Dubravka Oraić-Tolić
Dubravka Oraić-Tolić (Slavonski Brod, 1943.) je hrvatska akademkinja, književna teoretičarka, esejistica, pjesnikinja i prevoditeljica. Supruga je hrv. publicista i diplomata Benjamina Tolića i mati Ive Tolić, jedne od vodećih svjetskih 40 biologa, djelatnice Instituta Max Planck i Instituta Ruđer Bošković.[1]
U životu je bila posebice vezana za Vinkovce. Ratne 1992. je godine bila među mnogim kulturnim djelatnicima koji su iz Zagreba došli u neposredno ratom ugrožene Vinkovce i donijeli donaciju knjiga za vinkovačku knjižnicu mira.[2]
Redovita je profesorica teorije književnosti na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.[1][3]
15. svibnja 2014. izabrana je za redovnu članicu HAZU.[4]
Djela[uredi VE | uredi]
Znanstveni opus joj čini tridesetak naslova - desetak znanstvenih monografija, tri zbirke pjesama i petnaestak uredničkih i prevoditeljskih svezaka. [2]
Ističu se znanstvena djela:
- Pejzaž u djelima Antuna Gustava Matoša, 1980.
- Teorija citatnosti, 1990.
- Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi, 2019.
Objavila je pjesnička djela:[4]
- Oči bez domovine
- Urlik Amerike
- Palindromska apokalipsa
- "Hrvatsko ratno pismo 1991./92.: apeli, iskazi, pjesme / Croatian War Writing 1991/92: Appeals, Viewpoints, Poems", Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1992., 640 str., UDK 355.019(497.5)"1991/1992" .
Objavila je petnaest knjiga različita žanra. Raspon žanrova je od poezije do književnoznanstvene proze i esejistike.
Autorica je preko stotinjak znanstvenih radova u tuzemnim i inozemnim časopisima.
Urednica[uredi VE | uredi]
- biblioteka Kritički portreti hrvatskih slavista (urednica, suurednik Ivo Frangeš)
- Enciklopedija hrvatske književnosti (urednica, suurednik Ivo Frangeš)
- biblioteka L Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu (urednica, suurednici Krešimir Nemec i Viktor Žmegač)
- niz zbornika
Uvrštena u antologije[uredi VE | uredi]
- U ovom strašnom času, ur. Ante Stamać i Ivo Sanader
- Zywe zradla, antologija hrvatskog pjesništva, prevedeno na poljski, ur. i prev. Łucja Danielewska
Nagrade[uredi VE | uredi]
- 2012.: Državna nagradu za životno djelo u području humanističkih znanosti za 2012. godinu[4]
- 2013.: Dobitnica Nagrade HAZU za 2012. godinu za najviša znansvena i umjetnička dostignuća u RH u području književnosti za knjigu Akademsko pismo: Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studente i studentice[5]
- 2016.: Nagrada Josip i Ivan Kozarac za životno djelo. Predsjednik Organizacijskog odbora Goran Rem rekao da je ovu nagradu morala dobiti već nekoliko puta prije - 1992., kad je izdana knjiga "Hrvatsko ratno pismo", čija je bila urednica, 1990. godine knjigom "Teorija citatnosti" i 1980. "Pejzažom u djelima Antuna Gustava Matoša".[2]
Nagrade koji su dobili drugi temeljem rada Dubravke Oraić-Tolić:
- Sibelan Forrester dobila je nagradu Najbolji prijevod slavenskih - istočnoeuropskih i euroazijskih ženskih studija, objavljenih od 2004. do 2006., za prijevod poetskih knjiga Dubravke Oraić-Tolić Urlik Amerike i poeme Palindromska apokalipsa, koja je nastala na poticaj Osječke revije
Izvori[uredi VE | uredi]
- Razgovor. Dubravka Oraić-Tolić, književnica. Razgovarao Damir Pešorda. Hrvatsko slovo, str. 3-4, petak, 28. lipnja 2013.
- ↑ 1,0 1,1 Ljerka Bratonja Martinović: Iva Tolić: Vraćam se u Hrvatsku i tu ću nastaviti istraživanja o "vrućoj" temi biologije - starenju, Novi list, 17. svibnja 2014.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 HINA, L.V.: Na Danima Josipa i Ivana Kozarca nagrada za životno djelo Dubravki Oraić-Tolić, culturenet.hr, 24. listopada 2016. Pristupljeno 26. listopada 2016.
- ↑ Dubravka Oraić-Tolić, FFZG
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Iz: Pregled kandidata za nove članove Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Izborna skupština – 15. svibnja 2014., HAZU
- ↑ HAZU Odluka o dodjeli nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2012. godinu, 26. ožujka 2013. (pristupljeno 13. lipnja 2016.)
