Domaljevac-Šamac

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Domaljevac
DomaljevacSamac Municipality Location.png
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Županija Županija Posavska
Sjedište Domaljevac
Načelnik Željko Josić
Površina 42 km²
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustoća

7.000
?/km²

Općina Domaljevac-Šamac, nalazi se u Županiji Posavskoj, na sjeveru Bosne i Hercegovine.

Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio općine Bosanski Šamac ušao je u sastav Republike Srpske.

U sastav Federacije BIH, ušla su naseljena mjesta: Bazik i Domaljevac, te dijelovi naseljenih mjesta: Bosanski Šamac, Brvnik, Grebnice i Tišina. Od ovog područja formirana je općina Domaljevac-Šamac.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Bazik i Domaljevac, te dijelovi naseljenih mjesta: Bosanski Šamac, Brvnik, Grebnice i Tišina.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Uprava[uredi VE | uredi]

Sjedište općine je u mjestu Domaljevac.

Povijest[uredi VE | uredi]

Oružanom agresijom na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini, 2. listopada 1991. godine, započeto je rat u Bosni i Hercegovini. S obzirom na velikosrpske apetite, na udaru našla se i Bosanska Posavina, u proljeće 1992. godine. Posavski narod, nedovoljno naoružan i pripremljen za obrambeni rat, nije se u potpunosti mogao suprotstaviti srpskoj okupatorskoj oružanoj sili (jednoj od najjačih u Europi), te su većinu hrvatskih i bošnjačkih naselja Srbi osvojili na nekoliko mjeseci. Nakon osvajanja slijedila je bespoštedna pljačka pokretnih dobara, a zatim ono što nije stradalo prilikom osvajanja, Srbi su uništavali na drugi način, miniranjem i paljenjem obiteljskih kuća i zgrada, što je pouzdano i utvrđeno. Osvajajući Posavinu, Srbi su počinili brojne zločine ubijajući i masakrirajući civilno pučanstvo, koje nije uspjelo napustiti svoja ognjišta, radeći pritom neviđeni genocid, kulturocid, urbicid i ekocid. Most na rijeci Savi, koji povezuje Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku, kod Orašja, porušen je 24. rujna 1991. godine.

Ocijenivši i procijenivši postojeću vojno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini, mjerodavne općinske strukture su, još krajem 1991. godine, formirale krizne stožere i uveliko počele intenzivne pripreme za obrambeni rat. U proljeće 1992. godine, definirane su i utvrđene prve crte obrane i ustrojene prve vojne obrambene postrojbe. U početku su to bile manje vojne formacije sačinjene od dragovoljaca iz kojih je izrasla 106. brigada Hrvatskog Vijeća Obrane, sastavljena od četiri bojne (I, II, III i IV bojna). Početne obrambene postrojbe su bile uglavnom naoružane lakim pješačkim naoružanjem i ponekim protuoklopnih sredstvom, ali i jakim moralom. S vremenom, 106. brigada je oružano i logistički u svakom pogledu, ojačala do te mjere da je postala pouzdani bastion obrane općine Orašje, spremna i za oslobađanje okupiranih dijelova općine. Srpska vojna agresija na općinu Orašju započela je 29. travnja 1992. godine, topničkim napadom na hrvatsko selo Vidovice. Nakon 2 dana neprestanog topničkog napada koji je trebao poslužiti kao zastrašivanje i razbijanje prve obrambene crte, uslijedio je pješački napad 1. svibnja 1992. godine. Toga dana, snage pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića Arkana i Vojislava Šešelja, oko 600 pješaka potpomognuti sa nekoliko tenkova, krenuli su u osvajanje Vidovica u čemu, zbog brojčane i tehničke nadmoći, i uspijevaju. Dana 2. svibnja 1992. godine, konsolidirana i oporavljena hrvatska obrana, pojačana dragovoljcima iz ostalih naselja oraške općine, u protinapadu ponovno zauzima Vidovice. Takvo stanje nije dugo trajalo, jer su već 4. svibnja 1992. godine srpske snage potpomognute snagama iz Brčkog, sa više strana izvršili jaki napad na Vidovice, pa dolazi do borbe i prsa u prsa. Malobrojniji branitelji su ponovno napustili Vidovice i povukli se na pričuvne položaje. U razdoblju od 29. travnja do 4. svibnja 1992. godine, u borbama za Vidovice poginulo je oko 40 branitelja, a na desetine ih je teže ili lakše ranjeno. Na neprijateljskoj strani poginulo je preko 50 vojnika, a ništa manje i ranjeno, također je uništeno i oštećeno nekoliko tenkova. Ulaskom u hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić, srpski vojnici su na najokrutniji način masakrirali i ubili desetke civila koji nisu mogli ili htjeli napustiti spomenuta sela.

Od 4. svibnja crta obrane 106. brigade je neprestano ojačavana i utvrđivana čvrstim rovovima i bezbrojnim tranšeama, a protezala se u duljini 27-30 km, tj. od sela Oštra Luka sa zapadne strane bojišnice, preko Boka, Matića, Kostrča, Donje Mahale i Orašja, sve do Vidovica na krajnjem istoku općine. Popunjenost brigade ljudstvom je svakim danom rasla i prelazila formaciji 100%, što samo po sebi govori o moralu i odlučnosti branitelja. Jačih neprijateljskih pješačkih napada nije bilo sve do 19. srpnja 1992. godine, nego su se vodile rovovske bitke i diverzantske akcije. U tom periodu srpski agresor je tukao oraško područje oružjem najveće razorne moći: Lunama, Volkovima, topništvom najtežeg kalibra, uz česta zračna bombardiranja, sa najrazornijim avio-bombama, tkz. "krmačama". Pored crte bojišnice, na udaru su bili industrijski objekti, škole, sakralni objekti, gospodarski objekti, a nekritički je gađano i cijelo područje općine. Najveće štete trpjela su sva naselja naslonjena na prvu crtu obrane: Oštra Luka, Bok i Matići, te Orašje, kao centar općine. Svakodnevno su brojne neprijateljske granate zasipale slobodno područje, a najčešće su stradavali civili. Dana 19. srpnja 1992. godine, Srpske snage su po cijeloj crti bojišnice, uz jaku topničku potporu, izveo žestok pješačko-tenkovski napad sa namjerom da zauzmu oraški teritorij. Najveća žestina napada bila je oko sela Oštra Luka, zaselak Galići. Desetine tenkova i nekoliko tisuća neprijateljskih vojnika, naišli su na žestok otpor branitelja, borbe su bile toliko snažne, da ne isti dan crta obrane nekoliko puta probijana i vraćana. U konačnici, borbom prsa u prsa, neprijatelj je doživio teški poraz, kako u ljudstvu, tako i u tehnici. Srpski gubicu su bili stotine poginulih i ranjenih vojnika, te nekoliko uništenih tenkova. I na strani branitelja bilo je na desetine ranjenih i poginulih. Spomenuta četnička ofenziva u narodu se najčešće spominje kao Boj na Galićima. Srpske snage su nastavile sa svakodnevnim granatiranjem oraških naselja. Tisuće granata izazivalo je materijalne štete i civilne žrtve. Takvo stanje je trajalo sve do 23. listopada 1992. godine, kada su postrojbe 106. brigade HVO, u zoni odgovornosti IV bojne totalno razbile i uništile neprijatelja i oslobodile okupirano selo Vidovice, a 25. listopada na isti način oslobođeno je i selo Kopanice. Srpske snage su pretrpjeli teške gubitke.

Treba napomenuti da je crta bojišnice 106. brigade bila naslonjena i na slobodni dio općine Bosanski Šamac (sela: dio Grebnica, Bazik i Domaljevac), gdje je djelovala 104. brigada HVO-a. Ove su brigade jedna drugoj olakšavale obranu, međusobno štiteći leđa i ne dozvoljavajući agresoru da bilo koju stavi u okružene, ali su i priskakale u pomoć kad je napad na bilo koju od njih prijetio da pokida crte obrane.Poslije okupacije većeg dijela Bosanske Posavine i padom općina Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, došlo je do povlačenja i postrojbi HVO-a sa tih prostora. Tako su se krajem 1992. godine, 101. brigada HVO Bosanski Brod, 102. brigada HVO Odžak, 103. brigada HVO Derventa i 105. brigada HVO MOdriča preselile na slobodno oraško područje. Iako formacijski nedovoljno popunjene ljudstvom i tehnikom, činile su vrlo značajnu pomoć u daljnjoj obrani općine Orašje, a bile su pripravne i za eventualno oslobađanje svojih matičnih prostora. Preustrojem HVO i uspostavom jedinstvenih snaga Hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, u Posavini je 1994. godine formirana 4. Gardijska motorizirana brigada HVO "Sinovi Posavine". U njezinom sastavu bili su borci iz svih 6 brigada HVO Bosanske Posavine i činila je glavnu okosnicu u daljnjem vojnom djelovanju, kako obrambenom, tako i napadačkom. Od 6 brigada HVO Bosanska Posavina vojnim preustrojem formirane su 3 domobranske pukovnije.

Godine 1994. na slobodnom prostoru općine Orašje bila je ogromna koncentracija vojnog potencijala, kako u ljudstvu, tako i u tehnici, što je bilo garant opstojnosti, a čekalo je i "zeleno svjetlo" za oslobađanje okupiranih područja Bosanske Posavine. Stanje na oraškoj bojišnici je i dalje ostalo isto, uz stalno, obostrano, topničko djelovanje, sve do svibnja 1995. godine, kada su poražene srpske snage u Republici Hrvatskoj, nakon akcija Bljesak i Oluja, prebačene na Posavski koridor, u okolicu Orašja. Oporavljene od poraza u Hrvatskoj, pojačane i izuzetno naoružane srpske snagu krenule su u odlučujuću ofenzivu, pod nazivom "Osveta", sa namjerom okupiranja prostora općine Orašje. Ofenziva je počela 5. svibnja i neprekidnih napadima trajala više dana. Neprijatelj je upotrijebio svu moguću tešku tehniku, uključujući i bojne otrove[nedostaje izvor]. Tisuće srpskih vojnika i specijalaca bezuspješno je napadalo i pokušavalo probiti crte obrane. HVO je sve napade uspješno odbijao, pa je crta bojišnice do Daytonskog potpisa, bila uglavnom mirna i bez većih djelovanja.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Kultura[uredi VE | uredi]

Sport[uredi VE | uredi]

  • HNK Mladost

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Nedovršeni članak Domaljevac-Šamac koji govori o bosanskohercegovačkoj općini: Domaljevac-Šamac treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.