Kajkavsko narječje

Ovaj je članak dio niza o kajkavskom narječju hrvatskoga jezika
Osobine fonologija leksik morfologija
Dijalekti hrvatske kajkavice: zagorsko-međimurski turopoljsko-posavski križevačko-podravski prigorski donjosutlanski goranski uredi

Kajkavsko narječje (kajkavština, kajkavica) jedno je od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i štokavsko.

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj.

Rasprostranjenost

Rasprostranjenost čakavskog narječja, kajkavskog narječja i zapadnoštokavskog narječja u današnjoj Hrvatskoj i BiH prije velikih migracija.

Kajkavsko narječje uglavnom obuhvaća sjeverozapadni i srednji dio hrvatskoga jezičnog prostora: Zagreb i Prigorje, Međimurje, Podravina, Hrvatsko Zagorje, Žumberak, Turopolje, Moslavina, Pokuplje i Gorski kotar. Izvan granica Republike Hrvatske kajkavskih govora ima najviše u Mađarskoj (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Podravini), te manje u Rumunjskoj, Vojvodini i Slovačkoj gdje već izumire, a kajkavski još dijelom govore i hrvatski iseljenici u Americi i Australiji.

Kajkavski danas stalno ili povremeno (u obitelji) govori 31% ili oko 1/3 Hrvata, a do 1. svj. rata tako je govorilo oko 36%, pa je ovo narječje razmjerno stabilnije i otpornije u poredbi sa čakavskim koje bilježi veći postotak smanjenja govornika. Razlog tomu je uz ostalo i to da se kajkavski ipak još obilno govori u gradovima sjeverozapadne Hrvatske, osobito kao kajkavska većina u Varaždinu i Čakovcu, a najveći polukajkavski gradovi danas su Zagreb, Koprivnica i Velika Gorica te još desetak manjih kajkavskih gradića (Krapina, Križevci, Čazma, Popovača, Kutina, Samobor, Ozalj, Delnice itd.).

Obzirom na izgovor jata, ne mogu se razlučiti glavne kajkavske inačice:

• većina, tj. 3/5 izgovaraju ei ili iekavski, kajkavci pa jat izgovaraju kao ei ili sličnim prijelaznim vokalima;
• oko 1/4 imaju poseban izgovor kao dvoglas /ie/, a tih je najviše u arhaičnoj kajkavici Hrvatskog Zagorja
• neki stručnjaci za treću inačicu uzimaju ikavske kajkavce koji jat izgovaraju kao /ii/, ili su poluikavci pa ga dijelom izgovaraju kao /ii/ ili /iei/. Danas se takvi ikavski kajkavci nalaze mjestimice u sjevernoj Istri, Fužine, Lokve, uz rijeku Dobru, Ozalj, dio Žumberka, zapadno Turopolje (Horvati i Zdenčina), donja Sutla iznad Zaprešića (Brdovec, Marija Gorica), dijelom Slovensko Primorje i Bela Krajina (tzv. ikavska slovenščina), središnje Gradišće u Austriji, te u Slovačkoj (izbjegli od Kostajnice), itd. U doba Zrinskih i Frankopana je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila službeni javni govor hrvatske plemićke elite, tj. nesuđeni prethodnik kasnijega književnog standarda. Međutim, drugi drže da su mnogi od tih govora nastali na čakavskoj osnovi.

Osobine

Glasovi

Glavnina dijalekata kajkavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem hrvatskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, lijevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe ►	labijalni		koronalni		dorsalni
▼ Način tvorbe	bilabijalni	labiodent.	alveolarni	postalv.	palatalni	velarni
nazali	m		n		(nj)
plozivi	p   b		t   d			k   g
frikativi		f   v	s   z	š   ž		h
afrikate			c	č
aproksimanti					j
vibranti			r
lateralni aproks.			l		(lj)

Gramatika

Prozodija

Prozodija podrazumijeva melodiju te brzinu izgovora kao i naglašavanje riječi. Dosad su u kajkavskom narječju pronađena 22 različita tipa prozodijskih sustava, a za pretpostaviti je da ih ima još.

Suglasnici:

- govornici kajkavskog narječja imaju poteškoće u razlikovanju glasova č i ć - početno v je otpalo pred l (vlasi → lasi) - krajnji zvučni suglasnici su obezvučeni (mraz → mras; grob → grop) - u goranskom je dijalektu završno m prešlo u n (mislim → mislin )

Morfologija

- vokativ se ne koristi u pravilnom obliku - imenice ženskog i srednjeg roda u genitivu množine imaju nulti nastavak (krave → kraf; sela → sel) - kod imenica muškog roda pojavljuju se nastavci –of i –ef (dečkof, ocef) - kod imenica muškog roda u množini i kod imenica ženskog roda u jednini nema alternacije glasova k, g, h (vuk → vuki, vrag → vragi; noga → nogi) - nastavak u komparativu je š (lijep → lepši)

Glagoli

- od glagolskih se vremena uz prezent koriste perfekt i pluskvamperfekt (nosil je, bil je nosil) te futur II. (nosil bum) - nastavak u trećem licu množine prezenta je –jo ili –ju , a ponekad se koristi i nastavak –du (kopaju, kopajo, kopadu) - u kondicionalu I. i II. se za sva lica koristi pomoćni oblik bi (kopal bi, bil bi kopal) - jednako se koriste enklitike i proklitike (ga poznaš, poznaš ga) - buduće vrijeme se tvori od prezenta svršenog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog (došel bum) - za glagole kretanja se koristi supin (idem spat)

Dijalekti

Dijalektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Prvu monografiju napisao je na ruskom jeziku ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko (Kajkavskoe narječie, Kijev, 1905). Kajkavske su govore dijalektolozi dosada razvrstavali po različitim kriterijima. Uglavnom na osnovi do tada objavljenih radova, godine 1927. u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, svoju podjelu kajkavskoga narječja iznio je srpski jezikoslovac Aleksandar Belić. Po refleksima praslavenskih glasova /tj/ i /dj/ Belić je kajkavštinu podijelio u tri dijalekta:

1. istočni u kojemu je /tj/ dalo /ć/ a /dj/ postaje /ž/
2. sjeverozapadni koji prema /tj/ i /dj/ ima /č/ i /j/
3. jugozapadni koji za /tj/ i /dj/ ima /ć/ i /j/

Kasnija proučavanja nisu potvrdila ovakvo rasprostiranje refleksa /tj/ i /dj/.

Utvrdivši da temeljna kajkavska akcentuacija ima tri naglaska u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936) Stjepan Ivšić kajkavske je govore po naglasnim značajkama podijelio u četiri skupine. Na osnovi Belićeve i Ivšićeve podjele te na osnovi nekih glasovnih značajki Dalibor Brozović je kajkavsko narječje (1965. - 1988.) podijelio u šest dijalekata:

Kajkavska molitva iz 1651. godine u knjizi Szveti evangeliomi. Autor je Nikola Krajačević.

1. zagorsko-međimurski
2. turopoljsko-posavski
3. križevačko-podravski
4. prigorski
5. donjosutlanski
6. goranski

S obzirom na kajkavski cirkumfleks te na temelju razvoja vokalizma, podjelu kajkavskih dijalekata na subdijalekte dao je Mijo Lončarić koji u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb, 1996.) razlikuje od šest dijalekata petnaest poddijalekata:

1. plješivičkoprigorski
2. samoborski
3. gornjosutlanski
4. bednjansko-zagorski
5. varaždinsko-ludbreški
6. međimurski
7. podravski
8. sjevernomoslavački
9. glogovničko-bilogorski
10. gornjolonjski
11. donjolonjski
12. turopoljski
13. vukomeričko-pokupski
14. donjosutlanski
15. goranski

Ta razdioba zorno svjedoči o dijelom velikim razlikama što postoje između pojedinih kajkavskih govora u akcentuaciji, fonologiji i morfologiji.

Kajkavsko se narječje nekad prostiralo mnogo istočnije, prema nekim dokazima obuhvačalo je prostor od Drave preko Našica i Požeške doline uz Brod pa preko Save zaokružujuči ozemlje srednjovjekovne Zagrebačke biskupije s tim da se je u sjeverozapadnoj Bosni mješalo sa elementima čakavštine prema jugu i štokavštine prema istoku. Uslijed seoba nastalih zbog turskih osvajanja, danas mnoga istočnokajkavska kajkavska područja uopće ne postoje u Hrvatskoj, nego postoje elementi istočnokajkavskih narječja u Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj (Karašova-Karaševo (podrijetlo iz pokupske Banovine-Klokoča pod Petrovom Gorom). Tako je i sa govorima sela gradišćanskih Hrvata Umoka i Vedešina (koja je izučavao Ivan Brabec), srodnih u jednoj mjeri turopoljsko-posavskom i križevačko-podravskom dijalektu kajkavskoga narječja, od kojih se po drugim osobinama dosta razlikuju. Stoga se su njihovi govori klasificirani kao istočnokajkavski dijalekt.

Kajkavska književnost

Danicza zagrebechka 1848. godine, kajkavski kalendar.

Od polovice 16. stoljeća do preporoda, na kajkavskom književnom jeziku, latiničkim slovopisom oblikovanim po mađarskom uzoru (na primjer cs za /č/, cz za /c/, dy, gy za /ž/, ly za /lj/, ny za /nj/), napisana su mnoga djela:

• pravna (Ivanuš Pergošić: Decretum, Nedelišće, 1574), kroničarska (Antun Vramec)
• vjerska (Nikola Krajačević, Juraj Ratkaj Velikotaborski, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec, Juraj Mulih)
• pjesnička (Ana Katarina Frankopan-Zrinska) i dramska (Tituš Brezovački).

Prvu kajkavsku gramatiku (na njemačkome) napisao je Ignacij Szent-Mártony (Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Deutsche, Varaždin, 1783.), a na njemačkom su i gramatike Franza Korniga (Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlernen, 1795), Josipa Matijevića (Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre, 1810.) i Ignaca Kristijanovića (Grammatik der Kroatischen Mundart, 1837.), dok je gramatika Josipa Đurkovečkog dvojezična (Jezičnica horvatzko-slavinzka - Kroatisch-slavische Sprachlehre, Pešta, 1837.). Kristijanović je pokušao i Bibliju prevesti na kajkavsko narječje.

Najvažniji su stariji rječnici kajkavskoga Dictionar ili reči slovenske Jurja Habdelića (Graz, 1670.), Gazophylacium illyrico-latinum Ivana Belostenca (objavljen postumno u Zagrebu 1740.) i Lexicon latinum Franje Sušnika i Andrije Jambrešića (Zagreb, 1742.).

Među književnicima koji su na kajkavskom pisali nakon 1836. ističu se Pavao Štoos, Tomaš Mikloušić i Ignac Kristijanović. U 20. stoljeću iznimno je bogata kajkavska dijalektalna književnost (Antun Gustav Matoš, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Vjekoslav Balog i drugi).

Starija rječnička baština kajkavske književnosti obrađuje se u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (8. svezak objavljen je 1999). Osim objave desetak manjih kajkavskih rječnika za lokalne seoske govore u 20. stoljeću, u najnovije doba je razrađeno nekoliko većih kajkavskih rječnika s preko 30.000 riječi iz gradske kajkavštine Varaždina, Zagreba i Petrinje. Nedavno pa je Vid Balog preveo Novi zavjet na kajkavski.

Primjeri o kajkavskom narječju

»	Došlo na me pismo, Vu gizdavi Prelog, Preločkomu sodcu, Kaj moram iti, Junake loviti, V Čakovec dognati. (Međimurska narodna pjesma, 18. st.)	«

»	Ivek je bil mali, Služit so ga dali. Gda je malo zrasel, Dimo smo ga zvali. – Hodi Ivek, dimo, Bomo te ženili. Majka ti zebrala Cigansku devojku. Ivek z pleči skreče, Kaj ciganko neče. – Hodi Ivek, dimo! Bomo te ženili. Majka ti zebrala medjimursko deklo. Ivek se nasmeje. Medjimursko – oče. (Međimurska narodna pjesma)	«

Vidi još

U Wikipediji

• hrvatski jezik
• čakavsko narječje
• zapadnoštokavsko narječje
• štokavsko narječje
• južnoslavenski jezici
• slavenski jezici
• indoeuropski jezici
• Hrvatsko zagorje
• Turopolje
• Međimurje
• Podravina
• Prigorje
• Moslavina

Vanjske poveznice

• Aleksandar Belić: Kajkavski dijalekt Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, [1926]-1929.
• Kajkavsko spravišče

Literatura

• A. Šojat: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb 1969-1971.
• Mijo Lončarić: Kaj jučer i danas : ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom). Čakovec : Zrinski 1990.
• Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb 1996.
• I. Večenaj, Mijo Lončarić: Srednjopodravska kajkavština, rječnik govora Gole. Institut za hrvatski jezik, Zagreb 1997.
• D. Feletar, G. Ledić, A. Šir: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec 1997.
• A. Šojat, V. Barac-Grum, I. Kalinski, M. Lončarić, V. Zečević: Zagrebački kaj, govor grada i prigradskih naselja. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1998.
• JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
• Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.
• A. Jembrih, R. Fureš: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornici simpozija 2002-2006). Zabok-Krapina 2006.
• T. Lipljin: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin d.o.o, Varaždin 2002. (2. prošireno izdanje u tisku 2008.)
• A.Ž. Lovrić, M.H. Mileković, M. Rac: Purgerska špreha zagrebečka, sisečka i petrinjska (Jen agramerski slovar). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti knj. 2 (u tisku), Zagreb 2008.

Vanjske poveznice

Wječnik ima rječničku natuknicu Kategorija:Kajkavština