Umljanovići

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Umljanovići
Umljanovići na karti Hrvatska
Umljanovići
Umljanovići
Umljanovići na zemljovidu Hrvatske
Županija Zastava sibensko kninske zupanije.gif Šibensko-kninska
Općina/Grad Ružić
Najbliži (veći) grad Drniš
Površina 15.32 km²
Nadmorska visina 303 m
Zemljopisne koordinate 43°48′N 16°18′E / 43.8°N 16.3°E / 43.8; 16.3Koordinate: 43°48′N 16°18′E / 43.8°N 16.3°E / 43.8; 16.3
Stanovništvo (2011.)
 - Ukupno 148
 - Gustoća 9.66 st./km²
Pošta 22322 Ružić
Pozivni broj (+385) (0)22
Autooznaka ŠI
Umljanovići na karti Šibensko-kninska županija
Umljanovići
Umljanovići
Umljanovići na zemljovidu Šibensko-kninske županije

Umljanovići (njemački: Zamelin, talijanski: Umliane, Umiglianovich) su naselje u općini Ružić, u Šibensko-kninskoj županiji.

Ime[uredi VE | uredi]

Prvi spomen Umljanovića kao naseljenog mjesta javlja se u spisima Morlaka od strane šibenskih bilježnika u razdoblju između Ciparskog i Kandijskoga rata (1570.1645.). U tim spisima zabilježeni su 1583. godine Morlaci Dujam Zoričić i Grgur Kaić iz Humiljanova (de villa Humiglieuaz).[1]

Umljanovići se spominju i u crkvenoj knjizi vjenčanih župe u Vranjicu od 1665. do 1676. godine. Sredinom 17. stoljeća petropoljci u velikim brojevima dolaze u područje Vranjica. Među njima su zabilježena prezimena Lalići (1666.) i Laličići (1668.) iz Umljanovića.[2]

Umljanovići su zapisani u mletačkom katastru naselja s područja Knina (Territorio di Knin), kojeg je 1709. godine sastavio Cosmo Farentini, kao Umigianovich.[3]

Prema prvoj kartografskoj potvrdi iz 1732. godine naselje je prije današnjega nosilo ime etničkoga podrijetla Humgliane koje s jedne strane svjedoči o tome odakle su došli njegovi stanovnici (iz Huma, tj. Hercegovine), a s druge strane pokazuje da je u 18. stoljeću ojkonimski model na -ići bio veoma živ pa je došlo do analoške promjene Humljane > Umljanovići.[4]

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Pogled na unutarnji dio Umljanovića i Gabelino jezero sa brda Greda.

Selo Umljanovići se smjestilo u podnožju planine Moseć u Zagori, u jugoistočnom djelu Petrovog polja. Sastoji se od 17 zaseoka: Grizelji, Lovrinovići, Trive, Žeravice, Bačići, Lele, Vrbatovići, Šimundžići, Božidarovi, Đereci, Ivaniševići, Gabele, Relote, Ćulave, Pućo, Kaići i Mešini. Udaljenost od Drniša je 15.9 km.

U Umljanovićima se nalazi Gabelino jezero, iznad kojeg je brdo Greda. Uz Gabelino jezero u Umljanovićima postoji i nekoliko stalnih izvora podzemnih voda: Tabašnica, Grabovac vrilo i Paškino vrilo. Kroz sjeverni dio sela teče i rijeka Čikola. Najveći vrhovi u Umljanovićima su Žeravičin Ošljar (586m), Lovrinovića strana (493m), Pavin umac (476m), Čelinka (466m), Drinova kosa (444m) i Lišnjak (406m).[5]

Klima[uredi VE | uredi]

U Umljanovićima vlada mediteranska klima - ljeta su vruća i suha, a zimi su temperature blage i kišovite. Prosječna godišnja temperatura je 18°C, a godišnje padne prosječno 418 mm kiše.[6]

Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac
Dnevna temperatura 9°C 10°C 13°C 17°C 20°C 25°C 28°C 28°C 24°C 19°C 15°C 11°C
Noćna temperatura 5°C 5°C 8°C 11°C 14°C 18°C 21°C 21°C 18°C 14°C 11°C 6°C
Količina padalina 51mm 40mm 33mm 42mm 27mm 30mm 21mm 9mm 30mm 42mm 51mm 42mm
Kišni dani 11 11 12 12 10 9 6 4 7 9 10 11
Snježni dani 0 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0
Suhi dani 20 16 19 18 21 21 25 27 23 22 20 20
Sati Sunca na dan 5 5 8 10 11 12 12 12 11 7 6 6
UV indeks 2 3 4 4 5 6 7 6 5 4 3 3

Povijest[uredi VE | uredi]

Prapovijest[uredi VE | uredi]

Arheološki muzej u Splitu otkupio je 1911. godine od nalaznika skupinu brončanog nakita, koji je pronađen na jedan metar dubine prigodom raskapanja kamenja iz rimskog vremena. Riječ je o dva spiralno-naočalasta privjeska sa cilindričnim navojem između spirala, četiri narebrene manšetaste narukvice te osam tordiranih torkvesa. Ne može se sa sigurnošću reći da li se radi o grobu ženske osobe ili o ostavi. Na drugoj lokaciji na Balinoj glavici u ostavi je pronađena jednorezna sjekira s rupom za nasad zajedno s još dva ulomka od sjekira. Jedan je od tih ulomaka sigurno donji dio, odnosno oštrica šuplje sjekire, a drugi ima plosnato-pravokutni presjek i možda je riječ o nekom oružju sličnom sjekiri. Dalo bi se zaključiti da su na Balinoj Glavici bila dva depoa, jedan s nakitom, a drugi sa sjekirama. Oba nalaza se datiraju u brončano doba, u mlađu kulturu polja sa žarama (7. st. pr. Kr.).[7]

Stari vijek[uredi VE | uredi]

Na prostoru Baline glavice, na krajnjem jugoistočnom rubu Petrova polja, u razdoblju rimske vladavine nalazio se centar municipija Magnum. Na istom prostoru se nalazilo predrimsko naselje autohtonih Delmata, u povijesnim izvorima poznato pod imenom Sinotij (Sinotion). U građanskom ratu između Cezara i Pompeja Delmati su bili na strani Pompeja. Cezar je u Ilirik poslao Kvinta Kornificija, sa zadatkom da uvede red u provinciji. Dobio je i pomoć konzula Aula Gabinija sa 15 kohorti pješaka i 3000 konjanika. U zimu 48./47. g. pr. Kr. Delmati su ga teško porazili u nekom šumovitom klancu kod Sinotija. Poginulo je oko 2000 pješaka, 4 tribuna i 38 centuriona. Ostatak rimske vojske se povukao u Salonu, gdje je Gabinije naposlijetku i umro. Kasnije, u Oktavijanovu pohodu na Delmate Sinotion je u potpunosti spaljen (34. g. pr. Kr.).[8]

Strabon, grčki geograf i povjesničar (63. pr. Kr. ili 64. pr. Kr. - 24. po. Kr.), u svome djelu "Geografija" koja se sastoji od 17. knjiga među kojima od 3. do 10. knjige opisuje Europu, a u 7. knjizi u 5. poglavlju opisuje Iliriju i Panoniju. Strabon je prvi poznati geograf koji je prihvatio i naznačio prisutnost Delmata na istočnojadranskoj obali. Među nabrojenim gradovima spominje se i Sinotion (Sinotij), za kojega Strabon kaže da je postojao i stari i novi, te da je oba zapalio Oktavijan. Stari Sinotion je bio smješten na vrhu Baline glavice, a novi u njenom podnožju na čijem je mjestu nastao rimski municipij Magnum[9]. Još jedan povjesničar koji spominje Sinotion je i Apijan iz Aleksandrije, grčki povjesničar, (95. g. - 165. g.) napisao je djelo "Rimska povijest" u 24 knjige. Svaka knjiga obrađuje ili jedno povijesno razdoblje ili jednu od rimskih zemalja. U devetoj knjizi govori o Ilirima, u njoj je sačuvan dio koji govori o ovim krajevima. Tu spominje niz gradova koji su bili izravno ili neizravno upleteni u zbivanja koja opisuje, gdje među ostalima gradovima spominje i Sinotion.[10]

Među stanovnicima Umljanovića još se uvijek zadržao naziv "Šenedija" koji upotrebljavaju za Balinu glavicu, koji etimološki ukazuje na korijen od riječi Sinotija.

Prema Grguru Urliću-Ivanoviću, hrvatskom povjesničaru i pjesniku, dok je putovao Petrovim poljem 1879. istraživao je narodne priče o "Šinodu" kako su tada stanovnici ovih krajeva nazivali Sinotion. On piše kako je protiv Rimljana na prostoru Promone i Sinotija ratovao vojskovođa Tutim ili Tatim (Testimos) te da je on porazio rimskog vojskovođu Gabina (Aulo Gabinije). Urlić-Ivanović opisuje Sinotion kao "tvrdo utočište Dalmatinske slobode, i sjedalištem kršne junačine Tutima". Također govori kako su tadašnji župljani kljakačke župe sv. Ilije odnosili kamenja sa ruševina Sinotiona za gradnju crkve nekoliko godina ranije te da su dosta natpisa oštetili njihovim otkopavanjem i prenošenjem. Urlić-Ivanović spominje i da se u Sinotiju iskapalo i zlato.[11]

Kamenje s ruševina municipija Magnuma se koristilo za izgradnju kuća (na slici je prikazan dio kuće u zaseoku Lele)

Magnum je rimsko naselje koje se razvilo na mjestu delmatskog Sinotija, na pravcu magistralne prometnice Akvileja - Dirahij, segment koje je opisan u Tabuli Peutingeriani na trasi Salona XVI – Andetrio XIV – Magno VIII – Promona XVI – Burno. Duž ceste Akvileja - Dirahij nalazio se sustav rimskih vojnih logora poznat pod nazivom Delmatski limes kojeg su činili legijski logori Burnum i Tilurij s pripadajućim pomoćnim logorima te logori pomoćnih postrojbi u Kadinoj Glavici, Andetrij u Muću Gornjem i Bigeste u Humcu kod Ljubuškog. Magnum se smjestio na istoj cesti između logora u Kadinoj Glavici i Andetriju. Municipij u Magnumu nije baštinio predrimsko epihorsko ime naselja što govori o žestini ratnih operacija na tom prostoru i načina na koji su Rimljani provodili politiku romanizacije. Na teritoriju municipija, koji je najvjerojatnije zauzimao cijelo današnje Petrovo polje, podaci o stanovništvu nisu dovoljno poznati, a najčešći gentilicij jest Aurelii što se povezuje s širokim davanjem rimskog civiteta epihorskom stanovništvu za vrijeme cara Karakale (Constitutio Antoniniana) početkom 3. stoljeća.[12]

Magnum postiže municipalni status najkasnije u prvoj polovini 2. stoljeća. Natpisi kojima je potvrđen municipalitet Magnuma poznati su kao CIL III 6565=9798=14316, CIL III 14957 i CIL XIII 6538. Na prostoru Baline glavice nikad nisu provođena sustavna arheološka istraživanja tako da je topografija rimskog Magnuma nepoznata. Zbog minski osjetljivog područja nemoguće je rekognoscirati teren desne obale rijeke Čikole oko Velike i Male Baljačke glavice gdje bi trebala biti pozicija jedne nekropole Magnuma. Poznato je da je u Magnumu tijekom 2. stoljeća postavljena beneficijarska stanica sa svetištem od kojeg je ostao niz beneficijarskih zavjetnih žrtvenika posvećenih Jupiteru i Eponi. Stanica konzularnih beneficijara je arhitektonski kompleks koji se obično nalazio neposredno uz gradske zidine ili zidine rimskih vojnih logora kako je to bilo uobičajeno na germanskom limesu. U Magnumu je postojao i mitrej što se temelji na mitraičkoj kultnoj slici s reljefom tauroktonije pronađenoj u Umljanovićima. Magnum se najvjerojatnije napajao vodom s obližnjeg izvora rijeke Čikole u Mirlović polju, a još krajem 19. stoljeća su se navodno vidjeli ostatci akvedukta. Promona, poznata iz sukoba Rimljana s Delmatima, u doba rimske dominacije i pacifikacije Ilirika, postala je dio municipalnog teritorija Magnuma (pagus). Rimska Promona ubicira se na prostoru današnjeg sela Tepljuh na sjevernom rubu Petrovog polja.[13]

Municipium Magnum se posljednji put spominje na drugom salonitanskom crkvenom saboru u Saloni 533. godine za vrijeme Ostrogotskog kraljevstva, pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II., kada je dodijeljen novoosnovanoj biskupiji u Ludrumu. U sastav novoosnovane biskupije tom su prilikom uključeni Magnotik (Magnum), Ekvitin, Salviatik i Sarsiatik. Ne zna se kada je točno Magnum razrušen i napušten zbog arheološke neistraženosti područja, ali se pretpostavlja da se to dogodilo za vrijeme provale Avara ili Slavena na ove prostore.[14]

Oko 10 kilometara sjeverozapadno od Magnuma na prostoru današnje Kadine Glavice [15][16] rimska vojska je početkom 1. stoljeća sagradila logor za smještaj pomoćnih postrojbi (castellum). Zapovjedno mjesto rimskih vojnika smještenih u logoru u Kadinoj Glavici bio je legijski logor (castrum) Burnum. U logoru u Kadinoj Glavici bili su smješteni pripadnici ale Claudia Nova te kohorti I. Lucensium, III. Alpinorum i I. milliaria Delmatarum. Neke od spomenika pripadnika tih postrojbi danas je moguće vidjeti uzidane u česmu na izvoru Banovači u Otavicama i česmu u Kadinoj Glavici.

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Naseljenosti ovoga dijela Petrovog polja u ranom srednjem vijeku dokazuju fragmenti oštećenog predromaničkog pluteja pronađeni na starom župnom groblju. Godine 1962. jedan je mještanin pokraj ulaza u stari dio groblja kopao jamu za novu obiteljsku grobnicu i tada je pronašao ulomak grede oltarne pregrade s dijelom natpisa koji su se slagali s dijelom prije pronađenog pluteja. Potom su 1970. u više navrata pronađeni novi ostatci pluteja. Svi su dijelovi oltarne pregrade danas u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Prema dosad prikupljenim odlomcima oltarna je pregrada predromaničke crkve u Kljacima imala četiri pluteja, sa svake strane po dva. Pluteji su međusobno bili odijeljeni pilastrima kojih je bilo ukupno šest. Na sredini je bio otvor za prolaz u svetište. Prema veličini pronađenog materijala čini se da je pregrada bila duga 5,5 m, što bi značilo da je crkva bila dosta velika. Prema fragmentima nepotpunog natpisa čini se da je bila posvećena Isusu Kristu. Pronađeni fragmenti odlikuju se kvalitetom obrade poput ostalih ostataka crkava u Petrovu polju i vjerojatno su je gradili domaći majstori jer su klesani od domaćeg kamena – muljike. Pretpostavlja se da je crkva stradala za vrijeme tatarske provale 1242. godine.[17]

U ovo vrijeme, u doba Hrvatskog kraljevstva, vladala je podjela na županije. Područje Umljanovića i cijelo Petrovo polje spadalo je u Kninsku županiju koja se po Kninu prozvala jer joj je u njemu bilo sjedište. Ona je graničila na sjeveru s psetskom, na istoku s cetinskom, na jugu s primorskom, a na zapadu s bribirskom županijom. Kninska županija je obuhvaćala Dinaru i Svilaju s prigorjem, Prominu, Moseć i brda jugozapadno od njega, te tri velike doline: Kninsko, Kosovo i Petrovo polje.[18]

Knin se nalazio na glavnom putu koji je iz unutrašnjosti vodio na more, a koji je prolazio i kroz Petrovo polje. Iako to nigdje nije zabilježeno da su Tatari u progonu Bele IV. 1242. godine prošli preko Knina, ipak se može tvrditi da su tuda morali proći. Prvo što ih je vodio glavni put, a drugo što su to konjičke horde, koje trebaju ogromne količine hrane za konje koju nisu nosili sa sobom. Kad su se približavali Klisu, nisu se mogli nigdje obskrbiti osim na plodnom Kninskom, Kosovu i Petrovu polju, pa su tuda morali odmarati sebe kao i konje.[18]

Krajem 13. stoljeća uslijed slabljenja moći Arpadovića, raste moć hrvatskih velikaša, posebno Bribirskih knezova Šubića koji su se uzdigli do banske titule i postali gospodari Knina i kninske krajine u koje je tada spadalo i Petrovo polje. Da bi raspravio njihove međusobne nesuglasice, kralj Karlo Robert dolazi u Knin u rujnu 1322. godine. Na saboru u Kninu svrgava Mladena II. Šubića s mjesta bana, baca ga u tamnicu, a zatim pod oružanom pratnjom odvodi u Zagreb te odatle u Mađarsku.[19]

Poslije kraljeva odlaska iz Knina udruženi hrvatski velikaši, Mladenova braća Juraj, Pavao i Grgur Šubić i vojvoda Nelipac II. Nelipčić su se okrenuli protiv kralja i bana Ivana Babonića te uspjeli zauzeti Knin. No, taj je savez kratko potrajao. Već sljedeće 1323. godine Nelipac II. Nelipčić je izigrao savez te je na kraju došlo do sukoba između njega i Jurja II. Šubića. U tom sukobu na stranu Jurja II. stali su bosanski ban Stjepan II. Kotromanić i grad Zadar, a na stranu Nelipića stali su livanjski Mihovilovići, krbavski Kurjakovići te gradovi Šibenik i Trogir. Juraj II. je uz pomoć bosanske vojske bana Stjepana II. sredinom godine 1324. počeo opsjedati Knin. Do odlučne bitke došlo je 7. lipnja 1324. kod izvora Krke u Topolju kada je Nelipac II. Nelipčić porazio Šubićevu vojsku. U nastojanju da skrši otpor hrvatskog plemstva, kralj je poslao vojsku pod vodstvom bana Mikca koju je vojvoda Nelipac II. Nelipčić porazio 1326. godine.[20]

Poslije Nelipčeve smrti 1344. godine novi kralj Ludovik I. Anžuvinac poslao je vojsku na Knin kojeg je obranila Nelipčeva udovica Vladislava od roda Gusića. Svjesna da ipak neće moći trajno odoljevati napadima kraljevskih snaga, kneginja je povela pregovore s kraljem kako bi spasila baštinu svome sinu Ivanu. Nato je kralj Ludovik I. oduzeo Nelipčićima 1345. godine Knin, Počitelj, Srb, Ostrog i Unac, a ostavio im je utvrdu Sinj sa cetinskom županijom, Brečevo s poljem i djedovski grad Kamičak na Krki, Ključicu na Čikoli i utvrdu Nečven. Time je bila slomljena moć Nelipčića koji su otada bili vjerni kraljevi vazali.[21]

Iskoristivši oslabljen utjecaj Mađarskog kraljevstva u Dalmaciji, bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić sa svojim saveznicima osvaja većinu Dalmacije 1388. godine uključujući i kninsku krajinu. Tvrtko se 1390. godine proziva "Kraljem Hrvatske i Dalmacije". Sve do njegove smrti 1391. godine svaki pokušaj ugarskog kralja da preotme izgubljene teritorije nije uspio. Međutim 1393. godine Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabiša je potpisao mir s Žigmundom kojim se mađarskoj vlasti vraća sav teritorij koji je osvojen do 1385. godine.

1409. godine Ladislav Napuljski prodaje svoja prava na Dalmaciju Mletačkoj republici za 100000 dukata, zbog čega Žigmund ulazi u rat s Mlecima. Rat traje nekoliko godina i završi povoljno za Republiku. Potpisivanjem mira Republika dobiva Zadar, Nin, Novigrad, Vranu, Ostrovicu, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Omiš, Kotor i Budvu, sa svim otocima. Mađarima je ostalo primorje od Istre do Obrovca, zatim Bukovica, Plavno, Strmica, Knin, Sinj, Klis, dio Zagorja između Trogira, Šibenika i Drniša, Petrovo polje, Prominu i Miljevce.[22]

15.-18. stoljeće[uredi VE | uredi]

Dio mape mletačkog prikaza Dalmacije iz 1789. godine na kojemu se vide Umljanovići (Umliane).

Turci su ovim krajem zavladali početkom 1522. godine kad su zauzeli tadašnji hrvatski glavni grad Knin opsadom koju je vodio Gazi Husrev-beg, a dan nakon i Drniš sa okolnim krajem. Iako je pred njima pobjeglo gotovo svo starosjedilačko stanovništvo, s vremenom je ipak uspostavljena određena administrativna vlast i veliki broj ljudi se vratio naravno plaćajući Turcima harač i ostale propisane namete. Područje Petrovog polja kao i Petrova gora (današnji Moseć) bilo je nahija, a pripadalo je Kliškom sandžaku i bosanskom pašaluku. Unatoč islamskoj vladavini i prisilnoj islamizaciji u ovom je kraju ostao određeni broj franjevaca koji su djelovali s Visovca pa su starosjedioci ipak zadržali svoju vjeru i običaje. Mehmed II. čak je izdao i dokument (Ahdnama) kojom je starosjediocima zajamčio slobodu vjere, kako bi zadržao stanovnike opustjelih područja i vratio one stanovnike koji su prebjegli u druge krajeve.[23]

Ovo razdoblje obilježilo je i masovno doseljavanje Morlaka (Vlasa) iz područja Hercegovine kao pokušaj da se nadomjesti populacija koja je pobjegla s tih područja. Prema popisu stanovništva kliškog sandžakata iz 1550. godine, u kojem se popisivalo samo vlaško stanovništvo, među navedenim selima se ne spominju Umljanovići[24]. Umljanovići se prvi put spominju 1583. godine u spisima Morlaka od strane šibenskih bilježnika, što znači da su se Morlaci najvjerojatnije doselili u Umljanoviće nekad u drugoj polovici 16. stoljeća.

Godine 1645. Turci su započeli Kandijski rat u svrhu protjerivanja Mlečana s Krete i iz Dalmacije. Nakon nekoliko neuspješnih turskih ofenziva na Šibenik, Mlečani su se odlučili zauzeti Drniš, glavno tursko uporište za napad na Šibenik. U veljači 1648. godine to i uspijevaju uz pomoć drniških i petropoljskih krajišnika predvođenih harambašom Vukom Mandušićem koji su podigli ustanak protiv Turaka. Nakon turskog zauzimanja Kandije (Krete) Mlečani potpisuju mir 6. rujna 1669. godine, koji vraća Drniš s okolnom krajinom pod kontrolu Osmanskog carstva.

Umljanovići prema Austro-ugarskim kartama (1869.-1887.)

Ovakvo stanje nije dugo potrajalo jer već 1683. godine Turci gube Drniš, ovaj put zauvijek, od strane udruženih šibenskih, kotarskih i zagorskih ustanaka pod vodstvom harambaše petropoljskih krajišnika Mate Nakića-Vojnovića, za kojeg Andrija Kačić Miošić piše da je došao u Drniš i Petrovo polje iz Hercegovine sa svojom braćom i 2000 domaćinstava.[25]. Nakić-Vojnović pregovara s Mlecima uvjete da prime stanovnike s područja zagorskog ustanka obećavajući im odanost, plaćanje nameta te borbu protiv Turaka, zahtjevajući da svi zemljoposjednici zadrže svoje zemlje što Mlečani naposlijetku i prihvate. Turci posljednji put pokušavaju ponovno zauzeti Drniš za vrijeme Sinjskog rata (1714.-1718.), no bezuspješno. Mir će u ovim krajevima trajati sve do pada Venecije 1797. godine.

Povijesna ostavština osmanske vladavine u Umljanovićima se vidi u etimološkom topografskom nazivu brda Balina (Balijina) glavica.

19. stoljeće[uredi VE | uredi]

Nakon disolucije Mletačke Republike, vlast nad Dalmacijom spada Austrijskom carstvu. Međutim ta vlast traje samo do 1805. godine kad je Dalmacija prepuštena Napoleonu mirom u Pressburgu 1805. godine, te ju je on inkorporirao u svoje Kraljevstvo Italije koje je bilo u personalnoj uniji s Francuskom. Mirom u Schönbrunnu 14. listopada 1809. godine Austrija prepušta Napoleonu slovenske zemlje i hrvatske zemlje južno od Save koje skupa s Dalmacijom čine novu Ilirsku provinciju direktno pod francuskom vlašću. Za vrijeme francuskog upravljanja donose se bitni propisi: priznavanje zemlje seljacima, propis o upravljanju koritom Krke i Čikole radi sprječavanja poplava, poticanje agrikulture, ali i gradnja cesta i mostova, javnih cisterni itd.[26]

Kongresom u Beču 1815. godine, godinu dana nakon poraza Napoleona, Austrija je stvorila Kraljevinu Dalmaciju koja je odvojena od ostatka Hrvatske. Austro-ugarskom nagodbom 1867. godine kraljevine Hrvatska i Slavonija se ujedinjuju i pripajaju Mađarskoj dok Kraljevina Dalmacija ostaje de facto pod vlašću Austrijske krune sve do njenog razrješenja krajem Prvog svjetskog rata 1918. godine, iako se hrvatsko-ugarskom nagodbom Dalmacija priznala kao sastavni dio Trojedne Kraljevine, što je krunidbenom zavjernicom jamčio i kralj.

Moderno doba[uredi VE | uredi]

Tijekom 2. svjetskog rata Umljanovići su bili pod kontrolom ustaških snaga. Dana 7. lipnja 1943. godine, između 3 i 4 sata ujutro, grupa partizana od 600-700 boraca iz Svilaje i Moseća predvođeni Bogdanom Njegušem iz Drniša i Martinom Sučićem iz Otavica napadaju ustaške položaje u Umljanovićima. Partizani su počeli otimanjem stoke i ostalih namirnica lokalnom stanovništvu. Seljacima su otjerali nekoliko konja, volova i sitne stoke (ovaca i janjaca). Partizane su za vrijeme pljačkanja napale ustaše I. satnije 9. pripremne bojne, koji su se nalazili na položaju u Kljacima te time pritekli u pomoć stanovnicima Umljanovića. Pričinjena šteta opljačkanom selu iznosila je prema izvorima preko 1 milijun NDH kuna. S opljačkanom stokom i ostalim materijalom partizani su krenuli ka brdu Movran u Moseću na području općine Muć, gdje im se nalazila glavna komanda i skladište. Godine 1944. srušen je povijesni Vezovića most koji se koristio za prijelaz preko Čikole.[27]

Za vrijeme Domovinskog rata Umljanovići su bili pod hrvatskom kontrolom, u graničnoj zoni s Republikom Srpskom Krajinom. Tijekom rata selo nije bilo okupirano. Na ovom području djelovale su 114. splitska i 142. drniška brigada, a nekoliko mjeseci u selu su bili stacionirani i pripadnici IX. bojne "Rafael vitez Boban".

Vjera[uredi VE | uredi]

Stanovništvo je 100% rimokatoličko. Franjevci splitske provincije poslužuju župu sv. Ilije od njenog osamostaljenja 1832. godine. Umljanovići pripadaju šibenskoj biskupiji, župi sv. Ilije proroka koja spada pod drniški dekanat. Blagdan zaštitnika župe se slavi 20. srpnja, kada se kod crkve organizira Ilindanska večer. Suzaštitnica župe je Gospa od Karmela. Župa ima dvije crkve, sv. Ilija koja se nalazi u Kljacima i crkvu Hrvatskih mučenika u Čavoglavama. U 18. stoljeću područje sadašnje župe je bilo pod Drnišom, a kad je postala posebna kapelanija, s njom je do 1797. upravljao župnik Gradca. Godine 1832. župa se potpuno osamostalila kada se izgradila crkva, a posluživali su je franjevci iz Visovca. Današnji oblik crkva poprima 1871. godine. Okolo župne crkve se nalazi groblje, a 2009. godine je dovršena i mrtvačnica. Uz Umljanoviće, u župu spadaju i Kljaci, Mirlović Polje i Čavoglave[28]. Trenutačni župnik je fra Ivan Lukač.

U groblju je kod župne crkve bila starohrvatska crkva iz 9. do 10. stoljeća. Od nje su pronađeni ulomci oltarne pregrade s plutejima, bogato ukrašeni pleterom, križevima i palmetama. Kamen je domaći te je siguran dokaz da je kameni namještaj za crkvu nastao na tom tlu. Ulomci su bili smješteni u samostanskoj zbirci u Sinju, ali su ustupljeni Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Kretanje broja stanovništva[uredi VE | uredi]

Stanovništvo je 100% hrvatsko.

Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2011. [29]

Etnici i ktetici[uredi VE | uredi]

Ktetik ùmljovačkī izveden je od krnje osnove nastale odbacivanjem središnjega sloga -an- i završnoga formanta -ići (: Umljanovići). Od tako skraćene osnove izvedeni su i etnici za muške i ženske rodove jednine i množine.[30]

Ojkonim Muški rod jednine Ženski rod jednine Muški rod množine Ženski rod množine Ktetik
Umljánovići Umljovčánac Ùmljōvka Ùmljovčāni Ùmljōvke ùmljovačkī

Govor[uredi VE | uredi]

Stanovništvo govori zapadnim ili novoštokavskim ikavskim govorom. Ovaj se dijalekt naziva zapadnim (zauzima krajnji zapad štokavštine), a poznat je i pod imenima novoštokavski ikavski ili zapadnohercegovačko-dalmatinsko (zagorsko)-bosanski. U Hrvatskoj se govori ponajviše na jugu, od sjeverozapada Zagore do Opuzena i Metkovića.

Uprava[uredi VE | uredi]

U Kraljevini SHS Umljanovići su bili pod administrativnom upravom pokrajine Dalmacije i Šibenske županije od 1918. do 1922. godine. Nakon usvajanja Vidovdanskog ustava 1921. godine, 26. lipnja 1922. godine Kraljevina SHS dijeli se na 33 oblasti, a područje Umljanovića pripalo je Splitskoj oblasti sve do 1929. godine do proglašenja Kraljevine Jugoslavije kada se država podijelila na banovine. Od 1922. godine drniška općina postaje dio kninskog kotara. Umljanovići su bili pod administrativnom upravom Primorske banovine, koja je uspostavljena 1929. i postojala sve do 1939. godine, kada je, preorganiziranjem temeljem sporazuma Cvetković-Maček, spojena sa Savskom banovinom i još nekoliko manjih područja u Banovinu Hrvatsku. Godine 1941., Sile Osovine su napale i okupirale dijelove Primorske banovine. Obalna područja sa zaleđem, od Splita sve do Zadra su pripojena Italiji, dok je ostatak postao dijelom NDH i organiziran u sklopu novih župa sa sjedištima u Kninu, Mostaru i Omišu.

Umljanovići su za vrijeme NDH pripadali kotarskoj oblasti Drniš koja je uspostavljena 1. kolovoza 1941. godine. Drniška oblast pripadala je velikoj župi Bribir i Sidraga, sa sjedištem u Kninu, koja je trajala od 27. lipnja 1941. do 30. listopada 1943., kada je ukinuta. Njezin teritorij, kojemu je u međuvremenu nakon kapitulacije Italije bio priključen Šibenik gdje se sjedište župe tad i premjestilo, je bio uključen u novoosnovanu veliku župu Bribir, djelatnu od 1. studenoga 1943. godine. Građansku upravu u župi vodio je veliki župan kao pouzdanik vlade imenovan od strane poglavnika

Za vrijeme SFRJ Umljanovići su pripadali općini Drniš, koja je od 22. veljače 1974. do  31. prosinca 1986. godine bila dio Zajednice općina Split, koja se tad preimenovala u ZO Dalmacija sve do ukinuća 25. srpnja 1990. godine.

Na osnovi Ustava Republike Hrvatske zastupnički dom Sabora izglasao je 29. prosinca 1992. "Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj", prema kojem su formirani: 21 županija, 2 kotara, 70 gradova i 419 općina. Tada je formirana današnja Šibensko-kninska županija, dok je općina Ružić formirana tek 1993. godine odvajanjem od općine Drniš. Središte općine je u naselju Gradac, a dan općine se slavi na Malu Gospu (8. rujna). U općinu uz Umljanoviće još spadaju i KljaciBaljci, Gradac, Mirlović Polje, ČavoglaveRužić, Otavice i Moseć. Matični broj Umljanovića je 66796, a matični broj općine je 03778.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Kao i u drugim naseljima općine Ružić većina se ljudi kao osnovnom ili usputnom djelatnošću bavi govedarstvom, peradarstvom, stočarstvom, te poljoprivredom i voćarstvom, dok su ostali zaposleni po poduzećima ili jer riječ o umirovljenicima.

Početkom 20-og st. u Umljanovićima se provode iskapanja boksita od strane Rudarskog i industrijskog društva „Aluminij“, osnovanog tijekom Prvog svjetskog rata, 1917. godine u Zagrebu. Društvo je tih ranih 20-ih godina držalo ponajbolja boksitna polja oko Drniša (Kalun, Žitnić, Moseć, Ružić, Umljanovići, Planjane) i u Hercegovini kod Čitluka.[31]

Registrirana poduzeća[uredi VE | uredi]

Na području Umljanovića sjedište imaju sljedeća poduzeća:[32]

  • Korkyra - Company d.o.o. - Ostala trgovina na malo u nespecijaliziranim prodavaonicama
  • Oputina d.o.o. - Uzgoj svinja
  • Logistic team j.d.o.o. - Iznajmljivanje i davanje u zakup (leasing) ostalih strojeva, opreme i materijalnih dobara
  • Pro instalacije j.d.o.o. - Uvođenje instalacija vodovoda, kanalizacije i plina i instalacija za grijanje i klimatizaciju

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Povijesne i prirodne znamenitosti[uredi VE | uredi]

Spomenik koji prikazuje boga Mitru u trenutku tauroktonije uzidan u zid kuće u zaseoku Mešini.

Prirodne znamenitosti[uredi VE | uredi]

  • Gabelino jezero,
  • Jama Riđovka,
  • Čikola.

Arheološki lokaliteti[uredi VE | uredi]

Ostale znamenitosti[uredi VE | uredi]

Isklesana lavlja glava, pronađena prilikom obrađivanja zemlje podno Baline glavice, uzidana u zid kuće u zaseoku Mešini.
  • Na zidu kuće u zaseoku Mešini u bočni zid uzidan je spomenik na kojemu je prikaz boga Mitre u trenutku tauroktonije (ubijanja bika),[36]
  • Na mnogim starijim kućama u selu se mogu vidjeti kamenja uzeta sa ruševina municipija Magnuma,
  • Kapelica Gospe Lurdske.

Arheološka zona[uredi VE | uredi]

Godine 2009. rekognosciran je prostor koji omeđuje rijeka Čikola na sjeveru, državna cesta D56 na jugu i Balina glavica na istoku. Pokusnim sondama već na maloj dubini uočeni su ostaci arhitekture, a brojne mocire i gomile podno Baline glavice pune šuta i tegula skrivaju starije zidove koji se mjestimično i vide. Na tom prostoru nema bilo kakvih nasada poljoprivrednih kultura jer su mještani davno uočili da je podno Baline glavice zbog postojanja zidova nemoguće saditi poljoprivredne kulture. Razlog rekognosciranja prostora podno Baline glavice jest namjera Šibensko-kninske županije da na tom mjestu sagradi hidroakumulaciju. Pozicija hidroakumulacije utvrđena je Prostornim planom Šibensko-kninske županije još 2002. godine, ali je u istom planu naznačena i arheološka zona na širem prostoru Baline glavice i Umljanovića. Najveći i najvažniji dio hidroakumulacije, koji je trebao poslužiti za natapanje Petrovog polja, nalazio bi se točno podno Baline glavice upravo u centralnom urbaniziranom dijelu municipija Magna. Poznavajući rezultate sondiranja prostora Baline glavice, dostupnu arheološku izvornu građu i znanstvenu literaturu o tom prostoru, nadležni Konzervatorski odjel u Šibeniku u okviru svojih ovlasti uspostavio je preventivnu zaštitu nad opisanim prostorom kako ne bi došlo do potapanja i trajne devastacije arheološkog nalazišta. Rješenje o preventivnoj zaštiti arheološke zone Umljanović ispušteno je 10. prosinca 2008. godine, a kulturno dobro upisano je u Registar zaštićenih kulturnih dobara pod brojem P-3075. Nakon što je i konzervatorskim elaboratom, izrađenim u Ministarstvu kulture, utvrđena vrijednost i prostornost nalazišta odlučeno je da se brana hidroakumulacije pomakne znatno sjevernije tako da prostor podno Baline glavice više ne bi bio ugrožen. [37]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

U Umljanovićima ne postoji osnovna ni srednja škola. Nakon 2. svjetskog rata započeta je izgradnja osnovne škole na brdu Greblje, ali njena izgradnja nije dovršena. Godine 2015. općina Ružić započela je projekt prenamjene nedovršene zgrade škole u društveni dom.

Kultura i tradicija[uredi VE | uredi]

U Umljanovićima se tradicionalno nosila narodna nošnja drniškog kraja s najprepoznatljivijim dijelom nošnje - drniškom kapom. Ženska narodna nošnja sastoji se od (od glave prema stopalima): marama ili okruga, košulja (od konopljenog, lanenog ili pamučnog platna), primetača, haljina ili u nekih provaljenica (carza, vuštan), pregača, tkanica (pojas, pas), zobnica (torba), sadak (haljetak bez rukava, duži ili kraći najčešće od sukna), bičve, grlići, terluci (čarape), opanci ili gumenjaši. Muška narodna nošnja sastoji se od (od glave prema stopalima): zavičajna kapa – drniška kapa, košulja, krožet koji se za svečanije prigode dodatno ukrašavao filigranskom dugmadi (pucima), kaparan (kaputić s rukavima), pas, gaće, bičve, terluci, opanci i kaban (dugi ogrtači s kapuljačom)[38]. Tradicionalne nošnje i običaje drniške krajine u ovim krajevima održavaju Etno udruga Petrovo polje i Kulturno umjetničko društvo Sveti Ilija Kljaci.

Etno udruga Petrovo polje, osnovana u ljeto 2009. godine od samog početka postala je pokretač društvenog života kroz niz društveno afirmativnih projekata. Udruga je osnovana s ciljem svekolikog razvoja i unaprjeđenja općine Ružić, posebice potičući svoje članove da rade na obnovi i oživljavanju narodnih običaja i tradicije petropoljskih naselja. U studenome 2009. godine osnovana je i folklorna sekcija Etno udruge kao začetak budućeg kulturno-umjetničkog društva. Folklorna sekcija je u samo nekoliko mjeseci djelovanja izrasla u respektabilnu folklornu skupinu sa vrlo zapaženim nastupima na brojnim domaćim i međunarodnim manifestacijama.[39]

KUD Sveti Ilija Kljaci je osnovano u siječnju 2011. godine s ciljem očuvanja mnogobrojnih tradicijskih vrijednosti svoga kraja, te je kao takvo najmlađe na području Šibensko-kninske županije. Kulturno-umjetničko društvo Sveti Ilija Kljaci želi njegovati kulturnu i tradicionalnu baštinu ovog dijela dalmatinskog zaleđa, posebice područja općine Ružić i susjednih, srodnih sela. Cilj im je očuvanje ugrožene nematerijalne baštine i prenošenje na mlađe naraštaje bogatstvo pjesama, plesova i običaja petropoljskog kraja. Društvo je jedan od pokretača i organizatora Međužupanijske smotre folklora "Ilindanska večer", koja se od 2011. godine svake godine održava u mjesecu srpnju u Kljacima.[40]

Šport[uredi VE | uredi]

U Umljanovićima djeluje MNK Umljanović, koji sudjeluje u raznim malonogometnim turnirima drniške krajine kao što su memorijalni turnir "7 heroja" u Kljacima, turnir petropoljskih sela u Gradcu i turnir sv. Roko u Drnišu. U ožujku se igra i malonogometna liga "Čikola" u kojoj sudjeluju svi predstavnici petropoljskih sela. MNL Čikola je registrirana kao niža malonogometna liga. Za ekipe pojedinih sela mogu igrati mladići koji žive tamo ili im roditelji potječu iz tog sela.

Nekada je postojao nogometni klub koji se u početku zvao Šenedija, a poslije se preimenovao u Rašeljka Umljanovići. Boja dresova im je bila svijetlo-žuta, a igralište im se zvalo Velike livade.

Zaštićene životinjske vrste[uredi VE | uredi]

Na području općine Ružić prema dostupnim podacima iz crvenih knjiga ugroženih vrsta Hrvatske i postojećih studija, stalno ili povremeno žive slijedeće ugrožene i zaštićene vrste:[41]

Sisavci[uredi VE | uredi]

Prema Crvenoj knjizi ugroženih sisavaca Hrvatske, šire područje općine Ružić je stvarno ili potencijalno područje rasprostranjenosti većeg broja ugroženih i/ili zaštićenih vrsta sisavaca.

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Canis lupus Sivi vuk NT SZ
Eliomys quercinus Vrtni puh NT Z
Glis glis Sivi puh LC Z
Lepus europaeus Europski zec NT Z
Miniopterus schreibersi Dugokrili pršnjak EN SZ
Myotis bechsteini Velikouhi šišmiš VU SZ
Myotis emarginatus Riđi šišmiš NT SZ
Myotis myotis Veliki šišmiš NT SZ
Plecotus kolombatovici Primorski dugouhi šišmiš DD SZ
Rhinolophus blasii Blazijev potkovnjak VU SZ
Rhinolophus euryale Južni potkovnjak VU SZ
Rhinolophus ferrumequinum Veliki potkovnjak NT SZ
Rhinolophus hipposideros Mali potkovnjak NT SZ

(SZ – strogo zaštićena svojta, Z – zaštićena svojta; EN – ugrožena, VU – rizična, NT – potencijalno ugrožena, LC – najmanje zabrinjavajuća, DD – vjerojatno ugrožena)

Ptice[uredi VE | uredi]

Šire područje općine Ružić je stvarno ili potencijalno područje rasprostranjenosti većeg broja ugroženih i/ili zaštićenih ptica.

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti Vrsta populacije
Actitis hypoleucos Mala prutka VU GP
Acrocephalus melanopogon Crnoprugasti trstenjak LC ZP
Anthus campestris Primorska trepteljka LC GP
Aquila chrysaetos Suri orao EN GP
Burhinus oedicnemus Ćukavica DD GP
Circaetus gallicus Zmijar VU GP
Circus pygargus Eja livadarka EN GP
Clamator glandarius Afrička kukavica EN GP
Emberiza hortulana Vrtna strnadica NT GP
Falco columbarius Mali sokol EN GP
Falco peregrinus Sivi sokol VU GP
Hieraeetus fasciatus Planinski orao CR GP
Hippolais olivetorum Voljić maslinar DD GP
Ixobrychus minutus Čapljica voljak NT GP
Lanius minor Sivi svračak LC GP
Lullula arborea Ševa krunica LC GP
Lymnocryptes minima Mala šljuka DD NGP
Melanocorypha calandra Velika ševa EN GP
Pluvialis apricaria Troprsti zlatar LC NGP

(CR – kritično ugrožene, EN – ugrožene, VU – osjetljive, NT – niskorizične, LC – najmanje zabrinjavajuće, DD – nedovoljno poznate; GP – gnijezdeća populacija, NGP – negnijezdeća populacija, ZP – zimujuća populacija, PP – preletnička populacija)

Vodozemci[uredi VE | uredi]

Prema Crvenoj knjizi vodozemaca i gmazova Hrvatske, područje općine Ružić je stanište slijedećih strogo zaštićenih vrsta vodozemaca:

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Hyla arborea Obična gatalinka NT SZ
Triturus vulgaris Mali vodenjak DD SZ

(SZ – strogo zaštićene, Z – zaštićene, CR – kritično ugrožene, EN – ugrožene, VU – osjetljive, NT – niskorizične, LC – najmanje zabrinjavajuće, DD – nedovoljno poznate)

Gmazovi[uredi VE | uredi]

Kopnena kornjača slikana u Umljanovićima

Prema Crvenoj knjizi vodozemaca i gmazova Hrvatske, područje općine Ružić je stanište slijedećih strogo zaštićenih vrsta gmazova:

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Natrix tessellata Ribarica DD SZ
Testudo hermanni Kopnena kornjača NT SZ
Zamenis situla Crvenkrpica DD SZ

(SZ – strogo zaštićene, Z – zaštićene, CR – kritično ugrožene, EN – ugrožene, VU – osjetljive, NT – niskorizične, LC – najmanje zabrinjavajuće, DD – nedovoljno poznate)

Ribe[uredi VE | uredi]

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Aulopyge huegelii Oštrulja EN SZ
Phoxinellus dalmaticus Dalmatinska gaovica VU SZ
Salaria fluviatilis Babica riječna VU SZ
Salmo trutta Potočna pastrva VU Z
Telestes turskyi Turski klen CR SZ

(SZ – strogo zaštićena svojta, Z – zaštićena svojta; CR – kritično ugrožena, EN – ugrožena, VU – rizična, NT – potencijalno ugrožena, LC – najmanje zabrinjavajuća, DD – vjerojatno ugrožena)

Leptiri[uredi VE | uredi]

Prema Crvenoj knjizi danjih leptira Hrvatske, područje općine Ružić je stanište više strogo zaštićenih vrsta leptira.

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Maculinea alcon rebeli Gorski plavac VU SZ
Parnassius mnemosyne Crni apolon NT SZ
Proterebia afra dalmata Dalmatinski okaš DD SZ
Zerynthia polyxena Uskršnji leptir NT SZ

(SZ – strogo zaštićene, Z – zaštićene; CR – kritično ugrožene, VU – osjetljive, NT – niskorizične, DD – nedovoljno poznate)

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Isječak karte Maximilliana de Trauxa
  • Do sredine 19. stoljeća planine drniškog kraja su gotovo ostale bez vegetacije, što je onda nametalo potrebu njezine obnove. Već oko 1870. godine započelo se s pošumljavanjem Moseća, a nakon toga uslijedilo je pošumljavanje drugih predjela drniškog kraja. Do sredine 1884. godine u čitavoj općini zasadilo se 226.000 šumskih sadnica. Kao posebnost se navodi da su u Umljanovićima postojali hrastovi debljine dva hvata u promjeru (1 hvat je iznosio 1.89m).[42]
  • Na zemljopisnoj karti Dalmacije i područja oko Dubrovnika (Carte von Dalmatien und dem gebieth von Ragusa) iz 1810. godine, autora Maximiliana de Trauxa, Umljanovići su greškom ucrtani dva puta pod dva različita naziva, Umliane i Sumlianovich.[43]

Promet[uredi VE | uredi]

Kroz Umljanoviće prolazi državna cesta D56.

Kroz Umljanoviće prometuje autobusna linija broj 80, splitskog gradskog autobusnog prevoznika Promet Split, koja povezuje Split i Drniš.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • J. Alačević, Il municipio Magnum ed altri luoghi lungo la via Romana da Salona a Burnum, Bulletino di archeologia e storia dalmata,1/1878, Split, 1878., 90 – 92.
  • G. Alföldy, Magnum, Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, Supplement Band XI, Stuttgart, 1968, col. 931-932.
  • M. Zaninović, Od Ninije do Promone, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 15, Zagreb, 1992, 33-40.
  • Goranka Lipovac Vrkljan, Mitraička kultna slika iz Umljanovića, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 13/14, Zagreb, 1999.
  • I. Glavaš, Municipij Magnum, raskršće rimskih cestovnih pravaca i beneficijarska postaja, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 52, Zadar, 2010., 45-59.
  • I. Glavaš - Ž. Miletić - J. Zaninović, Augzilijarni kaštel kod Kadine Glavice, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, 3, Zagreb, 2010., 71-74.
  • I. Glavaš, O municipalitetu Magna, Opvscvla archæologica, 36, Zagreb, 2012., 93-103.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Kristijan Juran, Morlaci u Šibeniku između Ciparskoga i Kandijskog rata (1570. – 1645.), Izvorni znanstveni rad, Šibenik, 2015.
  2. Ivan Grubišić, Vjenčanja u Vranjicu od 1665. do 1676. godine, 2008.
  3. Mirela Slukan-Altić, Povijest mletačkog katastra Dalmacije, Izvorni znanstveni članak, 2000.
  4. Ankica Čilaš-Šimpraga, Ojkonimski tipovi u drniškoj krajini s osobitim osvrtom na ojkonime na (j)ane, Izvorni znanstveni članak, Drniš, 2013.
  5. Karta Hrvatske, Umljanovići
  6. (nje.) Klima u Umljanovićima
  7. Dunja Glogović, Brončanodobne ostave iz Dalmacije, Zagreb, 1999.
  8. Apijan od Aleksandrije, Historia Romana, IX. knjiga
  9. Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik, 2007.
  10. Dubravka Ivšić, Predslavenski sloj u hrvatskoj toponomiji, Doktorski rad, Rijeka, 2013
  11. Grgur Urlić-Ivanović, Davni Šinod, 1878.
  12. Ivo Glavaš, O municipalitetu Magna, Opuscula Archaeologica, 36, Zagreb, 2012.
  13. Ivo Glavaš, Municipij Magnum, raskršće rimskih cestovnih pravaca i beneficijarska postaja, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 52, Zadar, 2010.
  14. Ante Škegro, Ludrumska biskupija, Izvorni znanstveni rad, Mostar, 2007.
  15. (nje.) Heidelberg Akademie der Wissenschaften Epigraphische Text-Datenbank: Detailansicht (zadnje promjene: 19. rujna 2011., Brigitte Gräf) (pristupljeno 24. travnja 2020.)
  16. (nje.) Heidelberg Akademie der Wissenschaften Geographie-Datenbank: Detailansicht; Kadina Glavica - Umljanović, Bali(ji)na Glavica, 43.857619999,16.229328799 (pristupljeno 24. travnja 2020.)
  17. Stare crkve blizu Trogira i na širem drniškom području, Časopis Građevinar, 2008.
  18. 18,0 18,1 Stipe Gunjača, Tiniensia archaeologica historica topographica II.
  19. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., 38. Pavao i Mladen Šubić, Zagreb, 1924
  20. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., 39. Ban Mikac i vojvoda Nelipić, Zagreb, 1924.
  21. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., 40. Borbe za Knin i Zadar, Zagreb, 1924.
  22. Wikisource, kninska krajina
  23. dr.fra. Karlo Kosor, Drniška krajina za turskog vladanja
  24. Fehim Dž. Spaho i Ahmed S. Aličić, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550.godine, Sarajevo, 2007.
  25. Andrija Kačić-Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1756.
  26. Ante Marin, Prošlost Drniša, 2008.
  27. Nikica Barić, Glavne značajke stanja u velikoj župi Bribir i Sidraga od uspostave 1941. godine do kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine, Zagreb, Izvorni znanstveni rad
  28. Župa sv. Ilije proroka, Kljaci, Službena stranica Općine Ružić
  29. Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., www.dzs.hr
  30. Ankica Čilaš Šimpraga, Etnici i ktetici u drniškoj krajini, Izvorni znanstveni članak, Zagreb, 2012.
  31. Ivan Tarle, Drniško rudarstvo, Drniš, 2016.
  32. Poslovna.hr
  33. CIL XIII 6538, Epitaf Maxima Dasantisa
  34. 34,0 34,1 Karmel, Godišnjak župe sv.Ilija Kljaci, Prvo izdanje, Kljaci, 2017.
  35. Elaborat zaštite okoliša: Ocjena o potrebi procjene utjecaja zahvata „Vodoopskrbni sustav zaseoka Drvenjak u općini Ružić” na okoliš, Ires ekologija, Zagreb, 2017.
  36. Goranka Lipovac Vrkljan, Mitraička kultna slika iz Umljanovića, Izvorni znanstveni rad, Zagreb, 1999.
  37. Ivo Glavaš, Prilozi za antičku topografiju Petrovog polja. Logor rimskih pomoćnih vojnih postrojbi u Kadinoj Glavici, municipij Magnum i beneficijarijska postaja u Balinoj Glavici, Izvorni znanstveni rad, 2012.
  38. Turistička zajednica Grada Drniša, Tradicija i kultura
  39. Etno udruga Petrovo polje, Službena stranica Općine Ružić
  40. KUD Sveti Ilija Kljaci, Službena stranica Općine Ružić
  41. Općina Ružić, Prostorni plan uređenja općine Ružić. Izmjene i dopune, Zagreb, 2012.
  42. Šime Peričić, Prinos poznavanju gospodarskih prilika drniškog kraja u XIX. stoljeću, Izvorni znanstveni članak, Drniš, 1999.
  43. Maximilian de Traux, Carte von Dalmatien und dem gebieth von Ragusa, 1810.
  44. (eng.) Ante Šušnjara, Krešimir Sakač , Bogomir Jelen i Anto Gabrić, Upper Permian Evaporites and Associated Rocks of Dalmatia and Borderline Area of Lika and Bosnia, Znanstveni članak, Zagreb, 1992.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Flag of Croatia.svg Portal Hrvatske – Pristup člancima s tematikom o Hrvatskoj.