Kotor Varoš

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kotor Varoš
BH municipality location Kotor Varos.png
Entitet Republika Srpska
Sjedište Kotor Varoš
Načelnik Nedeljko Knežević (SNSD)
Površina 560km2 km²
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustoća

36.853 (1991.)
66/m2/km²


Kotor Varoš je grad i općina u Bosni i Hercegovini, u entitetu Republika Srpska. [1][2]] [[3] [1][2][3].

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Kotor Varoš

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Kotor Varoš imala je 36.853 stanovnika, raspoređenih u 42 naselja.

Stanovništvo općine Kotor Varoš
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Srbi 14.056 (38,14%) 14.771 (41,36%) 15.255 (46,46%)
Muslimani 11.090 (30,09%) 9.667 (27,06%) 8.366 (25,48%)
Hrvati 10.695 (29,02%) 9.572 (26,80%) 8.863 (26,99%)
Jugoslaveni 745 (2,02%) 1.269 (3,55%) 176 (0,53%)
ostali i nepoznato 267 (0,72%) 434 (1,21%) 172 (0,52%)
ukupno 36.853 35.713 32.832

Kotor Varoš (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Kotor Varoš
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Srbi 2.522 (34,03%) 1.310 (24,15%) 749 (19,99%)
Hrvati 2.432 (32,81%) 1.789 (32,98%) 1.490 (39,77%)
Muslimani 1.800 (24,28%) 1.436 (26,47%) 1.342 (35,82%)
Jugoslaveni 547 (7,38%) 787 (14,51%) 110 (2,93%)
ostali i nepoznato 110 (1,48%) 101 (1,86%) 55 (1,46%)
ukupno 7.411 5.423 3.746

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Baština, Bilice, Boljanići, Borci Donji, Borci Gornji, Ćorkovići, Duratovci, Garići, Grabovica, Hadrovci, Hanifići, Hrvaćani, Jakotina, Kotor Varoš, Kruševo Brdo I, Kruševo Brdo II, Liplje, Maljeva, Maslovare, Obodnik, Orahova, Palivuk, Plitska, Podbrđe, Podosoje, Postoje, Prisočka, Radohova, Ravne, Selačka, Sokoline, Stopan, Šibovi, Šiprage, Tovladić, Vagani, Varjače, Večići, Hanifići, Viševice, Vranić, Vrbanjci, Zabrđe i Zaselje.

Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Kotor Varoš, gotovo u cjelini, ušla je u sastav Republike Srpske. U sastav Federacije Bosne i Hercegovine ušao je dio naseljenog mjesta Kruševo Brdo II.

Povijest[uredi VE | uredi]

Područje općine Kotor-Varoš je arheološki i povijesno daleko manje istraženo, koliko po svom položaju u odnosu na širi areal zaslužuje. Povijest bilježi da su na ovim prostorima postojala naselja u dalekoj prošlosti, čak i u periodu neolita. Ovo područje su tada naseljavali Iliri. U 4. stoljeću pr. Kr. na ovo područje su prvi put prodrli Kelti, koji su se u više navrata zadržavali na području BiH. Pred kraj starog vijeka područje oko rijeke Vrbas, Vrbanje i Sane naseljavalo je tračansko pleme Mezeji.

U 1. stoljeću ovo područje osvajaju Rimljani koji postepeno asimiliraju Mezeje i angažiraju ih u svoje legije i svoju mornaricu. Iz tog perioda postoji više lokaliteta koji ukazuju na rimske građevine: u Šipragama na području Crkvine 1981. godine otkriveni su ostaci ranokršćanske bazilike (3. - 5. stoljeće); rimskih opeka nađeno je na više lokaliteta: Stari grad Lauš, današnji Lauši u Maslovarama, zatim u Pobrđu i Zabrđu i na ušću potoka Svinjara u rijeku Vrbanju i na putu od Banja Luke do Skender Vakufa. U 7. stoljeću ovo područje naseljavaju Južni Slaveni koji su se mješajući sa starosjediocima zadržili do današnjih dana. Slavenizacijom ovog dijela balkanskog poluotoka tu se formiraju prve državice Južnih Slavena, a među njima i prva bosanska država u 10. stoljeću.

Prema Ljetopisu popa Dukljanina (Barskog rodoslova), polovinom 12. stoljeću župe Uskoplje, Pljeva i Luka bili su u sastavu Bosne. Prvi pisani dokumenti o naselju na ovom području datiraju iz 1322, 1323. i 1412. godine. To je povelja Stjepana II. Kotromanića (bosanskog bana od 1322. do 1353. godine), koji daruje Vukosavu Hrvatiniću 1322. godine župe Danicu i Vrbanju s gradovima Ključem i Kotorom kao osobni posjed, zato što mu je ovaj pomogao prilikom preuzimanja vlasti u sukobu s Babonićima. Ovaj feudalni posjed Hrvatinića je kasnije, 1404. godine još više proširio Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Stjepančić), koji se nazivao gospodarem Donjih kraja (područje od rijeke Vrbasa do preko Sane a kasnije je još više prošire). Iako su hrvatsko-ugarski kraljevi Ludovik I. Anžuvinac i Žigmund Luksemburški, (koji je kasnije vladao u Češkoj i Svetom Rimskom Carstvu) pokušali osvojiti Bosnu, nije im polazilo za rukom. Čak je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund 1411. godine Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću priznao pravo posjeda Donjih kraja. U to vrijeme gradovi Kotor i Zvečaj u Rijesnom kod Banja Luke su imali strateški značaj za obranu Bosanske države.

Od 1519. srednjevjekovni grad Kotor je pod turskom upravom. Tad se pored naselja Kotor formira naselje Varoš na području današnjeg Donjeg Varoša. Širenjem grada u oba pravca po riječima arheologa Đurđevića, nastao je grad koji je u svom nazivu zadržao oba imena Kotor-Varoš, u čiji sastav su ušla naselja: Kotor katolički, Kotor turski, Čepak, Slatina i Varoš, a koji se prvi put pod tim imenom spominje 1889. godine, poslije popisa stanovništva, koje je tada organizirala Austro-Ugarska monarhija, a koja je odlukom velikih sila anketirala BiH 1878. godine. Od 1. prosinca 1918. godine Kotor Varoš je u sastavu Kraljevine SHS, a od 1945. u sastavu FNRJ kasnije SFRJ. Još davne 1944., pedantni partizanski inženjerci su zabilježili zatečeno stanje u i oko tvrđave Kotor, koje je kasnije opisao jedan od oslobodilaca Kotor-Varoša:

"Štab 11. NOU divizije vodio je računa o specifičnim uslovima za vođenje narodnooslobodilačke borbe na terenu srednje Bosne. Težio je da svakoj potčinjenoj brigadi, kao svojoj operativnoj jedinici, obezbijedi život i borbena djejstva pod približnim uslovima. Kako oni, u odnosu na ishranu, smještaj, klimatske i zemljišne uslove, pa i neprijatelja, nisu svuda bili jednaki, već na jednom prostoru teži i složeniji, a na drugom lakši,on je srednju Bosnu, prema tome, razvrstao u tri područja: na Župu, pod kojom se podrazumijevao širi prostor oko Prnjavora, prostor prema pruzi Derventa — Doboj i na Vrhovinu, pod čim se podrazumijevao prostor južno od planine Borje – Uzlomac. Napravio se i ustalio plan po kome su se svaka dva mjeseca brigade pomjerale sa prostorije na prostoriju, po izvjesnom redoslijedu.

Po tom planu 14. SBNOU brigada morala je koncem februara 1944. da ide na prostor Kotor-Varoš – Šiprage – Skender-Vakuf, odnosno u Vrhovinu, i da tamo smijeni 12. KNOU brigadu Petra Mećave. Sa prostora oko Prnjavora 14. brigada je krenula u tom pravcu 25. februara. Marševala je u dvije kolone: jednom preko sela Kokora, a drugom preko sela Vijačana, za Karač. Odatle se, jednom kolonom preko Jošavke a drugom preko Donje Šnjegotine, produžilo za Opsječko. U toku pokreta preko Vijačana, u šumi Reljevac, pripucali su četnici, pri čemu je poginuo Hakija Asima Tabaković iz s. Lišnja, borac 1. čete 1. bataljona. Kolona koja je od Karača išla preko Jošavke vodila je 27. februara borbu sa jošavačkom četničkom brigadom. Borba je trajala oko tri sata, a dva borca iz brigade su ranjena. Jedan od njih bio je Boško Segić iz s. Štrbci. Pošto su četnici razbijeni i potisnuti u okolna brda, brigada je izbila sa obje kolone na Opsječko, a odatle se preko Skatavice spustila u rejon Kotor-Varoša.

U Kotor-Varošu postoje ostaci stare tvrđave Kotor, odnosno Bobas, kako se u nekim dokumentima naziva, koja se 1322. godine pominje prvi put, kada je pripadala župi Vrbanja i služila kao neka vrsta predstraže Jajcu, zbog sve češćih napada Ugarske na Bosnu.

Tvrđava je sagrađena na teško pristupačnom visu iznad kotor-varoške kotline. Nema podataka ko je i kada tvrđavu sagradio i ko je njome prvi gospodario. Tvrđava je dugačka oko 40, a široka oko 6 do 12 metara. Kameni zidovi su debeli oko dva metra. Na istočnom dijelu tvrđava se gotovo nadvila nad strmu stranu iznad oštre okuke riječice Jakotine, koja tu pravi mali lijepi vodopad Bobas, visine oko 7 metara. U tvrđavi se nalaze ostaci zvonika, koji je bio širok oko 5 metara. Od njega se spuštaju kamene stepenice ka tvrdo zidanoj i dosta očuvanoj tamnici, čije zidine dopiru do samog korita rijeke Jakotine, iznad vodopada.

Početkom 17. vijeka naselje ispod tvrđave Kotor bilo je manje od sela Večići, i počelo se širiti tek krajem toga i početkom narednog vijeka. Tome je doprinijela tadašnja migracija stanovništva na to područje. Među doseljenicima bilo je Turaka iz daleke Anadolije i muslimanskog življa iz Hercegovine, koje je tu dobijalo posjede i napuštalo svoja dotadašnja neplodna obitavališta. Bilo ih je i iz Banjaluke, Jajca, Travnika i Visokog. Među doseljenim hrvatskim življem najviše je bilo Dalmatinaca, nešto iz okoline Kupresa, a srpske porodice bile su iz Hercegovine, sa područja Mrkonjić-Grada, kao i sa područja Prnjavora, kad se južno od rijeke Save u 18. vijeku pojavila kuga.

Tako su se u kotor-varoškoj kotlini, sa obadvije strane rijeke Vrbanje, u koju ispod tvrđave utiče riječica Jakotina, našli i počeli zajedno da žive Muslimani, Hrvati i Srbi, naselje uz naselje i, često, kuća uz kuću. Oni su u varoši izgradili dvije džamije i dvije crkve: katoličku i pravoslavnu. Školu su podigli mnogo kasnije, tek 1892. godine, poslije okupacije Bosne od strane Austrougarske, i to osnovnu, sa 4 razreda, koja je dugo bila jedina na tom području.

U to vrijeme izgrađena je cesta Banjaluka – Kotor-Varoš – Teslić i bolnica, što je uz otvaranje rudnika uglja u Maslovarama i izgradnju uskotračne željezničke pruge prema Banjaluci bio početak kakvog-takvog razvoja."[4]

U vrijeme rata u BiH srpske paravojne formacije su počinile stravične zločine nad nesrpskim stanovništvom općine. Otvoreno je više koncentracijskih logora u Pilani, Hotelu i drugdje. Izvršeno je etničko čišćenje područja i masovna pogubljenja civilnog stanovništva u gradu i okolnim selima.

Danas se Bošnjaci, postepeno vraćaju. Još niti jedno stratište nije obilježeno, a za preko 300 nestalih bošnjačkih civila se još traga.

Povratak Hrvata, koji su u kotorvaroškom kraju starosjedioci i nekad većinsko stanovništvo, odvija se sporo, pa se broj Hrvata u ovom kraju vjerojatno neće vratiti na predratni broj.

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Izvor[uredi VE | uredi]

  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

Referencije[uredi VE | uredi]

  1. Vojnogeografski institut, Izd. (1955): Prnjavor (List karte 1:100.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.
  2. Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.
  3. Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo.
  4. Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.