim svojim rodoljubnim stihovima "Stara pjesma", "1909.", "Iseljenik", razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u khuenovskoj i postkhuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i općim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.

Kritika

Uz iskričav polemički duh kojim se tijekom svojega spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju s mnogim svojim suvremenicima, Matoš je dubok trag ostavio i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike. U njima uz naglašeno impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvaćajući umjetnost kao sinonim za lijepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti riječi i izraza, dakle individualnoga piščevog stila, uzima kao osnovni kriterij za estetsko vrjednovanje djela. To je i razlog što ne pravi razlike između pojedinih književnih vrsta: pripovjedna proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz koje na prvom mjestu treba zračiti individualna ličnost stvaraoca i njegova umješnost plastičnog i nebanalnog izražavanja. No, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle određenoga univerzalnog pristupa i ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifični nacionalni kriterij u analizi pisaca hrvatske književnosti.

Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri naše dvadesetostoljetne literature, ne bi bili mogući da legendarni A. G. M. nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo je u maticu svjetske pisane riječi.

Djela

• Iverje, (1899.)
• Novo iverje, (1900.)
• Ogledi, (1905.)
• Vidici i putovi, (1907.)
• Umorne priče, (1909.)
  • "Cvijet sa raskršća"
• Naši ljudi i krajevi, (1910.)
• Pjesme
  • "Notturno"
  • "Utjeha kose"
  • "1909."
  • "Jesenje veče"

Putopis

• Oko Lobora

Vanjske poveznice

• Martina Kalle, Matošev život, ostavština i korijeni. // Vjesnik.hr, 10. veljače 2011. u 13:58. Pristupljeno: 24. travnja 2012.
• Društvo Antuna Gustava Matoša, Tovarnik
• Virtualna zbirka Antun Gustav Matoš
• Andrić i Matoš: Dva grla
• "Matoš je najveći hrvatski emigrantski pisac"