Bosanska Dubica

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bosanska Dubica
Grb općine Bosanska Dubica
BosanskaDubica Municipality Location.png
Entitet Republika Srpska
Sjedište Bosanska Dubica
Načelnik Mile Zlojutro (SDS)
Površina 499 km²
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustoća

31.606 (1991.)
62.1/km²

Općina Bosanska Dubica (srp. Козарска Дубица) smještena je u sjeverozapadnom dijelu BiH na granici s Hrvatskom, 26 km udaljena od autoceste Zagreb-Beograd, glavnog putnog pravca koji spaja zapadnu s istočnom i jugoistočnom Europom. Grad Bosanska Dubica administrativno, političko i kulturno sjedište dubičke regije, u posljednje dvije godine progresivno se širi na istok i jugo-istok stvaranjem područja za industrijsku zonu i nova gradska naselja, Petra Pecije, Morave i Đolovi.

Općina pripada entitetu Republika Srpska.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Područje općine Bosanska Dubica se nalazi na 45°10' sjeverne zemljopisne širine]] i 16°50 istočne zemljopisne dužine. Ukupna površina iznosi 499 km². Zemljopisno, općina pripada oblasti rubnog dijela Panonske nizine, s prosječnom nadmorskom visinom od 200 m. Veći dio općine je pretežno ravničarsko zemljište, koje se proteže duž rijeke Une, i manjim dijelom Save, kod ušća Une u Savu. Istočni dio općine obuhvaća Dubičku ravan, dok se općina prema ostalim dijelovima pruža na brdobvite proplanke planina Kozare i Prosare. Za Dubičku regiju je karakteristično obilje obradivog plodnog zemljišta, koje je nastalo aluvijalnim nanosima rijeke Une i Save (na istoku općine).

Sam grad se nalazi na 104 m nadmorske visine, u kotlini, okružen blagim brežuljcima. Dominantni tereni oko grada su Hadžibair(186m) prema jugu , Grabovac (193m) i Krivdića Brdo (178m) prema zapadu. Sjevernu stranu grada ograničava rijeka Una, iza koje se također nalaze blagi brežuljci Kaurskog brda (148m), u Hrvatskoj Dubici (Hrvatska). Prolazeći kroz Bosansku Dubicu, tok rijeke Une usporava, i iz bržeg toka, Una se pretvara dalje u ravničarsku rijeku. Upravo zato, za tok rijeke Une kroz Bosansku Dubicu su karakteristične dvije ade, jedine na rijeci Uni u njenom donjem toku. Una je jedna od najočuvanijih rijeka u BiH.

Najplodniji dijelovi Dubičke regije su Dubička ravnica, Knešpolje, i dijelovi riječnih dolina. Dubička općina je bogata bjelogoričnom i crnogoričnom šumom. Pod šumom se nalazi oko 33%, uglavnom na obroncima Kozare i Prosare, a naječšće su bukove i hrastove šume. Najviši vrh općine, kosa Veliko Raskršće, nalazi se na planini Kozara na nadmorskoj visini od 672 m. Klima je umjerena kontinentalna.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Bosanska Dubica

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bosanska Dubica imala je 31.606 stanovnika, raspoređenih u 61 naselju.

Stanovništvo općine Bosanska Dubica
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Srbi 21.728 (68,74%) 20.453 (66,21%) 23.989 (78,95%)
Muslimani 6.440 (20,37%) 5.052 (16,35%) 5.114 (16,83%)
Hrvati 488 (1,54%) 513 (1,66%) 717 (2,35%)
Jugoslaveni 1.851 (5,85%) 4.316 (13,97%) 403 (1,32%)
ostali i nepoznato 1.099 (3,47%) 553 (1,79%) 161 (0,52%)
ukupno 31.606 30.887 30.384

Bosanska Dubica (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Bosanska Dubica
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani 6084 (44,47%) 4812 (43,07%) 4927 (53,64%)
Srbi 5540 (40,49%) 3439 (30,78%) 3417 (37,20%)
Hrvati 288 (2,10%) 316 (2,82%) 481 (5,23%)
Jugoslaveni 1329 (9,71%) 2453 (21,96%) 251 (2,73%)
ostali i nepoznato 439 (3,20%) 150 (1,34%) 109 (1,18%)
ukupno 13.680 11.170 9185

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Aginci, Babinac, Bačvani, Bijakovac, Bjelajci, Bosanska Dubica, Božići, Brekinja, Čelebinci, Čitluk, Ćuklinac, Demirovac, Dizdarlije, Donja Jutrogošta, Donja Slabinja, Donji Jelovac, Draksenić, Furde, Gornja Gradina, Gornjoselci, Gradina Donja, Gunjevci, Hadžibajir, Hajderovci, Jasenje, Johova, Jošik, Kadin Jelovac, Klekovci, Knežica, Komlenac, Košuća, Koturovi, Kriva Rijeka, Maglajci, Malo Dvorište, Međeđa, Međuvođe, Mirkovac, Mlječanica, Mrazovci, Murati, Novoselci, Odžinci, Parnice, Pobrđani, Pucari, Rakovica, Sjeverovci, Sključani, Sreflije, Strigova, Suvaja, Ševarlije, Špilja, Tuključani, Ušivac, Veliko Dvorište, Verija, Vlaškovci, Vojskova i Vrioci.

Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, općina Bosanska Dubica u cjelini, ušla je u sastav Republike Srpske. Ime gradu i općini promijenjeno je u Kozarska Dubica.

Uprava[uredi VE | uredi]

Povijest[uredi VE | uredi]

stara grafika Dubice

Naziv grada dolazi od staroslovenske riječi dub što znači hrast, jer je taj predio u prošlosti bio obrastao bogatom hrastovom šumom.

Najstariji spomenici koji govore da je područje današnje Dubice zabilježeno kao rimski lokalitet, jedno takvo arheološko nalazište bilo je na sprudištu, uzvodno od mosta za Bosansku Dubicu,a drugo prethistorijsko i antičko na položaju Gradina. Natpis na miljokazu rimskih careva Valentinijana I. (364.-375. po Kr.) i Valenta (364. - 378. po Kr.) nađen 1895. na rimokatoličkom groblju, danas se nalaze u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Isklesan je iz pješčenjaka, s udubljenjem s gornje strane, promjera 40 cm, visine 74+24cm (dvodijelan). Nalazio se po svojoj prilici uz cestu na udaljenosti 49 i 49 millia passuum od Siscije:

PRO FELICITATE(domi)
NORVM NOSTR(orum)
VALENTINIAN(i)ET(valentis)
AVG(ustorum) A SISCI(a)
m(illia)P(assum) XIII y

Cesta iz rimskog vremena vodila je od Dubice preko Baćina, Utolice, i Meminske prema Sisku (Sisciji) dokumentirana je s pet miljokaza od kojih su četiri nađena kod Baćina, a jedan u samoj Hrvatskoj Dubici.

Bosanska Dubica se kao župa kraljevine Hrvatske spominje 1200. godine. O bujnom vjerskom životu tamošnjih katolika govori i podatak da su tu bili samostani četiriju redova: dominikanskoga, pavlinskoga, templarskoga, a kad je on ukinut, ivanovačkoga. Na području današnje općine Bosanske Dubice bilo je nekoć osam katoličkih župa. Izvrstan znalac dubičke povijesti Hašim Šerić napisao je: "Ni jedno mjesto u BiH nije imalo u srednjem vijeku toliko katoličkih crkava i samostana kao današnja Bosanska Dubica i njezina okolica" (H. Šerić, Katoličke crkve i samostani u Dubici i njezinoj okolici u srednjem vijeku, Croatia Sacra, br. 22-23, Zagreb, 1944., str. 72).

Što se tiče kasnije povijesti Dubica se spominje 1239. godine kada se kralj Koloman pomirio s Templarima (katolički viteško-monaški red koji se kod nas često naziva "hramovci" ili "božjaci") kad im vraća neke posjede.

Godine 1240. mjesto Dubica se spominje putem povelje u kojoj meštar Jakov nastupa kao svjedok u prodaji neke zemlje kod Dubice. Opisujući međe te zemlje isprava govori da njena međa:

"... dolazi do puta koji iz Kostajnice vodi u Dubicu..."

Dubičku župu dobili su templari u zamjenu za grad Senj. Poslije njih u Dubicu dolaze ivanovci (pripadnici reda malteških vitezova osnovanog 1070. za zaštitu i njegu palestinskih hodočasnika). Odjeća ivanovaca bila je crni plašt s bijelim križem, a danas se bave njegom bolesnika.

U Dubici su postojali stari samostani: Samostan pavlina s crkvom Blažene djevice Marije s desne strane Une te cistercitski samostan benediktinskog reda.

Pavlinski se red iz Dubice širi 1288. godine u današnje svetište Majke Božje Remetske, gdje prema predanju redovnik Iskvirin sa sobom nosi kip Majke božje. Godine 1490. kip Majke Božje uokviren je gotskim ukrasom u kojem se nalaze mali kipovi četiriju svetica, Barbare, Hedvige, Katarine i Agneze.

Iz Dubice pavlini odlaze 1465. godine pred Turskom najezdom.

Uređenje Dubice kao grada govori nam povelja izdana 1244. godine u Dubici u kojoj tamošnji sudac Ernej sa svim došljacima dubičkim daje i omeđuje pavlinima zemlju, pokoravajući se molbi kralja Kolomana. Dubica kao castrum Dobicha 1258. godine iz pisane isprave hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. od 4. srpnja u kojoj rješava spor nastao zbog zemlje koja se zove Kostajnica, a spor je nastao zato što neki podložnici dubičkog castruma tvrde da je kostajnički građanin Hutinka zaposjeo tu zemlju Kostajnicu silom, po smrti kralja Kolomana. Hutinka tvrdi obratno, da je tu zemlju uživao već za kraljeva života i sve do sada u miru. Kralj povjerava rješavanje spora Zagrebačkom kaptolu,a njihov čovjek ispitavši slučaj na licu mjesta, rješava spor tako da je Hutinka vratio samo dio te zemlje Dubičanima.

Između njihovih posjeda određene su nove međe.

Po samoj Dubici dobio je ime i arhiđakonat dubički koji je obuhvaćao tri crkvena kotara i to: dubički, sanski i vrbaški. U tom arhiđakonatu dubičkom 1334. godine bilo je 46 župa.

Templari su u Dubici gospodari do svog ukinuća što se dogodilo 1312. godine nakon čega kaštel Dubica i dubička župa prelaze u ruke Vitezova Svetog Ivana Jeruzalemskog.

Dubica se ponovno spominje 1351. zbog spora o zemlji, a koji je riješio zagrebački Kaptol 1352. tako što su Kostajničani zamijenili neke svoje zemlje za zemlje nekih dubičkih građana.

Za vrijeme vladavine Pavla iz Horvata od 1379.-1386. (Horvati posjed oko današnjih Mikanovaca u istočnoj Slavoniji) zagrebačkog nadbiskupa koji je stupio na dužnost 11. veljače 1379. što je vidljivo iz isprave kralja Ludovika ponovno dolazi do spomena imena Dubica u sporu koji vodi biskupov vikar u duhovnim poslovima Kanonik Andrija, komarnički arhiđakon. Sudio je 2. studenog 1384. u Zagrebu parnicu u korist Pavlina u Dubici.

U ratu s Ugarskom, bosanski vojskovođa Hrvoje Vukčić Hrvatinić osvaja 1397. godine Dubicu i drži je u svom posjedu do 1402. godine. U ovom periodu od 1397. - 1402. Dubička župa koja se protezala Uni na jug između ušća Sane te planina Kozare i Prosare pripadala je Donjim Krajima Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Zabilježeno je da u Dubičkoj župi u tom razdoblju postoje sljedeća mjesta Dubički trg, greda, Slabinja i Strigova.

Dubica je prvi put napadnuta od strane Turaka 1461. godine, značajnije bitke koje se vode za Dubicu su bile:

1483. B. Frankopan pobijedio je Turke kod Dubice

1513. veliku bitku protiv Turaka vodio je znameniti hrvatski ban i biskup Petar Berislavić bacivši Turke na koljena. Bitka se odvijala na sljedeći način prema pismenom zapisu:

S tom vojskom krenuo je uz lijevu obalu Save do Kraljeve Velike, zatim se okrenu k Jasenovcu, gdje je prešao Savu i onda pošao prema jugozapadu, te se utaborio iza Dubice, uz one gore što se steru tomu mjestu za leđima i na jugu obrubljuju ravnicu kojom teče rijeka Sunja.

Bilo je to na Veliku Gospu (15. kolovoza) 1513.,Turci su mislili da je u Berislavića velika vojska, te stadoše opkope praviti oko svog tabora kod Blinje, ali čuvši poslije da su kršćani brojem mnogo slabiji, odlučiše ih samo napasti. I tako se zametnula sutradan 16. kolovoza bitka koja je završila sjajnom pobjedom Hrvata. Mnogo je Turaka poginulo na bojnom polju, a mnogo ih se na bijeg u Savi i Uni potopilo.

Javlja se da je tom prigodom nastradalo 2.000 - 2.700 Turaka, među palima bili su četiri vojvode, a peti je dopanuo ropstva, te bi s drugim sužnjima poslan kralju Vladislavu na dar.

Glasovi o pobjedi kod Dubice biše razneseni na sve strane: Hrvati ohrabrili se ponovo, a strani svijet stao se nadati da bi mogao ukrotiti bijes turski.

Ime hrabrog Berislavića mnogo se spominjalo. Više gradova u hrvatskoj dalo je na dan njegove pobjede na vječnu spomen uklesati nad gradska vrata, a papa Leon X. nadario je srčanog biskupa o Božić blagoslovljenim mačem i klobukom.

Napokon se sjeti Petra Berislavića i kralj Vladislav; malo nakon pobjede imenovao ga vranskim priorom i županom dubičkim da bi bogatim prihodima te priorije mogao lakše suzbijati daljnje turske navale. Ban i biskup, Vranski prior i župan dubički Petar Berislavić umro je 20. svibnja 1520. godine.

Dubicu u tursko-mletačkom ratu 1538. godine Turci ponovno zauzimaju, te je zadržavaju u svojem posjedu do 1685. godine.

Padom Dubice 1538. godine Turci dolaze duboko u prostor Zagrebačke biskupije i tada najveći arhiđakonat Zagrebačke biskupije bi poharan i naseljen pravoslavnim Vlasima i muslimanima. Na taj događaj ostala je uspomena na danas već zaboravljenim zemljovidima pod imenom "Croatia Turcica" - Turska Hrvatska.

Turski vojskovođa Sulejman II. nastavio je stezati obruč i s istoka, te početkom 1543. osvaja Voćin, Stupčanicu, Bijelu Stijenu, Orahovicu i Pakrac.

Slobodni prostor biskupije sve se više smanjivao. Dok su Turci taktikom "spaljene zemlje" upadali sve dublje u neosvojena područja paleći, pljačkajući i odvodeći ljude u sužanjstva. Da bi oslabili obranu domaćeg pučanstva, Turci su naseljavali u pogranična područja Vlahe koji su uništavajući domaće stanovništvo pripremali podlogu za daljnja Turska osvajanja.

Očajno stanje u kojem se našla Zagrebačka biskupija i cijela Hrvatska najbolje se vidi iz pisma Pape Zagrebačkom biskupu Šimunu Erdoedyju od 19. travnja 1537. U tom pismu biskup Šimun se požalio da mu je sve već opustošeno i oteto. Na očekivanu pomoć od pape dobio je zdvojan odgovor pape koji se iskreno trudi pomoći i njemu i Hrvatskoj.

Istaknuvši kako ne može ništa učiniti kod kršćanskih vladara i kako je Sulejman II. zaprijetio navalom na Italiju, papa Pavao III. piše biskupu Erdoedyju sljedeće: "Srdžba Božja još uvijek traje. zajednička nam je nevolja, nek nam bude i zajednička utjeha. Molimo Boga da njegova kazna ne bude onako velika koliku je zaslužujemo."

Biskup Šimun bio je svjedokom nemilih događaja u Zagrebačkoj biskupiji. Nakon teške bolesti umro je u Čazmi u mjesecu lipnju 1543. godine, a pokopan je po osobnoj želji u zagrebačkoj katedrali. U jednom svojem pismu kralju Ferdinandu napisao je: "Čuje se grmljavina topova s istoka". Poslije njegove smrti moralo se pod tom grmljavinom bježati sve dalje u "ostatke ostataka nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva".

Zagrebački biskup Petar Petretić 1647.-1667., bio je prvi koji je poduzeo korake da pomogne katolicima na području biskupije u Slavoniji pod turskom vlašću. Petretić je 8.listopada 1658. imenovao fra Mateja Belinića svojim pomoćnikom i generalnim vikarom za prostor između Save i drave obuhvaćajući gradove i mjesta Dubicu , Požegu, Veliku, Viroviticu, Valpovo, i Vlašku preko Drave do granice pečuške, vesprimske i đurske biskupije, s ovlaštenjima da može propovijedati i dijeliti svete sakramente.

Za Petretića je znakovito reći da je u svojoj crkvenoj i političkoj djelatnosti prema pravoslavnima postupao strogo i odrješito, te je na taj način uspostavio relativan mir u gradovima i županijama gdje su pravoslavni živjeli. Naime opće je poznato iz starih zapisa da su zbog prevelikih carskih privilegija danih pravoslavnom stanovništvu i neposlušnosti pravoslavnih patrijarha zagrebačkim biskupima i samom Rimu, često izbijale pobune.

1685. godine Ban Nikola Erdoedy oslobađa Dubicu od Turaka. Iste godine Austrijanci potiskuju Turke iz Dubice i zauzimaju utvrdu. Od tada su u više mahova vođene bitke za grad, o čemu govori podatak da je Dubica prelazila malo malo iz turskih u austrijske ruke i obratno. Dubica je dolazila u tri puta u austrijske ruke i to: 1687-1701., 1716-1741. i 1788-1796.godine.

Dubica je postala kaptolskim posjedom 1688. kada je oslobođena od Turaka budući da su krajevi preko Une pripali Turcima, u Dubici su izgradili nekakovu utvrdu.

U Dubici pogiba za vrijeme bijega u Tursku ratoborni Aleksandar Mikulić, otac budućeg zagrebačkog biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića

Dubica je bila predmetom rasprave kada je u jesen 1749. Hrvatski Sabor rješavao pitanja preuređenja Vojne krajine i financiranja tamošnjih časnika. Tada je došlo do nesuglasica između svjetovnih staleža i klera, jer su podložnici zagrebačke crkve ispod Kupe od davnina bili oslobođeni plaćanja daća i zbog toga što su Kaptolu htio oduzeti posjed Dubica. Biskup Franjo Klobusiczky (Klobušički) je tada u dogovoru s kaptolom odlučio da se radi interesa i potrebe zemlje i dvora, njihovi podložnici podvrgnu obvezi plaćanja poreza. s druge strane postigao je da Dubica ostane u kaptolskom posjedu u kojem su kanonici obavljali dužnost vojnog zapovjednika.

Za povijest Dubice značajnu ulogu odigrao je i biskup Franjo Thauszy koji je obavljao funkciji kapetana Dubice od 1734.-1737. Godine 1714. ponovno su oslobođeni krajevi preko Une od turaka,a Thauszy kao kapetan Dubice 1736. godine izgradio je s druge strane Une novu zidanu utvrdu na trošak zagrebačkog kaptola. Novoizgrađena utvrda zadržavala je provale Turaka za vrijeme ratova 1737. i 1738.godine. U Dubici je postojala župna crkva Presvetog trojstva drvene građe kraj koje je 1738. zakopan kanonik zagrebački Mijo Zlatarić i zapovjednik grada u Dubici. Crkva je imala tri žrtvenika posvećena: Presvetom trojstvu, Blaženoj djevici Mariji i Svetom Mihalju koji je kasnije posvećen Sv. Franji Ksaverskom. Godine 1742. kraj preko Une prepušten je Turcima.

Dubica se spominje ponovno u nekakvom sporu između biskupa Thauszyja i Krčelića zbog nekog problema oko Dubice, o kojem nemamo saznanja.

Zidanje crkve Presvetog trojstva počelo je 1771. godine, kao i podizanje župnog ureda, a 1767. godine već je bio sazidan crkveni toranj s tri zvona. Crkva je darivana od zagrebačkog kaptola crkvenim odijelom te drugim stvarima. Župnici od tog vremena su: Ivan Zečić, Stjepan Dragun, Petar Perički, Petar Krivošić, Petar Bizačić. Prema zapisu Župne spomenice župnik Dragun ostavio je 200 Forinti da se kamate upotrijebe za paljenje vječne luči, a kanonik Posredić 50 Forinti za nošenje baklji kada svećenik ide k bolesniku, međutim sav novac je uzet kad je počela gradnja crkve.

Župnici dubički su imali dovoljno zemlje s ove strane i druge strane Une, uz to su imali lukno, štolarinu, ribolov, pravo na dreva i premda nije imao vinograd imao je pravo vinotočja.

Preko Une također je postajala župna Crkva Sv. Stjepana izgrađena u spomen Stjepana kralja,a župom je upravljao Mirko Biondić za kojeg pisac kaže da je služio misu na ilirskom (staroslavenskom) jeziku, knjige za propovijedi da ima hrvatske.

Kapele u župi dubičkoj su bile: kapela Blažene Djevice Marije u Staroj Varoši. Ova kapela je nekoć bila župna crkva,ali zbog čestih turskih udara župna crkva je uzidana dalje od dometa turskog zrnja. Kapela je bila kamenom podzidana,a inače sva drvena,a oko nje je bilo groblje gdje su zakapljani župljani iz Dubice.

Druga kapela Sv. Ivana Nepomuka bila je podignuta u polju med gradom i kapelom Blažene Djevice Marije blizu Une troškom kanonika Colnića, zapovjednika dubičkog koji je kasnije postao bosanski biskup. U zvoniku je bilo zvono teško 2 tone, a misa se služila tri puta na godinu. Godine 1771. kapela se ukida jer nije potrebna.

Treća kapela je Svih Svetih napravljena od drveta i smještena na brdašcu pokraj sela Baćin, bila je dosta neugledne vanjštine, te se u bilješki veli da je sličnija klijetu u vinogradu nego crkvi. U zvoniku je bilo zvono od 2,5 tona,a okolo kapele je bilo groblje, u koje su se zakapali župljani tog sela. Misa se služila pet puta na godinu. Zanimljiv je podatak da župnici nisu uvijek bili zadovoljni s narodom, jer je mlak u pohađanju Božje službe, što se odrazilo i u današnjem mentalitetu žitelja ovog kraja.

26. kolovoza 1788. godine Dubica dolazi u ruke Laudona, tom prilikom C. Schultz naslikao je Dubicu iz čega je vidljivo da se stari grad nije značajnije promijenio, jer su oko njega izgrađene moderne utvrde.

Na Weiglovoj karti iz doba karlovačkog mira 1699. godine vidi se da tlocrt grada Dubice četverokut, koji ima na strani prema Uni četverokutnu kulu sa strijelcima, a na dvije suprotne strane okrugle kule. Weissova slika iz 1729. godine također prikazuje Dubicu kao i Weglova, ali i "Novu Dubicu" mali drveni kaštel, na lijevoj obali Une.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

  • Osnovna škola "Sveti Sava"
  • Osnovna škola "Vuk Stefanović Karadžić"


  • Srednja mješovita škola "Nikola Tesla"

Kultura[uredi VE | uredi]

Folklorna Sekcija "Una" KUD Mladost,Međeđa

Slikarstvo[uredi VE | uredi]

Sport[uredi VE | uredi]

RK PARTIZAN

ZRK KNEŽOPOLJKA

ŽRK UNA

KK UNA

FK BORAC

FK RAVAN

FK RADNIK

KBS OBILIC

Izvor[uredi VE | uredi]

  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Galerija[uredi VE | uredi]