Irena Vrkljan: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
mNema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 1: Redak 1:
{{Infookvir književnik
⚫
'''Irena Vrkljan''' ([[Beograd]], [[21. kolovoza]] [[1930.]]) hrvatska je [[Pjesništvo|pjesnikinja]], [[proza]]istica, [[radio drama|radiodramatičarka]], [[esej]]istica, [[prevoditeljica]], poznata i kao "hrvatska [[Virginia Woolf]]".<ref>http://www.funkhauseuropa.de/sendungen/radio_forum/serien/pisci_govore/irena_vrkljan.phtml</ref> Djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Dopisna je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
| Ime = Irena Vrkljan
| boja = #B0C4DE
| slika =
| veličina = 119
| opis slike =
| puno ime = Irena Vrkljan
| pseudonim =
| rođenje = [[Beograd]], [[21. kolovoza]] [[književnost u 1930.|1930.]]
| smrt =
| zanimanje = književnica
| nacionalnost = [[Hrvati|Hrvatica]]
| period pisanja =
| vrsta = roman<br>poezija<br>autobiografska proza<br>esej<br>radio-drama
| teme =
| period =
| supruga =
| suprug = [[Benno Meyer-Wehlack]]<ref name=Leksikon>[https://obljetnica.hrt.hr/leksikon/v/vrkljan-irena/ Leksikon radija i televizije] Irena Vrkljan. HRT, pristupljeno 20. listopada 2020.</ref>
| djeca =
| djela = ''U koži moje sestre''<br>''Svila, škare''<br>''Marina ili o biografiji''<br>'' Posljednje putovanje u Beč''<br>''Koračam kroz sobu''
| nagrade = [[Nagrada Tin Ujević]], 1983.<br>[[nagrada Ksaver Šandor Gjalski]], 1985.<br>[[Nagrada Ivan Goran Kovačić]]<br>[[Nagrada HAZU]]<br>[[Red danice Hrvatske|Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića]], 2006.<br>[[Nagrada Vladimir Nazor]], 2009.<br>[[Nagrada Kiklop]], 2014.
| potpis =
| web =
| fusnote =
}}


⚫
'''Irena Vrkljan''' ([[Beograd]], [[21. kolovoza]] [[književnost u 1930.|1930.]]) hrvatska je [[Pjesništvo|pjesnikinja]], [[proza]]istica, [[radio drama|radiodramatičarka]], [[esej]]istica, [[prevoditeljica]], poznata i kao "hrvatska [[Virginia Woolf]]".<ref>http://www.funkhauseuropa.de/sendungen/radio_forum/serien/pisci_govore/irena_vrkljan.phtml</ref> Djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Dopisna je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.


== Životopis ==
== Životopis ==
Redak 6: Redak 33:
Nakon bombardiranja [[1941.]] godine s roditeljima i deset godina mlađim sestrama Verom i Nadom sele se u Zagreb gdje je spisateljica završila [[Gimnazija|gimnaziju]] kod časnih sestara u Savskoj. Obitelj se zbog očeva posla potom seli u Opatiju, a Irena ostaje sama u Zagrebu na studiju. <ref>http://www.jutarnji.hr/irena-vrkljan--razmisljam-o-povratku-u-zagreb/150240/</ref>
Nakon bombardiranja [[1941.]] godine s roditeljima i deset godina mlađim sestrama Verom i Nadom sele se u Zagreb gdje je spisateljica završila [[Gimnazija|gimnaziju]] kod časnih sestara u Savskoj. Obitelj se zbog očeva posla potom seli u Opatiju, a Irena ostaje sama u Zagrebu na studiju. <ref>http://www.jutarnji.hr/irena-vrkljan--razmisljam-o-povratku-u-zagreb/150240/</ref>


Studirala je na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu u Zagrebu]] ([[Arheologija|arheologiju]], [[Etnologija|etnologiju]] i [[Germanistika|germanistiku]]) i na Filmskoj akademiji u [[Berlin]]u. Od 1960. do 1971. radila je na televiziji kao urednica emisije Portreti i susreti. Okušala se u različitim [[Književnost|književnim]] žanrovima objavivši više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, [[roman]]a, autobiografske proze i eseja. Piše i [[scenarij]]e za televizijske i radijske drame. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika. Dobitnica je književnih [[nagrada Ksaver Šandor Gjalski|nagrada “Ksaver Šandor Gjalski”]] za knjigu Svila, škare, [[nagrada Ivan Goran Kovačić|“Ivan Goran Kovačić”]] za roman Marina ili o biografiji i nagrade [[HAZU]] za roman Posljednje putovanje u Beč. Kao profesionalna književnica živi u Berlinu i Zagrebu. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008.
Studirala je na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu u Zagrebu]] ([[Arheologija|arheologiju]], [[Etnologija|etnologiju]] i [[Germanistika|germanistiku]]) i na Filmskoj akademiji u [[Berlin]]u. Od 1960. do 1971. radila je na televiziji kao urednica emisije [[Portreti i susreti]]. Okušala se u različitim [[Književnost|književnim]] žanrovima objavivši više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, [[roman]]a, autobiografske proze i eseja. Piše i [[scenarij]]e za televizijske i radijske drame. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika. Dobitnica je književnih [[nagrada Ksaver Šandor Gjalski|nagrada “Ksaver Šandor Gjalski”]] za knjigu Svila, škare, [[nagrada Ivan Goran Kovačić|“Ivan Goran Kovačić”]] za roman Marina ili o biografiji i nagrade [[HAZU]] za roman Posljednje putovanje u Beč. Kao profesionalna književnica živi u Berlinu i Zagrebu. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008.


Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije [[krugovaši|krugovaša]], kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954.) do zbirke Doba prijateljstva (1963.), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966.) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetički zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre (1982.) s rasutim identitetom, ''ressentimentom'' i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare (1984.) u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji (1987.), Berlinski rukopis (1988.) i Dora, ove jeseni (1991.). S romanom Svila, škare ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima. Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje pozorno i bez autocenzure bilježi olovkom pamćenja, obilježit će i esejističku prozu Naše ljubavi, naše bolesti (2004.). Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr kriminalističkog romana, kao što su Posljednje putovanje u Beč (2000.) i Smrt dolazi sa suncem (2002.). No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje ''conditio sine qua non'' egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i nedavno objavljeni romani Zelene čarape (2005.) i Sestra, kao iza stakla (2006.). Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku [[književnost]] i [[Kultura|kulturu]].
Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije [[krugovaši|krugovaša]], kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke'' Krik je samo tišina'' (1954.) do zbirke ''Doba prijateljstva'' (1963.), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke ''Soba, taj strašni vrt'' (1966.) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji.
Radio Zagreb emitirao je njene radiodrame ''Opasno poslijepodne'', ''Pisma za jednu zemljopisnu kartu'', ''Snijeg u sobi'', ''Vaša Paulina Golisch'', ''Marina ili vrijeme pjesnika'', ''Davne vrpce života'' i dr.<ref name=Leksikon/>
Sa suprugom B. Meyerom-Wehlackom napisala je radio-drame ''Slika'' i ''Jak kao stablo'' te prevela na njemački prevela antologiju hrvatske ratne lirike ''U ovom strašnom času''.<ref name=Leksikon/>
Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetički zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre (1982.) s rasutim identitetom, ''ressentimentom'' i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare (1984.) u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane ''Marina ili o biografiji'' (1987.), ''Berlinski rukopis'' (1988.) i ''Dora, ove jeseni'' (1991.). S romanom ''Svila, škare'' ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima. [[Svila, škare (1987.)|Televizijsku adaptaciju]] režirao je [[Eduard Galić]] a 1987. prikazala Televizija Zagreb.<ref name=Leksikon/> Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje pozorno i bez autocenzure bilježi olovkom pamćenja, obilježit će i esejističku prozu ''Naše ljubavi, naše bolesti'' (2004.). Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr [[kriminalistička proza|kriminalističkog]] romana, kao što su ''Posljednje putovanje u Beč'' (2000.) i ''Smrt dolazi sa suncem'' (2002.). No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje ''conditio sine qua non'' egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i nedavno objavljeni romani Zelene čarape (2005.) i Sestra, kao iza stakla (2006.). Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku [[književnost]] i [[Kultura|kulturu]].


== Nagrade i priznanja ==
== Nagrade i priznanja ==
* [[Nagrada "Tin Ujević"|"Tin Ujević"]] za najbolju knjigu poezije U koži moje sestre (1983.)
* [[Nagrada "Tin Ujević"|"Tin Ujević"]] za najbolju knjigu poezije ''U koži moje sestre'' (1983.)
* [[Nagrada "Ksaver Šandor Gjalski"|"Ksaver Šandor Gjalski"]] za knjigu Svila, škare, (1985.)
* [[Nagrada "Ksaver Šandor Gjalski"|"Ksaver Šandor Gjalski"]] za knjigu Svila, škare, (1985.)
* [[Nagrada "Ivan Goran Kovačić"|"Ivan Goran Kovačić"]] za roman Marina ili o biografiji
* [[Nagrada "Ivan Goran Kovačić"|"Ivan Goran Kovačić"]] za roman ''Marina ili o biografiji''
* nagrada [[Nagrada_HAZU|HAZU]] za roman Posljednje putovanje u Beč
* nagrada [[Nagrada_HAZU|HAZU]] za roman ''Posljednje putovanje u Beč''<ref name=Leksikon/>
* [[Nagrada Vladimir Nazor|"Vladimir Nazor"]] za životno djelo ([[2009.]])
* [[Nagrada Vladimir Nazor|"Vladimir Nazor"]] za životno djelo ([[2009.]])
* [[Nagrad Kiklop]] za pjesničku zbirku ''Koračam kroz sobu'', 2014.<ref name=Leksikon/>


== Djela ==
== Djela ==
Redak 38: Redak 69:
* Pismo u pismu (2009., u suautorstvu s [[Jasna_Horvat|Jasnom Horvat]])
* Pismo u pismu (2009., u suautorstvu s [[Jasna_Horvat|Jasnom Horvat]])
* Žene i ovaj suludi svijet (2010.)
* Žene i ovaj suludi svijet (2010.)
* Koračam kroz sobu (2014.)


Neka njena djela je u njenoj antologiji ''Zywe zradla'' iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica [[Łucja Danielewska]].
Neka njena djela je u njenoj antologiji ''Zywe zradla'' iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica [[Łucja Danielewska]].

Inačica od 20. listopada 2020. u 22:29

Irena Vrkljan
Puno ime Irena Vrkljan
Rođenje Beograd, 21. kolovoza 1930.
Zanimanje književnica
Nacionalnost Hrvatica
Književne vrste roman
poezija
autobiografska proza
esej
radio-drama
Suprug/zi Benno Meyer-Wehlack[1]
Važnija djela
  • :::U koži moje sestre
    Svila, škare
    Marina ili o biografiji
    Posljednje putovanje u Beč
    Koračam kroz sobu
Nagrade
Portal o životopisima


Irena Vrkljan (Beograd, 21. kolovoza 1930.) hrvatska je pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, poznata i kao "hrvatska Virginia Woolf".[2] Djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Dopisna je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Životopis

Rođena je 21. kolovoza 1930. godine u Beogradu. Majka joj je bila Bečanka koja doselila u Beograd, a otac trgovački zastupnik čija je obitelj vukla podrijetlo iz Lovinca. Irena je u u Beogradu pohađala dvojezičnu njemačko-srpsku školu. Nakon bombardiranja 1941. godine s roditeljima i deset godina mlađim sestrama Verom i Nadom sele se u Zagreb gdje je spisateljica završila gimnaziju kod časnih sestara u Savskoj. Obitelj se zbog očeva posla potom seli u Opatiju, a Irena ostaje sama u Zagrebu na studiju. [3]

Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (arheologiju, etnologiju i germanistiku) i na Filmskoj akademiji u Berlinu. Od 1960. do 1971. radila je na televiziji kao urednica emisije Portreti i susreti. Okušala se u različitim književnim žanrovima objavivši više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja. Piše i scenarije za televizijske i radijske drame. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika. Dobitnica je književnih nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” za knjigu Svila, škare, “Ivan Goran Kovačić” za roman Marina ili o biografiji i nagrade HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč. Kao profesionalna književnica živi u Berlinu i Zagrebu. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008.

Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije krugovaša, kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954.) do zbirke Doba prijateljstva (1963.), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966.) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Radio Zagreb emitirao je njene radiodrame Opasno poslijepodne, Pisma za jednu zemljopisnu kartu, Snijeg u sobi, Vaša Paulina Golisch, Marina ili vrijeme pjesnika, Davne vrpce života i dr.[1] Sa suprugom B. Meyerom-Wehlackom napisala je radio-drame Slika i Jak kao stablo te prevela na njemački prevela antologiju hrvatske ratne lirike U ovom strašnom času.[1] Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetički zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre (1982.) s rasutim identitetom, ressentimentom i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare (1984.) u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji (1987.), Berlinski rukopis (1988.) i Dora, ove jeseni (1991.). S romanom Svila, škare ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima. Televizijsku adaptaciju režirao je Eduard Galić a 1987. prikazala Televizija Zagreb.[1] Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje pozorno i bez autocenzure bilježi olovkom pamćenja, obilježit će i esejističku prozu Naše ljubavi, naše bolesti (2004.). Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr kriminalističkog romana, kao što su Posljednje putovanje u Beč (2000.) i Smrt dolazi sa suncem (2002.). No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje conditio sine qua non egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i nedavno objavljeni romani Zelene čarape (2005.) i Sestra, kao iza stakla (2006.). Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu.

Nagrade i priznanja

Djela

  • Krik je samo tišina (1954.)
  • Paralele (1957.)
  • Stvari već daleke (1962.)
  • Doba prijateljstva (1966.)
  • Soba, taj strašni vrt (1966.)
  • U koži moje sestre (1982.)
  • Svila, škare (1984.)
  • Marina ili o biografiji (1987.)
  • Berlinski rukopis (1988.)
  • Dora, ove jeseni (1991.)
  • Posljednje putovanje u Beč (2000.)
  • Smrt dolazi sa suncem (2002.)
  • Naše ljubavi, naše bolesti (2004.)
  • Zelene čarape (2005.)
  • Sestra, kao iza stakla (2006.)
  • Sabrana proza 1-2 (2006.)
  • Dnevnik zaboravljene mladosti (2007.)
  • Svila nestala, škare ostale (2008.)
  • Pismo u pismu (2009., u suautorstvu s Jasnom Horvat)
  • Žene i ovaj suludi svijet (2010.)
  • Koračam kroz sobu (2014.)

Neka njena djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Na njemački je jezik zajedno s Bennom Meyerom-Wehlackom prevela antologiju hrvatske ratne lirike U ovom strašnom času.

Ostalo

Izvori

  1. ↑ a b c d e f Leksikon radija i televizije Irena Vrkljan. HRT, pristupljeno 20. listopada 2020.
  2. ↑ http://www.funkhauseuropa.de/sendungen/radio_forum/serien/pisci_govore/irena_vrkljan.phtml
  3. ↑ http://www.jutarnji.hr/irena-vrkljan--razmisljam-o-povratku-u-zagreb/150240/
web stranice
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Ministarstva kulture Republike Hrvatske (https://min-kulture.gov.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021043010005276.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Irena_Vrkljan&oldid=5649468"